FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG, 2. VIII. 1997.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=2. VIII. 1997. Ž3=I u Sandžaku ponovno raste strah Matthias Rueb u članku s podnaslovom: "Nove napetosti nakon uhićenja muslimanskog političara" opisuje čitav Novi Pazar kao "'Rohbau' gradilište s poludovršenim kućama u kojima se u prizemljima već stanuje, dok su katovi samo betonske konstrukcije bez zidova. Radi se takoreći o gradnji prema potrebi kako bi očekivano povećanje obitelji moglo brzo dobiti smještaj. U gradskom središtu ubrzano se obnavlja tržnica. Ispred automehaničarskih radionica su olupine iz kojih je već sve upotrebljivo izvađeno. Posvuda vlada poslovno šarenilo i životni nered. Orijentalno ozračje dopunjavaju mujezinove molitve s magnetofonske vrpce i žene u dimijama. U kavanama se može dobiti uistinu najbolja turska kava u Srbiji. Novi Pazar je glavni grad Sandžaka. Područje obuhvaća jedva 8700 četvornih kilometara i leži pola na srbijanskom pola na crnogorskom teritoriju. Sandžak formalno pripada Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) i njime se tako i upravlja: sjevernim dijelom Sandžaka gospodari Beograd, a južnom polovicom Podgorica. U Sandžaku živi oko pola milijuna ljudi. Prema službenim podacima jugoslavenskih vlasti 58 posto su Muslimani. Politički predstavnici Muslimana navode udio od dvije trećine stanovništva regije. Ostatak stanovništva na sjeveru su Srbi, na jugu Crnogorci. U kulturnom, političkom i privrednom središtu Novom Pazaru smjestilo se dobrih 50 000 stanovnika, koji prema vlastitim tvrdnjama predstavljaju oko četiri petine Sandžaka. Nije moguće previdjeti muslimanska obilježja Novoga Pazara. Predstavnici Muslimana Sandžaka sjede u objema skupštinama jugoslavenskih republika, u Beogradu i u Podgorici jer Sandžak tvori tampon između Srbije i Crne Gore. Ne postoji od vlasti Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) priznato političko predstavništvo muslimanske većine Sandžaka. Za razliku od pokrajine Vojvodine na sjeveru Srbije i Kosova Polja (Kosovo) na jugu Srbije, ni u staroj Titovoj Jugoslaviji Sandžak ne uživa prava autonomije. Tito je doduše 1943. sandžačkim muslimanima obećao "Autonomnu republiku Sandžak", ali se izjave nakon 1945. više ne sjeća. Tako je Sandžak, koji za Muslimane tvori političko-administrativnu jedinicu, ostao do danas to što je uvijek bio; loptica za igru većim moćnicima i narodima. Od XV. do kasnog XIX. stoljeća Sandžakom su vladali Osmanlije i, kao u Bosni, islamizirali slavensko stanovništvo. Na Berlinskom kongresu 1878. pripao je zapadni dio Sandžaka Habsburgovcima, a istočni dio Visokoj Porti. Nakon Balkanskih ratova 1912/13. Sandžak je podijeljen: sjever pripada Srbiji, jug Crnoj Gori. Srpskim nacionalistima ovo područje do danas "opasnim" čini okolnost da Sandžak tvori kopneni most od istoka Bosne i Hercegovine koji je do 1992. muslimanski (i tada od srpskih dobrovoljaca osvojen), prema Kosovu gdje također živi muslimanska većina kosovskih Albanaca. Kao da je začepljen prolaz Srbima na jug i prema Jadranu. Poput gotovo čitava Balkana ne može se Sandžak do današnjih dana osloboditi tereta povijesnih poteškoća. Kad se Titova Jugoslavija faktično već u ratu i razaranju raspala, zahtijevali su sandžački Muslimani svoja prava. U listopadu 1991. održali su referendum u kojem su se izjasnili za 'punu političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka'. Srbi su glasovanje naravno odbili, ali ni odziv Muslimana Crne Gore nije bio osobito velik. Unatoč tome, istini za volju, osjeća se političko predstavništvo sandžačkih Muslimana "Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka" (MNVS) legitimnim boriti se za više samouprave. MNVS je nešto poput parlamenta i ujedno vlada sandžačkih Muslimana. MNVS ne želi odcjepljenje područja, promjenu granica, ali unutar postojeće SR zahtijeva veća autonomna prava za muslimansku većinu. MNVS-u se priključilo više malih stranaka, a među njima kao nadmoćna snaga Stranka demokratske akcije (SDA). Utemeljitelj i do danas šef SDA je bosanski predsjednik Izetbegović. Većina sandžačkih Muslimana morala se osjećati pripadnicima narodnosti (muslimanskih) Bošnjaka jer se kao Crnogorci, a pogotovo kao Srbi nisu htjeli očitovati. Zbog neriješenih političkih sukoba sandžački su Muslimani od 1992. do 1996. bojkotirali sve izbore u Srbiji. Da bi svoje zahtjeve ojačao kao gospodar, Beograd je doveo u Sandžak svoje vojne, a prije svega oklopne jedinice. Na izborima u Crnoj Gori, gdje su odnosi među narodnosnim skupinama opušteniji, sandžački su Muslimani obično sudjelovali. SDA je zastupljena u skupštini Podgorice. Srpske izbore za skupštinu u prosincu 1993. ipak su u većini bojkotirali. U uredu SDA u Novom Pazaru predočuju posjetitelju dokumentaciju o prepadima i prijetnjama Muslimanima koji su utrli put "etničkom čišćenju". U usporedbi s patnjama njihove braće po vjeri iz susjedne Bosne ipak su sandžački Muslimani dobro prošli. Ipak nakon godina primirja u kojima se stanje nije bitnije pogoršalo, mogli bi se ljudi ponovno više bojati. Činilo se da su prvi korak k normalizaciji srpski općinski izbori u studenom 1996. MNVS i ostale skupine sačinile su 'listu za Sandžak' i smjesta pobijedili u mnogim općinama i gradovima. Novi Pazar također je osvojio majveći broj mjesta u gradskoj upravi. Za gradonačelnika je izabran kandidat SDA Murić. Nekoliko mjeseci pred izbore vratio se predsjedavajući SDA za Sandžak i predsjednik MNVS Ugljanin iz progonstva u Turskoj. Budući da se bojao uhićenja, ljeti 1993. pobjegao je iz Srbije. Po Ugljaninovu povratku dobili su Muslimani Sandžaka svoju vodeću ličnost. Nada u stvarni dijalog u Sandžaku između Novog Pazara i Beograda vrijedila je samo kratko. Prošloga lipnja još je Ugljanin najavio da će Sandžak uskoro postići željenu autonomiju. Ipak, 10. srpnja srpska vlada u Beogradu je odbila izabranog gradonačelnika i njegova zamjenika u Novom Pazaru. Prema pisanju jednih novina 'bila su povrijeđena zakonska i ustavna prava građana'. Na njihova mjesta postavljen je član srpske vladajuće stranke kao gradonačelnik. 24. srpnja jedan skup SDA je policija prekinula jer 'nije mogla jamčiti sigurnost osoba i privatnoga vlasništva'. Nakon toga je Ugljanin zamolio za pomoć američku ministrica vanjskih poslova M. Albright i međunarodne organizacije. Poziv za pomoć nije ničemu koristio: prošloga utorka Ugljanin je uhićen. Optužba već uobičajeno glasi: protudržavna djelatnost. Možda nije bio slučaj što su se istodobno sa stupanjem na dužnost bivšega srbijanskog predsjednika Miloševića kao državnog poglavara SRJ sukobi u 'rubnim područjima' pooštrili: u Crnoj Gori, na Kosovu u Vojvodini, a sad i u Sandžaku. Čak i znatno smanjena SRJ je višenacionalna država s različitim kulturama i interesima koji se razilaze. Apsolutnim moćnicima oni mogu biti samo smetnja na putu. Stoga će strah u Sandžaku i drugdje opet porasti" - zaključuje Rueb. 040334 MET aug 97