RFI - 11. KOLOVOZA, CEROVIĆ

Ž1=FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI Ž2=11. VIII. 1997. O stanju u Bosni nakon posjeta američkog izaslanika Richarda Holbrooka govori Stanko Cerović. 'Tvorac Daytonskog sporazuma Richard Holbrooke posjetio je prošlog tjedna bosansko poprište kao da je htio vidjeti u što se pretvorilo i što je ostalo od njegova slavnoga djela. Daytonski sporazum je još uvijek aktualan ne zato što se pokazao kao dobar, a ni definitivno kao loš, nego zato što je jedini i zato što iza njega stoji prva svjetska sila. Ipak mora biti da su Amerikanci primjetili da mnogo toga u Bosni ne ide kako treba unatoč postrojba NATO saveza jer su eto ponovno poslali Holbrooka da ponovno da neki impuls mirovnom procesu. Holbrooke se nekad pokazao vrlo učinkovitim na Balkanu i vještiji nego uobičajena kolona profesionalnih diplomata uglavnom zato što su oni previše pristojni i zato što je on shvatio da ima posla s neuračunjivim ljudima ili s nekom vrstom bandita, pa joj se prilagodio i ponašanjem, skoro vrijeđanjem i prijetnjama. Kako je iza sebe imao potporu velike sile ti su ljudi odmah shvatili ozbiljnost prijetnji, a Holbrooke je ostalo znao obaviti. Kao odvjetnik koji zna kako se straše naizgled samouvjereni prijestupnici koji se uvijek pred takvom silom pokažu kao kukavice. Izgleda međutim da se prigodom ovoga posjeta stvari nisu odvijale tako glatko kao nekad. Izvjestitelji naročito iz Beograda gdje je Holbrooke sreo Miloševića i Krajišnika javljaju da je nezadovoljan, zapravo ništa nije postigao osim ono što ne treba ni njemu ni Bosni niti ikome na Balkanu, a to je obećanje da će se Karadžić povući iz politike. Čemu služi takvo obećanje kad je u pitanju čovjek protiv kojeg je već podignuta optužnica za ratne zločine. Vjerojatno se smatra da se ne može baviti politikom, jedino je pitanje tko će ga i kako uhvatiti. I loši odnošaji Holbrookea s Miloševićem i Krajišnikom, odnošaja odvjetnika s prijestupnicima, samo Holbrooke i ne samo on, na žalost, plaća cijenu ranijega pogađanja s prijestupnicima. U tom pogađanju su se najveći krivci za rat i zločine legalizirali iako su i izdali jednoga suučesnika - Karadžića. Kad ih je tjerao na prihvaćanje Daytonskog sporazuma Holbrooke je prijetio kaznom i njima kao ratnim zločincima odgovornima bar koliko i Karadžić i prijetio je srpskim postrojbama u Bosni vojnim porazom. Zato i danas Krajišnik inzistira da je glavna smetnja sporazumu postojanje tajnoga popisa ratnih zločinaca. A kad su prihvatili Daytonski sporazum on im je dao neku vrstu imuniteta, a kako vuk dlaku mijenja a ćud nikada, čim su osjetili da više njihov život nije u opasnosti mangupi su postali oni stari, iako oprezniji. Više neće ratovati jer znaju da za to nemaju snage, ali sve što mogu blokirati, spriječiti ili izigrati u Srbiji kao i u Bosni, sve će izigrati bez obzira koliko to narod platio. I teško da se može izvući nešto pozitivno iz tandema Milošević-Krajišnik osim ozbiljnim prijetnjama koje neće biti blefovi. Pokušaj s Biljanom Plavšić kao oporbom zasad ne vodi daleko jer su Amerikanci postavili kao alternativu Krajišniku, Karadžiću i Miloševiću, ali ona ima izgleda koliko će Amerikanci silom i pritiskom otvoriti prostora u Bosni. Gospodarski joj ne mogu pomoći i kad bi htjeli dok je cijeli narod uokviren Krajišnikovom policijom i kriminalcima. A kad budu stvarno otvorili taj prostor i kad ti ljudi odu s pozornice i Krajišnikova policija ne bude ono što je, tada neće biti nikakve potrebe za Biljanom Plavšić kao spasonosnim rješenjem za Srbe ili Bosnu. Tako da misija Holbrooka nije izazvala preokret, on sam je razočaran što je mirovni proces umrtvljen. Što se tiče nazočnosti međunarodne zajednice još uvijek nad Bosnom visi prijetnja povlačenja postrojba NATO-a sljedeće godine. Još uvijek se ne vidi kakav je plan velikih sila za cijelo područje, to je najvažnije, Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju. S diplomatske na ljudsku razinu realnost nije svjetlija. Sukobi oko povratka izbjeglica su stalni među sva tri naroda, gospodarska realnost užasna iako se pored spektakularnih sukoba odvija neki tihi proces povratka ljudi tu i tamo na svoja ognjišta. Tako i na političkom planu. Institucije bosanske nisu proradile, a suradnja s Beogradom i Zagrebom nije postala ni za mrvicu iskrenija ili otvorenija, ali opet neki sporazum se postiže. Onaj o veleposlanicima je manje važan i uvrjedljivo je za ... zemlju što se o tome toliko priča, ali onaj o brzoglasnim vezama u Bosni bi se mogao pokazati kao vrlo važan. Stanje u Bosni kad se sve zbroji i oduzme izgleda loše, ali nigdje nije potpuno blokirana, kako ocjenjuje jedan ovdašnji komentator, nije beznadežna iako se ne bi moglo reći da ima osnove za nadu. Međunarodna diplomacija ne napreduje, ali se vide znaci spremnosti da se pokuša i neka tvrđa metoda ukoliko ne bude nimalo političke volje na terenu. Tvrđe se nastupa prema ratnim zločincima, srpska policija bit će stavljena pod nadzor, na Tuđmana i Izetbegovića je brutalniji pritisak. Jednako je i sa lokalnim političarima. Istina je da je njihova vlast stabilizirana pa ne dolazi u obzir da na bilo kakvim izborima netko tu vlast ukloni, ali su i lideri i stranke svuda demistificirani, i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu, da ne govorimo o Palama ili bosanskim Hrvatima. Oni jesu jaki jer imaju poluge realne vlasti - redarstvo, medije i novac, ali nemaju ni prestiž ni ideologiju u čije ime vladaju. Vjerski i nacionalni projekti se ponavljaju, ali s manje uvjerljivosti nego ikada u posljednjih deset godina. Služe se zločinima u svojoj politici kao što su se uvijek služili, ali su ranije ti zločini bili pokriveni nekom maskom velikog nacionalnog projekta. U Bosni je odmjeravanje nade i beznadežnosti teško kao što je teško ocjenjivati stabilnost vlasti u Srbiji, djelom i u Hrvatskoj. Milošević je s jedne strane čovjek bez oporbe, vlada redarstvom i oslanja se na kriminalce. To izdgleda beznadežno, ali ipak ne može mirno spavati. Istodobno srpski nacionalizam je potrošena ideologija, srpska vlast je omrznuta, sama ideja nacionalne nezavisnosti manje je važna od povećanja plaće, federacija s Crnom Gorom ne funkcionira i sve će slabije funkcionirati do kada je tu Milošević. Sve to ukazuje na nužnost povezivanja u Bosni za one ljude koji hoće preživjeti jednostavno jer drugog puta nema. Ta je nada jadna da bi joj se radovali jer nije vezana za pojavu neke političke snage ili nove osobe, čak i za neki dobar plan međunarodne zajednice, a osobito na terenu nema nikakva plana nego je posljedica truljenja ideja, institucija, struktura, država, pa i samih ljudi koji trunu kao živi leševi uništavajući sebe jer su u sukobu sa logikom života iako nema nikoga da ih potjera i zamjeni. Kako sada stoje stvari te vlasti će više odumirati nego što će ih se neko usuditi potjerati. Ta perspektiva opstanka prvo Bosne, pa onda i ponovnog organiziranja cijele regije istodobno je još jedna teška istina o ovim narodima i njihovoj sposobnosti da podnose zlo i poniženja. Skoro nadčovječanskoj sposobnosti kojoj je ravna samo njihova neprirodna nesposobnost da aktivnije sudjeluju u dogđajima u kojima se odlučuje o njihovom životu i smrti." Ž5=(RFI) 120239 MET aug 97