DNEVNI PREGLED 154 12. KOLOVOZA 1997.

GLAS AMERIKE - VOA 11. VIII. 1997. Gospodarski odnošaji između Njemačke i Hrvatske odlikuju se velikim njemačkim izvozom u Hrvatsku i velikim profitima njemačkih tvrtki. Nu kada se radi o ulaganju u Hrvatsku onda je stanje drukčije, kaže Thoersten Klette, razglasnik Odjela za jugoistočnu Europu pri organizaciji Deutscher Industrie und Handelstag, organizacije koja okuplja predstavnike njemačkih posebničkih tvrtki. U usporedbi s drugim državama središnje Europe Nijemci ne ulažu mnogo u hrvatsko gospodarstvo. Zbog čega, upitao je gospodina Klettea Axel Bremenmann. "Thoersten Klette navodi nekoliko razloga. Mjesne vlasti često ne surađuju i ne pomažu stranim ulagačima kao što im to nalaže vlada u Zagrebu. Tu su i visoki troškovi radne snage, naime uposlenik u Hrvatskoj poslodavca stoji više nu što bi to stajao recimo uposleni Rumunj ili Bugar. Osim toga, kaže gospodin Klette, tu su i nedovoljno jasni zakoni o privatizaciji državnih poduzeća tako da strancima često nije uopće jasno što je na prodaju. Thoersten Klette kaže da takvo stanje ne bi trebalo trajati vječno. = Kada se uvjeti poboljšaju, a Hrvatska je na putu da ih poboljša, bit će i više njemačkih ulaganja u hrvatsko gospodarstvo. Očekujem da bi se to moglo dogoditi krajem ove ili početkom iduće godine. Svoj umjereni optimizam Thoersten Klette temelji na činjenici da je u Hrvtskoj usvojen Zakon o pretvorbi te da je osnovana marketinška agencija koja u inozemstvu reklamira mogućnosti za ulaganje u Hrvatskoj. Gospodin Klette naglašava vrlo dobru zastupljenost njemačkog i međunarodnog kapitala u hrvatskoj Elektroprivredi. Takvi će zajednički projekti označiti budućnost njemačko-hrvatskih gospodarskih odnošaja, pretpostavlja ovaj njemački gospodarstvenik. Gospodarski odnošaji između Njemačke i Hrvatske ipak su mnogo bolji nego odnošaji između Njemačke i Bosne i Hercegovine u čije gospodarstvo novac nije uložila još niti jedna njemačka tvrtka. Thoersten Klette kaže da je to prije svega zbog toga što je zemlja podijeljena u tri dijela te se svatko ponaša na svoj način, najčešće vrlo arbitrarno, što naravno nikako ne privlači poslovne ljude. Pored toga tu su i ustrojstveni problemi - nepostojanje zajedničke valute te zajedničkog poreznog i bankovnog sustava. Prije nego što strani ulagači odluče ulagati u Bosnu i Hercegovinu ona mora stvoriti stabilan i jedinstven gospodarski sustav, smatra Thoersten Klette, razglasnik Odjela za jugoistočnu Europu organizacije Deutscher Industrie und Handelstag, udruge njemačkih privatnih tvrtki."(VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 11. VIII. 1997. Pregled tisaka 'The Times' se i danas osvrće na boravak britanske kraljevne Diane, bivše žene prijestolonasljednika kraljevića Charlesa Bosni i Hercegovini. Damian Whittworth piše kako je jučer, posljednji dan posjeta Bosni kraljevna Diana posjetila još jednu žrtvu eksplozije mine prije povratka u London dok su se u Britaniji pomno pregledavali svjetlopisi objavljeni u ovdašnjem tisku na kojima se ona vidi sa svojim prijateljem playboyem Dodijem Al-Fayedom. Nakon posljednjeg poziranja s francuskim vojnicima koji čuvaju sarajevsku zračnu luku kraljevna je ušla u privatni zrakoplov i odmah je opažena kako i sama proučava svjetlopise što su zasjenili njezin dobrotvorni posjet Bosni, kaže autor članka u The Timesu. Jučer ujutro kraljevna je navodno mimo predviđene rutine prošetala okolicom olimpijskog stadiona i ondje naišla na Muslimanku Elviru Tadić nad grobom njezina sina koji je poginuo prije tri godine. Budući da se nisu mogle sporazumjeti nekoliko minuta provele su u nijemom zagrljaju dok nije stigao tumač. Poslije toga kraljevna je obišla ruševine u četvrti Dobrinja gdje je upozorena da se drži ceste kako ne bi stala na smrtonosne mine o kojima je toliko čula. Zatim je odvedena u brda iznad Sarajeva u jedno siromašno selo. Ondje se susrela s 15-ogodišnjom Mirzetom Gabrić i kaže da je bila ganuta do suza djevojčinom pričom o tome kako je izgubila nogu kad je nagazila na minu kad je išla na tržnicu. Dok je odlazila iz Bosne kraljevna je vjerojatno shvatila da su svjetlopisi u novinama zasjenili njezin posjet Bosni, ali ga nikako nisu učinile nevrijednim. Osakaćene žrtve s kojim je razgovarala bile su jednodušne u svojim zahvalama zato što je svojim posjetom svratila pozornost svijeta na njihovu sudbinu, zaključuje Damian Whittworth u 'The Timesu'. Tom Walker piše u istom listu kako se predsjednica bosanskih Srba Biljana Plavšić sprema osnovati novu političku stranku kako bi nadjačala prikrivene sile svoga prethodnika Radovana Karadžića. Gospođu Plavšić potaknuo je američki izaslanik Richard Holbrook da se suprostavi Karadžićevim pristašama. Gospodin Holbrooke kaže kako se NATO-ov mandat u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom mora protumačiti tako da omogućuje međunarodnim snagama da razoružaju i uhite Karadžićevu tajnu redarstvenu mrežu. Osnivajući novu stranku koja će se zvati Srpska partija Republike Srpske gospođa Plavšić nada se da će privući manje fanatično krilo Srpske demokratske stranke iz koje je istjerana. Šef njezina kabineta Miloš Prica kaže: Ljudima je dosta mita, korupcije i razbojništva, zaključuje Tom Walker u 'The Timesu'. I drugli listovi pišu o boravku kraljevne Diane u Bosni. Tako 'The Daily Telegraph' među ostalim kaže kako će ono što je vidjela u sarajevskim ruševinama biti podsjetnik na to da će proći godine, možda i desetljeća i da će se potrošiti milijarde dolara prije nego sa zgrada padnu tragovi rata. Nakon vrlo emotivnih susreta s mještanima bilo je čudno što je kraljevna bila u stanju pozorno slušati duga predavanja o minama stručnjaka Središnjice Ujedinjenih naroda za nesreće od mina i humanitarne organizacije Pomoć norveškog naroda. Rekli su joj da je mine u Bosni teže onesposobiti nego u većini drugih zemalja. Ova zemlja se još nije ujedinila, rekao je jedan službenik Ujedinjenih naroda. Zato vlasti ne pružaju očekivanu suradnju. Dosad je demontirano više od 12 tisuća mina i u tom poslu poginulo je šest vojnika, a pet ih je teško ranjeno. Skromne su procjene da ih je još ostalo oko milijun. Kraljevna Diana provela je sate slušajući žrtve mina koje su govorile o svojim patnjama. Pritom je otkrila kako mnogi ljudi u toj ratom razrušenoj zemlji žude za time da nekome prenesu svoje osjećaje. Vrelo gorčine je duboko, zaključuje 'The Daily Telegraph'. 'The Independent' se samo ovlaš osvrće na kraljevnin posjet Bosni, a više opisuje pozornost koju su privukli njezini svjetlopisi u listu The Sunday Mirroru. Dok je u Bosni pozirala sa žrtvama mina kod kuće su svi gledali slike koje su je prikazivale u mnogo ležernijoj atmosferi, piše Louise Thury. Talijanski fotograf Mario Bena vjerojatno će postati milijunaš od zarade za svjetlopise na kojima se vidi kraljevna na jahti kraj sardinske obale s bogatim playboyem Dodijem Al-Fayedom, sinom Muhammada Al-Fayeda, vlasnika jedne od najluksuznijih londonskih robnih kuća Harrods, zaključuje u 'The Independentu' Louise Thury. 'The Guardian' donosi dopis Karin Collman iz Sarajeva u kojemu autorica među ostalim piše kakom je američki izaslanik Richard Holbrooke ishodio obećanje srpskog člana bosanskog predsjedništva Momčila Krajišnika da će Radovan Karadžić napokon isčeznuti iz politike, t.j. da će se poštovati dogovor iz srpnja prošle godine prema kojemu je Radovan Karadžić morao napustiti politiku. Ali on i dalje upravlja Republikom Srpskom iz svog sjedišta na Palama i neprestano potkopava položaj svoje nasljednice Biljane Plavšić. Čini se kako Srbi napokon počinju shvaćati da šteta oko njihove zaštite Karadžića nadmašuje korist od toga kada se napokon počinje osjećati pritisak Sjedinjenih Država i prijetnje gospodarskom izolacijom. U Jugoslaviji također rastu sumnje da je Slobodan Milošević spreman na još jedan krug sankcija ako ne izruči Karadžića čime mu se prijetio Richard Holbrooke u Beogradu. Najavljuje mogućnost da se Karadžiću sudi u Republici Srpskoj, a trima osobama možda ne odgovara da Karadžić završi na sudu u Haagu. Prva je sam Karadžić, druga Milošević kojeg pomalo uznemiruje mogućnost da Karadžić posvjedoči kako je upravo on, Milošević, izdavao naredbe za zločine nad Bošnjacima za vrijeme rata. Treće je Krajišnik koji je imao važnu ulogu u ratu. Te dvojbe izazvale su nagađanja o tome kako bi nekima moglo odgovrati da Karadžić navodno slučajno pogine u nesreći ili da bude ubijen dok ga uhićuju srpske snage. Takvo bi rješenje moglo poštedjeti Amerikance toga da računaju koliko bi mogli imati žrtava pri uhidbi Karadžića i drugih optuženika za ratne zločine, zaključuje Karin Collman u 'The Guardianu'. Bruce Clark piše u 'The Financial Timesu' kako je Richard Holbrooke opisao Krajišnikovo obećanje kao nedovoljno i dao naslutiti kako postoji mogućnost uporabe sile pri hvatanju Karadžića. Prošli tjedan američka diplomacija također je donekle ojačala položaj Biljane Plavšić kojoj zapadne sile pružaju taktičku potporu u unutrašnjosrpskoj borbi za vlast. Autor također kaže kako je SFOR dobio naredbu da zuzme čvršći stav prema lokalnim poluvojnim skupinama koje sprječavaju povratak izbjeglica. Nu Amerikancima i Europljanima svejedno će trebati čelični živci ako budu htjeli silom uhititi Karadžića i možda druge srpske osumnjičenike poput generala Ratka Mladića. Karadžića čuva više od tisuću njegovih policajaca, osim toga takva bi reakcija izazvala neprijateljstvo u gotovo svih Srba i ugrozila Biljanu Plavšić, zaključuje Bruce Clark u 'The Financial Timesu'.(BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 11. VIII. 1997. O stanju u Bosni nakon posjeta američkog izaslanika Richarda Holbrooka govori Stanko Cerović. 'Tvorac Daytonskog sporazuma Richard Holbrooke posjetio je prošlog tjedna bosansko poprište kao da je htio vidjeti u što se pretvorilo i što je ostalo od njegova slavnoga djela. Daytonski sporazum je još uvijek aktualan ne zato što se pokazao kao dobar, a ni definitivno kao loš, nego zato što je jedini i zato što iza njega stoji prva svjetska sila. Ipak mora biti da su Amerikanci primjetili da mnogo toga u Bosni ne ide kako treba unatoč postrojba NATO saveza jer su eto ponovno poslali Holbrooka da ponovno da neki impuls mirovnom procesu. Holbrooke se nekad pokazao vrlo učinkovitim na Balkanu i vještiji nego uobičajena kolona profesionalnih diplomata uglavnom zato što su oni previše pristojni i zato što je on shvatio da ima posla s neuračunjivim ljudima ili s nekom vrstom bandita, pa joj se prilagodio i ponašanjem, skoro vrijeđanjem i prijetnjama. Kako je iza sebe imao potporu velike sile ti su ljudi odmah shvatili ozbiljnost prijetnji, a Holbrooke je ostalo znao obaviti. Kao odvjetnik koji zna kako se straše naizgled samouvjereni prijestupnici koji se uvijek pred takvom silom pokažu kao kukavice. Izgleda međutim da se prigodom ovoga posjeta stvari nisu odvijale tako glatko kao nekad. Izvjestitelji naročito iz Beograda gdje je Holbrooke sreo Miloševića i Krajišnika javljaju da je nezadovoljan, zapravo ništa nije postigao osim ono što ne treba ni njemu ni Bosni niti ikome na Balkanu, a to je obećanje da će se Karadžić povući iz politike. Čemu služi takvo obećanje kad je u pitanju čovjek protiv kojeg je već podignuta optužnica za ratne zločine. Vjerojatno se smatra da se ne može baviti politikom, jedino je pitanje tko će ga i kako uhvatiti. I loši odnošaji Holbrookea s Miloševićem i Krajišnikom, odnošaja odvjetnika s prijestupnicima, samo Holbrooke i ne samo on, na žalost, plaća cijenu ranijega pogađanja s prijestupnicima. U tom pogađanju su se najveći krivci za rat i zločine legalizirali iako su i izdali jednoga suučesnika - Karadžića. Kad ih je tjerao na prihvaćanje Daytonskog sporazuma Holbrooke je prijetio kaznom i njima kao ratnim zločincima odgovornima bar koliko i Karadžić i prijetio je srpskim postrojbama u Bosni vojnim porazom. Zato i danas Krajišnik inzistira da je glavna smetnja sporazumu postojanje tajnoga popisa ratnih zločinaca. A kad su prihvatili Daytonski sporazum on im je dao neku vrstu imuniteta, a kako vuk dlaku mijenja a ćud nikada, čim su osjetili da više njihov život nije u opasnosti mangupi su postali oni stari, iako oprezniji. Više neće ratovati jer znaju da za to nemaju snage, ali sve što mogu blokirati, spriječiti ili izigrati u Srbiji kao i u Bosni, sve će izigrati bez obzira koliko to narod platio. I teško da se može izvući nešto pozitivno iz tandema Milošević-Krajišnik osim ozbiljnim prijetnjama koje neće biti blefovi. Pokušaj s Biljanom Plavšić kao oporbom zasad ne vodi daleko jer su Amerikanci postavili kao alternativu Krajišniku, Karadžiću i Miloševiću, ali ona ima izgleda koliko će Amerikanci silom i pritiskom otvoriti prostora u Bosni. Gospodarski joj ne mogu pomoći i kad bi htjeli dok je cijeli narod uokviren Krajišnikovom policijom i kriminalcima. A kad budu stvarno otvorili taj prostor i kad ti ljudi odu s pozornice i Krajišnikova policija ne bude ono što je, tada neće biti nikakve potrebe za Biljanom Plavšić kao spasonosnim rješenjem za Srbe ili Bosnu. Tako da misija Holbrooka nije izazvala preokret, on sam je razočaran što je mirovni proces umrtvljen. Što se tiče nazočnosti međunarodne zajednice još uvijek nad Bosnom visi prijetnja povlačenja postrojba NATO-a sljedeće godine. Još uvijek se ne vidi kakav je plan velikih sila za cijelo područje, to je najvažnije, Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju. S diplomatske na ljudsku razinu realnost nije svjetlija. Sukobi oko povratka izbjeglica su stalni među sva tri naroda, gospodarska realnost užasna iako se pored spektakularnih sukoba odvija neki tihi proces povratka ljudi tu i tamo na svoja ognjišta. Tako i na političkom planu. Institucije bosanske nisu proradile, a suradnja s Beogradom i Zagrebom nije postala ni za mrvicu iskrenija ili otvorenija, ali opet neki sporazum se postiže. Onaj o veleposlanicima je manje važan i uvrjedljivo je za ... zemlju što se o tome toliko priča, ali onaj o brzoglasnim vezama u Bosni bi se mogao pokazati kao vrlo važan. Stanje u Bosni kad se sve zbroji i oduzme izgleda loše, ali nigdje nije potpuno blokirana, kako ocjenjuje jedan ovdašnji komentator, nije beznadežna iako se ne bi moglo reći da ima osnove za nadu. Međunarodna diplomacija ne napreduje, ali se vide znaci spremnosti da se pokuša i neka tvrđa metoda ukoliko ne bude nimalo političke volje na terenu. Tvrđe se nastupa prema ratnim zločincima, srpska policija bit će stavljena pod nadzor, na Tuđmana i Izetbegovića je brutalniji pritisak. Jednako je i sa lokalnim političarima. Istina je da je njihova vlast stabilizirana pa ne dolazi u obzir da na bilo kakvim izborima netko tu vlast ukloni, ali su i lideri i stranke svuda demistificirani, i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu, da ne govorimo o Palama ili bosanskim Hrvatima. Oni jesu jaki jer imaju poluge realne vlasti - redarstvo, medije i novac, ali nemaju ni prestiž ni ideologiju u čije ime vladaju. Vjerski i nacionalni projekti se ponavljaju, ali s manje uvjerljivosti nego ikada u posljednjih deset godina. Služe se zločinima u svojoj politici kao što su se uvijek služili, ali su ranije ti zločini bili pokriveni nekom maskom velikog nacionalnog projekta. U Bosni je odmjeravanje nade i beznadežnosti teško kao što je teško ocjenjivati stabilnost vlasti u Srbiji, djelom i u Hrvatskoj. Milošević je s jedne strane čovjek bez oporbe, vlada redarstvom i oslanja se na kriminalce. To izdgleda beznadežno, ali ipak ne može mirno spavati. Istodobno srpski nacionalizam je potrošena ideologija, srpska vlast je omrznuta, sama ideja nacionalne nezavisnosti manje je važna od povećanja plaće, federacija s Crnom Gorom ne funkcionira i sve će slabije funkcionirati do kada je tu Milošević. Sve to ukazuje na nužnost povezivanja u Bosni za one ljude koji hoće preživjeti jednostavno jer drugog puta nema. Ta je nada jadna da bi joj se radovali jer nije vezana za pojavu neke političke snage ili nove osobe, čak i za neki dobar plan međunarodne zajednice, a osobito na terenu nema nikakva plana nego je posljedica truljenja ideja, institucija, struktura, država, pa i samih ljudi koji trunu kao živi leševi uništavajući sebe jer su u sukobu sa logikom života iako nema nikoga da ih potjera i zamjeni. Kako sada stoje stvari te vlasti će više odumirati nego što će ih se neko usuditi potjerati. Ta perspektiva opstanka prvo Bosne, pa onda i ponovnog organiziranja cijele regije istodobno je još jedna teška istina o ovim narodima i njihovoj sposobnosti da podnose zlo i poniženja. Skoro nadčovječanskoj sposobnosti kojoj je ravna samo njihova neprirodna nesposobnost da aktivnije sudjeluju u dogđajima u kojima se odlučuje o njihovom životu i smrti."(RFI) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 11. VIII. 1997. Neka Bosna dozna istinu "Optuženik za ratne zločine Radovan Karadžić i njegovi pristaše provode kampanju dezinformiranja koja naše snage u Bosni stavlja u pogibelj. Nu američka vojska posjeduje moćno oružje kojim bi se takvoj kampanji mogla suprotstaviti te bi ga trebala uporabiti", piše senator iz Michigana, demokrat Carl Levin. "Usprkos obećanju da će se povući iz političkoga života, Radovan Karadžić nastavlja igrati važnu ulogu te iz sjene upravlja Republikom Srpskom. On rabi krugovalne i dalekovidničke postaje da bi bosanskim Srbima predočio iskrivljenu sliku stvarnosti. Znakovita je činjenica da, od uhidbe jednoga tajno optuženoga ratnog zločinca te smrti drugog u akciji NATO saveza 10. srpnja u Prijedoru, Karadžić i državni mediji orkestriraju napadaje na vojnike NATO saveza. Karadžić se pokazao majstorom pristupa po kojem 'nijedna laž nije prevelika'. Kao primjer možemo navesti nedavnu najavu iz ureda Visokog predstavnika da će se provesti važan civilni i vojni projekt u sklopu kojeg bi se popravila željeznička pruga Tuzla - Brčko, čega bi se prihvatila talijanska željeznička pukovnija s novčanom potporom Sjedinjenih Država. AID, koji je pod državnim nadzorom, objavio je vijest da je prava svrha tog popravka transport srpskih civila međunarodnom sudu u Haagu. Svrha projekta stvorenoga da bi se poboljšala kakvoća života u Bosni izvrnuta je da bi se ljude zastrašilo i potaknulo neprijateljsko raspoloženje prema Stabilizacijskim snagama pod vodstvom NATO saveza. Potrebno je neutralizirati utjecaj optuženika za ratne zločine Radovana Karadžića. Vjerujem da je njegov nadzor nad medijima u Republici Srpskoj dobro mjesto za početak akcije uklanjanja tog utjecaja. Američka vojska ima mogućnost izravno odašiljati dalekovidničke i krugovalne programe kroz EC-130E Commando Solo letjelice, i to Karadžić ne može onemogućiti. Ta mogućnost uspješno je uporabljena za vrijeme pothvata u Grenadi, da bi se tamošnje ljude obaviijestilo o američkoj akciji. Za pothvata Pustinjska oluja ta se mogućnost rabila da se iračke vojnike uvjeri da se predaju. Ista je mogućnost uporabljena i na Haitiju. To je način na koji bi se bosanske Srbe moglo upoznati s činjenicama koje do njih ne dopiru. Tako bi oni mogli uvidjeti zbog čega njihov vođa Karadžić nije junak već zločinac te bi bili u mogućnosti saznati koji su stvarni razlozi za njihovu izolaciju i nedostatak međunarodne pomoći. Daytonski mirovni sporazumi daju zapovjedniku Stabilizacijskih snaga pravo da učini sve što smatra potrebnim da bi zaštitio vojsku te provede svoje obveze. Mislim da bi bilo dobro kad bi zapovjednik Stabilizacijskih snaga odlučio da prikazivanje napadačkih priloga o NATO savezu, koje dolazi od srpskih medija u Bosni pod nadzorom Karadžića i vladajuće Srpske demokratske stranke, ugrožava američke i savezničke snage te sprječava Stabilizacijske snage da provedu svoje obveze. Jednom kad to zapovjednik američkih Stabilizacijskih snaga odluči, EC-130E Commando Solo letjelica mogla bi se uporabiti protiv Karadžićeve kampanje dezinformiranja koja u pogibelj dovodi našu vojsku te ometa provedbu odredaba Daytonskog sporazuma. Vjerujem da, dok bosanski Srbi ne primaju dalekovidnični i krugovalni program koji bi im objavio prave razloge njihove izolacije i lošeg ugleda u međunarodnoj zajednici, nema velike vjerojatnosti da će se postignuti značajan napredak u provedbi civilnih aspekata Daytonskih sporazuma. Ne bismo smjeli dopustiti tom optuženiku za ratne zločine da nastavi određivati što bi ljudi u Bosni trebali čuti i vidjeti. Ljepota Commando Solo-a je u tome da njegov krugovalni i dalekovidnični program ulazi u domove bosanskih Srba gdje ga oni mogu gledati daleko od radoznalih očiju. Karadžić ne može zaustaviti emitiranje. Vrijeme je da se to moćno oružje uporabi zbog mira u Bosni i sigurnosti naših snaga." THE WASHINGTON TIMES 10. VIII. 1997. Druga Bosna: opetovanje prve? "Vladini dužnosnici koji se pitaju kako prepoznati rane simptome nadolazećega sukoba, kao što je bio rat u Bosni, ne trebaju dalje tražiti: sljedeća će se Bosna dogoditi u Bosni", pišu upravitelji Balkanskog instituta u Washingtonu Marshall Freeman Harris i Stephen Walker, koji su 1993. dali ostavku u ministarstvu vanjskih poslova izražavajući time svoje protimbe vladinoj politici prema Bosni. "Nakon devetnaest mjeseci američkoga angažmana te uloženih nekoliko milijardi dolara, ostala su neispunjena obećanja predsjednika Clintona da će se izbjeglice moći vratiti svojim kućama, dok će ratni zločinci biti odstranjeni s političke pozornice. Takvi politički neuspjesi pripremaju teren za obnovu sukoba budući da jačaju etničke napetosti, čime veću moć dobivaju nasilni ultranacionalistički separatisti te se rasplamsava želja za pravdom izbjeglica i ostalih ogorčenih građana. Neovisna bosanska država ne može opstati u tim uvjetima. S 2 milijuna ljudi koji se još uvijek ne mogu vratiti svojim domovima, etničkim zapovjednicima koji nadziru de facto tri četvrtine zemlje, dok su ostatci njihove tolerantne vlade i društva politički i teritorijalno opkoljeni, zemlja može samo postati žrtvom daljnjeg pokušaja istrjebljenja ili se suočiti s novom fazom rata u kojem žrtve genocida koriste silu da bi se vratile svojim domovima. Te dvije mogućnosti su ozbiljna pogibelj po američke probitke a to su regionalna stabilnost i demokratizacija te ugrožavaju njihova golema ulaganja u političko rješenje postignuto u Daytonu 1995. (...) Radije nego da spriječi nadolazeću oluju, Clintonova se vlada očito priprema nastaviti svoju politiku koja se sastoji isključivo od razgovora dok akcije nedostaje, tako da je već na putu da podjelu Bosne pretvori iz de facto u de jure. Kao njezin prethodnik prije četiri godine, ministrica vanjskih poslova Madeleine K. Albright jaka je na oštroj retorici a slaba na liječenju bolesti koju je sama tako uspješno dijagnosticirala. U isto je vrijeme Robert Gelbard obećao osnažiti postojeći proces provedbe odredaba Daytonskog sporazuma. Na nesreću, bosanski prestanak vatre, koji g. Gelbard i njegovi kolege insistiraju zvati mir, vjerojatno neće preživjeti sljedećih 19 mjeseci vladinih oživljavanja. Kao dio oživljavanja prestanka vatre, vlada uporabljuje dva politička placeba s predvidljivim učinkom. Kao prvo, javno se i privatno prijeti hrvatskim i srpskim dužnosnicima. Najživopisniji izgred tog tipa dogodio se u kasno proljeće kada je gđa Albright pred kamerama rekla hrvatskom ministru da je odbijanje njegove vlade da dopusti povratak srpskim i muslimanskim izbjeglicama odvratno te da bi se morao sramiti. Od tada, gđa Albright i drugi vladini dužnosnici isposlovali su da Svjetska banka dva puta odgodi davanje zajma Hrvatskoj, s obzirom na slabe uspjehe u provedbi odredaba Daytonskog sporazuma. Nu sram i manje novčarske neprilike najvjerojatnije neće otvoriti hrvatske granice onima koji su tamo nepoželjni niti će zaustaviti miješanje Zagreba u politiku Bosne. Zaista, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je zasad odgovorio na retoriku gđe Albright samo ovako: Kad ona obeća da će postati oštra, on obeća da će ispuniti njezine zahtjeve. Nu u Bosni i Hrvatskoj, ništa se zapravo ne mijenja. Kao drugo, vlada traži da sve strane učine više za reintegraciju zemlje i obnovu njezina multietničkog karaktera. To izranja svaki puta kada se kritizira vladina politika, nu ta je molba zapravo pokušaj da se umanji američka odgovornost za dogovor utvrđen u Daytonu te za njegove posljedice. To je također drugi način da se kaže da je na genocidnim ratnim zločincima Bosne (koji su sada još jači nego što su bili za vrijeme rata) da promijene mišljenje. Vlada naravno ne može ozbiljno vjerovati da će se Radovan Karadžić preobratiti nakon njihovih oštrih riječi. Također, ona ne može smatrati nedavnu britansku akciju hvatanja ratnih zločinaca ničim doli zakašnjelim prvim korakom ispunjavanja Daytonskog dogovora. Vlada mora također shvatiti da čak i najotrovnija kombinacija umješnosti, prijekora i uskraćivanja neće biti dovoljna da zaustavi dezintegraciju Bosne ili spriječi obnavljanje borbi. Politički neuspjesi traže žestoku akciju. Nakon što su tako dugo služili kao sredstvo razdvajanja umjesto kao sila za reintegraciju, snage NATO saveza trebale bi dobiti naredbu da uhite sve optuženike za ratne zločine, omoguće povratak izbjeglica te promiču integritet i sigurnost bosanskih međunarodnih granica. Ti pothvati nose sa sobom rizike, nu nastaviti sadašnjim putem zanemarivanja i dezintegracije mnogo je pogibeljnije za vladu. Osim toga, tako uzdizani Daytonski dogovori izgledaju više kao ciničko sredstvo nego kao okvir za mir. Čineći tek toliko koliko je dovoljno da se na kratki rok zaustavi krvoproliće a zatim ignorirajući svoje postdaytonovske obveze, predsjednik je otkrio da mu stabilizacija Bosne nije na prvom mjestu, već da mu je najvažnija neutralizacija pogubnog izbornog pitanja od 1996. Nastavljajući provoditi minimalističku politiku, on osigurava da će Bosna još jednom biti točka političke kampanje." Sjedinjenim Državama obećano da će Karadžić otići "Jučer je američkom veleposlaniku Richardu Holbrooku obećano da će optuženik za ratne zločine Radovan Karadžić napokon biti uklonjen iz političkog života Bosne, nu veleposlanik je priznao da je njegova misija za mir na Balkanu postigla tek ograničene uspjehe", piše Jovan Kovačić. (...) 'Jesmo li zadovoljni? Naravno da nismo. Američko se stajalište nije promijenilo: Optuženici za ratne zločine moraju biti privedeni pravdi', rekao je g. Holbrooke. (...)" Novinar se zatim osvrće na slučaj Momčila Krajišnika koji je kao i Radovan Karadžić obećao da će istupiti iz političkog i javnog života ali je to obećanje također prekršio te je poslije Karadžića najmoćniji čovjek u Republici Srpskoj. "G. Holbrooke je rekao novinarima da je g. Milošević pozvao u Beograd sva tri člana bosanskoga predsjedništva, uključujući i Hrvata Krešimira Zubaka i Muslimana Aliju Izetbegovića. On je također izjavio da se g. Krajišnik složio da zajednička valuta, koja je kamen spoticanja u Bosni, neće biti ukrašena nikakvim vjerskim simbolima te je dodao da očekuje da će se druge dvije strane s tim složiti. (...) Diplomati kažu da je g. Holbrooke zaprijetio g. Miloševiću obnavljanjem gospodarskih sankcija ukoliko se neće pridržavati odredaba Daytonskog sporazuma, koje uključuju i izručivanje jednog od njegovih bivših štićenika, g. Karadžića te ostalih koje je haaški sud optužio za ratne zločine. To je teška odluka za g. Miloševića. Izručenje g. Karadžića za njega bi moglo biti politički štetno na domaćem području. Nu njegovo gospodarstvo neće još dugo moći bez spasonosne infuzije svježega kapitala i hrane za pučanstvo od 11 milijuna ljudi, od kojih je već jedna trećina siromašna a 600.000 ih gladuje. (...) 'Holbrooke se služi mrkvom i batinom. Na Miloševiću je da odluči što će uzeti', izjavio je jedan diplomat. Razgovaralo se i o nepoštivanju ljudskih prava u pokrajini Kosovo, slobodi medija u Srbiji te sporom napredovanju demokratskih i gospodarskih reformi. G. Holbrooke je doletio u Beograd u petak nakon rješavanja razmirice etničkih vođa Bosne oko diplomatskih položaja, a ta je nesuglasica bila izazvala međunarodni prekid kontakata s bosanskim veleposlanicima. Prema postignutom dogovoru, Musliman će biti veleposlanik Bosne pri Ujedinjenim Narodima, Srbin će biti veleposlanik u Sjedinjenim Državama a Hrvat će biti izaslanik u Japanu. (...) Članovi bosanskog multietničkog zajedničkog predsjedništva također su se složili o stvaranju zajedničkog vojnog vijeća te o zajedničkoj šifri za brzoglasnu mrežu kako bi poduprli reintegraciju države predviđenu mirovnim dogovorom." LOS ANGELES TIMES 7. VIII. 1997. U bosanskom stambenom ratu, pobjeđuju oni s vezama "Kao zvijezda sarajevske državne dalekovidnice, Senad Hadžifejzović smatra da zaslužuje određene povlastice. Za vrijeme rata on je u noćnim vijestima savjesno prenosio vladine poruke uplašenom pučanstvu. Sada je domaćin važnog talk showa, 'Licem u lice', a to je položaj koji traži povlastice. Jedna od nagrada koju je za to primio novi je stambeni prostor - stan u središtu grada s pogledom na perivoj. Taj stan pripada Mirjani Babić - Papo, postarijoj Židovki koja se želi vratiti svojoj kući. Nu gđa Babić - Papo nema sreće", piše Tracy Wilkinson. "Hažifejzović spada u sve veću elitnu skupinu glavnoga grada koju muslimanska vlada nagrađuje stanovima koji pripadaju drugim ljudima, a obično je riječ o pripadnicima neke manjinske skupine. Priča o vlasnicima koji se neuspješno bore da im se vrate njihovi domovi u kojima su za vrijeme rata živjeli drugi ljudi nije novost na prostoru Bosne i Hercegovine. Sarajevska vlada za to okrivljuje potrebu da se osigura smještaj izbjeglicama nakon troipolgodišnjeg rata u kojem je stotine tisuća ljudi prognano iz svojih domova. Nu mnogi stanovi nisu dodijeljeni izbjeglicama već višim vladinim dužnosnicima, vođama vladajuće muslimanske nacionalističke stranke, istaknutim agentima državne sigurnosti i miljenicima režima kao što je Hadžifejzović. Osim njega, prema istražiteljima za ljudska prava i lokalnim izvjestiteljima, nekome su dom uzeli i ministar za izbjeglice u muslimansko - hrvatskoj federaciji Rasim Kadić; zatim savjetnik predsjednika Izetbegovića, Kemal Muftić; a spominju se i bivši gradonačelnik Sarajeva, zatim čelnik gradskoga stambenog vijeća, njegova tajnica te pripadnik islamskog klera. 'To je jedna velika pljačka', izjavila je Branka Raguž, sutkinja koja je ujedno i parlamentarni zaštitnik prava građana od samovolje državnih tijela vlasti. 'U Bosni i Hercegovini, od svih se ljudskih prava najmanje štiti pravo na imovinu.' Sarajevska vlada zanemaruje kritike o raspodjeli stanova, a dužnosnici tvrde da postupaju u skladu sa zakonom. Većina onih koji su tako izgubili svoje kuće ili stanove su Srbi, Hrvati, Židovi i ostali nemuslimani, od kojih su mnogi otišli za vrijeme rata nu sada bi se željeli vratiti. Službeno, vlada je prihvatila povratak manjina kao potvrdu sarajevske tradicije tolerancije i različitosti. Nu stvarnost je drukčija. Dužnosnici za ljudska prava i vođe sarajevskih nevelikih manjinskih zajednica u posezanju za stanovima vide tankoćutni način 'etničkog čišćenja'. (...) Gđa Raguž kaže da je kojih 40% stanova u Sarajevu nepravno nastanjeno. (...) Židovi, koji su u ovoj stambenoj razmirici vrlo dobro organizirani, predstavljaju samo mali postotak žrtava. Većinu čine Srbi i Hrvati: nu tu je i mnogo Muslimana koji nemaju političkih veza. Arhitektica Mira Čokorilo više je od četiri desetljeća živjela sa svojim ocem Srbinom i majkom Hrvaticom u velikom stanu u središtu grada. Nakon smrti svojih roditelja, stan je glasio na nju. Nu kada je rat počeo ona se zbog liječenja zatekla izvan zemlje, pa se u Sarajevo vratila tek prošle godine. Rođak koji je čuvao njezin stan iz njega je izbačen, a u svojem stanu gđa Čokorilo je našla predsjednikova savjetnika Muftića, koji vodi i vladinu novinsku agenciju. Savjetnik se u stan uselio sa svojom ženom i djecom te ga je odbio napustiti. Ponudio joj je pomoć u traženju manjeg stanja, nu kasnije je zaprijetio da će njezine stvari baciti u smeće. 'Osjećam se poniženo kao ljudsko biće i uskraćeno kao građanin', napisala je gđa Čokorilo u jednom u tri pisma u kojima je zamolila za pomoć bivšega čelnika mirovnih snaga u Bosni Carla Bildta. Kaže da nikad nije dobila odgovora. Obitelj Čokorilo je u stan uložila gotovo 50.000 dolara otkako se u njega uselila 1951., kaže gđa Čokorilo. (...) Ona je angažirala odvjetnika te se bori za svoj stan. Nu odlukom Ministarstva za stanovanje od 28. svibnja gđa Čokorilo je izgubila pravo na stan kada ga je 'napustila'. Dopušteno joj je da se žali u roku od 15 dana - nu presuda je njezinom odvjetniku dostavljena tek 26. lipnja, dva tjedna poslije tog roka. (...) Muftić je u kratkom brzoglasnom razgovoru izjavio da nije učinio ništa loše, jer taj stan službeno pripada državi a ne pojedincu. (...) Za vrijeme rata, sarajevska je vlada (kao i ona u srpskoj polovici podijeljene države) prihvatila strogi zakon o prisvajanju napuštenih stanova. Poslije rata, vlada je dopustila bivšim vlasnicima povratak u njihove domove, nu unutar rokova koje nije bilo moguće poštovati, kažu zagovornici ljudskih prava. (...) 'Jednostavno ne postoji politička volja da se to ispravi', kaže gđa Raguž. 'Ovdje ne funkcionira ni država, ni politički sustav; nema vladavine zakona. To je prljava slika.'" NJEMAČKA DIE WELT 11. VIII. 1997. Holbrooke postiže samo obećanja "Richard Holbrooke, američki pregovarač za Bosnu, očito je bez velikog uspjeha svršio krajem tjedna svoj posjet jugoslavenskom glavnom gradu Beogradu. Dobio je samo obećanje da će se iz politike povući bivši predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić, tražen kao ratni zločinac, izjavio je Holbrooke poslije susreta s jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. Karadžićevo povlačenje je već bilo jedan od uvjeta Daytonskoga sporazuma u listopadu 1995. Više europskih država, među njima i Njemačka, u međuvremenu su opet uspostavile kontakte s veleposlanicima Bosne. Prije najave Karadžićevog povlačenja, Holbrooke je dobio i druga obećanja. Osobito su se bosanske strane pod pritiskom SAD-a borile za suglasnost o dodjeli veleposlaničkih mjesta Muslimanima, Srbima i Hrvatima kao i za jedinstveni brzoglasni sustav. Ubuduće će se iz Sarajeva opet moći nazvati 15 kilometara udaljeno Pale. Nije bilo suglasnosti o zakonu o državljanstvu i zajedničkoj valuti. Zasad predsjednica bosanskih Srba Biljana Plavšić pokušava u svojoj borbi protiv Karadžića proširiti temelje svoje vlasti. Ovog će tjedna proglasiti novu, vlastitu stranku čija se utemeljiteljska skupština treba održati istodobno s općinskim izborima 14. rujna. Nova će se stranka zvati 'Srpska stranka Republike Srpske'. Time gospođa Plavšić želi na novim izborima koje je tražila, dovesti u teškoće Srpsku demokratsku stranku (SDS). Gospođa Plavšić je isključena iz SDS-a nakon što je raspustila parlament i najavila nove izbore. Parlament ipak dalje zasjeda i pozvao je Ustavni sud, (...)" - izvješćuje među ostalim Boris Kalnoky. 'Bundeswehr treba mir i sigurnost planiranja' "Spor oko opće vojne obveze, kako je izjavio ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel (FDP), 'zapravo uopće nema veze s pitanjem koalicije'. On pretpostavlja da će se liberali odlučiti za vojnu obvezu. S ministrom je razgovarao Ruediger Moniac. -Gospodine ministre, gdje ste glede vojne obveze, među zagovaračima ili protivnicima? =Opća se obveza opravdala i trebalo bi ju održati. Bundeswehr treba mir i sigurnost u planiranju kao i u financijama. Razilaženje u mišljenjima samo mu šteti. -Tome baš FDP pridonosi planiranim odlučivanjem članova. =Službeni zaključak FDP-a je za vojnu obvezu. Nu dakako mora biti moguće raspravljati u stranci na tu temu, provesti ispitivanje članova i različitih mišljenja. Moje je stajalište jasno: ja sam - uz visoko poštovanje civilnog služenja vojnog roka - pobornik vojne obveze jer vjerujem da puno bolje jamči društvenu integraciju oružanih snaga. I stoga što - kad se odvažu svi argumenti - više toga govori protiv profesionalne vojske ili njezinih inačica nego za. Nu u sadašnjim rasprama stručni argumenti moraju biti u prvom planu. Taj aspekt u najnovijim rasprama manje dobiva nego drugi. -I protivnici vojne obveze vjeruju da imaju dobre argumente. Što ako prevladaju u vašoj stranci? =Držim da će rezultat ispitivanja članova dovesti do održanja vojne obveze. Ispitivanja pokazuju da se 75 posto izbornika FDP-a zalaže za održanje vojne obveze. Toliku suglasnost ne može ponuditi nijedna druga stranka. Dobri argumenti koji su uvjerili izbornike, bit će i pri ispitivanju članova sigurno saslušani. -Neki od teme žele napraviti veliki koalicijski lom. =Vjerujem da tematika vojne obveze trenutačno nije u prvom planu interesa. Osobito što ni s koalicijskim partnerima a ni inače ne postoji mogućnost da se za ukidanje vojne obveze pronađe većina. Moramo riješiti druge domaće zadaće. Jedno je jasno: s pitanjem koalicije ta raspra doista uopće nema veze. -Što je za vas tako važno u vojnoj obvezi? =Na našu vojsku obveznika možemo biti ponosni, ne samo od poplave Odre. Nu i sudjelovanje Bundeswehra na Odri dojmljivo je pokazalo: on nije zastarjeli model. Nalazi se usred našeg društva, priznat na sve strane i potreban. Samo je tako bilo moguće u tako kratkom vremenu mobilizirati 15 tisuća vojnika i poslati ih u ugroženo područje. Među mladim obveznicima koje smo vidjeli kako se bore za nasipe, bili su vojnici iz svih saveznih pokrajina ali i sinovi ljudi čijim je kućama i dvorištima prijetila poplava. Postalo je jasno: istok i zapad naše zemlje sve više srastaju. Osim toga: u doba u kojem se više nego ikada traži vlastiti angažman, ukidanje vojne obveze bilo bi korak u krivom smjeru. Jer: s profesionalnom vojskom država bi se odrekla da od svojih građana traži osobni doprinos zajedničkim zadaćama. I praktični razlozi govore za održanje vojne obveze. Ona oružane snage održava mladima. Brine za kvalificirani podmladak profesionalnih vojnika i vojnika na vrijeme i naposljetku je jeftinija od profesionalne vojske. Molim ne zaboravite: ukidanje vojne obveze značilo bi raspuštanje dijelova postrojba, zatvaranje položaja, uništenje radnih mjesta. -Ne mora li ipak u središtu biti pitanje kakva je vojska prikladnija u svladavanju sigurnosnopolitičkih kriza? =Očite su i sigurnosne i vanjskopolitičke prednosti vojske vojnih obveznika. Ona politički odgovorne prisiljava da točno promisle za koju će akciju dati mlade državljane koji su prisegnuli da će braniti svoju zemlju. Prisiljava na kulturu suzdržanosti koja nam je u prošlosti dobro pristajala. Trebala bi i ubuduće obilježiti našu vanjsku politiku uz svu doraslu odgovornost. -Možemo li voditi politiku suzdržanosti i biti štovani partner? =Nedvojbeno da, mi ne bježimo od odgovornosti. To pokazuje primjerice angažman u Bosni s tri tisuće vojnika gdje Bundeswehr ima važnu, posvuda priznatu ulogu. Odnedavno i pri povratku izbjeglica što je za nas od velikog značenja. Sudjelujemo i u stvaranju nove sigurnosne arhitekture u Europi. Naši su partneri i prijatelji pripremljeni na to da smo po opsegu i sposobnosti naše vojske kadri dati svoj doprinos. Stoga je odluka o ukidanju ili prekidu vojne obveze od strategijskog značenja. Kad bismo došli do profesionalne vojske, to bi neizbježno značilo da idemo na smanjenje oružanih snaga na 250 tisuća ljudi. Tek tada bi troškovi bili otprilike jednaki kao sa sadašnjom vojskom obveznika. Vojska od 250 tisuća ljudi teško bi još mogla ispunjavati međunarodne obveze koje smo preuzeli članstvom u NATO-u i WEU. Izmijenila bi se konvencionalna ravnoteža u Europi kad bismo s profesionalnom vojskom spali na 250 tisuća ljudi. Nova sigurnosna arhitektura našeg kontinenta može funkcionirati samo ako Amerikanci nastave svoj angažman u Europi. Smanjenje naših oružanih snaga zbog ukidanja vojne obveze dalo bi argumente izolacionistima u SAD-u da traže daljnje povlačenje američkih postrojba. To pak nije ni u našem a ni u interesu naših savezničkih partnera i bilo bi sasma pogrešan signal. FRANKFURTER RUNDSCHAU 11. VIII. 1997. Daytonska kuća "Potpornji se već mrve, zidovi su, to se sada zaključuje, građeni heravo a temelj je na živom pijesku. Misli se na kuću Daytona u kojoj bi poslije bosanskoga rata i dalje trebali zajedno živjeti Hrvati, Muslimani i Srbi; iako na odvojenim katovima. Građevinsko bi redarstvo odavno zatvorilo zgradu, nu međunarodna diplomacija ne zna za nadzornike. Sasma suprotno, ona slavi 'arhitekte' mirovnih sporazuma poput američkog posebnog izaslanika Richarda Holbrookea čak i onda kad su na putu zbog popravka svojega djela. Ništa protiv graditelja Richarda Holbrookea. On je u nekadašnjoj Jugoslaviji postavio zgradu gdje su drugi prije njega samo iskopavali rovove i postavljali nasipe. On je restriktivne građevinske propise iskoristio do kraja i od svojeg tvoriva napravio najbolje. Nu Balkan je ipak varljivo građevinsko zemljište. Što se tamo - kaži SAD - može htjeti? Primirje kakvo je donio mirovni sporazum iz Daytona. A zatim? Za Washington tu postoje tri opcije: oko osam tisuća američkih vojnika poslije 30 mjeseci djelotvorne nazočnosti u Bosni povući točno u ljetu 1998., otpisati troškove od skoro 8 milijardi dolara i bivšim zaraćenim stranama na bojnom polju prepustiti da stvore novi poredak. Svakako postoje argumenti za takav kratak rat a može ih se čuti u Sarajevu kao i u Beogradu u krugovima srpske oporbe. Po njima Muslimani za malu državu sposobnu za život trebaju više teritorija i nove prirodne granice. Oni koji govore o moralu, moraju misliti na to da već aranžman iz Daytona počiva na prethodnom - i od strane SAD potpomognutom - munjevitom ratu hrvatsko-bošnjačkih vojska. Nu novi bi rat u Bosni u SAD-u dodatno ugrozio sljedeće godine ratifikaciju proširenja NATO-a na Istok. SAD se obvezuju - i nagone Europljane - na dugotrajnu nazočnost postrojba u Bosni kako bi nacionalistima na sve tri strane pokazali svoju odlučnost glede Daytona. Može li predsjednik Clinton trajnu politiku u Bosni provesti unatoč otporu Pentagona i američkog kongresa? U to poslije pet godina oportunističkoga kolebanja neka vjeruje tko želi. Treća opcija: SAD prihvaćaju da Holbrookeovo djelo nije prikladno za prilagodbu pučanstva Bosne i počinju nove pregovore o pravom miru. Osim toga bi Zapad morao znati što želi u Bosni: multietničku cjelovitu državu čije onemogućavanje jučer u Brčkom i danas u Jajcu a sutra u Vogošći, prihvaća. Ili diobu zemlje na etnički čiste minidržave što je zapadna politika dosad definirala kao poraz vlastitog angažmana. Nu umjesto da se odluče, radije i dalje petljaju. I Dick Holbrooke u svojoj najnovijoj misiji. Za popunidbu veleposlaničkih mjesta Bosne i Hercegovine iznudio je suglasnost: jer smirivanje te simbolične svađe nijednog sudionika ništa ne košta. Zajedničke valute naprotiv neće ni dalje biti: jer bi tada ratni profiteri mogli manje pljačkati svoje korumpirane države. Holbrooke je u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu dao ponovno potpisati da se umjesto kućnog reda iz Daytona konačno pod prijetnjom može provesti racija. I to od strane tobožnjih jamaca demokratskog poretka koji su zapravo njegovi grobari. Baš to je veliki nesporazum zapadne politike: da bi pučanstvo moglo mirno živjeti u istoj kući s (ratnim) zločincima. Bez njihove uhidbe u Bosni neće biti mira, sve opcije američke politike u Bosni mogu stvoriti samo nestabilne i nesigurne odnošaje. Kuća Daytona će opstati samo ako se palikuće nacionalnoga ludila uskoro nastane u vatrootpornoj dogradnji suda UN-a u Den Haagu. S bosanskim srpskim vođom Radovanom Karadžićem kao pokretačem na Palama i Hrvatom Darijem Kordićem kao začetnikom novih protjerivanja u Jajcu ne treba uopće razmišljati o razgradnji ili pregradnji. Uhidba ne dvojice nego svih 75 vjerojatnih i u tajnom popisu traženih ratnih zločinaca bilo bi početak. Ili će se postrojba SFOR-a okušati u stvaranju mira ili će kuća Daytona postati ruševni spomenik svih velikih geopolitičkih zamisli devedestih godina: peacekeepinga, jedinstva Europe, novog prekoatlantskoga poretka i proširenja NATO-a na Istok" - piše Rolf Paasch. GENERAL ANZEIGER 11. VIII. 1997. Upitan uspjeh "Sve što je Richard Holbrooke, posebni izaslanik američkog predsjednika Billa Clintona postigao u najnovijoj akciji u Bosni, već smo čuli. Da će ratnog zločinca Karadžića politički povući iz prometa, predsjednik ostatka Jugoslavije Milošević već je više puta obećao. A izjave namjere gospode Tuđmana i Izetbegovića na iznuđenom hrvatsko-bošnjačkom vrhu u Splitu samo opetuju već više puta prekršena svečana obećanja. Usuglašenje tročlanoga državnog predsjedništva u Sarajevu o razdiobi veleposlaničkih mjesta je nasuprot tomu prava iznimka. Ona vladama državne zajednice daje ponajprije opravdanje da blokadom diplomatskih odnošaja u kratkom roku olabave već jednom zategnuto zavrtanje ruku. Ostaje samo da se tijekom daytonskog procesa i dalje upravlja uvjetovanjem davanja novca i pomoći za obnovu. Ali to je dugotrajan proces koji pretpostavlja strpljenje i dugogodišnju nazočnost postrojba SFOR-a. Zasad one koje treba pogoditi ostavlja prilično hladnima. A oni koje pogađa ne okrivljuju za bijedu svoje zavoditelje nego one koji im doista žele pomoći" - piše Wolf J. Bell. AUSTRIJA DER STANDARD 11. VIII. 1997. Prazni balkanski kilometri "SAD nisu beogradskom vodstvu za obećanja ponudile nikakve protuusluge. To što se američki posebni izaslanik za Bosnu Richard Holbrooke poslije razgovora s jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem osjetio ponukanim da to posebno naglasi, dovoljno govori o rezultatu. U skladu s mirovnim sporazumom iz Daytona, Milošević je već morao napraviti daleko više od onoga što je sada navodno obećao. Obećanje da će se iz politike povući vjerojatni ratni zločinac Radovan Karadžić kojega traži sud UN-a, također je čisto zadirkivanje. Karadžić je navodno povučen iz politike već od izbora njegove nasljednice Biljane Plavišić, predsjednice bosanskih Srba. Posljedice su poznate. Nu Milošević je u udobnom položaju da si to može priuštiti. Svojim izborom za jugoslavenskog saveznog predsjednika, uklonio se s puškometa srpske oporbe. Ona je nekoliko tjedana prije predsjedničkih i parlamentarnih izbora zavađena kao nikada ranije - zimski masovni prosvjedi protiv beogradskog režima su povijest! Milošević si čak može dopustiti da glatko odbije zahtjev Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) da promatra izbore u Srbiji. (...) Sve to ima malo veze s mirom i pravom stabilnošću a to se pak zna i u Washingtonu i u europskim državnim uredima. Pa ipak to rade, tek tako - i uzdaju se u čimbenik vrijeme. Ali on bi pod takvim uvjetima mogao imati kobno djelovanje" - piše među ostalim Josef Kirchengast. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 11. VIII. 1997. I Tuđman u Haag "U priopćenju (gradske organizacije SDU u Zagrebu) se otvoreno kaže da je za rat između Muslimana i Hrvata odgovoran službeni Zagreb, odnosno Franjo Tuđman i Gojko Šušak. (...) Priopćenje je izdano nakon što je Hrvatska vlada odbila poštivati zahtjeve iz Haaga. Hrvatska nije izručila ni traženu dokumentaciju ni ratne zločince, a pred sudom se nije pojavio ni ministar obrane Gojko Šušak, koji je prije nekoliko dana primljen u jednu bolnicu", piše list. HRVATSKA VJESNIK 12. VIII. 1997. Kljuićeve kasne spoznaje Ocjene Stjepana Kljuića, izrečene u razgovoru za 'Globus', o politici Alije Izetbegovića, komentira Marko Barišić. Posebno se osvrće na Kljuićev zaključak da Izetbegović 'u svojim govorima podržava podjelu BiH', do kojega je nekadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH i član Predsjedništva BiH došao nakon Izetbegovićeva govora u Ajvatovici. Tamo je "stroj vojnika pozdravio riječima 'Es'selam al'leikum', dok je ondje, prema Kljuićevoj računici, skupa s Muslimanima, stajalo oko 380 vojnika hrvatske i srpske nacionalnosti. Tada je Armija prestala biti bosansko-hercegovačka - danas zaključuje očito sada već bivši 'Alijin Hrvat', kako su ga dugo vremena zvali u Herceg-Bosni", piše Barišić. Komentirajući Kljuićevu ocjenu da Izetbegovićeva politika 'danas sve više nalikuje baš na one političke odrednice koje godinama razgrađuju BiH', novinar nastavlja: "Tako se Kljuić napokon usudio razotkriti politiku čovjeka koji ga je nekoliko godina, nakon njegove smjene s položaja predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a, držao u Predsjedništvu BiH". Barišić u nastavku objašnjava kako se Izetbegović preko Kljuića i još nekolicine podobnih Hrvata i Srba "nekoliko godina pokušavao svijetu predstaviti kao zastupnik multietničke BiH", da bi ih nakon Daytona - "gdje su se odredile pozicije svih triju strana" - odbacio. U Kljuićevom slučaju, nastavlja novinar, to je značilo gubljenje mjesta u Predsjedništvu BiH; nije ni u Izetbegovićevom novoosnovanom savjetodavnom tijelu; smijenjen je i s mjesta predsjednika Olimpijskog odbora BiH; iz vlastitog stana prošle godine sarajevske vlasti izbacile su njegovu bivšu suprugu i dijete... "Vjerojatno se zbog takvog odnosa vlasti, kojoj je vjerno služio sve dok su to od njega tražili, danas i osjeća prevarenim i zapravo iskorištenim, te otud i ogorčenost i optužbe prema Izetbegoviću", smatra Barišić i komentira: "Dakle, kod Kljuića nije došlo, čini se, do političkog sazrijevanja te shvaćanja pravih namjera Izetbegovićeve politike, nego je njegov stanoviti zaokret prema njemu uzrokovan samo osobnim razlozima. Kada bi se oni promijenili, i on bi vjerojatno opet počeo govoriti i javno istupati na način kako je to donedavno činio. U tome je tragičnost njega kao političara. (...) A pogotovo o tome govori način na koji i danas Kljuić govori o Izetbegoviću. Iako ga je ovaj potpuno odbacio, sudeći po određenim formulacijama, Stjepan Kljuić bi se na njegov poziv opet našao u nekom 'predsjedništvu BiH'". Bihaćki slučaj: Dudaković i SDA optuženi za kriminal "Human Rights Watch, organizacija za ljudska prava, u svome najnovijem izvješću teško je optužila Stranku demokratske akcije (SDA) zbog napada i ugrožavanja oporbenih političara, posebice u sjeverozapadnoj BiH. Na tom području, kaže se u izvješću Human Rights Watcha, djelatnici SDA 'vode kampanju nasilja i ugrožavanja njihovih opozicijskih protivnika', pri čemu se dodaje da su napadi organizirani 'na sve one koji nisu članovi SDA'", piše Mario Marušić. Opisujući stanje u Unsko-sanskoj županiji, novinar se poziva na otvoreno pismo što ga je u listu 'Slobodna Bosna' objavio Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog odbora BiH, koji se dotiče "cijele priče o bihaćkoj mafiji i upletenosti u prljave poslove visokih dužnosnika SDA i časnika Armije BiH", tvrdeći kako iza kriminala na tom području stoje general Armije BiH Atif Dudaković i SDA. "'Vlast se konstituirala kao krajnje autoritarna i kao monopol šačice najviđenijih SDA kadrova. Paranoični strah od upliva Fikreta Abdića, od njegove zvijezde, koja za neke još nije izblijedjela, toliki je da su represivne metode postale jedini način vladanja'", citira Marušić Dizdarevićevo pismo u kojem se spominju i konkretna imena koja stoje iza pucnjava po gradu, premlaćivanja sugrađana, uništavanja ugostiteljskih objekata... U nastavku Marušić analizira, "što je, međutim, u cijeloj priči motiv generala Dudakovića", i piše: "Predsjednik Helsinškog odbora BiH Dudakovićevu ulogu u 'bihaćkom slučaju' objašnjava na način da je taj general Armije BiH dugo bio blizak građanskoj opciji BiH, i to baš u vrijeme kad se Silajdžić s tek osnovanom Strankom za BiH mnogima učinio kao najprihvatljivija inačica takvoga poimanja Bosne i Hercegovine. Dudaković je bio vrlo blizak današnjem supredsjedatelju Vijeća ministara BiH. To se visokim dužnosnicima SDA, naravno, nije svidjelo i SDA je izvukla jockera koji se zove ucjena, uspjevši ne samo da spriječi generalovo disidentstvo, već da ga upregne u svoja kola. 'General se ogriješio o odredbe humanitarnog prava, kako se to kaže kada se, i pored činjenica, netko ne želi proglasiti krivim prije nego što se o tome očituje pravda. Sve je dopušteno, posebno ako su žrtve bile iz reda autonomaša, abdićevaca. Ali, oprost treba platiti. General ga plaća, disciplinirano i smjerno, računajući da će ga njegovi novi moćni saveznici zaštititi kada za to njegovi ratni uspjesi više ne budu dovoljni', do kraja razgolićuje Dudakovićevu ulogu u bihaćkim zbivanjima Srđan Dizdarević, dajući i do znanja kako bi u svakoj pravnoj državi o svemu već davno svoju riječ dali policija i sudstvo", navodi Marušić i na kraju piše: "No u ovom slučaju treba očekivati odluku Alije Izetbegovića, 'čovjeka koji je na vrhu političke piramide, da iznese svoj politički sud i presudi je li pravedno ono što je po pravdi i je li još uvijek poslušnost imperijalni kriterij sadašnje (SDA) vlasti'". Annanovo 'ne' Washingtonu Razilaženje između glavnog tajnika UN-a Kofija Annana i SAD-a oko reorganizacije Ujedinjenih naroda, povod su osvrta Aleksandra Miloševića koji na tom primjeru analizira američku politiku. Objasnivši kako Annan smatra da reorganizacija mora donijeti više djelotvornosti, dok SAD smatra da reorganizacija znači "prije svega smanjenje troškova" (SAD su najveći dužnik UN-u s 1,6 milijardi dolara), Milošević piše: "Na primjeru reorganizacije Ujedinjenih naroda i američkog duga Svjetskoj organizaciji možda se najbolje može pročitati ono što suvremeni politički analitičari nazivaju 'suvremenim američkim imperijalizmom'. Naime, SAD u vremenu kad je nestalo bipolarnog sučeljavanja, nastoji cijelomu svijetu nametnuti svoje političke, kulturološke i moralne standarde. Pritom se ne ustručava ni od uporabe najotvorenijih pritisaka, koristeći se mnogim svjetskim institucijama kao što su Međunarodna banka za obnovu i razvoj ili Međunarodni monetarni fond. Dakako, s gledišta uskih američkih interesa, takva politika je poželjna i prhvatljiva, ali gledano cjelovito, washingtonski imperijalizam pobuđuje sve veći otpor i nezadovoljstvo. Hoće li Kofi Annan i zemlje članice UN-a koje ga podržavaju, uspjeti reći 'ne' Washingtonu - važno je ne samo zbog djelotvorne reorganizacije Ujedinjenih naroda nego i zbog tijeka općih političkih odnosa u svijetu. Raspad Varšavskog pakta i reforma NATO-a ne bi smjeli izbaciti Washington na mjesto svjetskoga policajca i mjerila cjelokupnih političkih zbivanja. Zato bi trebalo učiniti sve da upravo Ujedinjeni narodi postanu mjesto globalnoga odlučivanja i globalne politike, a ne birokratski labirint američke administracije u Washingtonu", zaključuje Milošević. Neukus bez granica "Ako se Hrvatska može prikazivati kao 'četvti Reich', a njezin Predsjednik kao Adolf Hitler i da za to nitko ne snosi odgovornost niti bilo kakve druge posljedice, onda je sasvim sigurno da sloboda medija u zemlji nije upitna. Međutim, upitna je, nema sumnje, razina novina koje se služe takvim neumjesnim usporedbama bez obzira što se prikrivaju plaštem satire i demokracije u kojoj je po njihovu mišljenju sve dopušteno, pa i u slučaju kad prelazi granice dobrog ukusa", piše Goranka Jureško, a povod je posljednji broj 'Feral tribunea' o temi Holbrookeova razgovora s hrvatskim Predsjednikom. "No, za razliku od Hrvatske, kojoj se nerijetko predbacuje upravo nedovoljna sloboda medija, u zemljama razvijene demokracije slične 'nepodopštine' ne bi mogle proći bez odgovornosti izdavača i autora", piše novinarka, navodeći kao primjere - "u kojem je izdavač izvukao deblji kraj" - onaj njemačkog kancelara Kohla (vulgarno prikazivanje, uz pomoć fotomontaže, njegove supruge), kao i austrijskog lista Profil (objavio golog kancelara Vranitzkog). Napominje kako bi se takvih primjera moglo nabrojiti poprilično, "a da pritom nitko ni u Njemačkoj, ni u SAD-u niti u Francuskoj neće dovesti u pitanje slobodu medija ili demokraciju, već će se vrlo jednostavno sve pojasniti samo jednim argumentom - sloboda na jednoj strani ne može ugrožavati slobodu na drugoj. Naprosto, riječ je o slobodi i pravu građanina, ustavom zajamčenima u svim demokratskim zemljama. I tu završavaju sve rasprave o toj temi slobode ili neslobode medija", piše novinarka i na kraju komentira: "No, čini se da je Hrvatska iznimka. U njoj se pokušava 'trenirati' maksimalna granica tolerancije i strpljivosti nepoznatih u zemljema u kojima je vladavina prava na prvome mjestu. Neki to, poput 'Feral tribunea' koriste maksimalno. Na opravdane reakcije nerijetko se odgovara samo jednim argumentom - 'to je dio demokracije'! Ako je to zaista tako, jedino je pitanje: zašto su samo u Hrvatskoj granice demokracije tako široke?" Prozivka 'bivših' u SDP-u "Nakon Antuna Vujića, o 'aktualnom trenutku' SDP-a progovorila je i Željka Antunović, zastupnica u Saboru i, sasvim sigurno, jedna od ambicioznijih, a mnogi tvrde i perspektivnijih SDP-ovih političarki", piše Dražen Ćurić i navodi da je ona "istaknula kako su Tomac i Račan političari iz bivših vremena, te da zbog njih SDP ima hipoteku komunizma, koje bi se, ako želi preuzeti vlast, trebao riješiti". Ona je također, nastavlja Ćurić, pozvala Tomca i Račana "da ocijene svoj položaj i odgovore na pitanje pridonose li njih dvojica stranci ili joj odmažu zbog svoje prošlosti". Ćurić pritom napominje kako Tomac i Račan još drže "sve konce u stranci", pa je sasvim sigurno "da bez 'borbe' neće otići s vrha", a čini se, nastavlja novinar, "da je i samo članstvo sklonije Račanu i Tomcu nego 'dotepencima' Vujiću i Antunovićki". Ćurić pritom objašnjava kako su njih dvoje "došli u SDP nakon propasti Vujićeve Socijalno demokratske stranke Hrvatske, koja se jednostavno stopila s SDP-om. (...) Zanimljivo je da je Vujić, dok je imao vlastitu stranku, vrlo često naglašavao da u SDP-u ima natruha komunizma", nastavlja Ćurić uz komentar: "Kako se na hrvatskoj političkoj sceni stvari vrlo često sagledavaju paranoično, sada je moguće da netko i Vujićevo priključenje SDP-u prokaže kao dolazaka po specijalnom zadatku, a sve u nakani da se razbije SDP". O Željki Antunović, Ćurić na kraju piše: "Čini se da Željka Antunović najavljuje svoju kandidaturu za čelo SDP-a, što ne bi bilo iznenađenje, jer je jedno vrijeme figurirala kao SDP-ov predsjednički kandidat, a navodno je i Račan bio spreman podržati njezinu predsjedničku kandidaturu. U početnoj je prednosti, jer - za razliku od Tomca, Račana, pa donekle i Vujića - ipak nije opterećena prošlošću, čime se, mora se priznati, znalački koristi". SLOBODNA DALMACIJA 12. VIII. 1997. Sub poena će biti odbačena Dr. Srećko Jelinić, predstojnik Vladina Ureda za suradnju s Haaškim sudom, analizira događanja vezana uz izdavanju sub poene duces tecum, odnosno naredbe pod prijetnjom kazne, koja je od strane tužiteljstva Haaškog suda upućena hrvatskoj državi i njenom ministru. Razgovor je vodio Vuk Đurićić. Dr. Jelinić smatra kako je sub poena bespredmetna i preuranjena i objašnjava kako njezina bespredmetnost "proizlazi iz činjenice da se suradnja s Kaznenim sudom upravo odvija po pitanju dostave traženih dokumenata". Napominje pritom kako je Hrvatska "već dostavila zavidan broj dokumenata u okviru traženog nakon što joj je upućen zahtjev za pružanje pomoći. To doista naredbi za predajom traženih dokumenata daje smisao bespredmetnosti. Zašto izdavanje naredbe ako se traženo dostavlja?", pita Jelinić. Preuranjenost sub poene, ocjenjuje Jelinić, "proizlazi iz činjenice da je Tužiteljstvo odlučilo predložiti izdavanje naredbe pod prijetnjom kazne, što je Sud i prihvatio, a da prethodnosti dokumenti uopće nisu zatraženi od Hrvatske uobičajenim putevima i u okvirima već uspostavljene suradnje. Ako je tomu tako onda mi se čini da je posve opravdano pitanje radi li se uopće o stvarnoj namjeri traženja dokumenata ili se sub poena koristi kao sredstvo pritiska na Hrvatsku!?", primjećuje Jelinić. Na primjedbu novinara kako mnogi smatraju da je sub poena sredstvo političkog pritiska, Jelinić odgovara: "U međunarodnim odnosima stvari su rijetko transparentne, jasno vidljive i prepoznatljive, tako da nije moguće uvijek i bezrezervno donositi jasne zaključke. Tako je i u ovom slučaju. No, s obzirom na česta vezivanja donošenja određenih odluka, posebno onih financijske naravi, s optužbama o navodnoj nesuradnji Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, s priličnom sigurnošću bi se moglo govoriti i o tome da se u sve to 'debelo' upetljala i politika". Nakon što je Haaški sud suspendirao sub poenu i odobrio ulaganje žalbe, o sljedećim postupcima, dr. Jelinić kaže: "Time što je Žalbeno vijeće dopustilo Hrvatskoj ulaganje žalbe protiv odluke Suda o ponovnom aktiviranju sub poene iz siječnja ove godine, ne znači i da će ta žalba kad bude podnesena, rok joj je do 18. kolovoza, dovesti do ukidanja sub poene odnosno do njezina izbacivanja iz prakse Međunarodnog kaznenog suda. Međutim, moram izraziti zadovoljstvo što ćemo ponovnno biti u prigodi da osporavamo pravnu utemeljenost sub poene, a siguran sam da će nam se u tome pridružiti i brojni međunarodni pravni stručnjaci koji će kao prijatelji suda (amici curiae) moći do 15. rujna iznijeti svoje stajalište o pravnoj neutemeljenosti sub poene..." O tome što će uslijediti ukoliko žalba bude odbijena, dr. Jelinić nastavlja: "Ako bi se i takva mogućnost dogodila, u što ne vjerujem, da naša žalba bude odbijena tada je postupak pred Međunarodnim kaznenim sudom završen. No, i u takvoj je situaciji jasno što trebamo poduzeti. Predstoji nam put koji ne mora bit nimalo lagan, ali ne i put bez nade, a to je da o tome iniciramo raspravu u Vijeću sigurnosti UN-a. Tada Vijeće sigurnosti i Opća skupština UN-a mogu zatražiti o svemu tome savjetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde, što ima jednu sasvim drugu snagu primjene u međunarodnim odnosima u usporedbi s Međunarodnim sudom. Ne, ja vjerujem da do svega toga neće doći i da će žalba Republike Hrvatske biti prihvaćena i da će sub poenu, što se tiče Hrvatske, Sud konačno odbaciti". VEČERNJI LIST 12. VIII. 1997. Ministar turizma Niko Bulić: 'Nisam ponudio, nego dao ostavku' List objavljuje najnovije informacije vezane uz slučaj oko izbora novog slogana hrvatskog turizma. Podsjeća pritom da je ministar turizma Niko Bulić u javnim istupima objasnio "kako se dogodilo da je za novi slogan izabran prijedlog njegove supruge ('Hrvatska raj na zemlji')", što je u javnosti popraćeno s "mnogo kritičkih tonova", da bi zatim "procurilo" kako je "jedan od posljednjih poslova koje je mr. Bulić obavio prije godišnjega bilo - kuvertiranje ostavke". Iznoseći posljednje vijesti vezane uz taj slučaj, list dalje piše: "Prvi čovjek hrvatskoga turizma, koji do afere sa sloganom nije imao nikakvih mrlja, ostavku, kako doznajemo u njegovu kabinetu, nije ponudio, nego - podnio. Posredovanjem kabineta ministra turizma, mr. Bulić nam je s odmora u Dubrovniku potvrdio da je ostavku Uredu Predsjednika RH dostavio 1. kolovoza, a premijeru dan poslije. Daljnjih komentara nema, a, kako poručuje, stoji iza svega što je posljednjih tjedana o toj temi izjavio". List ocjenjuje kako će Vlada RH, odnosno Predsjednik odluku o prihvaćanju ili odbijanju ostavke donijeti na jesen, a u međuvremenu, "bilježe sve redakcije, ministru Buliću stižu pisma potpore od Hrvatskog udruženja hotelijera, Kamping udruge, Turističke zajednice Istre..., u kojima se ne opravdava gaf oko slogana, ali se podsjeća na sve dobre stvari koje je za hrvatski turizam Bulić napravio u svome mandatu. U najnovijim kalkulacijama kao novo ime na mnjestu ministra turizma spominje se, inače, sadašnja Bulićeva zamjenica mr. Vinka Cetinski. Njezin komentar jučer nismo uspjeli dobiti, jer je - na službenom putu", piše na kraju list. Nessie u susjedstvu "U posljednje dvije godine obožavatelji medijskih čuda i senzacija dobili su novu Nessie. Za razliku od svoje starije sestre, nova Nessie nije vodeno, već pretežito kopneno čudovište, ne izranja neočekivano iznenadno iz jezera, već u sasvim predvidivo vrijeme izlazi iz crnog 'mercedesa' (osim u sezoni pojačanog lova, kad se malo pritaji i promijeni raspored), ne obitava u Škotskoj, nego u bosanskom gradiću Palama i oko njega i zapravo se ne zove Nessie - nego Radovan. No, iako novinari prilično lako ulaze u trag tom novom čudovištu, ono je dosad bilo neuhvatljivo za snage najprije IFOR-a, a potom SFOR-a", piše Višnja Starešina u uvodu osvrta na najnovije pokazivanje odlučnosti međunarodne zajednice, odnosno R. Holbrookea, koji je "još jednom odlučno potvrdio kako Karadžić mora u Haag", ili se, kako kažu upućeniji, mora "sporazumno povući iz političkog i javnog života - 15. put". Procjenjujući u nastavku članka kolike su šanse da Karadžić uopće ode u Haag, novinarka piše: "U Haagu su ljudi dugo u pritvoru i imaju vremena prisjetiti se svega, a i osjećaj osamljenosti i želja za osvetom mogu im dodatno razbistriti pamćenje. A Karadžić se može dosta toga prisjetiti ne samo o Miloševiću (s čime se obično spekulira), nego i o nekim mirovnim posrednicima i mirotvornim politikama nekih zapadnih zemalja". Izdvaja u tom kontekstu, lorda Owena i razgovore koje je u četiri oka vodio s Karadžićem, nakon kojih je Karadžića u svojoj knjizi opisao kao gostoljubivu osobu i ugodnog domaćina; masakr u Srebrenici, odnosno mogućnost da se Karadžić prisjeti "informacija koje je dobivao uoči njezina vojnog pada: nije li možda bila riječ o džentlmenskom sporazumu između Miloševića, Holbrookea i Izetbegovića za 'rješavanje pitanja' posljednje enklave i otvaranje puta mirovnom procesu. Nakon čega je na nižoj razini netko iskočio iz plana bivših džentlmena i počinio pokolj", dodaje novinarka. Izdvaja i susret Karadžića i Bobana u Grazu, "na kojem su navodno postigli dogovor o podjeli Bosne", i piše kako bi se "mogao prisjetiti sličnih sastanaka s muslimanskim vodstvom: ili izravno ili preko posrednika. Da se s tako osvježenim pamćenjem pojavi u haaškoj sudnici, Karadžić bi mogao biti mnogo nezgodniji za one koji bi ga sada trebali izručiti u Haag, nego za samoga sebe. On je svoju titulu ratnog zločinca ionako već dobio, i bez suđenja", primjećuje novinarka i u zaključku piše: "Umjesto neformalnog zatočeništva, u široj okolici Pala, pod stalnim stresom od uhićenja, nakon suđenja mogao bi dobiti službenu doživotnu robiju bez stresa, u prilično humanim uvjetima. Ali, mnogi bi mirotvorci mogli biti ukaljani. Zato ne vjerujem da će paljanska Nessie ikada u Haag. Čak ni ako ga slučajno, u obilasku terena, susretne posebno uvježbana ekipa vojnika specijalaca, službeno pokrivena zajedničkim imenom SFOR. Simo Drljača imao je samo jednog pratioca kad ga je srela takva ekipa i ubijen je - zbog pružanja otpora. Karadžić ima više pratilaca". 120239 MET aug 97