RFI - 25. KOLOVOZA, CEROVIĆ O POTRAZI ZA NAC.IDENTITETOM U RUSIJI

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 25. VIII. 1997. O potrazi za nacionalnim identitetom u Rusiji govori Stanko Cerović. "Ima jedna vrlo unosna i opasna profesija koja se zarazno širi kako izgleda širom svijeta i koja bi se mogla zvati doktori za zdrave. Naletite na te doktore u nekom nepredviđenom spletu okolnosti ili vođeni onom nezdravom radoznalošću pod geslom 'Hajde da i ja vidim kad svi trče gledati' ili jednostavno zato što su toliko brojni da je susret s njima neizbježan i čim ga sretnete taj doktor uvrdi da je činjenica da vas ništa ne boli i da vam ništa ne fali vrlo opasan simptom i od tog trenutka vam ili nema spasa ili ga možete zahvaliti čudesnom izlječenju. Jer od zamišljenih bolesti nema lijeka ako ste izašli iz godina kad se dobivaju batine. Tako pojedinci, narodi, kulture, religije danas dobijaju neku bolest identiteta. 'Ne znate što ste,' prvo im kažu ti doktori, najčešće političari i intlektualci u potrazi za ulogom i zaposlenjem,'i upravo to što niste zabrinuti dokaz je da su vam potrebne udarne doze lijekova'. Sadašnju modu identiteta izgleda dugujemom procesima mondializacije, kažu novinari, ljudi se više sreću i miješaju i počinju da više dobro ne znaju tko su i što su. Katolička okupljanja u Parizu prošloga vikenda također spadaju u potragu za identitetom. Sve se Crkve po pravilu puno uzdaju u taj povratak identiteta. Pravilo je u tim konfuznim temama kad počinje njihova zlouporaba u širokim razmjerima da one zvuče strašno djetinjasto, uveseljavaju promatrače sve dok ih ne prihvati neka realna vlast, a onda se uveseljavanje preko noći pretvori u zapomaganje, bezazlene igre u tragedije. Na neobičan način je ta tema posljednjih mjeseci izašla u prvi plan u Rusiji. Prije devet mjeseci su mediji prenijeli informaciju o novoj akciji Boris Jeljcina koji je javno uputio neku vrstu natječaja svim Rusima, tražeći da razmisle o tome što je ruska nacionalna ideja ili ideologija najvažnija za Rusiju. Tako postavljeno kao na partijskom plenumu pitanje je izazvalo zbunjenost. Traži li to Jeljcin očitovanje da mu netko napravi dugoročni politički problem o ruskim interesima ili javno priznaje da ne zna što je Rusija kojom vlada ili sugerira samim Rusima da ne znaju što su pa ih poziva da se zabave tim pitanjem umjesto što piju, švercaju, muče se i dangube. Dok se riješi ovo teško pitanje nacionalne ideje ruska vlast je, ali mlako, neopasno još uvijek, lansirala pozive 'Kupujte ruske stvari!', koje nitko ne slijedi, koje sama vlast zaboravi tek što ih uputi. Ali, kako to tvrdi dopisnik lista 'Liberationa' iz Moskve, ne prođe dan da se u najvećim dnevnicima ne započne rasprava o identitetu. Tko smo, kamo idemo. Jedan dnevnik je otvorio nagradni natječaj na tu zahvalnu temu. Nagradu od 5 milijuna rubalja dobio je neki Jurij Sudakov, koji je kod sižea 'Liberation' iz njegova teksta mudro ocijenio da spasonosni moralni princip Rusije počiva u odnosu prema majčici domovini i građanskom životu. Solženjicin koji se ovim pitanjem bavi ozbiljno već desetljećima, ne sa mnogo uspjeha je ocijenio da nacionalna ideja mora doći sama od sebe. Ali unatoč svakodnevnim raspravama Rusi se još odupiru virusu i bave se problemima svakodnevnog opstanka, treba priznati da su teški, u kojima im izgleda nitko ne pomaže, a ponajmanje vlada. Prema jednoj anketi koju je objavio list 'Nezavisimaja Gazeta' većina Rusa postavlja individualne i obiteljske vrijednosti ispred nacionalnih. Rasprave će i ostati prazne i nevažne kao svuda ako se ne pojavi neka vlast koja financijski i silom hoće se osloniti na taj pokret što u Rusiji još nije slučaj. Sve to načelno treba priznati da je ta vrsta rasprava ruski nacionalni šport, iako ima jedan sloj inteligencije koji se uvijek i svuda bavi samo tim pitanjima. Čije europsko 19. stoljeće je bilo prožeto nagađanjima tko smo, kamo idemo i sl. i najmudriji su ljudi smatrali da je pitanje opravdano jer je Rusija stupala na svjetsku pozornicu kao div i politički i kulturni, koji je tražio svoje mjesto. U ruskoj kulturi to je često značilo traženje neke misije. Bez misije onako živjeti s mirom, raditi i zabavljati se po zakonima ljudske sudbine, to je Rusima bilo malo. Bili su stigli do ozbiljnih umišljaja o tome kako će Rusija spasiti svijet, kako ruski narod idealno ujedinjuje sve kakvoće drugih naroda i sl. Da misionarstvo nije igralo nevažnu ulogu nažalost u izvebi boljševičke revolucije, često je izgledalo u Rusiji 19. stoljeća da se Rusi neće zadovoljiti bez nekog velikog pothvata koji je uvijek ravan samoubojstvu. Povratak u realnost bio je zastrašujući, ravan samoubojstvu iako i sada ima pisaca kao Limonov, koji je igrao svoju malu ulogu i u potpori srpskom nacionalizmu, koji tvrde da je sve krenulo nizbrdo sa Staljinovom smrću jer je taj znao što je narod i što mu treba i koja mu je misija. Nesreća je s ovom potragom za identitetom što je ona uvijek potraga za nečim velikim, što ju uvijek na kraju pronađe neki drugorazredni ili ambiciozni birokrat čija se mašta raspaljuje u osobnin neuspjesima. Nikada nitko ne pronađe za svoj narod neki maleni banalni identitet. Nitko ne kaže 'Utvrdili smo da je naš narod u srodstvu s majmunom, ne treba nam ništa osim hrane i pića i nema druge misije nego da živi u miru i blagostanju'. Ako je takvo vaše iskustvo s identitetom naroda vraćaju vas na popravni sve dok ne utvrdite da je narodu povjerena neka velika misija. U 19. stoljeću još su bile popularnije te rasprave o identitetu. Kako je to inače bilo stoljće nacija, tj. popularizacije tog koncepta, knjige autora, pogotovo drugoga reda, vrve od ocijena kakav je koji narod i kako se koji ponaša, što mu ide od ruke, a što ne ide, zašto je rođen i sl. Svatko je naravno uvijek sebi rezervirao veliku ulogu. To je Nijemce odvelo u dva svjetska rata i do dvojbe jesu li bliže ljudima ili životinjama. Nevjerojatno je do kakvog besmisla dođe to traženje identiteta. A onda je bilo i ostalo za europske narode da se uspoređuju i proglašavaju nasljednicima Atene i Rima, to je nekako najljepše u povijesti. Francuzi su sebe smatrali Atenjanima, u vrijeme Napoleona Rimljanima. Englezi su bili uvjereni stoljećima da su naslijedili rimski karakter, snagu i mudrost. Slikar je ocijenio da svjetsko carstvo pripada prirodno njemačkim kvalitetama, Rusi su smatrali da je Moskva treći Rim, Amerikaci danas sebe uspoređuju sa rimskim imperijem. Kako se netko opismeni uspoređuje se sa Sokratovom Atenom, kako netko dobije bitku nad bilo kojim nemoćnim plemenom u svijetu uspoređuje se s cezarovim Rimom. I to što je realnost bijednija, a život sivlji, utoliko upornije. Kad ludilo prođe, svi se pokunjeno sklone kućama, ali je malo tko sposoban i tad sebi kazati da nema drugog identiteta osim svoje realnosti i da bježanje iz nje, kakva god da je, može mu samo zlo donijeti."(RFI) 260323 MET aug 97