THE INT. HERALD TRIBUNE, 21. VIII., EUROPA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 21. VIII. 1997. Prigoda da Europa prihvati malo poželjne tjeskobe "Mi Amerikanci toliko smo uvjereni da je Europa gospodarski postala izgubljen slučaj da bi se trebali zapitati jesmo li u pravu", piše Robert J. Samuelson. "Po mišljenju Amerikanaca, Europa boluje od prevelikodušnoga socijalnog osiguranja i opsesije sigurnošću zaposlenja. Udružbe se suočavaju s previše pravila i previše poreza. Nezaposleni se predobro plaćaju za besposličarenje. Sigurno je da je njihova nezaposlenost visoka. Ona iznosi 10% u Francuskoj i 21% u Španjolskoj. Nu može se tvrditi da je europsko gospodarstvo na rubu oživljavanja koje će poljuljati američke stereotipe. Krenimo od nepogrješivih znakova europskog oporavka. Njihova tržišta kapitala rastu. Godine 1997. je njemačko tržište poraslo za 50%, talijansko za 35% a britansko za 20%. Istraživanja poslovne samosvijesti pokazuju velike dobitke. Izgledi za rast su se poboljšali. Gospodarstvenik Goldman Sachsa iz Frankfurta Thomas Mayer predviđa da će nacionalni proizvod narasti za 2,3% 1997. i za 2,6% 1998. s 1,7% 1999. Europa se očito oporavlja od šoka opetovanoga ujedinjenja Njemačke. Njemačka je goleme troškove - za nove ceste i socijalne povlastice, dok je istodobno zatvarala neučinkovite udružbe - financirala uglavnom posudbom. Bundesbanka je strahovala da će porast potrošnje povećati inflaciju. Da to spriječi ona je povećala kamate. Ostale države - kod kojeg tog porasta nije bilo - morale su ju slijediti. Deprimirajući učinci visokih kamata sada su iza nas, jer ih je Bundesbanka postupno smanjivala. Taj je učinak pojačan padom većine europskih valuta prema dolaru i yenu. To pojačava europske izglede u izvozu. Zasad, dobro. No ono što je zaista važno jest je li oporavak dovoljno dug i jak da smanji nezaposlenost sa sadašnjih 11% na nekih 6 ili 7% U teoriji, europsko bi gospodarstvo trebalo biti u stanju narasti za 3 ili 4% kroz nekoliko godina kroz nižu ratu nezaposlenosti i normalni rast proizvodnje. Nu spori rast jedva bi utjecao na nezaposlenost. Ono što progoni Europu jest bojazan da bi viši rast izazvao više plaće te zatim veće kamate da zadrži inflaciju. Može li Europa prekinuti taj krug? Možda može. Jedna je to država već učinila: riječ je o Britaniji. Njihova je nezaposlenost pala s više od 10% 1993. na manje od 7% danas. Najjednostavnije objašnjenje jest da je Margaret Thatcher slomila sindikate. Duboka recesija ranih osamdesetih, koja je trebala zadržati visoku inflaciju, povećala je nezaposlenost i ostavila mnoge sindikalizirane tvrtke u stečaju. (...) Kako su sigurnost zaposlenja i moć sindikata propadali, plaće više nisu automatski rasle s cijenama. (...) Nešto bi se slično trebalo učiniti i u ostatku Europe. Ukoliko se radnici nikad ne boje da će izgubiti posao, nema mnogo razloga za ograničenja plaća. Određena nesigurnost, tjeskoba i strah su potrebni. Nu naravno, nesigurnost, tjeskoba i strah nisu popularni. Paradoks je da ono što vlada čini da bi ih smanjila - zajamčneo zaposlenje, više minimalne plaće i razne industrijske zaštite - oslabljuje stvaranje radnih mjesta. Nezaposlenost raste jer mladi ljudi ne mogu naći posao, i neke se industrije smanjuju. Središnje je pitanje za Europu može li ona iskoristiti svoj oporavak da popravi lošu politiku i praksu. Zamislimo da je riječ o krugu. Kako se oporavak ubrzava, vlade slabe zaštitne politike baš kad ih njihovo pučanstvo treba manje. Nezaposlenost pada, zadržavajući oporavak i omogućavajući nastavak procesa. Plaće (i inflacija) ostaju skromni, jer povećana nesigurnost zaposlenja - posljedica nekadašnje nazaposlenosti - potiče ograničenje plaća. Nu izgledi da se to dogodi nisu veliki. Brojni političari koji su dirali u sadašnji sustav su ostali bez položaja. Najnoviji primjer toga je nedavna francuska konzervativna vlada. Čak i uspjeh gđe Thatcher bio na neki način slučajni pogodak, tvrdi gospodarstvenik Goldman Sachsa u Londonu David Walton. Njezina ranija politika bila je nepopularna (nezaposlenost je bila 12% 1983.) Tek je zbog uspjeha na Falklandima bila opet izabrana 1983. Napokon , tu je i stigma kojom se obilježava 'europski gospodarski model' nasuprot navodno okrutnom 'anglosaksonskom modelu'. Nu izgledi nisu i nemogući. (...) Čak i mnogi Europljani smatraju da je njihova politika previše štiti. Udružbe su sve više nezadovoljne ograničenjima svojih sloboda te su mnogo voljnije pribjeći otpuštanju. Zajednička europska valuta bi zahtijevala veću fleksibilnost prilagodbi novim uvjetima konkurencije. Izbor pravoga trenutka je u politici sve, a poboljšanje gospodarstva i promjena inteklektualne klime stvara mogućnosti. Ona daje Europljanima prigodu za obnavljanje. Ukoliko je propuste, mogu kriviti samo sebe. " 220313 MET aug 97