PRISEŽNA POSLANICA PREDSJEDNIKA TUĐMANA (I)

ZAGREB, 5. kolovoza (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, nakon svečanog polaganja prisege, obratio se prisežnom poslanicom. Hrvatice i Hrvati, u domovini i u svijetu, građanke i građani Republike Hrvatske. U ovom svečanom trenutku, kao - voljom naroda ponovno izabrani - Predsjednik Republike Hrvatske obraćam vam se ovom prisežnom poslanicom: Izražavajući zahvalnost članovima Hrvatske demokratske zajednice - koja je bila nosilac moje kandidature - i svima onima koji su svoj glas dali za mene, svečano izjavljujem, da ću biti nepristran predsjednik svih Hrvata, i svih hrvatskih državljana. Bez obzira na njihove stranačke, ili ine osobitosti. Davši prisegu, kao hrvatski državni poglavar, obvezao sam se da ću vjerno služiti hrvatskom narodu i svima hrvatskim građanima. To ponajprije znači da ću dostojno braniti i štititi hrvatske nacionalne i državne interese. U tu svrhu činit ću sve, da sveukupna hrvatska vlast, i svi hrvatski građani, dosljedno štuju Ustav i pravni poredak. Moja je ustavna obveza, da kao državni poglavar, izravno izabran od naroda, osiguram jedinstvo hrvatske državne vlasti - izvršne, zakonodavne i sudbene, u provedbi sveukupne državne politike. Samo zajedničkim stvaralačkim pregnućima svih tijela državne vlasti, i građana svih slojeva stanovništva, možemo - uz Božju pomoć - osigurati: stabilnost svoga demokratskog poretka; neprestani gospodarski i kulturni razvitak; rast blagostanja za sve građane, te međunarodnu sigurnost svoje domovine, samostalne i nezavisne, suverene i demokratske hrvatske države. Štovani hrvatski građani! Naraštajima našega doba povijest je dodijelila ispunjenje devetstoljetnog hrvatskog sna. Programom nacionalnog preporoda, koji je pozivom na pomirbu zavađenog i rastrojenog hrvatstva i domovinske i iseljene Hrvatske, obuhvatio sve stališe i sve naraštaje, ostvarili smo najviše nacionalne i slobodarske ciljeve, za koje su živjeli, i umirali, hrvatski ljudi tijekom duge, tegobne i neizvjesne povijesti. Po cijenu velikih, ali i srazmjerno malih žrtava, u odnosu na one iz najnovije povijesti, oživotvorili smo svoju slobodu, svoju državnu samostalnost i nezavisnost, svoju demokraciju, svoje časno mjesto u svjetskoj zajednici suverenih naroda i država. Od povijesnog objekta hrvatski je narod, napokon, postao subjekt u međunarodnom poretku suvremenog čovječanstva. Nacionalno-državno osamostaljenje hrvatskog naroda praćeno je, ponekad, od nekih utjecajnih svjetskih čimbenika s nerazumijevanjem, pa i s nepovjerenjem i nesklonošću. Takav odnos uvjetovan je nastojanjem da se, pod svaku cijenu, održi međunarodni poredak, stvoren voljom pobjedničkih sila u I. i u II. svjetskom ratu. Osim toga, mnogi u međunarodnoj zajednici i svjetskoj politici, izvlače iznenađujuće jednostrane ili pojednostavljene zaključke, iz bitnih značajki suvremenog čovječanstva. Polazeći od činjenice da se svijet - na dostignutom stupnju civilizacije - sve više tehnološki i informacijski integrira, oni teže nametanju svoje isključive volje u regionalnim i globalnim okvirima. Oni - s osnova univerzalističkih i liberalističko-socijalističkih pogleda - ne uzimaju u obzir drugu bitnu značajku današnjega doba, koja govori da se svijet, baš u okviru civilizacijskog napretka i integracije, istodobno sve više nacionalno individualizira. Budući da se to očituje u sve većem broju slučajeva državnog osamostaljenja - do jučer nesamostalnih i združenih, pače i nepoznatih i nepriznatih, tzv. nepovijesnih naroda - oni žele spriječiti takve pojave, jer one tobože nisu u duhu civilizacijskog napretka, i, po njihovu, zamršuju međunarodne odnose. No, na primjeru Hrvatske očitovala se i ona druga, razboritija i dubokoumnija misao, koja je u skladu s društvenim kretanjima današnjega svijeta. Nasuprot zaprepašćujućeg suprotstavljanja, svijet je i s divljenjem pratio, začudno, osamostaljenje Hrvatske. U potki takva pozitivnog odnosa utkana je spoznaja, da narodni i državni subjekti ostaju nezamjenjive sastavnice svjetske zajednice, i međunarodnoga poretka. I još k tome, da je hrvatski narod jedan od najstarijih naroda današnje Evrope, pa mu se na osnovama bilo kakvih načela, a najmanje morala, ne može odricati pravo na državnu samosvojnost. Uskrsnuvši i obranivši, svoju državnu suverenost, koju smo imali od 7. do 12. stoljeća, a zatim sačuvali nacionalno-državnu samobitnost, makar i u okrnjenom obliku - na nama je, danas, prešna zadaća, da neobaviješteni i umišljeni svijet uvjerimo o stvarnoj istini o našoj prošlosti i sadašnjosti; o našim neodstupnim državnim interesima, i o našem svrhovitom mjestu u međunarodnoj zajednici. Po svom geopolitičkom položaju, hrvatski narod, oduvijek, pripada zapadnoj, sredozemnoj i srednjoevropskoj civilizacijskoj sferi. On je dao svoj golemi obol obrani zapadne civilizacije, od osmanlijske najezde na Evropu, ali, također, i razvitku evropske kulture. O tome hrvatski narod ima vjerodostojna svjedočanstva: u pisanim i kamenim spomenicima; u svojim gradovima; u svojoj književnosti i umjetnosti iz doba evropskog humanizma i renesanse; iz čitavoga svoga 14-stoljetnog bivstvovanja na ovom području, između Drave, Dunava i Jadrana. Danas je Hrvatska važan i nezaobilazan čimbenik, u uspostavi mira i novog međunarodnog poretka, nakon sloma komunističkog sustava i višenacionalnih država, kakve su bile bivše SFRJ, ČSR i SSSR. Hrvatska ima uspostavljene, pa i razvijene i prijateljske odnose, s većinom zemalja današnjega svijeta. Ona je konstruktivan član i svjetske organizacije Ujedinjenih naroda, te Organizacije o evropskoj sigurnosti i suradnji i Vijeća Evrope. Hrvatska pridaje posebnu važnost suradnji s glavnom svjetskom velesilom Sjedinjenim Američkim Državama, ali i s Evropskom unijom, i sa svim državama u njezinu okviru, i posebno sa susjednom Italijom, te s Francuskom, Njemačkom i Velikom Britanijom. Posebnu pozornost pridajemo razvitku prijateljskih odnosa sa zemljama Srednje Evrope, te s velikom Kinom i s Rusijom, i sa islamskim zemljama. Hrvatska daje, dosljednu, potporu oživotvorenju daytonskog sporazuma o rješenju bosanske krize, te washingtonskog sporazuma o hrvatsko-muslimanskoj Federaciji u Bosni i Hercegovini, i o njezinoj suradnji s Hrvatskom. Do washingtonskog i daytonskog sporazuma moglo je doći nakon što je hrvatski narod zajedničkom borbom domovinske i iseljene Hrvatske, i osobito jedinstvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, spriječio ciljeve jugokomunističke i velikosrpske agresije da pokori i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ali također i namjeru, da se - na račun i hrvatskih područja - uspostavi posebna muslimanska država. U izvanredno složenim međunarodnim okolnostima hrvatskom slogom uspostavili smo državu, te osigurali opstojnost samostalne Hrvatske, i konstitutivnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, uz međunarodnu suglasnost o povezanosti hrvatsko-muslimanske Federacije s Hrvatskom. Hrvatska je za punu normalizaciju odnosa s Jugoslavijom, a i za razvitak, što svestranijih gospodarskih i drugih odnosa i sa svim drugim zemljama jugoistočne Evrope. Ali, oslobodivši se komunističko-totalitarističkog i jugoslavenskog jarma, Hrvatska odlučno odbija svaku mogućnost ponovne političke integracije u balkanskim, ili inim jugoistočno-evropskim okvirima. (Hina - nastavlja se) pp 051214 MET aug 97