NJEMAČKA
FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG
19. VIII. 1997.
Kad su Hrvati bili prosrpski
"Hrvati više nikada neće htjeti živjeti pod istim državnim krovom sa
Srbima. Jer njihova je srpska nesreća počela kad su krajem godine
1918. odjednom pripali srpskoj državi. Zvala se 'Kraljevinom Srba,
Hrvata i SLovenaca' ali određivali su je srpski čimbenici: srpski
kralj iz roda Karađorđevića i njegov dvor, srspki vođena i nadahnuta
vojska, vodstvo Srpske pravoslavne crkve u Beogradu i sloj
beogradskoga građanstva koji je davao politički ton, 'čaršija'.
Nu Hrvati su u tu državu više gurnuti nego što su sami ušli. Poslije
sloma habsburške monarhije na brzinu su predali dio vlastite
državnosti koju su tada imali. Njihova najvažnija institucija,
tradicijom bogati Hrvatski sabor, nije se doduše odmah raspao (na
papiru je postojao sve do 1920.), ali je jednom formalnom odlukom dao
iz ruku vrhovnu vlast. Od tada Hrvati više nisu imali državnopravni
temelj na kojem bi, ako ne već politički onda barem pravno i
protokolarno mogli biti izjednačeni sa Srbima. Tamo od Berlinskoga
kongresa 1878. s jedne strane suverena država Srbija i sdruge strane
hrvatska nacija pravno i politički nejasnoga oblika i u svakom slučaju
bez državnosti.
Za tu naciju ni u posljednjem, presudnom trenutku nije mjerodavno
nastupio niti jedan Hrvat. U izaslanstvu iz Zagreba koje je 1.
prosinca 1918. u Beogradu zapečatilo ujedinjenje sa Srbijom, vodeći je
lik bio Svetozar Pribičević, velikosrpski nacionalist iz Hrvatske.
Nominalni vođa izaslanstva, jedan hrvatski zubar po imenu Pavelić, bio
je nanadmašan po beznačajnosti.
To se zagrebačko poslanstvo u Beogradu bez pregovora sasma podvrgnulo
srpskoj volji koju je zatim srpski regent i prijestolonasljednik
Aleksandar sažeo u jednu jedinu kratku proglasnu rečenicu. Svega što
je ranije bilo dogovoreno između Zagreba i Beograda, Hrvati su se
odrekli. Više nije bilo ni govora ni o federalizmu ni o drugim
jamstvima za Hrvate; čak ni o tomu da bi za prihvaćanje ustava u
budućem parlamentu bila potrebna kvalificirana većina.
Hrvati su tada bili u pogibeljnom položaju. U Prvom svjetskom ratu
borili su se na strani Nijemaca te Austrijanaca i Madžara koji su sada
u svijetu, zajedno s kućom Habsurga, slovili kao krivci koje treba
kazniti; a Hrvati su se čak upadljivo dobro borili. Utoliko je
sigurnija bila pobjednička sila Italija da će prisvojiti hrvatsku
jadransku obalu - ponajprije Istru i Dalmaciju; područja koja su joj,
kako su tvrdili Talijani, još 1915. zajamčile Engleska i Francuska kao
nagradu za ulazak u rat protiv Centralnih sila. Kako su sada Hrvati
ušli u zajedničku državu sa Srbima koji nisu manje od Talijana
pripadali pobjednicima, Rim je svoj apetit na istočnu obalu Jadrana
morao obuzdati - tako se nekako razmišljalo u Hrvatskoj.
Nu to ne pojašnjava zašto su se Hrvati krajem 1918. tako brzo i tako
slijepo, kao bezvoljno, predali državi Srbiji. Ona je po svaku cijenu
željela imati cijelo južnoslavensko nasljeđe Austro-Ugarske. Za
Beograd bi bilo opasno prigrabiti ga krvavim nasiljem; intervenirala
bi barem Italija. Stoga su Hrvati imali dobru prigodu za podnošljive
uvjete svojega ujedinjenja sa Srbijom, ako je uopće trebalo doći do
ujedinjenja. Nu tada je u Hrvatskoj na to mislio samo jedan od
važnijih političara - Stjepan Radić, predsjednik Seljačke stranke na
koju se velika hrvatska politika onih presudnih poslijeratnih tjedana
nije obazirala.
Slabost Hrvata pri stvaranju 'Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca'
miješala se i sa sklonošću da se Srbima iziđe u susret, da im se
prikvači, čak i podredi a njezini se tragovi mogu pratiti sve od prve
polovice XIX. stoljeća. Tada, tridesetih godina, Hrvati su se pod sve
većim vladalačkim pritiskom Ugara s kojima su bili pravnodržavno
povezani od početka XII. stoljeća, osjećali najvidljivijima u osobi
zajedničkoga kralja, u personalnoj uniji. U potrazi za nacionalnim
osloncem, hrvatski su književnici i publicisti osnovali Ilirski pokret
koji je njegovao stvarno i izmišljeno zajedništvo južnih Slavena na
povijesnom hrvatskom tlu a pri tomu su osobito mislili na Srbe. Kod
njih je odjek bio slab iako su upravo u to doba bili iznad svake mjere
u povoljnom položaju u javnom životu Hrvatske, u kulturi, gospodarstvu
i politici. Godine 1848. je svaki drugi zastupnik u Hrvatskom saboru
bio Srbin. (Metternich je 1843. zabranio Ilirski pokret).
Drugo okretanje prema Srbima donio je u drugoj polovici XIX. stoljeća
južnoslavenski (jugoslavenski) pokret čiji je duhovni vođa bio
Strossmayer, katolički biskup iz Đakova u Slavoniji. Sedamdesetih su
godina Srbi zauzeli čak sve važne položaje u Hrvatskoj; samo je ban,
potkralj, bio Hrvat.
Nu kakva je bila nagrada? Srbi u Hrvatskoj su u oba zadnja desetljeća
XIX. stoljeća podupirali madžaronskoga bana Khuena-Hedervaryja,
omraženog među Hrvatima zbog njegove politike pomadžarivanja, i od
toga su dobro profitirali. U to se doba u Zagrebu počeo objavljivati
srpski nacionalsitički list 'Srbobran'. Kad je 1902. objavljen jedan
protuhrvatski sramotan članak (da Hrvati nisu narod, pisalo je, nego
izopačeno, od srpstva otpadno pučanstvo) srditi su Hrvati u Zagrebu
demolirali izloge srpskih dućana. Bio je to kratak protusrpski
plamsaj.
Trajnom se naprotiv pokazala čežnja za bratimljenjem, koja je potekla
od Hrvata u Dalamaciji koja je od Bečkog kongresa stalno pripadala
Austriji, za ujedinjenjem s unutarnjom Hrvatskom povezanom s Ugarskom
(nazvanom Banska Hrvatska). Osim toga su Hrvati pored onih Madžara
koji su težili potpunom odcijepljenju od Austrije, htjeli pridobiti za
saveznike i Srbe u habsburškoj monarhiji.
Hrvatska srbofilija je povremeno bila grotesknih razmjera. Godine
1905. je mjerodavna stranka Hrvata u Dalmaciji napisala u svojem
programu: 'Hrvati i Srbi su jedan narod po krvi i jeziku, nerazdvojno
sjedinjeni teritorijem koji nastavaju'. Protiv tog mita o jedinstvu -
koji je u Banskoj Hrvatskoj omogućio nastajanje političke
hrvatsko-srpske koalicije koja je od 1906. na izborima uvijek dobivala
većinu - tada je u hrvatskoj političkoj klasi istupio samo Starčević i
njegova stranka desnice (to je značilo: povijesno hrvatsko pravo na
državu) koja je bila protusrpski orjentirana. Za mit o jedinstvu s
druge je strane od Praga do Beča radio češki političar i publicist
Masaryk.
Još više: hrvatsko prosrpstvo onoga doba bilo je ukopano u
srednjeeuropsko i istočnoeuropsko strujanje: u panslavizam koji je u
prvom desetljeću našega stoljeća doživio vrhunac na sveslavenskom
kongresu 1908. u Petrogradu iza kojeg je iste godine uslijedila
sveslavenska konferencija u Pragu. Petrograd i Prag bili su središta
panslavizma a u Zagrebu je stvoreno važno uporište koje je imalo
južnoslavenski lik. Pokret je bio stvar inteligencije; velika seljačka
većina Hrvata nije imala ništa s panslavizmom i bila je daleko od
prosrpstva.
Godine 1907. je hrvatski političar Supilo javno promišljao ne bi li
bilo bolje Bosnu i Hercegovinu koja je od 1878. u skladu sa zaključkom
Berlinskog kongresa bila pod Austro-Ugarskom, predati Srbiji jer nisu
mogle postati hrvatske. Habsburška je monarhija anektirala Bosnu i
Hercegovinu godine 1908. U prijeporu koji je o tomu izbio među
europskim silama, Hrvati su pomalo bili na odmaku prema Srbiji; ipak
su Hrvati u Bosni i Hercegovini pozdravili aneksiju. Nu godine 1910.
srpski je prijestolonasljednik u Splitu primljen i slavljen sa srpskom
himnom. Malo je uzbuđenja izazvalo što su srpski nacionalisti u
godinama prije Prvog svjetskog rata u Dalmaciji razorili građvinske
dokaze hrvatske povijesti. U Hrvatskoj su veliki dojam ostavili srpski
uspjesi u oba Balkanska rata 1912. i 1913. godine.
Tek je atentat velikosrpskih nacionalista na austro-ugarskog
prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. u
Sarajevu većinu Hrvata okrenuo protiv Srbije. Nu na kraju Prvog
svjetskog rata među Hrvatima je, svjesnima da su ugroženi i slabi,
iznova rasla srbofilija. Toga je puta trajala samo nekoliko mjeseci;
iskustva u zajedničkoj državi od prvog su časka bila razorna. Nu
Hrvati su se sada našli zarobljeni u beogradskoj državi u kojoj su
odlučivali Srbi" - piše Johann Georg Reissmueller.
200210 MET aug 97
Cortina d'Ampezzo, spust (ž): Goggia slavila ispred Vickhoff Lie i Brignone
U 44. godini preminuo predsjednik uprave Strabaga
Australian Open: Medvedjev mora platiti 76.000 dolara kazne
MUP: Dabri nije pružana zaštita kakva se dodjeljuje žrtvama kaznenog djela
Njemački izdavač: Autobiografija Angele Merkel prodaje se "senzacionalno" dobro
Gospić: Dvojica osumnjičena za ratne zločine u Lici
NSRH održao prosvjed: Traže povećanje plaća od 500 eura bruto
Novi predsjednik Libanona naglašava hitnost povlačenja izraelske vojske
SKV: Hrvatska u 12.30
SKV: Sport u 12.30 sati