DNEVNI PREGLED 153 11. KOLOVOZA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 10. VIII.1997. Pregled tiska 'The Sunday Times', 'The Sunday Telegraph' i 'The Independent on Sunday', sve vodeći britanski listovi velikoga formata na svojim današnjim naslovnim stranicma donose snimke princeze od Walesa, princeze Diane, bivše supruge britanskog prijestolonasljednika princa Chalesa koja je u Bosni i Hercegovini obišla žrtve potupješačkih mina. Princeza Diana vrlo aktivno sudjeluje u kampanji za posvemašnju svjetsku zabranu protupješačkih mina otkud ih svake godine i dugo nakon što su prestali sukobi tijekom kojih su bile posijane, ginu i bivaju osakaćeni na tisuće i tisuće civila. Princeza Diana u Bosni je bila praćena mnoštvom novinara i fotoreportera. 'The Sunday Times' prenosi fotografiju princeze Diane u društvu dvojice dječaka koji su obojica izgubili po jednu nogu od mina. Jedan je 12-togodišnji Srbin Zdravko Berić, a drugi je 14-togodišnji Musliman Malik Bradorić. Diana je prvo razgovarala sa Zdravkom koji je prevezen preko crte razgraničenja između republike bosanskih Srba i hrvatsko-muslimanske federacije da se s njome sretne. Ona je potom posjetila skromnu ciglenu kuću Malikove obitelji. Nevresa Bradorić, Malikova majka, kazala je kako nikada nije čula za Dianu te je mislila da joj u posjet dolazi neki general. Kao i drugi Bosanci ona je djelovala zbunjeno zbog gomile fotoreportera koji su se bili okupili oko njenog povrtnjaka te povorke autobusa, automobila, policajaca i novinara koji su u stopu pratili princezu. 'The Sunday Times' zaključuje kako je Dianin posjet pomogao da se skrene pozornost na činjenicu da se sljedećeg mjeseca u Norveškoj sastaju izaslanstva gotovo stotinu zemalja koje nastoje uvesti posvemašnju svjetsku zabranu protupješačkih mina. Princeza nije djelovala zabrinuta činjenicom što se ovdje u Londonu 'The Sunday Mirror' upravo sprema objaviti snimke na kojima se vidi, mimo svake sumnje, da je princeza u romantičnoj vezi s Dodijem Al-Fayedom, poznatim playboyem, sinom milijunaša Mohammada Al-Fayeda, vlasnika londonskog Heroddsa. Snimke su jutros objavljene, a snimio ih je teleobjektivom talijanski paparazzo Mario Brena u jednom zaljevu pred obalom Sardinije, piše 'The Independent on Sunday'. Fotografije su kupljene za 250 tisuća funti. Bila je to najskuplja dražba kraljevskih fotografija u povijesti. Sporazum sa 'The Sunday Mirrorom' je bio sklopljen u četvrtak u ponoć, nakon što se list složio s traženom cijenom. Izvori u 'The Mail on Sundayu' kažu kako su oni bili nudili 500 tisuća funti idućega jutra, ali agent talijanskog paparazza nije želio poništiti već prethodno dogovoren posao. Pravo na drugo objavljivanje za 100 tisuća funti prodano je 'The Sunu', 'The Daily Mirroru' i 'The Daily Mailu'. Paparazzov agent prodaje slike i dalje po svijetu. 'Paris Match' ih je kupio za 100 tisuća funti. Na snimkama se vidi kako se princeza Diana ljubi s Dodijem na njegovoj jahti Johny Kell. Na jednoj fotografiji princeza Diana leži opušteno sa skinutim naramenicma na grudnjaku kupaćeg kostim dok Dodi gleda prema pučini. Par za cijeli svijet izgleda kao da je na medenom mjesecu. Ako je princez i bila zabrinuta zbog objavljivanja svojih i Dodijevih fotografija u 'The Sunday Mirroru' to se jučer u Bosni nije dalo zapaziti.(...) *** 9. VIII. 1997. Pokušaj američke misije kojoj je na čelu Richard Holbrook da oživi zastali Daytonski mirovni proces te posjet britanske princese Diane Bosni i Hercegovini u okviru njezine kampanje za zabranu protupješačkih mina, teme su kojima, barem kada je o zbivanjima na prostorima bivše Jugoslavije riječ, jutrošnji britanski tisak povećuje najveću pažnju. Od domaćih tema pažnju privlači pak vijest da će trojica nogometaša koje je sud oslobodio optužbe o lažiranju utakmica ipak morati snositi goleme sudske troškove. Pod naslovom 'Čudotvorac postigao sporazum posvađanih Bosanaca' Marcus Tanner u 'The Independentu' piše o dosadašnjim rezultatima koje je u svojem obnovljenom angažmanu na prostorima bivše Jugoslavije zabilježio Richard Holbrook. Europske laske i prijetnje imaju mali ili nikakav učinak. Javni ukori kojim je američka državna tajnica Madeleine Albright izložila predsjednika Tuđmana i Miloševića bili su uzaludni, ali u trenutku kada je Richard Holbrook ponovno zakoračio na pozornicu posvađani čelnici bivše Jugoslavije odjednom iznenadno pristaju na rješenje cijelog niza problema koji su mjesecima kočili napredak mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini, piše Tanner i pojašnjava kako su uz posredovanje američkih odaslanika postignuti dogovori o raspodjeli diplomatskih položaja telefonskom sustavu i putovnicama. Ipak, nastavlja dalje novinar 'The Independenta', rješenje nekoliko problema nije uspjelo postići čak ni gospodinu Holbrooku. Riječ je između ostaloga o novoj bosanskoj valuti i tome tko će u krajnjoj distanci biti odgovoran za izdavanje putovnica i rješavanje pitanja državljanstva. To su za bosavske Srbe koji žele svoju valutu povezati s jugoslavenskom te državljanstvo dati stotini tisuća srpskih izbjeglica iz Hrvatske važna pitanja. Ipak, američki odaslanik je zadovoljan i kaže da je riječ o prilično značajnim koracima naprijed, čitamo u 'The Independentu'. Anatol Liven u 'The Financial Timesu' bavi se pak posljednjom postajom na turneji Richarda Holbrooka i njegovim razgovorima s jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, pa kaže kako je američki State Department kazao da će ga on izložiti pritisku da pomogne pri uhićenju bivšeg čelnika bosanskih Srba Radovana Karadžića. Gospodinu Miloševiću će, drži se, biti rečeno da ako ne bude surađivao u tome gospodarske sankcije protiv SR Jugoslavije ostati na snazi. Očekuje se također da će od jugoslavenskog predsjednika biti zatraženo da pojača slobodu informiranja i dopusti američkim promatračima da u okviru misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju kontroliraju izbore u rujnu. Liven u 'The Financial Timesu' piše još kako je Holbrook priopćio da mu je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman obećao da će pomoći u uhićenju bosanskih Hrvata optuženih za ratne zločine, a to je nešto, upozorava list, čemu se hrvatski predsjednik dosad opirao. Neki skeptici među zapadnim analitičarima zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije, čitamo dalje, drži da su postignuti dogovori i data obećanja zapravo mali koraci naprijed budući da se i ranije bez većeg učinka obećavalo osigurati povratak izbjeglica i uhićenje ratnih zločinaca. Johnatan Steele u 'The Guardianu' piše pak kako je NATO jučer naredio svim poluvojnim snagama bosanskih Srba da se vrate u svoje baze ili će im biti oduzeto oružje pa procjenjuje kako je riječ o mjeri usmjerenoj protiv bivšeg predsjednika republike srpske Radovana Karadžića koji je optužen za ratne zločine. Oko tri tisuće pripadnika specijalne policije u srpskom djelu Bosne i Hercegovine djelovalo je poput privatne vojske Radovana Karadžića, piše 'The Guardian' što je dosad i obeshrabrivalo međunarodne snage u pokušajima da ga uhite. Pišući dalje o borbi za vlast koja se u republici srpskoj vodi između sadašnje predsjednice Biljane Plavšić i pristaša Radovana Karadžića list kaže kako ponajviše zabrinjava to što su se vojni zapovjednici počeli stavljati na stranu Pala i Karadžića te su zajedno s ministrima unutarnjih poslova i obrane potpisali deklaraciju u kojoj stoji da neće provoditi nijednu naredbu gospođe Plavšić za koju drže da ugrožava republiku srpsku. 'The Times' pak pišući o putu princeze Diane u Bosnu kaže kako njezin ured u Londonu ističe kako je riječ o privatnoj posjeti, ali dodaje da njezina putovanja ne bi bila privatna čak ni kada ne bi bila riječ o tome da se pozornost svjetske javnosti pokuša svratiti na problem protupješačkih mina. Princeza Diana je u Sarajevo doletjela privatnim avionom milijunaša Georga Sorosa, a potom se, čitamo dalje u 'The Timesu' avionom odvezla do Tuzle gdje je posjetila Hrvata Franju Krešića, oženjenog Srpkinjom koji se borio u redovima armije Bosne i Hercegovine da bi u eksploziji nagazne mine ostao bez obje noge. Nakon što je s njim razgovarala pola sata princeza Diana se sastala i s drugim žrtvama nagaznih mina.(...) (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 10. VIII. 1997. Povratak Hrvata u istočnu Slavoniju i Baranju kao i područja oslobođena prije dvije godine glavna je zadaća hrvatske državne politike, kaže Lovro Pejković, predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice koji koordinira povratak proganih. S gospodinom Pejkovićem razgovarala Slavica Lukić. - Gospodine Pejkoviću upravo ste se vratili iz istočne Slavonije gdje ste razgovarali, predpostavljam, i sa predstavnicima hrvatskih lokalnih vlasti ako i sa predstavnicima privremene uprave. Zanimaju me podaci koliko se hrvatskih prognanika dosad vratilo na to područje. = Sa potvrdama o planu povratka vratilo se negdje iznad 100 hrvatskih proganika u Podunavlje, time da ih je još preko tisuću koji borave kroz sponzorirane posjete i kojima je u tijeku njihova identifikacija i izdavanje potvrda. To je kada govorimo o području koje je strikno pod nadzorom UNTAES-a. A ako govorimo o dijelu područja pod privremenom upravom UNTAES-a gdje nema više nikakvih rampi i ničega, radi se o srijemskom trokutu gdje su naselja Nijemci, Podgrađe, Donje Novo Selo, Apševci, Lipovac ukupno je omogućen povratak za 4.253. osobe i gdje je obnova u tijeku. Evo upravo smo jučer izdali 252 potvrde o povratku za 252 obitelji kojima je definitivno završena obnova njihovih obiteljskih kuća i koji su i dobili namještaj koji im pripada prema Zakonu o obnovi. Za ove ostale očekujemo tijekom ovog ljeta praktički da će završiti obnova s time kad se dodaju još dva naselja Antunovac i Ernestinovo, gdje je u Antunovcu obnova za 2.336, a u Ernestinovu za 1.025, ukupno će biti omogućeno u srijemski trokut i ova dva naselja povratak 7.614 prognanika. To što sam ostalo govorio 502 potvrde su izdane za 1.298 prognanika odnosi se na ostali dio Podunavlja. - General Klein je u nedovnom interviewu jednom tjedniku izjavio da se na području Podunavlja iz 497 kuća iselili Srbi koji nisu s tog područja. Zanima me kada će se Hrvati početi vraćati u te prazne kuće. = Mi stalno dobivamo od UNTAES-a provjere praznih i useljivih domova i dosad smo dobili provjere za 1600 objekata. Od toga je omogućen povratak u 550 objekata. Ja ne mogu znati da li su baš to svi objekti iz kojih su se islili Srbi koji u bili iz drugih djelova Hrvatske ili je dio tih objekata bio već prije prazan, znači otkad su otišli pravi vlasnici nitko se nije niti uselio. Mi izdajemo potvrde ljudima kojima se omogućuje povratak u te domove. - Prema vašoj procjeni koliko bi se Hrvata moglo vratiti na područje hrvatskog Podunavlja i koliko bi se hrvatskih Srba izbjeglih nakon 'Bljeska' i 'Oluje' moglo vratiti u Hrvatsku? = Sa područja Podunavlja izbjeglo je preko 100 tisuća osoba, time da ih mi kao vladin ured u evidenciji imamo oko 81 tisuću. Dosad je 42 tisuće podneslo zahtjeve za povratak. Nisu još svi, u tijeku je podnošenje zahtjeva jer dio ljudi zna da su im totalno razorena njihova naselja, mjesta i dok se ne počne govoriti o organiziranoj obnovi tih mjesta niti ne podnose te zahtjeve za obnovu. Morat ćemo ih nastojati motivirati da se što prije izjasne jer će to nama biti pokazatelj i njihovih želja za povratkom. Mi očekujemo da bi do kraja ove godine ako obnova bude išla kako treba, ako se kompletno provede dogovor koji je postignut između predsjednika Tuđmana i generala Kleina o ubrzanju dvosmjernog povratka u i iz hrvatskog Podunavlje, da bi između 30 i 40 tisuća osoba vratili u Podunavlje do kraja ove godine. Dosad kad se govorilo o povratku iz Podunavlja, možemo reći o povratku Srba koji su tamo u ostale dijelove Hrvatske, dosad nam je 3820 obitelji s 8.251 članom izrazilo želju za povratkom. U ovom trenutku još je neodlučno 200 obitelji sa 395 članova. Ne žele se vratiti, žele ostati ili u Podunavlju ili se negdje preseliti unutar Hrvtske ili napustiti Hrvatsku 3.587 obitelji sa 6.278 članova. Znači ukupno smo mi registrirali negdje dosad u Podunavlju 8.573 obitelji sa 16.598 članova, odnosno oni koji se žele vratiti, oni koji žele neku drugu mogućnost od napuštanja Hrvatske prodaju svoje imovine, do zamjene te imovine negdje u Hrvatskoj i ostanka u Podunavlju je ono 50 prema 50 posto. - Recite što ćete učiniti sa onim Srbima koji se vrate na područje oslobođeno 'Olujom' u čijim kućama su Hrvati iz Bosne i Hercegovine? Oni su dobili te kuće na korištenje, dobili su hrvatsko državljanstvo i koliko je meni poznato svi odreda su uvjereni da imaju veća prava na te kuće nego Srbi koji se vraćaju. Kako ćete riješiti taj problem? = Pa to je jedan od najsloženijih problema koji pred nama, pred Vladom stoji da ga riješimo, međutim privatno vlasništvo je privatno vlasništvo. Ono je za nas neprikosnovena kategorije. Mi možemo razgovarati sada da je dio osoba temeljem zakona legalno smješten u tuđoj imovini, međutim da se ti vlasnici žele vratiti. Vlasnicima će biti omogućen povratak i omogućeno stupanje u posjed njihove imovine prije ili poslije. Ovdje se radi o jednoj izuzetno složenoj problematici gdje bi lako moglo doći do sukoba. Mi želimo te sukobe spriječiti. Sukobi bi mogli nastati kada se povećava nesigurnost kod izbjeglica iz Bosne i Hercegovine koji su smješteni u te objekte. Želimo i njima reći da ćemo i za njih naći trajno rješenje na taj način da ćemo dio one imovine koja se želi prodati, otkupiti i u tu otkupljenu imovinu njih preseliti da bi se konačno i vlasnicima koji se vraćaju, Srbima iz Podunavlja, omogućilo sa stupe u posjet svojih kuća. - Hoće li se taj proces vraćanja srpskih kuća ponešto ubrzati. Dosad se naime događalo da su se izbjegli Srbi vraćali i onda mjesecima čekali da se bosanski Hrvati isele iz svojih domova. Hoće se nešto mijenjati na tom planu? = Mi u svakom slučaju želimo da to ubrzamo da nas svi ti problemi ne opterećuju strašno dugo, međutim sve je to vezano za financijska sredstva. Kako ih budemo imali više, svi ti procesi će biti puno brži. Mi nažalost dosad od pomoći međunarodne zajednice neke velike za obnovu i za sve ove procese nismo imali. Obveza i kroz ovu radnu grupu koja je formirana između hrvatske Vlade, UNTAES-a i UNHCR-a kojoj će se uskoro pridružiti i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, da se pokuša međunarodnoj zajednici objasniti da će svi ovi procesi ubrzati ako se pojave kao značajniji donatori za potrebe ta financijska sredstva da bi cijeli ovaj proces dvosmjernog povratka proveo što uspješnije." *** Evo i priloga o predizbornoj klimi u Bosni i Hercegovini. Na području Republike Srpske, a odnedavno i u mjestima središnje Bosne i Hercegovine koja kontroliraju Hrvati pojavili su se plakati s fotografijama osoba optuženih za ratne zločine, u republici srpskoj Radovana Karadžića, a u Busovači, Travniku, Jajcu plakati Darija Kordića i Tihomira Blaškića. Tim se povodom javnosti obratio predsjednik izvršnog odbora Unije bosanskih socijeldemokrata Sejfudun Tokić. "Javno lijepljenje plakata sa slikama osumljičenih za ratne zločine očito predstavlja smišljeni oblik kampanje Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice čija je poruke pred lokalne izbore da ekstremisti nisu odustali od politike etničkog čišćenja i podjele Bosne i Hercegovine, kaže Tokić. Toleriranjem ovakvih pojava od strane privremenog izbornog povjerenstva i misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Bosni i Hercegovini značajno se narušava regularnost predstojećih općinskih izbora. Ovakvo javno suprostavljanje provođenju mirovnog procesa mora biti sankcionirano od strane OESS-a kroz konkretne kazne prema lokalnim organizacijama vladajućih stranaka sukladno s izbornim pravilima. Tražimo od svih međunarodnih institucija zaduženih za implementiranje Daytonskog mirovnog sporazuma da osiguraju da ratnih zločinca nemamo na propagadnim plakatima širom Bosne i Hercegovine nego u Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu," istakao je u svojoj izjavi Sejfudin Tokić.(VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 10. VIII. 1997. Tjednim poliičkim komentarom iz Hrvatske javlja se Jelena Lovrić. Radovan Karadžić sa srpske i Dario Kordić s hrvatske strane u ovom su trenutku najtraženiji ljudi s haaških potjernica. Hrvatski ministar vanjskih poslova Granić nedavno je priznao da Hrvatska trpi žestoki međunarodni pritisak ponajprije zbog Kordićeva neizručenja sudu. Mogu li se Kordić i Karadžić uspoređivati? Iako su neke sličnosti evidentne bilo bi pretenciozno Kordića jednačiti s Karadžićem. Ogromna je razlika u kapacitetu. Vođa bosanskih Srba trajao je mnogo duže, od početka rata do njegov stišavanja te je između ostaloga i stoga njegova uloga mnogo veća. Iako je bio i na čelnim dužnostima u paradržavi Herceg-Bosni Kordić nikada nije igrao glavnu rolu, on je epizodist. Takvi su mu poslovi, a tako ga i zapadalo. Primjerice, iako su obojica ljudi od pera, Karadžić je i prije rata priznavan kao pjesnik, tiskane su mu knjige. Kordić je bio samo tvornički novinar u maloj Busovači. I danas kada se obojica skrivaju negdje po Bosni, Karadžić je mnogo veća zvjerka. Za Kordića prvi put se ozbiljnije čulo za vrijeme rata između Hrvata i Bošnjaka. Javljao se tada iz srednje Bosne, grmio protiv Muslimana, pozivao u boj. Pojavljivao u maskirki s krunicom oko vrata, kako se u to vrijeme uobičajilo u redovima Hrvatske vojske, jednako u Hravtskoj kao i u Hercegovini. Volio je postrojavati vojake. Pozdravljao ih je ustaškim pozdravom. Smotre su okončavane gromovitom paljbom iz svih oružja, svjedoci tvrde kako bi se posijao strah u bošnjačkim redovima. Prednjačio je u antimuslimanstvu. Kada je u vrijeme donošenja Washingtonskog sporazuma kojim je prekinut hrvatsko-bošnjački rat Tuđman morao smijeniti Matu Bobana kao nositelja ratne politike, izbor je pao na Kordića. U ljeto '94. postavljen je za predsjednika HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Općenito je to shvaćeno kao izraz kontinuiteta, drugi čovjek, ali ista politika. Krešimir Zubak u to se vrijeme javno protivio tom izboru tvrdeći da je riječ o opstrukciji Washingtona. U proljeće '95. 'The New York Times' najavljuje da bi Kordić mogao biti prvi Hrvat s pozivnicom za Haag. Optužnica je podignuta krajem te godine. Kordić i ostali BIH-a Hrvati iz njegove skupine drže se odgovornima za masakre Bošnjaka u srednjoj Bosni. Optužnica navodi granatiranja mnogih nebranjenih gradova, ubijanje i ranjavanje civila i zaključuje da su zločini počinjeni na tako širokoj osnovi i tako sistematski da je muslimanstvo stanovništvo u Lašvanskoj dolini praktički istrebljeno. Kordića miču s mjesta prvog čojeka bosansko-hercegovačkog HDZ-a, ali umjesto u Haag seli u Zagreb gdje mu je hrvatsko Ministarstvo obrane, baš kao i drugom haškom optuženiku generalu Tihomiru Blaškiću, dodjelilo stan. Nakon što su neki ovdašnji mediji objavili njegove tajno u Zagrebu snimljene fotografije, pritisak se međunarodne zajednice za njegovim izručenjem vrtoglavo povećao. Hrvatske vlasti otad pa se do danas tvrde da im je postao nedostupan. Kordić je u ratu bio pobornik sukoba sa Bošnjacima, u miru zastupnik razgrničenja između Hrvata i Bošnjaka. Suradnju i trgovinu sa Srbima za vrijeme rata tumačio je kao ratnu razmjenu s neprijateljem. Stipe Mesić u svom svjedočenju za potrebe Haškog suda prisjeća se da je jednom prilikom za ručkom kod Tuđmana zatekao živu raspravu o humanom preseljenju u kojoj je Kordić bio najglasniji. Otkad se pojavio pa dok nije isčezao Dario Kordić igrao je onako kako mu se sviralo iz Zagreba. U toj se točki on razlikuje od Karadžića koji se u jednom trenutku odljepio od Miloševića. Da su strukture vlasti BIH-a Hrvata bile i ostale pod potpunom kontrolom Zagreba potvrđuje i izjava Vladimira Šoljića, sad predsjednika federacije, koji će nakon podizanja haških optužnica protiv Kordića, Blaškića i drugova, reći da su oni samo izvršavali zapovjedi. Sve što je general Blaškić radio, radio je po zapovjedi, a to mogu dobiti na uvid svi koji su zato nadležni, rekao je tada Šoljić. U osnovi sličnosti i razlike između Karadžića i Kordića svode se na sličnost i razlike između srpske i hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. U tome postoji jedna krupna razlika. Srbije je pokrenula agresiju na Bosnu i Hercegovinu baš kao i prije toga na Hrvatsku. Ali postoji i jedna ogromna sličnost. I Hrvatska je baš kao i Srbija radila na destruiranju i podjeli Bosne i Hercegvine. Na hrvatskoj je strani presudnu ulogu u tome imao Predsjednik Hrvatske. Između njega i Miloševića postojala je strateška suglasnost u barem dvije točke: rušenju Jugoslavije i podjeli Bosne i Hercegovine. Tuđman je svoje stavove u više navrata javno formulirao govoreći o neprirodnom hrvatskom perecu, o potrebi formiranja nacionalnog kompaktnog teritorija, o nužnosti stvaranja hrvatskog strateškog zaleđa u BIH-a. Možda je najpreciznije svoj cilj artikulirao u jednom interviewu na prijelazu iz '91. u '92, godinu. U Hrvatskoj je tada potpisano primirje, a Bosni se rat primicao nošen, između ostalog, i jedinicama JNA koje su se iz Hrvatske s oružjem povlačile u Bosnu. Tuđman je tada kao idealno rješenje za BIH-a izložio: 'U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila rješena banovina. Pritom bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tmpon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.' U osvajanju Bosne Srbi su se služili zločinom, pokoljima, progonima, opsadama te formiranjem svoje paradržave. Njen je parnjak na hrvatskoj strani samoproglašena Herceg-Bosna. Hrvati su se u razbijanju Bosne ratom koristili kraće vrijeme nego Srbi, ali su počinjeni zločini baš kao i na srpskoj strani bili uglavnom u funkciji etničkog čišćenja, a etničko je čišćenje u podjeli Bosne i Hercegovine. Kako s hrvatske strane zločin nije imao one strašne razmjere kao od strane Srba, ima mišljenja da bi se hrvatska politika u usporedbi sqa srpskom mogla smatrati nekom vrstom 'meke agresije'. Za razliku od Karadžića koji je sudjelovao u kreiranju srpskog rata protiv Bosne, a uspio je u tome izgraditi neku svoju autonomnu snagu, Dario Kordić nije autor politike koju je provodio. Bio je samo izvršilac, ali je u tome dao sve od sebe."(RFI) BELGIJA LE SOIR 8. VIII. 1997. Richard Holbrooke, u ime američke nadmoći E. van Velthem komentira najnovije poteze američke diplomacije, posebice put Richarda Holbrookea na Balkan: "'Westendorp je položio prijamni ispit. I Bildt je prošao kroz istu kušnju.' U europskim je vladama vrijeme za humor kada je riječ o najnovijim napetostima između Ureda visokog civilnog predstavnika u Bosni i 'osjetljive' američke diplomacije. Riječ je o ljutnji Washingtona zbog mjera što ih je g. Westendorp poduzeo kako bi pravo kaznio tri strane - Srbe, Hrvate, ali i Muslimane - jer ne žele provoditi mirovne sporazume iz Daytona - u ovom je slučaju riječ o imenovanju novih zajedničkih diplomatskih predstavnika u inozemstvu. Bonn, Pariz i London, zainteresirane europske prijestolnice, u želji da očitaju lekciju neposlušnim sugovornicima, vrlo su brzo odgovorile na ovaj poziv. Slijedio ih je State Department, ali nevoljko: Amerikanci su od svog rješenja krize načinili 'zaštitni znak' i ne vole kada im saveznici nameću stajališta, a njihovo je 'filozofsko' shvaćanje sukoba i dalje uporno ograničeno na dobro - bošnjačka vlast - i zlo - Srbi, naravno, i odnedavno Hrvati, optuženi za neispunjenje obveza. Izjednačavanje suparničkih zajednica potiče, smatraju oni, secesioniste koji gledaju prema Zagrebu ili Beogradu i kažnjava rijetke pristaše cjelovite Bosne. Pozvan da smjesta ponovno preuzme službu, Richard Holbrooke je pokušao američkoj koncepciji vratiti bezuvjetno prvenstvo. On je pozvao tročlano Predsjedništvo (g. Zubak, Izetbegović i Krajišnik) da prekinu svađe koje imaju vrlo loše posljedice na pretpostavljene saveznike. No nakon više od dva sata razgovora, sastanak se završio bez ikakvog dogovora. G. Miloševića će podsjetiti na obvezu da mora što prije riješiti 'slučaj Karadžić'. Svi će sudionici tijekom puta morati odgonetnuti skrivenu poruku: Washington koji već vodi vojni pothvat SFOR-a i dalje je jedini vlasnik političke građevine. 'SAD nisu oprostile Westendorpu što je zasjenio Holbrookea uoči njegova odlučnog puta na ovo područje', kažu, škrgućući, europski diplomati kojima je dojadilo da ujaka Sama primaju lekcije o dobrom vladanju. No ironija ima i trun gorčine kada je riječ o procjeni kobnog utjecaja neprekidnih svađa na mirovni proces. Koje, na koncu konca, idu na ruku samo protivnicima dijaloga i pomirbe. Svih nacionalnosti..." Bosna: Muslimani sređuju račune u Bihaću "Je li to zbog njegova decentriranog položaja, sasvim na zapadu Bosne i Hercegovine, na granici sa Hrvatskom? Ili je to, što je prozaičnije, zbog toga što njegove složene političke posebnosti nikada, od samog početka rata, nisu pristale uz manihejske sheme raščlambe što su ih tradicionalno zacrtali zapadni političari? Za razliku od Sarajeva, Mostara, Banje Luke ili Srebrenice, područje Bihaća je malo pomalo izgubilo diplomatsku važnost na Balkanu. Međutim, stanje je tu daleko od dobroga. O tome govori i mučno izvješće američke udruge za zaštitu ljudskih prava 'Human Rights Watch'. Temeljit istraživački rad, zastrašujuća istraga koja otkriva drugo lice nesnošljivosti i mržnje napajanih tijekom triju godina bratoubilačkog rata: nadišavši uobičajene međuetničke podjele on se bavi stvarima unutar jedne zajednice. U ovom slučaju patnjama što ih Muslimani pobjednici zadaju pobijeđenim Muslimanima... Bihać, bivša UN-ova zona sigurnosti, doživjela je sreću kada je žestokim otporom generala Dudakovića i njegove vojske prekinuto dugotrajno okruženje u kojemu su ga držale srpske snage iz Bosne i krajine. No džep koji je dugo bio izoliran doživio je također i nesmiljenu nutarnju borbu: na jugu, oko samog Bihaća, postrojbe odane Sarajevu; na sjeveru, oko Cazina i Velike Kladuše, pristaše disidentskog muslimanskog vođe Fikreta Abdića koji je povezan sa Srbima i na čelu je kratkotrajne autonomne zajednice koja se protivi središnjoj bošnjačkoj vlasti. Nakon sukoba, redovita bošnjačka vojska kreće u žestoki napadaj na Abdićeve vojnike. Najprije izbjeglice u bijednoj tampon-zoni - naselju u Kupljenskom - izbačeni iz Hrvatske i Srbije koje su suočene s valom svojih izbjeglica, oni i njihove obitelji uskoro nemaju druge mogućnosti do povratka svojim kućama. Kako su ih tamo dočekali možemo slutiti... Iako je teško govoriti o učestalosti fizičkih osveta, jedno je sigurno: ovo je područje, više od drugih, nadzirano lovište većinske muslimanske stranke SDA - Stranke demokratske akcije - u hrvatsko-muslimanskoj Federaciji. Tisak je pod nadzorom, domaći gradski čelnici ne znaju za riječ 'alternativa', a redarstvo vrbuje samo pouzdane ljude. Tu je, u Cazinu, tijekom izborne utrke u jesen 1996. napadnut bivši premijer Haris Silajdžić kojega su smatrali previše suvremenim i bliskim Zapadu. 'Predsjednikovi ljudi' ovdje potpuno nekažnjeno i uz blagoslov ideologa iz Sarajeva nameću svoje vrlo ograničeno viđenje bošnjačke države koja će biti 'višeetnička ali s muslimanskom većinom'. S približavanjem rujanskih općinskih izbora rastu i pokušaji tjelesnoga i duševnog zastrašivanja. Oporba ima malo ili nimalo pristupa glasilima i jako je ograničena u predizbornoj utrci i sudjelovanju u političkim događajima. Domaće redarstvo stalno čini ispade tukući uhićenike i stavljajući ih na muke tijekom saslušavanja, tvrdi 'Human Rights Watch', dokazujući svoje optužbe mnoštvom točnih podataka i navodeći imena odgovornih za te postupke. Sposoban i mudar, Fikret Abdić mirno provodi dane u Rijeci, luci na jadranskoj obali. Tu je nastavio posao kao predsjednik hrvatske podružnice prehrambene udruge 'Agrokomerc' i uvijek je pod jakom redarstvenom zaštitom. Govori se da su mu vrata uvijek otvorena, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu. Ljute se što ne mogu ščepati onoga kojega smatraju 'izdajicom', vlasti u Sarajevu još žešće progone one koji su se borili za njega. Nu ovi bojovnici za propalu stvar malo zanimaju tvorce Daytonskih mirovnih sporazuma. Put Richarda Holbrookea, koji je žurno stigao na Balkan kako bi ponovno pokrenuo mirovni proces, ne ide preko Bihaća. A 'pax americana' ne zna što bi s tim nesretnicima koji remete njegov plan za opće rješenje krize...", piše Edouard van Velthem. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 8. VIII. 1997. 'Nisam čudovište, ja sam književnik' "S Radovanom Karadžićen nitko ne razgovara. Mi smo to napravili. I čuli sljedeće." -Gospodine Karadžić, sud u Den Haagu traži vas zbog ratnih zločina, SFOR se ispred vaše kuće vozi tenkovima a Biljana Plavšić, predsjednica bosanske srpske republike također više nije na vašoj strani. Hoćete li prema tome biti uhićeni? =Ne vjerujem da bi me doista netko želio vidjeti u Den Haagu. Imali bi sa mnom više gnjeva nego ja s njima. -Zbog čega smo onda vidjeli toliko oružja na putu od vrata do vas? =Nitko ne zna što Ameriknaci zapravo kane. No jamačno ne žele sa mnom razgovarati o naoružanju mojih tjelohranitelja. -Razgovarajmo dakle o sudu. Zbog čega bi se Den Haaag vas bojao? =Jer neću igrati ulogu optuženog nego tužitelja. Napast ću na temelju sasma pogrješnih tvrdnja. Napadi su usmjereni na moju obitelj, moju zemlju i moj narod. I protiv mene kao osobe: ljudi koji o meni ništa ne znaju, ponašaju se kao da sam čudovište. Nisam čudovište. Ja sam književnik, ja sam dobar i priznati psihijatar i moj me narod podupire i voli. -Gospođa Plavšić, vaša nekadašnja osoba od povjerenja, zaprijetila je da će vas uhititi i dovesti pred sud iako vas neće izručiti. Čini se da se sve institucije srpske republike okreću protiv vas. Što ćete učiniti ako se protiv vas povede proces? =Predlažem da sud u Den Haagu moj slučaj i slučajeve drugih srpskih optuženika iz Bosne i Hercegovine preda našem nacionalnom pravosuđu. Ako me instance moje zemlje osude za kažnjiva djela, spreman sam odgovarati pred sudom. Pristao bih na proces pod nadzorom haaškoga suda i međunarodne zajednice. To bio jedini častan izlaz iz sadašnje dvojbe. -U Daytonskom sporazumu je gospodarska pomoć za bosanske Srbe uvjetovana suradnjom sa sudom. Bez preduvjeta. =U prvom redu: nemamo nikakvih jamstava da će srpska republika bilo što dobiti ako gospodin Mladić i ja odemo u Den Haag. Dosad srpska republika skoro ništa nije dobila. Ne vjerujemo zapadnim političarima. Sjećate li se reakcija na progon 600 tisuća Srba iz krajine od strane hrvatske vojske? -Kako ste došli do 600 tisuća? Izvori UN-a govore o najviše 250 tiusća. =Sramota je vjerovati da je 250 tisuća prognanih iz njihove domovine manje tragično nego 600 tisuća. Činjenica jest: iz krajine je protjerano svih 600 tisuća. -Što mislite: kako bi vaši zemljaci u republici srpskoj reagirali da vas uhite? =To ne mogu predvidjeti. Srbi su već sada bijesni zbog nakane međunarodne zajednice. Pokušalo se sabotirati pripreme naših izbora, zaprijećeno je nasilnim uhićenjima, opterećuje se moja obitelj a moj unuk se boji helikoptera koji kruže iznad naše kuće. -Kako se zove mali? =Nebojša. Vidite kako gleda vašu plavu kosu! Nebojša znači da se nikoga ne boji. -U javnom mišljenju vi niste zabrinuti djed nego ratni zločinac. Je li cijeli svijet u krivu? =Kako sam mogao biti agresor na svoju vlastitu zemlju? Moja je stranka bila jedna od triju vladajućih u Bosni i Hercegovini. Imali smo srpsku većinu na 64 posto cjelokupnog teritorija i trećinu parlamentarne vlasti. Prihvatili smo diobu Bosne i Hercegovine pod pritiskom Europske unije. No pod uvjetom da Bosna i Hercegovina u skladu s Lisabonskim sporazumom od 18. ožujka 1992. postane konfederacija. -Već početkom rata u ljetu 1992. rasrdili ste protiv sebe cijeli svijet kad su objavljena izvješća o logorima mučenja u Bosni. Što je bilo s tim? =Tijekom prvih šest tjedana rata nisam imao ovlaštenja za zapovijedanje. Najprije sam bio predsjednik srpske stranke. Tek 12. svibnja 1992. izabran sam u predsjedništvo srpske republike Bosne i Hercegovine. Još istoga smo dana dali nalog generalu Mladiću da izgradi našu vojsku. Ona je 20. svibnja stupila na dužnost ali sam već 13. svibnja dao zapovjed da treba poštivati ljudska prava i druge konvencije. Tim naputkom obvezao sam zapovjednike da nadziru ponašanje svojih vojnika i da kazne prekršaje. -Američki dnvenik 'Newsday' i britanska postaja ITN izvijestili su u kolovozu 1992. o logorima u Bosni. Poslije toga se posvuda govorilo o koncentracijskim logorima i logorima smrti. =To su bile laži. Ali cijeli je svijet poslije objavljivanja bio protiv nas. Imali smo puno ratnih zarobljenika jer su Srbi, Hrvati i Muslimani zajedno živjeli po selima; ali nisu ubijeni. Ne znam kakvi su bili uvjeti u tim logorima, ali tamo nisu bili zatvoreni civili nego samo vojnici muslimanske vojske i ljudi koji su se borili protiv nas. Međunarodni crveni križ imao je pristup svim logorima. -Tada ste obećali da ćete istražiti optužbe i kazniti odgovorne. Izgleda da se to nije dogodilo. Simo Drljača kojeg je u srpnju ublila postrojba SFOR-a, bio je šef policije u regiji Prijedora i nadležan za logore. Na dužnosti je bio sve do 1996. =Nisam sudac, ne vladam, nemam nikakvog utjecaja na naše sudove. Učinio sam što sam mogao: svi vojnici i zapovjednici dobili su zapovjed da se pridržavaju ženevske konvencije. -A ako se netko nije pridržavao? =Naš je ratni sud donio oko pet tisuća presuda, 95 posto protiv Srba. Mnogi osuđeni su nešto napravili Muslimanima. Civilni su sudovi, koliko sam obaviješten, donijeli barem 250 daljnjih presuda protiv Srba koji su protupravno postupili protiv Muslimana ili Hrvata. -Poričete li da su u Omarskoj i drugim logorima ljudi mučeni i ubijani? =Ne mogu isključiti pojedine slučajeve osobne osvete. Naposljetku, vladao je građanski rat. -Što vam je išlo kroz glavu kad ste vidjeli sliku omršavjelih zarobljenika iza bodljikave žice? =Osim jednog jedinog Muslimana, ljudi su izgledali sasma normalno - pri čemu dakako treba voditi računa da je vladala velika nestašica namirnica, za sve. Ti ljudi nisu izgledali kao da su bili mučeni. -Jeste li kasnije još imali kontakta s novinarkom koja je snimila te slike? =Nedavno sam joj poslao vijest u kojoj od nje tražim da iziđe s istinom. Još sam je jadnput zamolio da javno kaže kako smo ju mi pozvali i da je za posjeta Trnopolju snimila komad bodljikave žice koja nije bila razapeta oko logora nego oko pokrajnjeg zemljišta da bi se materijal zaštitio od krađe. Ne može se ispričati time da kaže: 'Nisam označila Trnopolje kao koncentracijski logor'. To su napravili drugi na tmelju njezinog izvješća. -Istog se ljeta dogodio i pokolj u redu za kruh u Sarajevu pri čemu je poginulo 14 civila koji su stajali ispred pekarne. Atentat je doveo do embarga UN-a protiv Srbije. =Svi koji nepristrano prilaze toj priči znaju da su za to odgovorni Muslimani... -Može li se to dokazati? =Postoje izvješća UN-a. Neki ljudi u Washingtonu odgovorni su za to što se ti dokazi drže pod ključem... -Što je u tim izvješćima? =Da ta granata nije mogla doći sa srpskih položaja. Drugdje je rečeno da se moralo raditi o eksplozivu postavljenom na tlu. -U kolovozu 1992. vaš je zamjenik predsjednika Nikola Koljević dao zapovjed da se razori Nacionalna knjižnica u Sarajevu, što je general Mladić zatim obavio. Osim toga, u Den Haagu ste optuženi zbog uporabe snajperista koji su pobili mnogo civila. Sve same izmišljotine? =Može li mi itko pokazati nalog gospodina Koljevića da se razori knjižnica koju je tako volio? Poučavao je na sveučilištu englesku književnost. Vidio sam snimke požara. Knjižnica je istodobno gorjela na više mjesta. Spaljena je jer je bila zapadna insitucija koju su izgradili Austrijanci i Mađari. Muslimani odbijaju to kulturno nasljeđe... -No snajperisti u Sarajevu - ipak su pripadali vašoj vojsci? =Znate li zapravo koliko su Srba pobili snajperisti? Ne želim isključiti mogućnost da su neki Srbi uzvratili. No uvjeravam vas da general Mladić nikada ne bi dopustio te akcije snajperista - pogotovo ne protiv civila. -Tko su onda bili ti snajpersiti? =U jednom građanskom ratu ne može se sve držati pod nadzorom. Mnoge su se stvari događale bez ikakve zapovjedi. Cijeli je narod bio naoružan. -Želite li okriviti Muslimane za sve što se događalo? =Znate li da su 80 posto ubijenih vojnika UN-a ustrijelili muslimanski snajperisti - 80 posto! Za ostalih 20 posto počinitelji nisu poznati. -To doista čujemo prvi put. No dakako razumijemo da po mogućnosti pokušavate umanjiti optužbe suda UN-a. Drugi primjer: 28. kolovoza 1995. eksplodirala je granata na tržnici Markale u Sarajevu - 68 ljudi je poginulo. Pokolj je doveo do silovitih zračnih napdaja NATO-a na srpske položaje. Vaša je vojska i za taj napadaj odbila odgovornost. =Možete li zamisliti da 68 ljudi pogine od jedne jedine granate od koje se nije čuo niti fijuk? Taj je scenarij režiran. Među žrtvama su bili leševi stari već nekoliko tjedana. Sve skupa je prilično jeftina priča ali ako se s tim poveže određeni interes, u to se vjeruje. Pročitajte što su lord Owen, američki general Charles Boyd i ruski general UN-a Andrej Demurenko rekli o tom događaju. -Koliko znamo, nijedan od te gospode nije izričito okrivio Muslimane za napadaj na tržnici. A dužnosnik UN-a David Owen je napisao da su u roku od 24 sata otklonjene sve dvojbe o tomu da je granata došla sa srpskih položaja. =Nitko nije mogao izričito reći da su bili odgovorni Muslimani. Ali je, zanimljivo, to već bilo dosta da bi se Srbe označilo kao počinitelje napadaja. Čudan način zaključivanja. Postoje i druge priče, primjerice optužbe za silovanja. Promislite sami: da je doista 80 tisuća žena, kako se tvrdilo u medijima, stalno silovano: koliko bi djece moralo doći na svijet? Gdje su ta djeca? -Ali ipak ni vi ne poričete da su civilna područja Sarajeva stalno bila bombardirana od strane bosansko-srpske vojske? =Četiri petine područja Sarajeva bile su većinski srpske. Tamo su postojale samoorganizirane jedinice za obranu predgrađa. Sarajevo nije bilo pod opsadom, bilo je to kao u Bejrutu. Muslimani su nadzirali velike dijelove središta grada, ali su i Srbi bili u nekim dijelovima. Stoga je stalno bilo oružanih sukoba. Vojnici UN-a su potvrdili da su Muslimani bombardirali vlastite dijelove grada kako bi okrivili Srbe i pridobili simpatije Zapada. -U razdoblju od 26. svibnja do 2. lipnja 1995. bosansko-srpska vojska uzela je 284 vojnika UN-a kao živi štit. I to uzimanje talaca dio je optužbe u Den Haagu. =Ako se tvrdi da su vojnici UN-a bili talci, onda nešto ne štima. Po međunarodnom pravu postoji pojam 'talac' samo za civile. UN nisu bile ni civilna ni nepristrana snaga. Njihovi su vojnici zauzeli stranu protiv nas time što su sudjelovali u bombradiranju srpskih položaja. Stoga su naši vojnici imali pravo braniti se. Bila je to očajnička akcija, ali bila je zakonita. -Sud je protiv vas i generala Mladića podigao posebnu optužnicu zbog Srebrenice. Kad je vaša vojska u srpnju 1995. zauzela sigurnosnu zonu, ubijeno je puno ljudi... =Odakle znate da je ubijeno puno ljudi? -Prošle je godine UN započeo s otvaranjem masovnih grobnica. Govori se o osam tisuća nestalih osoba. =Tri tisuće od tih osam glasovale su u rujnu 1996. Njihova su se imena pojavila na biračkim popisima. Na istom smo području mi otvorili više od 50 masovnih grobnica. UN-ov general Philippe Morillon bio je nazočan. U grobovima je bilo po deset do petnaest srpskih vojnika i civila koje su ubili Muslimani iz Srebrenice. Možemo vam navesti njihova imena i datume kada su pobijeni. -Koliko je Muslimana ubijeno kad je zauzeta zaštićena zona? =To ne znam točno. No Srebrenica nikada nije bila zaštićena zona. I bivši glavni tajnik UN-a Butros Butros Ghali više je puta potvrdio: 'Područje nije razvojačeno kako je bilo predviđeno.' -Dakle nije bilo pokolja? =Apsolutno ne. To je opet jedna od onih priča koje su Muslimani proizveli a mediji kupili. -Dobiva se dojam da Srbi nisu izgubili pravi nego propagandni rat. =Taj su rat izazvale strane vlade i moćne medijske ustanove a pogoršali su ga CNN i drugi. Srbi su demonizirani prijevarom i krivotvorinama. Cijeli je svijet naposljetku htio da budemo potučeni. Bio je to zločin protiv mojega naroda i mi ne ćemo nikada zaboraviti ni oprostiti što nam je učinjeno. Bilo nas je 1,5 milijuna u Bosni. Tri milijuna Muslimana i Hrvata iz Bosne protiv nas, uz 5,5 milijuna Hrvata iz Hrvatske i nitko nam nije pomogao. -O uroti cijeloga svijeta protiv Srba govorili ste još prije rata, u proljeće 1991. A 14. listopada 1991. držali ste u parlamentu Bosne i Hercegovine govor u kojem ste prijetili muslimanskim političarima da ćete ih uništiti. U stvarima propagande ne može vam se ništa predbaciti. =To nije bila propaganda, bilo je upozorenje. Ukazali smo na to da nikada ne ćemo prihvatiti njihovu vlast u Bosni. A po ustavu imamo pravo ostati dijelom Jugoslavije. Što smo tada govorili, govorio je cijeli svijet: ako se Jugoslavija raspadne, bit će građanski rat. -Vjerojatno se ne smije ni tvrditi da ste ekstremno nacionalistički nastrojeni. =Ja sam jako umjereni nacionalist, poput prosječnog Francuza. Po mojem mišljenju nacije ne bi smjele nestati. S ovoga svijeta ne bi smjela nestati nijedna životinjska niti biljna vrsta. Držim ugodnim sresti jednog pravog Francuza ili jednog pravog Nijemca, Britanca, Muslimana ili Talijana. Imaju nešto što ima i cvijeće - jednu vrstu posebnog mirisa. Ako se izjednače svi ljudi, uništit će se razlike. U tom smislu jesam nacionalist. -Vjerujete li da je mogao postojati miran put u raspadu Jugoslavije? =Vrlo je rijetko da se neka zemlja raspadne i da se povuku nove granice bez prolijevanja krvi. No da je Slovenija u parlamentu postavila pitanje svojega odvajanja, jamačno bi dobila potporu drugih dijelova države. Hrvatska nije mogla mirno napustiti Jugoslaviju jer Srbi iz krajine ne bi prihvatili da budu manjina. Isto vrijedi i za Bosnu. Napokon smo ipak prihvatili sporazum iz Lisabona koji je vrlo sličan daytonskom. Da tadašnji američki veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmermann nije prisilio muslimansko vodstvo da prekrši sporazum, ne bi bilo rata. -U Daytonu je dogovoreno da se izbjeglice mogu vratiti svojim kućama i da će im se vratiti imovina. Povjerenstvo UN-a za izbjeglice u međuvremenu opominje da ne treba vraćati izbjeglice u srpska područja. U studenom su u sjevernoj Bosni srpski policajci i vojnici silom spijrečili povratak Muslimana. Kako se to slaže s duhom Daytona? =Trebali biste Daytonski sporazum u cijelosti navesti. Stoji da će izbjeglice dobiti svoju staru imovinu. No spomenuta je i mogućnost odštete. Ako u kući već živi jedna prognanička obitelj, ne može ju se jednostavno izbaciti i smjestiti novu obitelj. Nema stanova za te ljude. U prvom bi se koraku trebali vratiti sve muslimanske i hrvatske izbjeglice u Federaciju. Tamo bi bili i na sigurnom. Isto vrijedi i za srpske izbjeglice. Najprije moraju doći u republiku srpsku. U drugom koraku bi se tada na temelju slobodne volje i uzajamnih sporazuma poduzeo povratak u prvobitan zavičaj. -U čemu vidite danas najveću prijetnju miru u Bosni? =Najveća je opasnost u naoružavanju bosanske vojske i u tome što se Muslimani i dalje nadaju da će dominirati cijelom Bosnom. Čini mi se da europske zemlje nisu dovoljno odlučne da zaustave to naoružavanje. Već bi mala muslimanska Bsona mogla Europi zadati priličnu glavobolju. Možda bismo trebali razvojačiti cijeli Balkan. S Radovanom Karadžićem razgovarao je Thomas Deichmann. 8. VIII. 1997. Slabost jakih "Ponavlja li se povijest? Rade li povijest ljudi? U povijesnim se proseminarima o tom pitanju možda prepiru. U praktičnoj se politici naprotiv začarano gleda u - dobre ili loše - velike likove. A neki prošli uspjeh uvijek mora biti uzor djelovanja jer postoji nada da će se ponoviti. Najnoviji primjer: američki diplomat Richard Holbrooke koji je pisao povijest kad je posredovao mir u Daytonu, opet se hrva s moćnicima Balkana. Na turneji predsjednika između Sarajeva, Zagreba i Beograda, trebao bi unaprijediti mirovni proces. Barem u jednoj točki se povijest ponavlja: sreće iste sugovornike kao i ranije koji ga istim floskulama uvjeravaju u svoju spremnost na mir i time drže na udaljenosti. Dakle, sve po starom. No ipak se isplati pogledati, ne ljude na vlasti, nego strukture njihove vlasti kako bi se iz toga htino izvela nova strategija djelovanja. U središtu balkanskog cjenkanja još uvijek je Bosna. A pravila u toj krvavo ozbiljnoj igri kao i ranije određuju Zagreb i Beograd. Tamo su dva predsjednika, obojica su nedavno obnovili svoju vlast. Franjo Tuđman je ovog tjedna dao prisegu za novi mandat na čelu Hrvatske. Slobodan Milošević se iz srpskog preselio u jugoslavenski predsjednički ured. Obojica demonstriraju ustrajnost i snagu. Njihova se sloboda djelovanja ipak očito suzuje. U Beogradu Milošević neometano stoluje nad Jugoslavijom zahvaljujući oporbi koja je u svemu zakazala. No zemlja koja mu je pod nogama, do temelja je uništena. Rat i sankcije drastično su snizili životni standard. U deset godina, otkako se Milošević uspeo do šefa srpskih soacijalista, zemlja je gosapodarski, politički i moralno propala. Kretanja koja se još mogu zamijetiti, su kretanja u bijeg. Miloševićevom carstvu u kojem se napuhao san o velikoj Srbiji, prijeti propast. Oko trećine od deset milijuna ljudi koji žive unutar granica ostatka Jugoslavije nisu Srbi. Na Kosovu živi dva milijuna Albanaca kojima je Milošević - jednako kao i 350 tisuća Mađara u Vojvodini - oduzeo autonomiju. Otada je sve veća želja Albanaca za nezavisnošću. U posljednje se vrijeme poslije godina mirnog prosvjeda pokazuje sve jača radikalizacija. Na Sandžaku je Beograd prošlog tjedna 'zbog separatizma' dao uhititi vođu tamošnjih 300 tisuća Muslimana koji sami sebe drže 'Bošnjacima'. Osim toga bi u partnerskoj republici Crnoj Gori sa 600 tisuća stanovnika tendencije prekida mogle postati pokret za nezavisnost. Naposljetku se Srbi s obje strane Drine već odavno ne slažu: u Beogradu okrivljuju bosanske Srbe za bijedu ostatka Jugoslavije. U republici srpskoj drže da su ih 'braća' ostavila na cjedilu. Facit: velikosrpsko pitanje koje je jedno desetljeće bilo u središtu, raspada se na puno malih prijepornih pitanja. Kod Tuđmana u Hrvatskoj nisu unutarnje suprotnosti to što ga slabi nego vanjske ovisnosti. Dugo se osjećao jakim u uvjerenju da je pravi pobjednik u ratu. Uz skrb Zapada - osobito Njemačke - požurivao je povezivanje Hrvatske s Europom. No iznenada je stari autokrat sve više dolazio pod različita svjetla: haaški sud za ratne zločince traži predaju dokumenata o jednom optuženom generalu. Sumnja se da bi ti dokumenti mogli teretiti i Tuđmana. Američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright očitala mu je lekciju za jednog posjeta Zagrebu. Međunarodni krediti su obustavljeni. A otkad su bosaanski Hrvati u Jajcu dali epilog 'etničkom čišćenju', cijeli svijet prstom pokazuje na Zagreb. Ponajprije Milošević, ali i Tuđman, zasad su dakle pod pritiskom. Nipošto nisu tako jaki kako to sami zamišljaju. Zapad to mora izrabiti. Doduše, stvarnih će promjene biti tek kada ideolozi rata više neće vladati mirom. No dosljednom politikom, prijetnjama i ako treba i primjenom sankcija, tvrdoglave se vladare svakako može prisiliti na ustupke. Na suradnju, to su pokazala iskustva od Daytona, nipošto ne treba računati. Dakako, mora se s njima pregovarati. Ali više nema razloga da se Miloševiću i Tuđmanu po daytonskom uzorku i dalje udvara kao jamcima stabilnosti na Balkanu. Ako međunarodna zajednica želi nešto postići, mora biti dugog daha. Msisije poput Holbrookeove mogu biti korisne. No ne mogu nadomjestiti dugoročnu strategiju. Ako se postrojba SFOR-a doista povuče idućeg ljeta, više neće biti potrebno tamo slati nikakvog Holbrookea" - piše Peter Muench. FRANKFURTER RUNDSCHAU 9. VIII. 1997. Kad vratar pita... "Nitko ne razgovara s Karadžićem. To je napravio samo 'Sueddeutsche Zeitung'. Ili bolje: dao je da se razgovara s glavnim optuženikom UN-ovog suda za ratne zločince u Den Haagu. Od strane novinara koji je dosad i sam upadao u oči svojim revizionističkim stajalištem bosanskoga rata i trivijaliziranjem srpskih ratnih zločina. U 'Sueddeutsche Zeitung' pojašnjavaju da je tvorac i fotograf interviewa Thomas Deichmann uporabljen na Palama kao 'vratar'. Jer Karadžić s običnim novinarima svjetskog tiska a time ni s 'Sueddeutsche Zeitung' ne razgovara. A ovaj pak ne razgovara s njim, takav je 'gentlemen's agreement' između izvjestitelja koji djeluju u Bosni. Kao 'prijatelja Srba' označava list svojeg vlastitog suradnika, valjda da bi se distancirao. Jer je gospodin Deichmann listu uistinu ponudio 'vrlo blagonaklonjen razgovor' pa su u Muenchenu odlučili da odmah dodaju dva kritična pitanja koja je posrednik uredno odnio na Pale. Taj novinar očito ima tako slobodan pristup u utvrdu bosanskog srpskog vođe kakav bi postrojbe SFOR-a mogle samo poželjeti. Jučer, na dan objavljivanja, jedan drugi autor u podlistku 'Sueddeutsche Zeitung' na 180 redaka brižljivo odvaguje i brani taj izlet novina 'u granično područje samorazumljivosti'. Naveden je Kurt Tucholsky koji, kako je poznato, svaku cenzuru drži zlom; i pravi analogiju sa sudom UN-a što vjerojatnom ratnom zločincu poput Karadžića također nudi forum. Sve je to točno. I stanovita vrijednost vijesti se interviewu ne može odreći: FR je u petak također zaključio da je nužan komentar na Karadžićevu izjavu da će se staviti na raspolaganje srpskom sudu pod nadzorom suda UN-a. S druge strane: slično je srpski član u bosanskom državnom predsjedništvu Momčilo Krajišnik izjavio već prije nekoliko dana i nije izazvao veliki učinak. Vidi se da se ne radi o vijestima nego o Karadžiću kao 'čudovištu' koji na taj opis u interviewu prigovara samo da je 'književnik' - kao da jedno isključuje drugo. Čovjek laže a gospodin Deichmann dopušta da mu vođa bosanskih Srba još jedanput izričito potvrdi da je glasovita slika izmršavjelog muslimanskog zarobljenika u srpskom logoru Trnopolje u kolovozu 1992. krivotvorina. Teza koju Deichmann već mjesecima zastupa u časopisu 'Novo' kako bi iz nje izveo sasma pogrješno medijsko viđenje cijelog bosanskog rata. Interview se ni s jednom rečenicom ne brine o čovjeku Karadžiću ili o anatomiji nacionalističko-fašistoidnog sustava vladanja u 'republici srpskoj'. No dopustiti da razgovor s povrijeđenim psihijatrom postane suptilan portrait vođe i naroda, ne bi uspjelo ni sasma drukčijim novinarima. Što znači da se interview s Karadžićem u svakom slučaju može raditi, možda čak uz pomoć takvih dvojbenih posrednika - ali se ne mora objaviti. Ili možda ipak, iako iz sasma drugih razloga. (...) Nameće se sumnja da se s Karadžićevim interviewom radi politika novina. I to je sasma zakonito, naposljetku svake novine žele prodati svoje zamisli i priče. Ostaje pitanje cijene koju na koncu plaća javnost. Bulevarsko i kvalitetno novinarstvo, trač, laži i izmišljotine - te se kategorije od uvođenja privatne televizije divlje prožimaju i u Njemačkoj. U SAD-u veliki dio općinstva već odavno ne može odvojiti fikciju od činjenica. Na Palama uostalom još manje. Does it matter? Anything goes! Sada i u 'Sueddeutsche Zeitung'." - piše Rolf Paasch. 8. VIII. 1997. Karadžićeva finta "Richard Holbrooke još nije bio stigao u Bosnu a bosansko-srpski je režim na Palama već reagirao na prijeteću misiju oštrog izaslanika Billa Clintona. UN-ov sud za ratne zločince mogao bi bez daljnjega svoja predistraživanja provesti na tlu 'republike srpske', trubio je Momčilo Krajišnik, srpski predstavnik u bosanskom državnom predsjedništvu i marioneta traženog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Sada je domaći vlastodržac s Pala sam prostro crveni tepih haaškom sudu u svojem brdskom selu. Pristao bi na proces 'pred instancama svoje zemlje' ali 'pod nadzorom haaškog suda', izjavljuje Karadžić čitateljima 'Sueddeutsche Zeitung' svoju najnoviju fintu u godinama uvježbavanom zamagljivanju zapadnih institucija. Slobodan Milošević, novi predsjednik ostatka Jugoslavije - također potencijalni kandidat za haaški popis ratnih zločinaca - mogao bi danas u Beogradu ponuditi Richardu Holbrookeu slične izbjegavajuće prijedloge. Suradnja da, ali: 'Sorry Dick, naš nam ustav nažalost zabranjuje izručenje ratnih zločinaca'. Mora li se još pojašnjavati da ni u 'republici srpskoj' ni u Saveznoj republici Jugoslaviji ne postoji nevoisno pravosuđe koje gospoda Milošević i Karadžić tako dugo biraju dok im rezultat ne bude odgovarao i ne odaberu sudove u čije se presude mogu pouzdati. Ne, s takvim se vođama više ne pregovara, čak ni ako se pregovarač zove Richard Holbrooke. Traže se djela" - drži komentator lista paa. AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 9. VIII. 1997. Clintonov 'vatrogasac' "Istu je karijeru napravio kao bankar na Wall-Streetu i kao diplomat. Kao arhitekt Daytonskog mirovnog sporazuma za Bosnu postao je poznat u cijelom svijetu: Richard Holbrooke, 56-godišnji Newyorčanin, vatrogasac je Billa Clintona za krize; čovjek koji postaje aktivan posvuda gdje drugi diplomati polome zube. Od nedavno je i Clintonov izaslanik za Cipar. Nakon što je u prosincu 1995. poslije mukotrpnog diplomatskog rada majstorski uspio sve balkanske zaraćene strane navesti na potpisivanje Daytonskoga sporazuma, Richard Holbrooke je iscrpljeno uzdahnuo: 'Nikad više Balkan!' Ipak ga je Clinton već prošle godine ponovno poslao u bivšu Jugoslaviju. Nakon mučnih pregovora uspio je da se Radovan Karadžić, tražen kao ratni zločinac, povuče sa svih službenih dužnosti. Sada je Richard Holbrooke opet u škakljivoj misiji na Balkanu. Želi postići da jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević svim silama poželi da Karadžić bude izručen haaškom sudu UN-a. I želi da vođe bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana pokažu više vidljivih znakova za cjelovitu državu. Da bi postigao svoje ciljeve, Holbrooke se ne boji nikakvih napora. U noći na jučer osudio je tročlano bosansko državno predsjedništvo na dvanaestsatnu maratonsku sjednicu dok se neprijateljska trojka nije usuglasila o zajedničkim bosanskim veleposlanicima i dok nije uklonjen prijepor oko telefonskih pozivnih brojeva. Richard Holbrooke ima iskustva s mučnim pregovorima. Već kao 21-godišnjak pripadao je savjetničkoj ekipi američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona i bio je član američkog izaslanstva pri potpisivanju Pariškog sporazuma o svršetku vijetnamskoga rata. S 35 je pod Jimmyijem Carterom postao najmlađim voditeljem odjela u State Departmentu. Kad je predsjednikom postao republikanac Ronald Reagan, Holbrookeova uzorna karijera je iznenada svršila. No ubrzo je našao dobro plaćen posao u 'Lehmans Brother Bank'. Bill Clinton ga je vratio u diplomaciju i učinio ga najprije veleposlanikom u Njemačkoj a kasnije šefom odjela za Europu u ministarstvu vanjskih poslova. Poslije daytonskoga uspjeha bilo mu je dosta diplomacije i otada zarađuje puno novaca kao podpredsjednik 'Bank Credit Suisse' u Bostonu. No kad Bill Clinton pozove, otac dvojice sinova koji je u trećem braku s jednom TV-novinarkom, ostavlja banku i pokušava spasiti svoje djelo, pseudo-mir na Balkanu" - izvješćuje Ernst Heinrich. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 9. VIII. 1997. Rasprodaja zavičaja "Ispod brojki od 200 tisuća prognanih Srba, njihove četiri do šest milijardi dolara vrijedne imovine, u Hrvatskoj se ovih dana ubrzano podvlači crta. Počela je rasprodaja zavičaja. (...) Već prvi primjeri govore da APN ima za cilj imetak srpskih prognanika, njihovih sunarodnjaka u srijemsko-baranjskoj oblasti i u SRJ, otkupi po trostruko umanjenoj vrijednosti. (...) Kako se jugoslavenska strana ni do sada nije isticala previše budnom podrškom za Srbe u Hrvatskoj (dvojna putovnica i dalje je samo san), ovo je možda i posljednja prilika da se ta pogreša ispravi. U protivnom, ode srpski zavičaj u becjenjem a ostat će gorka činjenica da smo svojom inertnošću pridonijeli završnom činu etničkog čišćenja srpstva u Tuđmanovoj državi". DEMOKRATIJA 9./10. VIII. 1997. Definiranje graničnih crta u istočnoj Slavoniji "(...) Zagreb sada počinje i kampanju pritisaka oko definiranja granične crte koja, prema hrvatskim stručnjacima, na više mjesta prelazi istočnu stranu Dunava i obuhvaća prilično velik teritorij Karapanze, Kendžije, Kolondosa, Bezimenog, Kučke i Zvjerinjaka, dok Jugoslavija na zapadnoj obali Dunava ima samo teritorij Bačkog Manastira i Koluta. Granica bi, prema tumačenju Zagreba, trebala teći starim tokom Dunava, a ne sadašnjim tokom rijeke što će komplicirati razgovore, a pogotovo sporazum između Hrvatske i Jugoslavije". Dnevno u Hrvatskoj ubiju o jednog Srbina "Svaki dan u Hrvatskoj ubiju po jednog Srbina, po informacijama koje je Odbor za ljudska prava izbjeglih i prognanih Srba, Demokratske stranke Srbije, dobio od Helsinškog odbora Hrvatske. (...) 'Unatoč Tuđmanovom teroru i moru prognanih Srba iz Hrvatske, režim Miloševića je postavio dobre diplomatske odnose s Hrvatskom i njenim čelnikom. Rođena je Hrvatska monstrum država, politike, zahvaljujući kojoj Srbi nisu sigurni u Hrvatskoj, a izbjeglice se u nju ne smiju vratiti', priopćio je Štrbac novinarima". NIN 8. VIII. 1997. Protokoli naših vojvoda "Posebno je zanimljivo da, čak i u židovskom svijetu prilično ozloglašeni Franjo Tuđman, ima ministra Židova, a da 'vjekovni židovski prijatelji' Srbi nemaju; ali nije namjeta ovog teksta da se zalaže za popunu državnih organa Židovima, već da odgovori na pitanje o korijenima, karakteru i razmjerima antisemitizma u ovoj zemlji. Povod je naravno incident na zemnskom groblju koji se opet doima kao nastavak nešto ranije aktualne priče o sinagogi u Zemunu. (...) Ako se analizira priroda dva glavna izvora antisemitizma u ovom društvu, onda će se zaista doći do zaključka da ovdje 'ima antisemitizma i bez Židova. Dovoljni su, eto, samo antisemiti' (Aca Singer). Ovo opet gotovo da znači da će ovakvih manifestacija (u tekstovima, u časopisima i novinama, u knjigama, ponekim političkim istupima) i dalje biti i to s računima o nekim nadrealnim dobitima i ne baš racionalnim smislom". HRVATSKA VJESNIK 11. VIII. 1997. Osamnaest Kleinovih mjeseci "Kad je u siječnju 1996. godine preuzeo dužnost prijelaznog upravitelja hrvatskog Podunavlja, umirovljeni američki general Jacques Paul Klein počeo je, vjerojatno, svoju najtežu i najsloženiju bitku. Godinu i pol poslije, napuštajući dužnost prijelaznog upravitelja u Podunavlju, general Klein odlazi ovjenčan priznanjima za ono što je učinio u 18 mjeseci", piše Aleksandar Miloševi u uvodu komentara. Podsjeća kako je ono što je učinio general Klein - "razvojačenje cjelokupnog područja hrvatskog Podunavlja, stvaranje višenacionalnih Prijelaznih policijskih snaga, uspješno provođenje ozbora za lokalne organe vlasti i uspješan završetak mirne reintegracije Podunavlja u ustavno-pravni i gospodarski sustav Hrvatske". Napominje također kako je u tih 18 mjeseci bilo "i napetih situacija, nepovjerenja i nesporazuma, jer su i lokalni Srbi i hrvatski prognanici očekivali od Kleina da učini i više i brže", a "on se pokazao realnim političarom i taktikom korak po korak ostvarivao... ono za što je dobio mandat Ujedinjenih naroda", i na kraju piše: "Ujedinjeni narodi smatraju da je Klein u Podunavlju dokazao svoje diplomatske i političke kvalitete, pa su mu u ruke stavili još jedan vrući krumpir - provedba Daytona u Bosni i Hercegovini. Bude li njegova misija u Sarajevu upola uspješna kao ona u Podunavlju, bit će zadovoljni i on i svjetska zajednica". Incident u Jajcu "Što se prije nekoliko dana dogodilo u Jajcu?", pita Dražen Ćurić potaknut oprečnim ocjenama glasnogovornika SFOR-a (koji je optužio hrvatsku stranu) i Doris Pack, zastupnice Europskog parlamenta zadužene za jugoistočnu Europu (tvrdi kako su nedavne događaje potaknule 'određene bošnjačke snage'). "Takva oprečna stajališta, koja dolaze od uglednih političara, samo potvrđuju koliko su problemi u Bosni i Hercegovini složeni i kako je, ako se želi zadržati i minimum objektivnosti, potrebno oprezno tumačiti događaje, a posebice se treba suzdržati od jednostranih optužaba jedne, u pravilu hrvatske strane", ocjenjuje Ćurić. Navodi u nastavku kako Doris Pack smatra "da su izgredi bili pripremljeni, a ne spontani, kako je to uporno pokušala prikazati bošnjačka strana, ali i dio svjetskih medija", a čudno joj je to "što je u Jajce došlo oko 500 Bošnjaka muškaraca koji svoj povratak nisu najavili ni gradonačelniku niti mjesnoj policiji. Treba istaknuti da su u Jajcu zapaljene muslimanske kuće, što treba osuditi, bez obzira na to jesu li to učinili Hrvati ili možda, kako ističe Pack, Bošnjaci za koje tvrdi da se 'Hrvatima koriste kao žrtvenim janjcima'", napominje Ćurić i komentira: "Incident u Jajcu je, mora se priznati, ispunio svoj zadatak, jer gotovo svi analitičari uglavnom spominju incident u Jajcu, a gotovo nitko ne postavlja pitanje, primjerice, povratka Hrvata u Bugojno. (...) Izjava Doris Pack potvrđuje da su problemi u BiH složeni i da ne trpe pojednostavljenja, pogotovo ne takva koja Hrvate unaprijed proglašavaju krivima", zaključuje Ćurić. 'Budložer' stao u Beogradu? Dvodnevni boravak američkog izaslanika Holbrookea i njegova nasljednika Gelbarda u Beogradu i njegove pregovore s Miloševićem, analizira Jsip Vričko. Posebice se osvrće - u svjetlu najava da je Holbrooke tamo otišao po Radovana Karadžića i još neke ratne zločince - na vijest s pregovora da Milošević ne da ratne zločince. "Tako je Holbrooke bio u (ne)prilici da nakon dva beogradska dana ustvrdi da je ostvareno samo deset posto dogovorenoga u Daytonu, što vjerojatno, kao jedan od tvoraca toga sporazuma, smatra i svojim neuspjehom", piše Vričko. Navodi još kako je Holbrookeu u Beogradu obećana samo Karadžićeva politička izolacija, a u svjetlu podatka da je u petak 'Sueddeutsche Zeitung' objavio razgovor s Karadžićem, Vričko piše: "Vjerojatno je i to poruka SAD-u - pitanje je samo čija: njemačka ili srpska!? Tako se Holbrooke vraća kući zadovoljan samo onim što je čuo (i dobio) prigodom susreta s Tuđmanom i Izetbegovićem u Splitu, i nešto kasnije kad je u Sarajevu nakon duže stanke uspio okupiti bosanskohercegovačko Predsjedništvo u punom sastavu", komentira Vričko i zaključuje: "To u ovoj, očito kritičnoj fazi provedbe Daytonskog sporazuma ne može biti dovoljno. Stoga u najmanju ruku čudi Holbrookeova izjava na koncu beogradskih pregovora. Naime, na pitanje je li Miloševiću (za)prijetio sankcijama, odgovorio je: 'Nikomu ne prijetimo!' Doista čudno, poglavito za nekoga komu je politika priskrbila nadimak - 'buldožer'". VEČERNJI LIST 11. VIII. 1997. Pobjednički duh U povodu održavanja Sinjske alke, drevne viteške igre koja je "simbol slavne pobjede Sinjana nad stostruko brojnijim osmanlijskim osvajačima, koje su 15. kolovoza 1715. godine nakon teških borbi svojom hrabrošću i uz pomoć Čudotvorne Gospe Sinjske odbili", a trči se već gotovo 300 godina, Robert Valdec, uz ostalo, piše: "Neki su je vlastodršci kroz povijest tolerirali smatrajući da će njezino održavanje podizati borbeni duh hrvatskog puka koristeći ga za zaštitu vlastitih interesa, drugi su je, pak, željeli predstaviti kao dio folklorne tradicije 'naših naroda i narodnosti'. Zahvaljujući mudrosti, hrabrosti i snalažljivosti Sinjana, Alka se održala sve do danas, kada bez floskula o folklornoj baštini možemo reći što je ona zapravo: zgusnuta povijest naših stradanja, simbol hrabrosti i vjere naših pradjedova, pobjeda dobrog nad zlim, pravde nad nepravdom, slobode nad sužanjstvom. Simbol, prisjećanje, ali i upozorenje. Još prije nekoliko godina alkari su svojim kopljima gađali u sridu, a ponositi alkarski momci stupali su trkalištem prkoseći srpskom topništvu kojemu je grad Sinj bio na dometu. Taj nepokolebljiv, prkosit, ponosan i slobodarski duh našeg naroda svjedočit će sinjski alkari zauvijek". Nakon Splita opet 'Oluja' - ali civilna Jozo Pavković razgovarao je s Edhemom Bičakčićem, predsjednikom Vlade Federacije BiH. Neposredni je povod nedavni razgovor predsjednika Tuđmana i Izetbegovića u Splitu, kojem je i on bio nazočan. Bičakćić podsjeća kako su se "nakon Splita uvijek događale krupne stvari. Nakon posljednjeg susreta (Deklaracija 95.), krenula je vojna akcija oslobađanja dijelova Hrvatske i BiH. Nadam se da će i ovaj dogovor biti na toj relaciji, samo sada na civiljnoj provedbi Daytonskog sporazuma jer je niz točaka u Splitu vrlo uspješno dogovoreno. Američka delegacija, predvođena Holbrookeom, dala je i dodatne zadatke. Vrlo sam zadovoljan tokom događaja, a iduće će razdoblje pokazatu kako će se provoditi primnjenatoga dogovora", napominje Bičakčić i ocjenjuje kako rokovi nisu prekratki. U tom kontekstu komentira česte ocjene da će doći do podjele Bosne, i kaže: "Nikakve podjele Boisne neće biti, niti je to moguće. Rezultati splitskog sastanka pokazuju da se ostvaruju putovi k punoj reintegraciji BiH i k bržem iskoraku Federacije, koja u budućnosti mora reintegrirati BiH". Dodaje kako u tom smislu neće biti Daytona 2, već je dovoljna Dayton 1, "koji otvara proces reintegracije države BiH". Govoreći u većem dijelu razgovora o odnosima Muslimana i Hrvata, Bičakčić ocjenjuje kako u međusobnim odnosimanema najvećih problema već "samo mnogo malih problema koje trebamo svakodnevno rješavati". O tome jesu li Hrvati u Vladi Federacije samo ukras ili njezin aktivni dio, kaže: "Potpuno su aktivni dio. Nekoliko sam puta ponovio ocjene da sam više nego zadovoljan radom pojedinih hrvatskih ministarstava, kao i pojedinih bošnjačkih. Prigovora imam na ekspertnu razinu u odnosu na rad ministara, no ne prihvaćam nikakve ocjene da nacionalni predznak ministarstava utječe na rad u Vladi". Analizirajući trenutačne odnose Federacije i RH, Bičakčić kaže kako se bilježe pozitivni pomaci koji se ogledaju "u boljoj uravnoteženosti uspostave bilance robe i usluga", i napominje kako će se "snažno zauzimati za unapređenje ekonomske suradnje subjekata u federaciji sa RH na obostranu korist jer prostora za takvu suradnju ima. Takva će orijentacija stvoriti prostore za rješavanje mnogih dosad neriješenih političkih pitanja", ocjenjuje Bičakčić. 110212 MET aug 97