FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

NJEMAČKA - FAZ - REISSMUELLER - HRVATI I SRBIJA - 19. VIII.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 19. VIII. 1997. Kad su Hrvati bili prosrpski "Hrvati više nikada neće htjeti živjeti pod istim državnim krovom sa Srbima. Jer njihova je srpska nesreća počela kad su krajem godine 1918. odjednom pripali srpskoj državi. Zvala se 'Kraljevinom Srba, Hrvata i SLovenaca' ali određivali su je srpski čimbenici: srpski kralj iz roda Karađorđevića i njegov dvor, srspki vođena i nadahnuta vojska, vodstvo Srpske pravoslavne crkve u Beogradu i sloj beogradskoga građanstva koji je davao politički ton, 'čaršija'. Nu Hrvati su u tu državu više gurnuti nego što su sami ušli. Poslije sloma habsburške monarhije na brzinu su predali dio vlastite državnosti koju su tada imali. Njihova najvažnija institucija, tradicijom bogati Hrvatski sabor, nije se doduše odmah raspao (na papiru je postojao sve do 1920.), ali je jednom formalnom odlukom dao iz ruku vrhovnu vlast. Od tada Hrvati više nisu imali državnopravni temelj na kojem bi, ako ne već politički onda barem pravno i protokolarno mogli biti izjednačeni sa Srbima. Tamo od Berlinskoga kongresa 1878. s jedne strane suverena država Srbija i sdruge strane hrvatska nacija pravno i politički nejasnoga oblika i u svakom slučaju bez državnosti. Za tu naciju ni u posljednjem, presudnom trenutku nije mjerodavno nastupio niti jedan Hrvat. U izaslanstvu iz Zagreba koje je 1. prosinca 1918. u Beogradu zapečatilo ujedinjenje sa Srbijom, vodeći je lik bio Svetozar Pribičević, velikosrpski nacionalist iz Hrvatske. Nominalni vođa izaslanstva, jedan hrvatski zubar po imenu Pavelić, bio je nanadmašan po beznačajnosti. To se zagrebačko poslanstvo u Beogradu bez pregovora sasma podvrgnulo srpskoj volji koju je zatim srpski regent i prijestolonasljednik Aleksandar sažeo u jednu jedinu kratku proglasnu rečenicu. Svega što je ranije bilo dogovoreno između Zagreba i Beograda, Hrvati su se odrekli. Više nije bilo ni govora ni o federalizmu ni o drugim jamstvima za Hrvate; čak ni o tomu da bi za prihvaćanje ustava u budućem parlamentu bila potrebna kvalificirana većina. Hrvati su tada bili u pogibeljnom položaju. U Prvom svjetskom ratu borili su se na strani Nijemaca te Austrijanaca i Madžara koji su sada u svijetu, zajedno s kućom Habsurga, slovili kao krivci koje treba kazniti; a Hrvati su se čak upadljivo dobro borili. Utoliko je sigurnija bila pobjednička sila Italija da će prisvojiti hrvatsku jadransku obalu - ponajprije Istru i Dalmaciju; područja koja su joj, kako su tvrdili Talijani, još 1915. zajamčile Engleska i Francuska kao nagradu za ulazak u rat protiv Centralnih sila. Kako su sada Hrvati ušli u zajedničku državu sa Srbima koji nisu manje od Talijana pripadali pobjednicima, Rim je svoj apetit na istočnu obalu Jadrana morao obuzdati - tako se nekako razmišljalo u Hrvatskoj. Nu to ne pojašnjava zašto su se Hrvati krajem 1918. tako brzo i tako slijepo, kao bezvoljno, predali državi Srbiji. Ona je po svaku cijenu željela imati cijelo južnoslavensko nasljeđe Austro-Ugarske. Za Beograd bi bilo opasno prigrabiti ga krvavim nasiljem; intervenirala bi barem Italija. Stoga su Hrvati imali dobru prigodu za podnošljive uvjete svojega ujedinjenja sa Srbijom, ako je uopće trebalo doći do ujedinjenja. Nu tada je u Hrvatskoj na to mislio samo jedan od važnijih političara - Stjepan Radić, predsjednik Seljačke stranke na koju se velika hrvatska politika onih presudnih poslijeratnih tjedana nije obazirala. Slabost Hrvata pri stvaranju 'Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca' miješala se i sa sklonošću da se Srbima iziđe u susret, da im se prikvači, čak i podredi a njezini se tragovi mogu pratiti sve od prve polovice XIX. stoljeća. Tada, tridesetih godina, Hrvati su se pod sve većim vladalačkim pritiskom Ugara s kojima su bili pravnodržavno povezani od početka XII. stoljeća, osjećali najvidljivijima u osobi zajedničkoga kralja, u personalnoj uniji. U potrazi za nacionalnim osloncem, hrvatski su književnici i publicisti osnovali Ilirski pokret koji je njegovao stvarno i izmišljeno zajedništvo južnih Slavena na povijesnom hrvatskom tlu a pri tomu su osobito mislili na Srbe. Kod njih je odjek bio slab iako su upravo u to doba bili iznad svake mjere u povoljnom položaju u javnom životu Hrvatske, u kulturi, gospodarstvu i politici. Godine 1848. je svaki drugi zastupnik u Hrvatskom saboru bio Srbin. (Metternich je 1843. zabranio Ilirski pokret). Drugo okretanje prema Srbima donio je u drugoj polovici XIX. stoljeća južnoslavenski (jugoslavenski) pokret čiji je duhovni vođa bio Strossmayer, katolički biskup iz Đakova u Slavoniji. Sedamdesetih su godina Srbi zauzeli čak sve važne položaje u Hrvatskoj; samo je ban, potkralj, bio Hrvat. Nu kakva je bila nagrada? Srbi u Hrvatskoj su u oba zadnja desetljeća XIX. stoljeća podupirali madžaronskoga bana Khuena-Hedervaryja, omraženog među Hrvatima zbog njegove politike pomadžarivanja, i od toga su dobro profitirali. U to se doba u Zagrebu počeo objavljivati srpski nacionalsitički list 'Srbobran'. Kad je 1902. objavljen jedan protuhrvatski sramotan članak (da Hrvati nisu narod, pisalo je, nego izopačeno, od srpstva otpadno pučanstvo) srditi su Hrvati u Zagrebu demolirali izloge srpskih dućana. Bio je to kratak protusrpski plamsaj. Trajnom se naprotiv pokazala čežnja za bratimljenjem, koja je potekla od Hrvata u Dalamaciji koja je od Bečkog kongresa stalno pripadala Austriji, za ujedinjenjem s unutarnjom Hrvatskom povezanom s Ugarskom (nazvanom Banska Hrvatska). Osim toga su Hrvati pored onih Madžara koji su težili potpunom odcijepljenju od Austrije, htjeli pridobiti za saveznike i Srbe u habsburškoj monarhiji. Hrvatska srbofilija je povremeno bila grotesknih razmjera. Godine 1905. je mjerodavna stranka Hrvata u Dalmaciji napisala u svojem programu: 'Hrvati i Srbi su jedan narod po krvi i jeziku, nerazdvojno sjedinjeni teritorijem koji nastavaju'. Protiv tog mita o jedinstvu - koji je u Banskoj Hrvatskoj omogućio nastajanje političke hrvatsko-srpske koalicije koja je od 1906. na izborima uvijek dobivala većinu - tada je u hrvatskoj političkoj klasi istupio samo Starčević i njegova stranka desnice (to je značilo: povijesno hrvatsko pravo na državu) koja je bila protusrpski orjentirana. Za mit o jedinstvu s druge je strane od Praga do Beča radio češki političar i publicist Masaryk. Još više: hrvatsko prosrpstvo onoga doba bilo je ukopano u srednjeeuropsko i istočnoeuropsko strujanje: u panslavizam koji je u prvom desetljeću našega stoljeća doživio vrhunac na sveslavenskom kongresu 1908. u Petrogradu iza kojeg je iste godine uslijedila sveslavenska konferencija u Pragu. Petrograd i Prag bili su središta panslavizma a u Zagrebu je stvoreno važno uporište koje je imalo južnoslavenski lik. Pokret je bio stvar inteligencije; velika seljačka većina Hrvata nije imala ništa s panslavizmom i bila je daleko od prosrpstva. Godine 1907. je hrvatski političar Supilo javno promišljao ne bi li bilo bolje Bosnu i Hercegovinu koja je od 1878. u skladu sa zaključkom Berlinskog kongresa bila pod Austro-Ugarskom, predati Srbiji jer nisu mogle postati hrvatske. Habsburška je monarhija anektirala Bosnu i Hercegovinu godine 1908. U prijeporu koji je o tomu izbio među europskim silama, Hrvati su pomalo bili na odmaku prema Srbiji; ipak su Hrvati u Bosni i Hercegovini pozdravili aneksiju. Nu godine 1910. srpski je prijestolonasljednik u Splitu primljen i slavljen sa srpskom himnom. Malo je uzbuđenja izazvalo što su srpski nacionalisti u godinama prije Prvog svjetskog rata u Dalmaciji razorili građvinske dokaze hrvatske povijesti. U Hrvatskoj su veliki dojam ostavili srpski uspjesi u oba Balkanska rata 1912. i 1913. godine. Tek je atentat velikosrpskih nacionalista na austro-ugarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. u Sarajevu većinu Hrvata okrenuo protiv Srbije. Nu na kraju Prvog svjetskog rata među Hrvatima je, svjesnima da su ugroženi i slabi, iznova rasla srbofilija. Toga je puta trajala samo nekoliko mjeseci; iskustva u zajedničkoj državi od prvog su časka bila razorna. Nu Hrvati su se sada našli zarobljeni u beogradskoj državi u kojoj su odlučivali Srbi" - piše Johann Georg Reissmueller. 200210 MET aug 97

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙