SLOBODNA DALMACIJA - IZRAELSKO PRIZNANJE-VUKMAN - 25. VIII.

HRVATSKA SLOBODNA DALMACIJA 25. VIII. 1997. Izraelsko priznanje "Doživljavamo jedno intenzivno političko ljeto, a onima najagilnijima očito se žuri da raščiste teren za zimu i očekivane ili priželjkivane preokrete. Nikada nije bilo jasnije nego sada da je Haag u Hrvatskoj ili Hrvatska u Haagu krajnja konzekvencija američke politike koja misli u ovoj zemlji kreirati političke procese na način da diskretno pokuša utjecati na promjenu vlasti, točnije Predsjednika i u tom slučaju pripremi kontekst u kojemu bi se mogao dogoditi prevrat kao izraz demokratskog spontaniteta a da u svemu Amerika ostane politički čedna, dakako kao i svugdje gdje je isplela svoju obavještajnu mrežu čiji je informacijski i analitički opseg nama gotovo i nezamisliv. Strateške odrednice američke politike nisu plod improvizacija niti Clintonovih hirova (ovisno o tomu koju je knjigu pročitao, kako se pokušavalo sugerirati naivcima), nego na njezinim definiranjima rade čitavi timovi stručnjaka, koji u interakciji s operativcima na terenu snimaju postojeće stanje, analiziraju vrlo temeljito date elemente i ne samo planiraju nego i anticipiraju moguće scenarije razvoja događaja, a time i kreiraju okvir diplomatsko-vojnog djelovanja. Amerika ništa ne prepušta slučaju. Zato odnos političkog svijeta prema Hrvatskoj na izgled nema nikakve logike jer je napola skriven u kartama koje čuvaju u rukavu, skriven za onu zakulisnu dimenziju. Nakon besramne medijsko-političke svjetske kampanje protiv Hrvatske koja je proglašavana za fašističku državu, na vrhuncu uvreda i kleveta koje su nanesene ovoj zemlji, ponajviše iz američkih krugova, odjednom ta inkriminirana nacistička država biva priznata od države Izrael a da nitko od klevetnika nije prije toga povukao svoje optužbe! Od koga će sada Hrvatska s tim priznanjem u džepu tražiti ispriku? Hoće li od New York Timesa, brojnih stranih novinara, političara i što je najgore, od nekih vlastitih građana? U suprotnome, Izrael je priznao diktatorski fašistički režim, prema riječima i svjedočenjima gomile kvazipolitičkih probisvijeta, orjunaša i jugoslavenskih fanatika koji su svoj navodni demokratski legitimitet stekli u nevjerojatnoj zapanjujućoj antihrvatskoj mržnji. Koliko je kleveta prosuto na hrvatsko ime iz takvih usta, da je samo deseti dio istinit, onda bi ovdje živjeli monstrumi a ne ljudi, Hrvati, koji i kad bi htjeli ne bi mogli nauditi svijetu, a kamoli biti personifikacija neofašizma u njemu! Nije mi namjera ironizirati uspostavljanje izraelsko-hrvatskih odnosa, dapače, taj čin je sasvim sigurno preduvjet novog razdoblja i zamaha hrvatske vanjske politike koja bi trebala biti sve zrelija i samosvjesnija, ali ostaje pomalo gorak okus svih ranijih optužaba na naš račun i nekih neugodnih vanjskopolitičkih korelacija kreiranih upravo iz rukavaca američke politike što stvara zbunjujući kontekst koji je objašnjiv jedino iz aspekta dvoličnosti State Departmenta i vrlo dvojbenih dugoročnih ciljeva SAD u odnosu na Hrvatsku. U svjetskoj politici velike ideje uvijek su samo retorički izgovor za akcije koje s velikim idejama nemaju veze, na djelu je vrlo pragmatično i okrutno provođenje plana lomljenja i mrvljenja hrvatske volje za suverenošću. U tom smsilu izraelsko priznanje treba promatrati vrlo racionalno, jer koliko god ono značilo da su Židovi napokon spremni na dijalog i suradnju s hrvatskom državom, na njezino uvažavanje, toliko je opet od stanovitih komentatora i političkih zlonamjernika interpretirano vrlo ponižavajuće za hrvatsku stranu, odnosno ostaje pitanje uvjeta pod kojima se ono događa. Naime, to priznanje se tumači kao da je njegovo značenje i smisao u rehabilitaciji NDH, ili kako se to dovodi do krajnjeg ontološkog apsurda, da se Hrvatska mora rehabilitirati od same Hrvatske, odreći se same hrvatske ideje kao ideje koja u sebi nosi zlu supstanciju. Kada se u našoj javnosti postavlja pitanje odnosa prema NDH, onda se namjerno zaboravlja da u njemu nije primaran odnos Hrvata prema Židovima koji nije negativan, nego upravo taj kompleks krivnje koji su nam pokušali prljavom propagandom nametnuti Srbi i Jugoslaveni i neugodan osjećaj da Židovi imaju zbog toga negativan odnos prema Hrvatskoj. Hrvatsko-židovski odnos s naše je strane u posljednjih sedam godina bio opterećen političkom rezignacijom i slutnjom da nas Izraelci ne vole zbog generalnih predrasuda o nama, zato uspostavljanje međudržavnih odnosa Hrvatske i Izraela otvara jednu neposrednu političku, kulturološku i povijesnu dimenziju hrvatsko-židovskih odnosa. Naime, prvi put ta komunikacija ima mogućnost doista neposrednog ostvarivanja i bez jugoslavensko-srpskih lobija kojima je bilo neobično važno osujetiti ikakav naš kontakt s Izraelom. Prvi put će Izraelci imati mogućnost sami upoznati Hrvatsku, njezinu ljepotu i dobronamjernost. Ako se s tih pozitivnih aspekata promatra izraelsko priznanje, onda bi ono moglo uroditi mnogim dobrim plodovima suradnje Hrvata i Židova. No ako se pokuša interpretirati tako da bi se opet Hrvatska tretirala kao osuđenik, pa onda pokajnik i onaj koji traži oprost, a Hrvati kao oni koji se oslobađaju kolektivnih hipoteka prošlosti, onda je to još jedan prilog za unošenje sumornih nijansa u općenite hrvatsko-židovske odnose. Svakom normalnom hrvatskom domoljubu je žao što se dogodilo to da su ustaški fanatici, koji inače imaju svoje ime i prezime, izvršili jasenovački zločin u ime Hrvata. Svakom domoljubu je žao ne samo iz političkih razloga nego prije svega ljudskih i kršćanskih, jer je svjestan koliki je to grijeh i koliko je rasizam stran povijesnom i moralnom biću hrvatskog naroda, da je režim koji je slijedio Hitlerov politički i rasni sotonizam bio đavolska podvala Hrvatima, odskliznuće s kolosijeka historije što su plaćale generacije koje s tim nisu ništa imale. Zato je današnji odnos Hrvatske prema NDH prije svega određen kompleksom državnosti i odnosa prema nacionalnom i državno-pravnom identitetu a prema Židovima nema nikakvih primisli, nego jednostavno osjećaj da nam se pri svakom korespondiranju s vlastitom prošlosti pokušava nametnuti ustaštvo kao povijesno prokletstvo. A upravo se ono proteklih mjeseci razvlačilo do perverzije kao instrument prisile, ucjene i prijetnje u kontekstu američke politike uz strahovite pritiske preko instrumentalizacije Haaga kao sredstva za moralnu diskreditaciju predsjednika Tuđmana kojim ga se hoće natjerati na odstupanje s vlasti. Kako će se sada koristiti ustaštvo kao istrošeni element ucjene, vjerojatno su američki analitičari već razmotrili - Haag i Bosna dovoljno su jaki aduti za kroćenje Hrvatske. Ustaštvo su Amerikanci već preživjeli a Izraelci i ne znaju koliko u toj mračnoj Hrvatskoj zapravo ima mnogo sunčanih dana" - piše Zoran Vukman. 250245 MET aug 97