DNEVNI PREGLED BR. 145 - 29. SRPNJA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 28. VII. 1997. Pregled tiska Naslovnim stranicama britanskih dnevnih listova danas prevladavaju domaće teme. Tako, primjerice, The Daily Telegraph objavljuje kako je britanski ministar financija Gordon Brown pod sve većim pritiskom da poduzme mjere za smanjivanje vrijednosti britanske funte jer inače industriji prijeti recesija. Upozorenje su g. Brownu uputili predstavnici industrije i sindikata. Nekolicina sindikalnih vođa izrazili su zabrinutost zbog nepovoljnog položaja u koji su rastom funte dospjeli britanski izvoznici. U nekim kompanijama zabilježen je najveći pad u posljednjih pet do šest godina, međutim funta bi mogla ponovno porasti ako središnja engleska banka na sastanku monetarnog odbora ovoga tjedna odluči povećati osnovnu kamatnu stopu. Ta je kamatna stopa već povećana tri puta otkako su laburisti pobijedili na izborima prije manje od tri mjeseca, ali stručnjaci u londonskom Cityu očekuju novo povećanje od barem 0,25 posto, čime bi osnovna kamatna stopa dostigla 7 posto, odnosno najvišu razinu od 1993. godine - piše list. The Guardian pak veliku pozornost pridaje izjavi šefa britanske prijestolničke policije koji je tražio ovlasti da se trenutačno otpuštaju korumpirani policajci koji više ne uživaju povjerenje svojih kolega. Kazao je da nepošteni policajci sada mogu iskoristiti dugotrajnu disciplinsku proceduru kako bi izbjegli kaznu. Naglasivši kako vjeruje da je od 27 tisuća londonskih policajaca samo dvjestotinjak korumpiranih, šef policije je dodao kako protiv njih treba odmah poduzeti mjere da bi se izbjegli veći problemi u budućnosti. (...) Svi britanski listovi i danas pišu o poplavi duž njemačko-poljske granice gdje se izlila rijeka Odra. Mnogi objavljuju fotografije na kojoj se vide njemački vojnici kako grade branu od vreća s pijeskom. The Guardian piše kako su poplave dovele do masovnog bijega stanovništva u sigurnija područja te da su mnoga mjesta sada sasvim pusta. List dodaje kako su poplave prouzročile veliku gospodarsku i ekološku štetu u Poljskoj, Češkoj i Njemačkoj. Od drugih vanjskopolitičkih tema samo The Independent i The Times danas se bave posjetom britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka Bosni i Hercegovini. The Times u svom uvodniku posvećenom ovoj temi na početku primjećuje kako do ovog posjeta dolazi u vrijeme sporadičnih napada na pripadnike međunarodnih organizacija i sve prisutnije spremnosti NATO-a da uvede nove sankcije protiv onih koji pokušavaju zapriječiti Daytonski mirovni sporazum. G. Cook je već prije izjavio svoje nezadovoljstvo čelnicima triju strana, a danas će - kako se očekuje - tijekom posjeta Sarajevu kritizirati korupciju, prijevaru i nedostatak odgovornosti, osobine koje obilježavaju poslijeratne političke strukture u BiH. Međutim, nije samo Britanija umorna od Bosne, nastavlja uvodničar The Timesa. Američki zapovjednik mirovnih snaga NATO-a general Crouch upozorio je Momčila Krajišnika, srpskog člana kolektivnog predsjedništva u BiH, da napadi na međunarodne dužnosnike moraju prestati. Ovom pozivu priključio se i Klaus Kinkel, njemački ministar vanjskih poslova, koji je također navijestio da bi se njemački vojnici mogli uključiti u lov na optužene ratne zločince ako oni ne budu izručeni dobrovoljno. Ovome bi se trebao priključiti i ministar Cook i upozoriti bosanske Srbe i njihovu predsjednicu Biljanu Plavšić da im prijete nove sankcije i da neće dobiti međunarodnu pomoć za obnovu ako ne iziđu iz samoizolacije i ne poduzme napore za povratak izbjeglica i suradnju s haaškim sudom. Ni gđa Plavšić nije anđeo, kako je to kazao jedan britanski dužnosnik, ali je barem pokazala neku spremnost na suradnju sa Zapadom, pa bi joj možda trebalo pružiti političku potporu za dalju borbu protiv Karadžića i njegovih tvrdokornih pristaša, smatra The Times. List zatim napominje kako će kritike britanskog ministra sasvim sigurno biti usmjerene i muslimanskim i hrvatskim čelnicima jer su ustrajni u nacionalističkoj politici, ne poštuju prava manjina, politički pluralizam ni slobodu medija. Dvije godine nakon završetka rata, u Bosni se ne poštuju ljudska prava, a glavni organizatori njihova kršenja i dalje su na slobodi, zaključuje uvodničar u The Timesu. The Daily Telegraph objavljuje da je nedavna najava Europske unije o skorom primanju novih članica pojačala napetost između Turske i Grčke. Naime, prije dva tjedna europski povjerenik Jacques Santer najavio je da će početkom iduće godine početi pregovore o primanju u članstvo s pet bivših komunističkih država i s Republikom Cipar, odnosno južnim grčkim dijelom podijeljenog otoka. G. Santer nije mogao pretpostaviti da će njegova najava tako brzo zapaliti iskru. Naime, molba Turske za prijam u EU odbijana je iz političkih i gospodarskih razloga. Vlada u Ankari prvo je zaprijetila da će pripojiti sjeverni dio Cipra Turskoj ako Europska unija počne pregovore s ciparskim Grcima, a zatim je ministar vanjskih poslova u Bruxellesu iznio stav svoje vlade da Cipar ne može biti primljen prije Turske. Na ovo je odgovorio grčki premijer rekavši da će uložiti veto na primanje pet novih članica ako Cipar bude isključen iz sljedećega kruga pregovora o proširenju EU. Ta ljutita razmjena učinila je upitnom mirovnu inicijativu američkog posrednika Richarda Holbrookea u koju su mnogi polagali nadu, a dužnosnici EU su na rubu očaja, piše The Daily Telegraph. (...) *** "Odnosi Srbije s Crnom Gorom danas su pretrpjeli još jedan udarac. Tisuće ljudi demonstrirale su ulicama crnogorskoga glavnog grada Podgorice zbog posjeta izaslanstva srbijanske vladajuće Socijalističke partije crnogorskom predsjedniku Momiru Bulatoviću. Iz Beograda o tome javlja Duško Mandić: Crnogorska demokratska partija socijalista definitivno više ne postoji. To je, podsjetimo se, vladajuća stranka i, što je izvanredno bitno, koalicijski partner srbijanskih vladajućih socijalista u saveznom parlamentu. Kao što je poznato, vladajući socijalisti u Crnoj Gori podijelili su se na dvije frakcije, u glavnom odboru na probeogradsku i autohtonu crnogorsku struju. Beogradsku struju vodi predsjednik Republike Momir Bulatović i uz njega je pošla jedna trećina glavnoga odbora, a autohtone Crnogorce predvodi predsjednik crnogorske vlade Milo Đukanović, potpredsjednik stranke Svetozar Marović i nova predsjednica većinskog dijela socijalista Milica Pejanović-Đurišić. Raskol je sve dublji, a danas su u Podgoricu doputovali članovi najužeg političkog vodstva vladajućih srbijanskih socijalista, predvođeni donedavnim predsjednikom Jugoslavije Zoranom Lilićem. Oni su došli, formalno, pregovarati s Momirom Bulatovićem, a u biti poduprijeti i njega i njegove pristaše, praktički stvljajući znak jednakosti između srpskih i crnogorskih socijalista. U biti, sada je na neki način Bulatović osnovao ogranak srbijanskih socijalista za Crnu Goru, budući da je svoj ogranak raspadnute stranke ovih dana registrirao u Beogradu. Prema tome, došlo je do teritorijalne podjele, odnosno interesnih sfera u Crnoj Gori, pa unitaristički Bulatović drži mitinge po nerazvijenim manjim mjestima u planinskim dijelovima sjevera Republike, a najviše pristaša imaju autohtoni Crnogorci predvođeni premijerom Đukanovićem u južnom razvijenom dijelu, posebice uz more, ali i u Nikšiću, što je za mnoge iznenađenje. U Beogradu je dan znak za uzbunu pa su posjeti socijalističkih struja jedni drugima sve ćešći, a u novinskoj agenciji 'Tanjug' osnovan je poseban štab za propagandnu aktivnost prema Podgorici, koji promiče, naravno, unitarističkog Bulatovića. Bulatović se buni što je crnogorska skupština raspisala izbore za predsjednika republike za 5. listopada, bojeći se da će izgubiti te izbore pa zahtijeva parlamentarne izbore, a opći raskol je veliki i trzavice još veće. Kad je danas u Podgoricu došla beogradska socijalistička delegacija dočekalo ju je nekoliko tisuća demonstranata pogrdnim uzvicima i blokadom ceste. Njihovi su automobili obasuti jajima, rajčicama i blatom, a demonstranti su tukli šakama po autima i policija je, u početku ravnodušna, imala kasnije dosta muke da rastjera demonstrante koji sebe nazivaju 'Građanski pokret otpora - javnost protiv fašizma'. Nosili su parole na kojima je pisalo 'Đukanović dijeli penzije, a Bulatović Crnu Goru'. Nakon sastanka beogradskih i podgoričkih Bulatovićevih socijalista izdano je priopćenje u kojem se ništa, osim protokolarnih formalnosti ne kaže, ali je novinarima Zoran Lilić rekao da provociraju pitanjima o miješanju Beograda u crnogorske poslove. Dodao je da Srbija neće odustati od zahtjeva za promjenom saveznog Ustava, što Crna Gora ne prihvaća. No, crnogorski državni tužitelj Vladimir Šušović je danas izjavio da je od Haaškog tribunala dobio zahtjev za pokretanje postupka protiv osoba koje su sudjelovale u deportiranju pedeset muslimanskih izbjeglica 1992. godine. Dodao je da u Den Haagu znaju više o tome nego u Crnoj gori i istakao da je o svemu tome mogao najviše znati tadašnji savezni ministar unutarnjih poslova, sada savezni ministar obrane Predrag Bulatović, pa zaoštravanje dolazi sa svih strana, budući da je crnogorski državni tužitelj pokrenuo predpostupak." (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 28. VII. 1997. Sa sutkinjom tribunala za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije Gabriele Kirk McDonald razgovarano je u Den Haagu. "Gospođa McDonald govorila je prvenstveno o netom završenom suđenju Dušanu Tadiću te o načinu na koji je donesena odluka o njegovoj kazni zatvorom od dvadeset godina, ali govorila je i o budućnosti međunarodnog kaznenog suda. Nakon što je sudu predstavljen sav dokazni materijal te nakon završnih govora tužitelja i branitelja trebalo je Dušanu Tadiću i presuditi. Razmotrena je naravno i sudska praksa niza zemalja, među njima i država bivše Jugoslavije. Nakon toga sutkinja McDonald je svojim kolegama iz sudskog vijeća predložila da učine nešto što u Sjedinjenim Državama obično rade članovi porote kada donose odluku o krivnji optuženog. 'Neka svaki član sudskog vijeća na komadu papira napiše što misli da bi trebala biti zaslužena kazna, a nakon toga ćemo ih usporediti i o njima raspraviti', predložila je gospođa McDonald s čim su se složili i njezini kolege u sudskom vijeću. 'Jasno mi je da bi se u Sjedinjenim Državama za ovakve zločine kakve je počinio Dušan Tadić možda dobila mnogo, mnogo stroža kazna', priznaje Gabriele Kirk McDonald i dodaje, 'no, ja sam s Dušanom Tadićem provela u sudnici sedam mjeseci, tako da razumijem i kontekst, društvenu atmosferu u kojoj su zločini počinjeni'. Upitana je li zbog toga bila blaža u donošenju presude, Gabriele Kirk McDonald kaže: = Ne znam bili se to moglo tako reći. Pozadina zločina vrlo je važna. Treba razumjeti s kakvog je miljea, okružja optuženi došao. Ne možete ga sagledavati u vakuumu, izolirano od društvene situacije u kojoj je živio. U nekim američkim saveznim državama suci moraju presuđivati po točno određenim smjernicama. Za pojedini se zločin daje toliko i toliko godina zatvora i od toga nema odstupanja. Donošenje sudskih odluka postaje u takvom sluičaju stvar matematike i tu se uopće ne gleda na optuženika kao na pojedinca. Prilikom izricanja presude sutkinja McDonald se nastojala obratiti i osobno samom Dušanu Tadiću. = Govorila sam o vrstama oružja kojima se on koristio prilikom počinjenja zločina te o okrutnosti kojom su zločini izvedeni. Željela sam da on shvati da sam potpuno svjesna njegove odgovornosti. Možda sam naivna, ali nadam se da me je slušao i da je shvatio što sam željela reći. Gledao je u mene bez ikakvih emocija. Sutkinja McDonald kaže da se radi o jednom vrlo tužnom i tragičnom slučaju čije se implikacije odnose na sva višenacionalna društva, a ne samo na države bivše Jugoslavije. = Radi se o slučaju koji se odnosi na svaku nacionalnu heterogenu zemlju u kojoj se nacionalne različitosti ne poštuju. Također, ovaj slučaj pokazuje što se može dogoditi ako vlasti ne žele priznati nepravde iz prošlosti koje su bile nanesene jednoj od nacionalnih skupina. Mislim da je upravo to ključno. U bivšoj Jugoslaviji se nije nikada otvoreno govorilo o vrlo sličnom događajima od prije više od pedeset godina. Narodi se ne mogu ujediniti samo dokončanjem međusobnog ubijanja. Mora se ustanoviti tko je odgovoran za zločine i kazniti te ljude. Tek se tada može pokušati uspostaviti zajednički život i suradnja. Mnogi zamjeraju Haaškom tribunalu zbog toga što se pred njim još nisu našli najozloglašeniji optuženici - Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Kako na taj problem gleda Gabriele Kirk McDonald? = Ne slažem se s takvim stajalištem. Kao što smo rekli u presudi, ne postoji hijerarhija krivnje. Prvo, svi koji su optuženi smatraju se nevinima sve dok se tijekom sudskog postupka ne dokaže da su krivi. No, čitavu stvar treba sagledati mnogo šire. Haaški tribunal je svoj rad počeo gotovo ni od čega. Suđenje Dušanu Tadiću pokazalo je da je postojanje tribunala i te kako opravdano. Nadam se da će uskoro biti osnovan i stalni međunarodni kazneni sud. Na početku su mnogi bili vrlo skeptični. 'Pravda koju tribunal nastoji postići je i skupa i polagana, ali je u svakom slučaju vrijedna truda', rekla je na kraju razgovora američka sutkinja Gabriele Kirk McDonald." (VOA) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 28. VII. 1997. Hrvatski prijedlog "S obzirom na to da bi za godinu dana američke snage trebale napustiti Balkan, hrvatski je veleposlanik Miomir Žužul skromno predložio da ondje ostanu. Kad bi Zapad Hrvatskoj dopustio da se pridruži NATO-u, NATO-ove bi se postrojbe mogle smjestiti u Hrvatskoj. Ne bi više bili potrebni IFOR-i, SFOR-i ili kakve druge ad hoc mirovne snage pod kakvim god imenom skrpanim od slova abecede. G. Žužul je na ručku s novinarima rekao da bi 'bilo vrlo logično imati baze' u Hrvatskoj ili Bosni. 'Zar su to samo pusti snovi?', dodao je. Čini se da jesu. Kad g. Žužul ne sanja o pridruženju svoje zemlje NATO-u radi zaustavljanja planiranog povlačenja postrojba u lipnju iduće godine, suočava se sa zbiljom da Hrvatska mora prevaliti dug put prije nego što bude primljena u zapadni savez. U pomanjkanju službenog poziva, Hrvatska bi se 'zadovoljila' i 'signalom' kakav su dobile Slovenija i Rumunjska. G. Žužul shvaća da se Amerika mora povući s Balkana. On kaže da se 'bez vodeće uloge SAD-a ne može zamisliti potpuna provedba Daytonskog sporazuma'. G. Žužul tvrdi da je njegova vlada svjesna da se neće moći pridružiti NATO-u ako ne ispuni sve zahtjeve Daytonskog mirovnog sporazuma, uključujući odredbe o povratku srpskih izbjeglica u Hrvatsku i uhićenje osumnjičenih za ratne zločine. On je podsjetio na jamstva što ih je nedavno dao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman da će njegova vlada 'uhititi one (osumnjičene) koji se nalaze na teritoriju Hrvatske'. Istaknuo je, međutim, da hrvatske postrojbe neće prelaziti granicu radi gonjenja osumnjičenih koji se skrivaju na hrvatskim područjima susjedne Bosne. G. Žužul se pismenim putem žalio na sliku koju o Hrvatskoj stvaraju novine, osobito na povezivanje Hrvatske s pronacističkim režimom koji je vladao u toj zemlji tijekom Drugoga svjetskog rata. Ustvrdio je da postoji 'zabrinjavajuću tendenciju da se Hrvatska prikaže kao neka vrst neofašističke tvorevine'." NATO-ov ili-ili "Žalosno je ali istinito da zamisli republikanaca, kad ih jednom prihvati predsjednik Clinton, katkad izgube ponešto od svoga sjaja u očima stranke iz koje su potekle. Primjerice, republikanci su bili daleko ispred administracije glede širenja NATO-a, tvrdeći da treba konsolidirati ono što je dobiveno hladnim ratom, osigurati se protiv potencijalnog ruskog revanšizma i uspostaviti novi sigurnosni poredak za iduće stoljeće. I u Kongresu i u Senatu većina je glasovala za rezolucije koje neće obvezivati te za financijsku pomoć zemljama koje se žele pridružiti NATO-u. Sada, međutim, kad se g. Clinton doista latio pera na madridskom summitu kako bi potpisao dokument o uključenju u Savez triju srednjoeuropskih država koje su dugo bile pod brutalnom sovjetskom vlašću - Poljske, Mađarske i Češke Republike - neki republikanci (i demokrati) odjednom postavljaju uvjete. Nemilosrdno bi objašnjenje bilo da je njihova potpora bila prije svega retoričke naravi, način da se to nalijepi Bijeloj kući i da se dobiju politički bodovi. Velikodušnije bi objašnjenje bilo da su željeli biti sigurni da ništa nisu propustili prije proljetne rasprave. 'Prilikom odlaska na summit NATO-a u Madridu bili smo uvjereni da će širenje Saveza teći bez teškoća. To se uvjerenje promijenilo kad smo shvatili što sve širenje povlači za sobom', napisali su senatori Kay Balley Hutchison i John Warner u 'Washington Postu'. Tu bismo izjavu mogli okrenuti naglavce i upitati se: Bi li bilo bolje ne širiti Savez? Na sastanku za doručkom Nove atlantske inicijative i American Enterprise Instituta, koji je održan u četvrtak, glavni tajnik NATO-a Javier Solana i bivši savjetnik za državnu sigurnost Anthony Lake postavili su upravo to pitanje. Da bivše članice Varšavskog pakta iz srednje i istočne Europe ostanu izvan sigurnosnog sustava, bi li Rusija došla u iskušenje da pokuša preuzeti vodeću ulogu u bivšoj sferi svog utjecaja? Bi li bilo manje etničkih sukoba, manje mogućnosti za izbijanje svađa oko granica u bivšem istočnom bloku? Bi li antagonizam između tih zemalja i Rusije bio manje izražen? Je li vjerojatnije da bi u njima bio uspostavljen civilni nadzor nad vojskom i demokratske institucije? I, ono što je Amerikancima najvažnije, postoji li manja vjerojatnost da SAD budu uvučene u potencijalne etničke sukobe u Europi, poput onog u Bosni. Odgovor je na sva ta pitanja, dakako, negativan. Bit je u tome da jednostavno ne možemo ne prilagoditi NATO novim okolnostima na europskom kontinentu. Doista, kad Senat ne bi ratificirao sporazume o pridruženju triju novih država NATO-u - koje su na koncu konca bile pozvane nakon dugotrajnih razmatranja i rasprava - ne bismo ostali samo sa starim dobrim NATO-om od 16 članica, nego s pohabanim NATO-om i uništenim kredibilitetom SAD-a. Pogledajmo koristi koje smo već požnjeli glede povećane stabilnosti. Kao što je istaknuo g. Solana, Mađarska i Slovačka riješile su svoje dugotrajne granične sporove da bi mogle biti primljene u NATO; isto su učinile Mađarska i Rumunjska, Poljska i Litva, Njemačka i Češka Republika (Njemačka je, dakako, u NATO-u od 1950-ih), Rumunjska i Ukrajina (neposredno prije summita u Madridu). Polagano ali sigurno, nestaje nered koji je ostao propašću Austrougarskog Carstva nakon Prvoga svjetskog rata i propašću komunizma 1989.- 91. - a to nije malo. 'Postoji mogućnost da u iduće stoljeće uđemo bolji nego što smo bili u ovom što završava', primijetio je Solana. Bilo bi vrlo kratkovidno kad tu mogućnost ne bismo iskoristili." THE WASHINGTON POST 28. VII. 1997. Beogradski blues: grad lišen životne snage "Ljeto je u punom zamahu u Beogradu, no toplina unosi malo olakšanja u mračno i beznadno raspoloženje koje vlada u ovom glavnom gradu. Dugi mjeseci odlučnih demonstracija građana suprotstavljenih Slobodanu Miloševiću nisu donijeli nikakvu stvarnu promjenu. Kako vođe oporbe nastavljaju svoju sitnu no destruktivnu prepirku, Milošević je učvrstio moć te orkestrirao svoj izbor u parlament na mjesto predsjednika Federalne Republike Jugoslavije. Poslije njegova imenovanja na položaj predsjednika, demokracija se čini još daljom, a ona je jedina nada za oživljavanje ovog grada i njegovih ljudi", piše Thomas A. Emmert. "Istina je da je stari srpski moto - 'Samo će sloga spasiti Srbiju' - doživio uskrsnuće posljednjih godina novoga srpskog nacionalizma. No ta je sloga dobrim dijelom privid. Jedina stvar koja ujedinjuje većinu Srba u još jednom ljetu nezadovoljstva je njihov gubitak iluzija. (...) Golem je popis problema s kojima se suočavaju žitelji Miloševićeve Jugoslavije: više od milijun nezaposlenih (s populacijom od 11 milijuna), prosječni prihodi prepolovljeni s obzirom na godinu 1989., radnici koji nisu plaćeni već nekoliko mjeseci, nevjerojatno velik odljev mozgova na zapad, stotine tisuća izbjeglica te korupcija i kriminal. I dok je sve to mnoge nagnalo da se predaju opijajućoj filozofiji nacionalizma, mnogi drugi izražavaju tek golemu tugu za onim što su izgubili. Prošli tjedan mi je, na poslijepodnevnom piću u praznom kafiću, jedan poznati srpski pisac kroz suze priznao da se i on, u klimi ograničenog srpskog nacionalizma, bojao priznati da ga je gubitak ostalih konstituirajućih dijelova bivše Jugoslavije oslabio te lišio ljudi i mjesta koja su ga upotpunjavala, obogaćivala njegovo iskustvo i proširivala njegove horizonte. (...) Na prvi pogled, Beograd ne izgleda puno drugačije. Uvijek je to bio prljav, bučan grad. (...) Izvana, Beograd nije bio privlačan. Trebali ste dobro poznavati grad da uočite njegovu životnu snagu i jedinstven značaj u njegovim boljim danima. (...) Beograd je bio domaćin međunarodnih konferencija, a u njegovim su restoranima svaku noć gostovali lokalni žitelji, diplomati i međunarodni gosti. Klub književnika te neka druga mjesta služla su kao saloni za beogradske intelektualce i kulturnu elitu. Prije nekoliko godina u Beogradu sam ugostio posjetiteljicu iz New Yorka koja je proputovala većinu glavnih gradova istočne Europe. Ona je zavoljela Beograd iz istog razloga zbog kojeg je voljela New York: bio je glasan, ponekad i kaotičan. No posjedovao je zaraznu energiju koja ju je osvojila. U usporedbi s njim, ostali gradovi multinacionalne države Jugoslavije - Zagreb, Ljubljana, Skoplje, Sarajevo - činili su se mirnima i provincijalnima. Sve je danas drukčije, naravno. I dok rat i gospodarske sankcije u prvoj polovici devedesetih nisu srušili s vlasti Miloševićevu autoritativnu vladu, pomogli su da se životi velike većine žitelja grada dramatično promjene. (...) Grad koji je nekad bio čudesno siguran, kao i drugi istočnoeuropski gradovi, doživio je rađanje kriminalnog elementa sličnog mafiji. Vratar mog hotela dao mi je dva savjeta: Nikad ne izlazite sami poslije 23 sata, te izbjegavajete male kafiće u koje zalaze kriminalci. Jedne sam večeri izišao iz Narodnog kazališta u gradskom središtu u 21.30. Na putu do hotela gotovo sam se spotaknuo o tijelo mladića koji je očito ubijen koju minutu prije. Njegova je krv još tekla po kolniku. Potrčao sam na drugu stranu ulice, užasnut tim prizorom. Ostali su jednostavno zaobilazili tijelo. (...) Posljednje godine nisu bile blage prema Beogradu. O patnjama Srba se ili ne piše, ili ih se odbacuje kao zasluženu kaznu za patnje koje su neki Srbi donijeli drugima. Kao glavni agresor u tragičnom sukobu koji je počeo prvo u Hrvatskoj a zatim u Bosni, svijet ne suosjeća mnogo sa Srbijom. Sve se Srbe slika kao parije. Teret zajedničke krivnje težak je. Nekoliko nedavnih članaka u zapadnom tisku tvrdi da malo dobra može doći od Srbije, dok njezini ljudi ne priznaju svoju krivnju za tragediju bivše Jugoslavije. Gledajući izvana, teško je zanijekati katartičku vrijednost ispovijedanja. No iznutra je gotovo nemoguće zamisliti da bi to donijelo mnogo dobra. Za budućnost Srbije važnije je uspostavljanje prave demokracije. (...) U Beogradu će morati stasati nova generacija koja će pronaći snagu da se oslobodi od tereta prošlosti. Na to će možda trebati čekati dugo." INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26./27. VII. 1997. Igre oko eura: ili će biti kako hoće Francuska, ili više ne vrijedi nikakav dogovor List prenosi iz 'Washington Posta' komentar Jima Hoaglanda o teškoćama koje se pojavljuju pri uvođenju zajedničke europske valute. "Slabi posjeduju posebnu moć: oni znadu kako svojom ranjivošću izmanipulirati one jake. Zamislite pješaka koji namjerno stane na put kojim se približava kamion e da bi mogao vidjeti je li vozač dovoljno daleko i ima li dovoljno vremena da se zaustavi. Francuska vlada socijalističkog premijera Lionela Jospina učinila je nešto slično prošlog tjedna, stavivši jasno do znanja da Francuska ne može ispuniti strogi kriterij za uvođenje nove europske jedinstvene valute 1. siječnja 1999. godine. Francuski partneri u Europskoj uniji morat će prilagoditi svoja pravila gospodarskoj slabosti Francuske, ako žele napredovati. Paradoks snage slaboga dugo je bio u središtu francuske političke misli. Ali, g. Jospin, koji je postao premijerom prije dva mjeseca, postupio je tako isto toliko iz nužde koliko iz strategijskih razloga. Plan puštanja u optjecaj nove valute, koja će se zvati euro, prisilio ga je da se zaputi prečicom. Iza kotača metaforičkog kamiona nalazi se kancelar Helmut Kohl, koji se suočio s teškom dilemom: prihvatiti novo, fleksibilnije tumačenje kriterija za uvođenje eura, ili se odreći plana eurpske integracije, a vjerojatno i uvođenja eura, koji je dogovoren Maastrichtskim sporazumom. Valja donijeti odluku o tome kakva bi trebala biti Europa na prijelomu stoljeća. To je podrazumijevao i dogovor o zajedničkoj valuti između g. Kohla i francuskog predsjednika Francoisa Mitteranda u Maastrichtu 1991. Oni su bili pripravni prepustiti budućnosti presudu o tome hoće li se nova europska valuta temeljiti pretežno na francuskim ili pretežno na njemačkim vrijednostima. Odgovor je poznat: ili francuske vrijednosti, ili nikakve. Francuska je uvijek davala prednost 'političkom' tumačenju maastrichtskih kriterija za uvođenje jedinstvene valute, uzimajući ih više kao smjernice, a manje kao čvrste pragove. Francuzima odgovara fleksibilnost i ublažavanje strogih antiiflacijskih uvjeta što ih je njemačka marka nametnula svim gospodarstvima Europske unije, a prije svega francuskom. Međutim, Bundesbanka i njemačko javnost protive se fleksibilnosti, koja vodi slabljenju njihove valute. To je razlog što su njemački političari uporno zahtijevali da kriteriji budu kriteriji. U središtu njihova zanimanja je zahtjev da proračunski deficit ne bude veći od 3 posto brutto nacionalnog proizvoda. Kriterij od 3 posto deficita osobito je bio prikladan za isključivanje Italije iz monetarne unije. Njemačka je javnost uvjerena da bi zbog uključivanja Italije euro bio nestabilna valuta i da bi njihovi štedni ulozi izgubili na vrijednosti. Uključenjem Italije, sadašnje protivljenje žrtvovanju njemačke marke još bi se povećalo. Ali, sada se pojavio jedan problem koji je veći od onog s Italijom. Prošlog je tjedna vlada g. Jospina završila svoje početno financijsko izvješće i objavila plan prihoda kojim se predviđa da će u idućoj godini proračunski deficit iznositi 3,2 do 3,3 posto - ako sve bude teklo prema predviđanjima s novim povećanjem poreza na promet koje su socijalisti istodobno najavili. Brojka od 3,5 do 3,7 posto čini se vjerojatnijom. Službeno priznanje da Francuska nema dovoljno manevarskog prostora stavlja Kohla u još teži položaj od onoga u kojemu se našao zbog francuskih pokušaja demonstracije strogosti ili postavljanja ultimatuma. Maastrichtski je plan odabrao g. Mitterrand imajući u vidu da će proeuropski Kohl biti na vlasti kad se budu donosile ključne odluke. G. Kohl se zalaže za europsku Njemačku više nego za Europu u kojoj će dominirati Njemačka. Prvi veliki korak u tom programu bilo je iskorištavanje marke kao pogonske snage zajedničke valute. Ali, što će se dogoditi ako te ambicije nadmašuju europske financijske mogućnosti? Što će dogoditi ako se pokaže da je pogrešna francuska teorija, koja daje prednost monetarnoj uniji, kao uvjetu političkog jedinstva? Ta se pitanja sada ozbiljno postavljaju u Europi, a inozemna novčana tržišta reagirala su jačanjem dolara na račun marke i francuskog franka. Time se povećava pritisak na g. Kohla da se odluči - sada - ili za mekši euro ili za fleksibilnije tumačenje kriterija, ili da ponudi novi plan u etapama u koji će tržište više vjerovati. Amerika je zainteresirana za to novčano minsko polje iz više važnih razloga. Prvo, ona ne želi biti okrivljena za razbijanje plana euro ili za iscrpljujuću utrku protiv europskih valuta na tržištu. Predsjednik Bill Clinton i tajnik za financije Robert Rubin, koji je namjerno ostao neutralan prema monetarnoj uniji, trebao bi biti susretljiviji jer se nevolje gomilaju. Amerika nema nikakve koristi od sukoba oko europske valute, niti će što izgubiti ako pomogne u zaustavljanju tog sukoba." FRANCUSKA LIBERATION 28. VII. 1997. Proces protiv Sorosa "Koristi li se George Soros financijskom moći zaklade kojom upravlja (zakladom Quantum Fund) za vršenje pritiska na političke struje u nekim državama? Takvu je optužbu u subotu otvoreno izrekao šef jedne vlade, dovodeći na taj način u nezgodan položaj ne samo Sorosa nego i američku vladu. Ova afera na taj način dovoljno govori sama po sebi o moći koju su u posljednjih nekoliko godina dobile zaklade koje se bave ulaganjem kapitala. Prigodom sastanka ASEAN-a (udruženja država jugoistočne Azije) u Kuala Lumpuru, malezijski premijer Mahathir Mohamad javno je optužio Sorosa za pokretanje vala destabilizacije državnih valuta na području jugoistočne Azije iz političkih razloga. Malezijski je premijer tri dana prije toga strane ulagače, ne imenujući ih, nazvao 'lopovima i pljačkašima' zato što destabiliziraju monetu 'radi političkih ciljeva'. A u subotu je odlučio staviti točku na 'i'. 'Danas potvrđujem da sam govorio o Georgeu Sorosu', izjavio je za vrijeme održavanja jednog seminara na sastanku ASEAN-a. George Soros se zapravo protivio priključivanju Burme ASEAN-u, a u toj državi na vlasti se nalazi vrlo represivna vojna hunta (kao ilustraciju valja spomenuti da je tamo zabranjeno slanje poruka telefaksom) koja štiti krijumčare droge. Stoga je Soros uspostavio kontakte s tajlandskim i malezijskim državnim dužnosnicima. Prema mišljenju Mahathira Mohamada, odlučio je destabilizirati njihove državne valute zato što ga nisu poslušali. Soros je to zanijekao već u petak govoreći pri tome o 'nesporazumu' (Liberation od 26./27. VII.). Soros priznaje da je od vlada Tajlanda i Malezije zatražio da ne prihvate Burmu u ASEAN, a i dalje 'smatra da priključenje tog totalitarnog i represivnog režima ASEAN-u znači prijetnju napretku i stabilnosti u regiji'. Ali američki financijer tvrdi da nije pomiješao svoje aktivnosti upravljača financijske zaklade s političkim lobiranjem. 'Zauzimanje za poštovanje slobode u Burmi ne može poslužiti kao izgovor za monetarne spekulacije'. George Soros, mađarskog podrijetla, oduvijek je sudjelovao u raspravama o međunarodnoj politici. Stvorio je zakladu namijenjenu pomaganju državama europskog Istoka u prijelazu na tržišno gospodarstvo. Njegovi veliki prihodi (1,5 milijardi francuskih franaka godišnje) omogućuju mu ulaganja bez većih problema. On kritizira preoštri kapitalizam, daje savjete za borbu protiv droge, zagovara uvođenje jedinstvene europske valute... Ali ovo je prvi put da ga netko optužuje za miješanje businessa i politike. 'Teško je razdvojiti lijevu od desne ruke. Teško je čovjeku biti podvojena ličnost, ako ne želi oboljeti od shizofrenije', ironično je komentirao Mohamad Mahathir. A njegovi napadi na Sorosa zapravo odražavaju sve veće protivljenje američkoj politici u toj regiji. Washington se tu nije prevario, i zaključio je da treba odmah zanijekati postojanje 'afere Soros'. 'Prema našim spoznajama, nikakva urota vođena iz naše države nije uzrokovala financijske probleme u toj regiji', izjavio je glasnogovornik State Departmenta Nicholas Burns. 'George Soros je vrlo poštovan u SAD-u, a učinio je mnogo dobra mnogim državama'. U subotu je američka državna tajnica Madeleine Albright razgovarala s Mahathirom i malezijskim ministrom vanjskih poslova Abdullahom Balawiem, a SAD, kao uostalom i Europska unija, zagovaraju zaoštrene odnose s Burmom. Odluku država članica ASEAN-a o primanju Burme dočekali su škrgutanjem zuba i sada zahtijevaju od njih da na Burmu izvrše pritisak kako bi se tamo prestala kršiti ljudska prava. Osim toga, SAD države te regije navodi da se obrate Međunarodnom monetarnom fondu kako bi riješile svoje financijske probleme, a ustraje i na tome da te države zakonski urede svoje tržište kapitala kako bi privukle strane ulagače. Ali države jugoistočne Azije strahuju od prevelike ovisnosti o stranom kapitalu i često ih spopadaju valovi kolektivne panike", piše Pascal Riche. AUSTRIJA DIE PRESSE 28. VII. 1997. MMF pojačava pritisak na Hrvatsku: odgoda kredita List prenosi agencijsku vijest o odgodi MMF-ova kredita, namijenjenog Hrvatskoj. "Međunarodni monetarni fond (MMF) odgodio je odobravanje kredita u vrijednosti 40 milijuna dolara, namijenjenog Hrvatskoj. Doduše, Hrvatska je ispunila sve gospodarske uvjete za sklapanje sporazuma o kreditu, ali bi odgodom trebala biti prisiljena na poštivanje odredba Daytonskog sporazuma, ističu službeni američki krugovi. 'Vidimo, doduše, neke ozbiljne napore, ali Hrvati moraju učiniti puno više', izjavio je Robert Gelbhard, posebni povjerenik američkog predsjednika Clintona za Bosnu. 40 milijuna dolara predstavljaju drugu tranšu kredita čija ukupna vrijednost iznosi 486 milijuna dolara. U kontekstu napetog odnosa između Zagreba i Washingtona hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otputovao je u nedjelju u Sjedinjene Države. SAD su nekoliko puta kritizirale Hrvatsku zbog njezine politike prema izbjeglicama i zbog manjkave suradnje s haaškim sudom za ratne zločince. Zagrebu je, između ostalog, predbačeno da štiti ratne zločince poput Darija Kordića, proglašenog odgovornim za pokolje nad Muslimanima. Šušak se namjerava sastati s povjerenikom za Bosnu Gelbhardom i s američkim ministrom obrane Cohenom. U međuvremenu njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel ponovio je svoj zahtjev za uhićenjem bivšeg vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića. 'Karadžić mora otići', izjavio je Kinkel u interviewu za list 'Welt am Sonntag', dodavši da bivši srpski vođa 'kobno' vuče sve konce u republici srpskoj", prenosi list na kraju izvješća. NJEMAČKA DIE WELT 28. VII. 1997. Neplodna svađa "Oskar Lafontaine nije sasma u krivu kad govori o 'histeričnoj' raspravi o euru. Stručni argumenti naime više ne igraju nikakvu ulogu. Iako se u međuvremenu pričalo naokolo da je zarez poslije trice za stabilnost buduće europske valute nevažan, političari poput Kurta Biedenhofa i Edmunda Stoibera stalno raspiruju neplodnu svađu oko kriterija. Pri tome sugeriraju da bi odgoda eura bila moguća bez problema - što je isto tako točno kao i glasina o nužnosti pravodobnog pokretanja uz usuglašene kriterije. Odgoda bi zapravo ponajprije s njemačkog stajališta politički i gospodarski bila katastrofa. U krugu potencijalnih sudionika savezna bi vlada sa svojim birokratskim kriterijima i dosljednim 'ne' monetarnoj uniji ostala sama. Time ne bi samo europska integracija pretrpjela bolan udarac. Njemačka bi u Europi godinama bila u opasnoj izolaciji. To ni ekonomski ne može biti u interesu savezne republike. Onaj protiv koga je veliki dio partnera, teško se može nadati susretljivosti pri važnim gospodarskim odlukama. Ionako bi odgodom monetarne unije za njemačka poduzeća klima postala oštrija. Njemačka marka bi revalvirala prema valutama najvažnijih trgovačkih partnera EU-a - s odgovarajućim negativnim posljedicama za izvozne poslove. Izgubilo bi se više od 100 tisuća radnih mjesta. Sasma apsurdnim čini se argument da bi se odgađanjem monetarne unije poboljšali polazni uvjeti eura. Bilo bi upravo suprotno. Mnoge su zemlje pri konsolidiranju svojih državnih proračuna napravile začudan napredak. Poslije odgode eura sigurno bi opet popustile uzde. Uvjeti za start eura time ne bi postali bolji nego lošiji. Projekt monetarne unije definitivno bi umro. Nameće se dojam da dozivači Kasandre žele baš to postići" - piše Ralf Neubauer. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 28. VII. 1997. Upozorenje bosanskim Srbima "Krajem prošlog tjedna Sjedinjene Države i Njemačka ozbiljno su upozorile bosanske Srbe da više ne napadaju članove mirovne postrojbe SFOR. Predstavnici kabineta u Washingtonu najavili su da NATO više neće tolerirati nove akcije osvete koje su uslijedile nakon prvog SFOR-ova uhićenja možebitnih ratnih zločinaca te da je spreman za mjere odmazde. Glasnogovornik koji je htio ostati anoniman izjavio je sljedeće: 'Dosta nam je. Još jedna takva akcija i uslijedit će ozbiljne konzekvencije'. U posljednjoj je takvoj akciji prošlog tjedna u srpskom dijelu Bosne bombom oštećeno vozilo jednog američkoga vojnika. Napade, u kojima je ranjeno nekoliko vojnika SFOR-a, Washington više ne smatra pojedinačnim slučajevima već akcijama izvedenim u režiji bosanskih Srba. Konkretno upozorenje odaslano je na adresu ministra unutarnjih poslova Kajića, navodnog 'primatelja zapovijedi' bivšega predsjednika Radovana Karadžića. Ocijenjeno je da dio odgovornosti za incidente snosi i srpski član tročlanoga bosanskog predsjedništva Momčilo Krajišnik. Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel također je u nedjelju pozvao bosanske Srbe da prekinu napade na objekte međunarodnih organizacija. Kinkel je u Bonnu izjavio da je 'ludo što su oni koji žele pomoći sami postali mete napada'. Nespojivo je što bosanski Srbi u Bruxellesu na donatorskoj konferenciji Europske unije 'pružaju ruku i istodobno kod kuće napadaju pomagače', ustvrdio je Kinkel. Republika srpska u Bosni sve se više izolira, napomenuo je njemački ministar vanjskih poslova i dodao da 'Karadžić i dalje vuče sve konce iz pozadine: on snosi najveću odgovornost što je tamošnjim ljudima tako teško'. Karadžić mora nestati - mjesto mu je pred haaškim sudom, izjavio je Kinkel. Po podacima Svjetske banke stopa gospodarskog rasta na teritoriju bosansko-hrvatske federacije iznosi danas 50 posto, a u republici srpskoj jednaka je nuli. Nezaposlenost u republici srpskoj iznosi više od 80 posto, ističe Svjetska banka. Rs demonizira Zapad, dodaju njezini predstavnici. Kinkel je izjavio sljedeće: 'Ne postoji nikakva svjetska urota protiv Srba. Upravo suprotno: Srbi trebaju i moraju ponovno naći svoje mjesto u Europi'. No, vodeće osobe na Palama dosad su zaprječavale razvoj - vodstvo bosanskih Srba, obilježeno bunkerskim mentalitetom, pretvara napaćeno stanovništvo na području pod svojim nadzorom u 'taoce svoje pansrpsko-nacionalističke politike'", prenosi novinar na kraju izvješća. Srbija poziva promatrače OESS-a "Nakon što je utvrđeno da će prijevremeni skupštinski i predsjednički izbori u Srbiji biti održani 21. rujna ove godine, vršitelj dužnosti srpskog predsjednika Tomić iz Scoijalističke partije Srbije pozvao je Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju da pošalje svoje promatrače. U izjavi, objavljenoj u Beogradu krajem prošloga tjedna, istaknuto je da je poziv poslan svim članicama OESS-a koje su 'normalizirale' svoje odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom). Čini se da vlada pod vodstvom SPS-a želi pozivom OESS-u ispuniti zahtjev demokratske oporbe koja je spremna sudjelovati na izborima samo pod uvjetom nadzora međunarodnih organizacija, ravnopravnosti svih stranaka za vrijeme predizborne kampanje i njihova ravnomjernog pristupa državnim medijima. Predsjednik srpske skupštine Tomić, koji će do izbora novog srpskog predsjednika biti vršitelj predsjedničke dužnosti, odredio je u petak da će izbori biti održani 21. rujna. Po srpskom ustavu narod mora 60 dana nakon ostavke predsjednika izravno izabrati novog državnog poglavara. Dosadašnji srpski predsjednik i predsjedatelj SPS-a Milošević dao je ostavku na svoju dužnost 23. srpnja. Za razliku od predsjednika dviju republika, državnog poglavara SRJ bira skupština. Tomić je istodobno održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora obrazložio smanjenjem troškova. Naime, regularni zakonodavni period srpske skupštine istječe tek u prosincu ove godine. U manjoj jugoslavenskoj republici Crnoj Gori izbori bi trebali biti održani 6. listopada. Vladajuća SPS imenovala je u petak Lilića, Miloševićeva prethodnika na položaju predsjednika SRJ, svojim kandidatom za predsjedničke izbore u Srbiji. 'Zamjenom dužnosti' s istinski odanim Lilićem okoristit će se ponajprije Slobodan Milošević. Nominalno gledano, dužnost predsjednika SRJ obuhvaća u prvom redu reprezentativne ovlasti. Kandidaturu za položaj srpskog predsjednika najavio je i Vojislav Šešelj, predsjedatelj ekstremno nacionalističke Srpske radikalne stranke i novi gradonačelnik beogradske prigradske četvrti Zemun. Nije izvjesno hoće li svoju kandidaturu potvrditi predsjedavatelj oporbenog Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković. Deset stranaka demokratske oporbe najavilo je bojkot izbora ako ne budu stvoreni preduvjeti za slobodne i poštene izbore. Neobična pojedinost u pozivu OESS-u jest ograničenje na one zemlje koje su 'normalizirale' svoje odnose sa SRJ. Budući da, primjerice, Sjedinjene Države - između ostalog i zbog kosovskog problema - još nisu priznale SRJ, poziv ne bi bio upućen američkim promatračima izbora. Do nedjelje u podne OESS nije službeno reagirala na 'polovičan poziv' iz Beograda. Skepsu je u Beogradu izazvala i najava jugoslavenske vlade da će gašenje privatnih radijskih i tv-postaja koje nemaju dopuštenje za emitiranje započeti tek nakon izbora u Srbiji. Zasada nije razjašnjeno hoće li šezdesetak uglavnom oporbi bliskih privatnih radijskih i tv-postaja koje je vlada zatvorila od početka godine moći nastaviti emitiranje. Demokratska oporba prosvjedovala je protiv zatvaranja postaja. Njemački veleposlanik u Beogradu Gruber također je u pismu srpskoj ministrici informiranja kritizirao gašenje postaja. Špekulacije je izazvao sastanak novoga jugoslavenskog predsjednika Miloševića i šefa SPO-a Draškovića, održan u četvrtak prošlog tjedna. Po izvješćima beogradskih novinskih agencija, Drašković je nakon sastanka izjavio da je jasno iznio uvjete za sudjelovanje SPO-a na izborima. Oni između ostalog uključuju višestranački nadzor tijeka izbora, slobodan pristup oporbenih stranaka svim medijima i prekid državnih napada na privatne medije. Milošević je navodno pozvao Draškovića da SPO i ostale oporbene stranke prekinu svog bojkot jugoslavenske skupštine. Uoči srpskih općinskih izbora, održanih u studenom prošle godine, SPO je zajedno s Demokratskom strankom (DS) i Srpskim građanskim savezom osnovao u međuvremenu raspuštenu koaliciju 'Zajedno'. Milošević nije poslao pozive predsjedatelju DS-a i novom gradonačelniku Beograda Đinđiću ni čelnici GSS-a Vesni Pešić. 'Privilegiranim tretmanom' Draškovića Milošević je očigledno želio dodatno produbiti jaz između nekoć savezničkih oporbenih vođa", piše Matthias Rueb. ITALIJA IL PICCOLO 28. VII. 1997. Slabo ratoborni generali "Vojska diletanata u Zagrebu? Čini se baš da jest, barem ako se pogledaju životopisi njezinih generala. Njezina je snaga ipak znatna, pretvorila je Hrvatsku u pravu pravcatu regionalnu silu. Poslije 'čišćenja' koja je proveo predsjednik Franjo Tuđman 23. ožujka među 'glupanima' sa zvjezdicama - 'čišćenje' provedeno ponajprije među bivšim visokim časnicima koji su prije neovisnosti pripadali Jugoslavenskoj narodnoj armiji - vojska šahovnice mogla je računati na 37 generala, no nedavno su se iznenada našli u mirovini i general Ante Roso (bivši časnik Legije stranaca) te generali Đuro Dečak i Ivan Korade. Dobre vijesti, međutim, za 27-godišnjeg generala Damira Krstičevića, sadašnjeg zapovjednika istarske vojne regije u Pazinu koji je prije rata završio federalnu vojnu akademiju, pozvan u Sjedinjene Države na naknadno usavršavanje. Najavljuje mu se sjajna karijera. U glavnom tjedniku koji se bavi vojnim pitanjima 'Jane's Defence Weekly', uperen je prst baš na slabu profesionalnost hrvatskog vojnog vrha, po riječima autoritativnog časopisa čine ga samo ljudi koji su svršili hrvatska učilišta koja imaju malo veze s pravom ratnom školom ili izobrazbom koja se dobiva na vojnim akademijama. Osloboditelj Knina tijekom operacije 'Oluja' Ivan Korade, po zanimanju je instalater grijanja, dok je general Dečak, poslije zadnjih općinskih izbora predsjednik županije, prije rata bio gostioničar. Obojica su zapovijedali, prvi varaždinskom vojnom regijom, a drugi đakovskom. Korade je navodno pao u Tuđmanovu nemilost jer je protiv njega u tijeku disciplinski postupak zbog provokativnog ponašanja u odnosu s pretpostavljenima. Bio je teško ranjen tijekom rata u regiji Dubrovnika, za njega su se zanimali i Amerikanci, ali su njegovi 'grijesi' bili preteški da bi bili oprošteni. Do prošlog ožujka najviše dužnosti u hrvatskoj vojsci bile su u rukama bivših generala JNA. Danas najviše dužnosti obnašaju vojnici s diplomom običnih sveučilišta u zemlji. General Miljevac je tekstilni inžinjer, general Krešimir Ćosić, zamjenik moćnog ministra obrane Hercegovca Gojka Šuška, diplomirao je elektrotehniku. Zbog toga Tuđman sve više gleda prema SAD-u da bi svoje generale poslao u ratnu školu dok namiguje NATO-u" - piše Mauro Manzin. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 28. VII. 1997. 'Oluja' pred Haagom "(...) U dosjeima koje je 'Veritas' u više navrata, za protekle četiri godine, dostavio istražiteljima haaškog tribunala, ime Tomislava Merčepa najviše je spominjano po zlu koje je počinio Srbima u Hrvatskoj i krajini. (...) Prema dosjeima optužba hrvatskih časnika za zločine nad Srbima koje je 'Veritas' dostavio u Haag, za koje jedan službenik UN-a tvrdi da su 'vrlo osnovane', popis kandidata za Haag mnogo je širi. Među generalima koje je ovih dana Tuđman poslao u mirovinu ima i onih za koje postoji sumnja da su počinili zločine nad Srbima u 'Oluji'. Na pravcu djelovanja od Splita do Šibenika prema Kninu, hrvatskom vojskom zapovijedao je general Ivan Korade. (...) Koradi bi se na putu u Haag mogli pridružiti Ante Gotovina, legionar i general bojnik, i Damir Krstičević, kao i Ivan Červenko..." Laži bože "Zašto hrvatski književnik Goran Babić, s beogradskom adresom, ne vjeruje da će se krajišnici ikada vratiti u svoje domove u nekadašnjem zavičaju? Vanjski ministri u 'pjerkardenovim' košuljama su spori, a vrijeme čini svoje. Narod će se uklopiti u ovdašnje navike i običaje (i Babić danas nešto više i sočnije psuje), toliko drukčije od njihovih. Nove generacije polako će zaboravljati zavičaje. (...) Starci će poumirati i biti pokopani po grobljima u kojima nema takvih prezimena..." DANAS 28. VII. 1997. Most za nove podjele "Hrvatska država podupire i druge podjele među Srbima (u povodu osnivanja SNV-a). U trenutku kada se Tuđmanov režim nalazi u stanju poluproglašenih sankcija, a otvoreni pritisci međunarodne zajednice za povratak Srba i izručenje ratnih zločinaca u Haag ne jenjavaju, stvaranje jake i jedinstvene srpske političke organizacije službenom Zagrebu nikako ne bi odgovaralo. Posebno ako se proces povratka Srba iz SRJ bude odvijao brže i u većem opsegu, što je predsjednik Tuđman u razgovoru s američkim veleposlanikom pri UN-u Billom Richardsonom na Brijunima prvi put otvoreno prihvatio". VELIKA BRITANIJA THE SUNDAY TIMES 27. VII. 1997. Pripadnik srpske paravojne jednice darovao torijevcima 30.000 funti "Poslovni čovjek koji sudjeluje u upravljanju srpskim Tigrovima, paravojne jedinice odgovorne za genocid u Bosni, priznaje donaciju desetaka tisuća funta Konzervativnoj stranci", pišu David Leppard i Tim Kaisey. "Giovanni Di Stefano, međunarodni poduzetnik talijanskog podrijetla koji se obogatio vodeći niz britanskih poslova, priprijetio je da će dati ubiti britanske vojnike. Upozorenje je stiglo u pismu ministru vanjskih poslova Robinu Cooku. U pismu kaže da će poduzeti određene mjere ako britanski vojnici priđu njegovu šefu Željku Ražnatoviću, srpskom zapovjedniku poznatom pod imenom Arkan i ozloglašenom osumnjičeniku za ratne zločine. Di Stefano je prošli tjedan izjavio kako je u dva navrata, prije i poslije služenja kazne u trajanju od tri godine u zatvoru Old Bailey zbog prijevare osamdesetih godina, torijevcima darovao 30.000 funti. To je otkriveno nakon prošlotjedne najave vođe torijevaca Williama Haguea da njegova stranka namjerava zabraniti sve strane donacije. Di Stefano je general koji zapovijeda paravojnom jedinicom koja je izvela seriju operacija etničkog čišćenja. On također radi za Arkana i kao glasnogovornik za vanjske poslove. Američko je ministarstvo vanjskih poslova optužilo Arkana za ratne zločine, uključujući i genocid. Arkan i njegovih 800 pripadnika paravojne jedinice Tigrovi igrali su ključnu ulogu u pokretanju etničkog čišćenja za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Kad bi redovne snage osvojile područje, Tigrovi bi nasrnuli, te bi ili ubijali nesrbe ili ih prisilili da napuste svoje domove usput pljačkajući što su mogli. Jedna od najgorih operacija čišćenja dogodila se u Bijeljini u području istočne Bosne 1992., upravo one godine kad je Di Stefano postao istaknuta vojna i politička figura u Arkanovoj organizaciji. Vjeruje se da su Tigrovi pomogli Arkanu da postane basnoslovno bogat na temelju opljačkanog zlata, novca, automobila i elektroničke opreme. Prije raspada Jugoslavije, Arkan je bio ključna figura u kriminalnom podzemlju zemlje. Prati ga glas da je osamdesetih godina u inozemstvu izvršavao ubojstva koja je naručila država. Sada se on boji putovati u inozemstvo jer ga traži Interpol radi ispitivanja o pljačkama banke i ubojstvu. Arkan je optužen za pljačku banke i bijeg iz zatvora. Govoreći prošli tjedan u svom uredu u predgrađu srpskog glavnog grada Beograda, Di Stefano je ustvrdio kako su ga na donaciju nagnali strogo ideološki razlozi: 'Ja sam konzervativac (...). Nije prekršaj darovati novac političarima za njihove zasluge.' Rođen u Italiji, Di Stefano (42) je preselio u Englesku, gdje je osamdesetih godina vodio niz poslova u Cambridgeu i Londonu. U nekoliko je navrata tvrdio da se sastao s Johnom Majorom, bivšim premijerom čija se izborna jedinica Huntingdon nalazila u blizini njegova doma u Cambridgeu. 1984., Di Stefano je optužen po šest točaka optužnice za prijevare u trgovini. Iako je oslobođen po četiri točke optužnice, on slobodno priznaje da je bio osuđen po druge dvije te da je proveo tri godine u zatvoru. (...) Di Stefano kaže da je u prvom navratu darovao torijevcima 10.000 funti. To se dogodilo prije no što je zatvoren. Jedan ček potjecao je s njegova računa u trgovačkoj banci Aitken Hume, pod vodstvom Jonathana Aitkena, osramoćenog bivšeg ministra u vladi. Druga serija donacija, između 1988. i 1990. u iznosu od 20.000 funti, uslijedila je nakon što je izišao iz zatvora. Di Stefano je u Jugoslaviju otišao 1991. te je od predsjednika Miloševića ubrzo dobio srpsko državljanstvo. (...) Prošle je godine ministar unutarnjih poslova Michael Howard odobrio zahtjev za njegovo izručenje talijanskim vlastima. Zahtjev je ove godine povučen. U svom pismu Cooku, Di Stefano upozorava da Arkan i njegovi Tigrovi neće tolerirati nikakav pokušaj britanskih ili drugih vojnika Ujedinjenih naroda da uhite srpske vojne zapovjednike zbog ratnih zločina. Prijetnja je uslijedila nakon što je SAS ovog mjeseca ubio jednog srpskog ratnog zločinca u Bosni. 'Svaki pokušaj da neki takav zapovjednik (u blizini Arkanove kuće) povuče oružje na prijeteći način smatrat će se aktom agresije te će se sukladno s time postupiti', upozorava pismo. Di Stefano je rekao da je osobno naredio Arkanovim ljudima da u takvim uvjetima 'pucaju do smrti' na britanske vojnike." VJESNIK 28. VII. 1997. Texas-šeširi i europski identitet "Za vrijeme 'summita' zapadnih državnika u Denveru američki predsjednik Clinton predložio je svojim gostima da obuju američke cowboy-čizme i stave ogromne texas-šešire te da se svi skupa tako slikaju. Kako saznajemo, njemački kancelar Helmut Kohl je to odbio: on je shvatio da bi jedna takva 'maskerada' ispala za Europljane smiješna i da bi osobito on osobno od sebe gotovo napravio budalu. Tako i nije došlo do slike svjetskih državnika u američkoj 'uniformi'", piše Carl Gustaf Stroehm i ocjenjuje kako taj "prividno marginalan događaj ima svoju dublju, gotovo filozofsku pozadinu: Možemo biti dobri i bliski prijatelji i saveznici - ali ipak nismo sto posto isti. Za jednu grupu američkih političara ili poslovnih ljudi texas-šeširi su normalna nošnja - ali ne za Europljane", nastavlja Stroehm. Nakon ovog primjera, Stroehm u nastavku piše o problemu identiteta i napominje: "Baš u ovim godinama, kad se pojavljuju pojmovi kao 'globalizacija' ili 'globalno selo', kad govorimo o 'europskom jedinstvu' i zajedničkim 'transatlantskim vrijednostima', ponovno se postavlja problem 'identiteta' pojedinaca i naroda". Sagledavajući ponašanje Amerikanaca, Nijemaca, Engleza i Francuza, Stroehm piše kako "odgovori ispadaju vrlo različito". Tako, piše Stroehm, "Amerikanci misle da 'etničke' razlike nisu tako značajne", a u samoj Americi "postoje različite 'etničke' grupe i slojevi" koji imaju pravo slaviti svoje nacionalne blagdane i sačuvati svoje nacionalne tradicije", ali su svi "pripadnici američke nacije - 'the American nation'". Nijemci pak, nastavlja Stroehm, "koji su tijekom 19. stoljeća s 'njemačkom romantikom' stvorili temelje 'identiteta' naroda, do današnjeg dana nisu se oslobodili kompleksa krivnje zbog Hitlera i Drugog svjetskog rata", zbog čega su se "počeli stidjeti svoje nacionalnosti i umjesto toga 'pobjegli'... u jednu više ili manje difuznu 'europsku' i 'atlantsku' ideologiju. (...) Ali ova 'idealistička' percepcija buduće Europe na neki način kod samih Nijemaca doživljava poraz: to se primjećuje ako gledamo na (nesigurnu) budućnost europske valute 'euro'. Nijemci odjednom shvaćaju da je nacionalna država kao branitelj vlastitih interesa nezamjenjiva", dodaje Stroehm. Kod Engleza i Francuza "vlada drukčija filozofija", smatra Stroehm, i objašnjava kako "kada izgovaraju riječ 'Europa' - oni zaista misle na vlastite nacionalne interese. Za razliku od trenutačne njemačke politike, oni gledaju na (buduću) Europu kao na instrument koji će omogućiti ispunjenje vlastitih nacionalnih težnji", smatra Stroehm. "U tom kontekstu novonastalim i od komunizma oslobođenim nacijama neće biti lako. One traže 'jedinstven' odgovor Zapada na goruća pitanja vlastitog identiteta - ali takvih odgovora nema. One su bile naviknute da se brane od Istoka i komunizma - i da se otvore prema Zapadu. Odjednom shvaćaju da i u zapadnim 'dostignućima' koja im se nude sa svih strana, ima manje prihvatljivih stvari. Mislim da bi one trebale slijediti primjer debelog kancelara Kohla: prihvatiti prijateljstvo Zapada - ali odbiti tuđe texas-šešire (i druge vidove 'preoblačenja')", komentira na kraju Stroehm. Manipulacije židovskim zlatom "Tvrdnje američkih medija da su Vatikan i njegove bankarske ustanove tijekom rata navodno čuvale zlato opljačkano od Židova u Pavelićevoj NDH, iako izrečene bez vjerodostojnih dokaza, čini se da su u određenim medijima i društvenim krugovima umjesto predmetom ozbiljnih istraživanja postale polazištem za manipuliranje", piše Marko Barišić. Kao potvrdu navodi pisanje 'Feral Tribunea' koji već na naslovnici "pita 'Otkud 'ustaško zlato' u vatikanskim riznicama', ni ne dovodeći u pitanje istinitost takve ipak samo medijske postavke. Uz to nije ni, profesije radi, u tekstu posvećenom toj temi navedeno da je glasnogovornik Vatikana Joaqin Navarro-Valls navodni dokument na koji se pozivaju američki mediji ocijenio 'više nego sumnjivim'", dodaje novinar. Izdvaja zatim i pisanje beogradskih 'Večernjih novosti', koje su otišle korak dalje i, "kao u vrijeme srpskih priprema za agresiju pišu i o navodnoj 'pljački dragocjenosti, oduzimanju deviza pa čak i vađenju zlatnih zuba s ubijenih Srba' tijekom Bljeska i Oluje". Ustvrdivši kako "takvo pisanje 'Ferala' i 'Večernjih novosti' posebno i ne iznenađuje", novinar se čudi priopćenju Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj, u kojem se tvrdi "kako je 'u sjedištu zagrebačke Židovske zajednice sakupljeno 1.004 kilograma zlata koje je predano vlastima NDH'". Novinar objašnjava kako je "sve do 1990. u uporabi bio podatak od 100 kilograma zlata", a temeljio se "na dokumentu Državne komisije NR Hrvatske iz 1945. godine", da bi 1990. godine tadašnji tajnik Židovske općine Zagreb Srđan Matić u listu općine 'Bilten' podatak od sto kilograma zlata proglasio 'netočnim' i bez navođenja novih izvora ili dokumenata lansirao brojku od 1.004 kg zlata, broju "koja se, kako vidimo, sada nekritički uzima kao gotova činjenica". Iz svega novinar zaključuje: "Međutim, spomenutim novinama i udrugama nije ni bio cilj dati svoj prilog rasvjetljavanju istine oko oduzetih židovskih dragocjenosti. Bitno im je bilo, čini se, priključiti se sada već prilično histeričnoj kampanji koju su započeli američki mediji s ciljem rušenja moralnog kredibiliteta Vatikana koji ima u današnjem svijetu. Hrvatska je u tu priču, čini se, uvučena samo posredno kao objekt preko kojeg se namjerava 'nagrizati' autoritet Vatikana. Na to upućuje i činjenica da su podaci o židovskom zlatu bili poznati već godinama a da su tek ovih dana, očito radi političkih potreba, postali predmetom dobro uvježbane medijske kampanje". Njemačka strahuje od raspada BiH? U svezi s posjetom ministra vanjskih poslova Njemačke Kinkela Sarajevu, kojom prilikom se vrlo jasno "zauzeo za skori početak masovnijeg povratka bh izbjeglica iz Njemačke", Ivo Lovrić objašnjava razloge posebne brige Bonna oko BiH. Novinar objašnjava kako je u Njemačkoj između 280 i 300 tisuća bh izbjeglica koji državu godišnje stoje oko 4 milijarde maraka, "što je i za Njemačku previše". Lovrić napominje kako zbog odnosa prema izbjeglicama, u Njemačkoj vlada "manje-više otvoren sukob između unutrašnjopoličkih krugova na jednoj i vanjske politike na drugoj strani", a koji se "donekle stišao u posljednjih mjesec-dva, nakon što su predstavnici oba lobbyja dogovorili opsežne mjere priprema za povratak. Rezultat toga jest čitava mašinerija njemačkih izviđača i stručnjaka koja sada u BiH razmatra mogućnosti povratka, što je bez sumnje i ohrabrilo Kinkela u njegovim najnovijim zahtjevima", navodi Lovrić i na kraju piše: "Dobar dio njemačkih političara dugo je u izbjeglicama gledao adut u nastojanju oko jedinstva BiH. Međutim, od mnogih očekivani dolazak Michaela Steinera na mjesto visokog predstavnika za provedbu Daytonskog sporazuma izostao je, tako barem tvrde neki analitičari, zbog bojazni Bonna da ga se izravno dovede u vezu s raspadom BiH. Kinkelovo sadašnje požurivanje povratka moglo bi se u tom smislu protumačiti i kao potvrda napuštanja prijašnjih iluzija. U svakom slučaju, njegov sastanak s Carlosom Westendorpom u utorak u Bonnu stajat će ne toliko u znaku političkim promišljanja koliko konkretnih planova obnove i povratka izbjeglica". VEČERNJI LIST 29. VII. 1997. Na pomolu 'slatka afera'? O mogućnostima da Hrvatsku, nakon 'pšenične afere' potrese i slatka, šećerna afera, piše Mladenka Šarić. "Isto kao i kod pšenice iz Državnih robnih zaliha, tako je i ovoga puta problem državnog šećera i odnosa države prema šećeru inicirao osječko-baranjski župan Branimir Glavaš zabranivši osjećkoj šećerani da isporuči državi šećer u vlasništvu Robnih zaliha, koji čuva u svojim skladištima", objašnjava novinarka i podsjeća da su se u prošlogodišnjem slučaju "kola s pšenicom prevalila... na bok i pred javnost izbacila malverzacije koje su se događale oko te krušarice. (...) Šećerna priča može se analizirati s nekoliko aspekata. Već se čuju komentari o tome kako se Glavaš ponaša kao da ima državu u državi ne mareći za naloge koji stižu iz Zagreba. Zahukta li se sukob na liniji Glavaš - ministar Porges, može se očekivati i uskrsnuće vječne priče o sukobu liberala i desničara u HDZ-u. No, komentari mogu i ne moraju biti utemeljeni, ali nesporna je činjenica da Državne robne zalihe zahtijevaju sasvim drukčiji pristup i gospodarenje. To je ono na što nakon pšenice upozorava i šećer. Državne robne zalihe strateška su institucija i jedan od jamaca tržine stabilnosti. Očito je, međutim, da država mora promijeniti strateški pristup Robnim zalihama jer načelno je neprihvatljivo da u bilo kojoj varijanti vlasnik ne može doći do svog vlasništva", zaključuje novinarka. Povratak jednostavan samo na papiru O problemima povaratka prognanika u hrvatsko Podunavlje, Branko Vrbošić razgovarao je s Matom Šimićem, predsjednikom Zajednice prognanika Hrvatske. "Za sada ne vidim da se itko stvarno vratio u prijašnje prebivalište. Podaci UNTAES-a za Ilok govore da je 61 osoba dobila potvrdu Vladina ureda o tome kako se može vratiti, a tako je i s nekoliko osoba u Baranji. I to je sve", upozorava Šimić i kaže kako je Zajednica prognanika na skupu u Iloku zaključila "da je problem u administrativnim barijerama Vladina ureda za prognanike, UNTAES-a i UNHCR-a. Procedura iz operativnog sporazuma je jednostavna na papiru, ali teško zaživljava. Sugeriramo da za spajanje obitelji nije potrebna nekakva potvrda o mogućnosti povratka. Ima slučajeva da je netko od članova obitelji ostao na tom području i ljudi žele otići tamo, no UNTAES to ne dopušta bez potvrde Vladina ureda, koji je vjerojatno zatrpan prevelikim brojem zahtjeva. Proceduru treba pojednostaviti, a međusobne optužbe UNTAES-a i Vladina ureda o tome tko sprečava povratak nisu prihvatljive. Zahtjevi predugo putuju od ureda do ureda, slijede silne provjere na terenu pa prođe i 30-ak dana, a ponegdje je povratak već moguć. Za to vrijeme imovina i napuštene kuće još se više oštećuju. Upozoravamo UNTAES i hrvatsku Vladu da se još pljačka društvena i privatna imovina, čak i novac koji se prenosi u ciparske banke jer neki očito pripremaju egzil u treće zemlje", napominje Šimić. Na molbu novinara da objasni svoj stav prema povratku Srba u hrvatsko Podunavlje, a u svjetlu činjenice da je tamo 20.000 doseljenih Srba koji su prepreka povratku Hrvata, Šimić odgovara: "Od 20.000 do 30.000 takvih ljudi živi u Podunavlju pa i kada bi se svi vratili, to ne bi bio poseban problem. Pokušavamo biti razumni, razgovaramo sa srpskim Udruženjem raseljenih lica i pokušavamo posredovati gdje je moguće. Nitko nema ništa protiv njihova povratka, ali nam smeta kada Srbi ne žele prihvatiti organizirani smještaj dok ne uđu na osobni posjed, kako je predviđeno sporazumom. Traži se kompromisno rješenje, a znamo da je 30.000 Hrvata i danas u organiziranom smještaju. U mjestima njihova povratka, kao u Sisačko-moslavačkoj županiji, znaju za tu obvezu i nitko nema ništa protiv organiziranog povratka. No, župan Đuro Brodarac kaže da ih se vratilo samo stotinjak na temelju sporazuma, a ostalih 1200 mimo toga. Zato je došlo do incidenata. Istina, inscenirale su ih strane službe, a tu su bili i Kleinovi prsti". SLOBODNA DALMACIJA 29. VII. 1997. Kriptodemokrati Razmatrajući stanje u hrvatskome novinarstvu, Danko Plevnik analizira problem "da se jednom novinari bivšeg režima uzimaju kao glavni kočničari, a drugi put kao jedini poticatelji demokracije", i piše: "U pravu su u pravilu oni koji ispunjavaju interese domaćeg ili inozemnog paternalizma. Jasno je da oni koji su u prošlom režimu bili žešći kritičari vlasti imaju moralnu i spoznajnu satisfakciju prema onima koji to nisu bili, ali u hrvatskoj se javnosti događa paradoks da i bivši režimski novinari dijele lekcije iz demokracije sadašnjim režimskim novinarima!? Ima recimo televizijskih novinarki i novinara koji su u prošlom sustavu bili jednako 'slobodni' u vođenju TV Dnevnika, poput Ljiljane Bunjevac-Filipović ili Saše Kopljara, a sad znaju sve kako se štiti profesionalno dostojanstvo!? U tom se prosvjetiteljskom smislu i nerijetko angažiraju. Ali ako su i onda znali pravilo novinarskog zanimanja i profesionalne etike, zbog čega ih nisu primjenjivali? Ako su znali, a iz 'viših razloga to nisu željeli činiti', onda bi prvi mogli stati u obranu svojih današnjih replika. Ti kolege nisu na sebi htjeli demonstrirati takvu formulu objektivnosti ni kad su neke profesionalne osobe zbog širenja istine dobivale pljuske i u Kninu i u Splitu. Oni nisu bili u klinču s Milom Martićem. Dapače, kad je postalo opasno opredijeliti se za hrvatsku obrambenu stranu, ponašali su se poput Houdinija, ličeći na one političare iz oporbe koji su prakticirali 'houdinijevsku' sposobnost da pobjegnu od glavnih tema dana bez posljedica za svoju političku karijeru. Naravno da ne zastupam tezu da bivši režimlije nemaju nemaju pravo biti današnji kritičari režimskih 'stvaralaca', akademskih apologeta i glajhšaltanoga javnog mnijenja. Argument nedopuštanja iznošenja vlastitoga političkog mnijenja naprosto nema niti bi mogao imati ikakav teorijski integritet, ali me jednostavno kopka crv sumnje ili glista radoznalosti zbog čega takvih kriptodemokrata nije iz tih redova tada bilo u većem broju? (...) Odakle znamo da se i današnja demokratska apologetika ne vodi iz opozicijskog karijerizma kao što se prošla režimska apologetika vodila iz pozicijskog karijerizma. Hrvatski novinari ne bi smjeli smetnuti s uma da sloboda i demokracija nisu jedno te isto", ocjenjuje Plevnik i na kraju piše: "Profesionalnost ne može odmoći ničijoj ljubavi prema vlastitoj domovini, dok i najveće domoljublje i najveći fanatizam ne mogu unaprijediti, sami po sebi, sposobnost da se vlastita profesija obavlja po novinarskim, a ne političkim načelima. Nitko realan ne traži da svi novinari jednako misle ili jednako vole svoju opisivanu državu, niti da im se pak idealistički, voluntaristički, pa i zakonski, oduzima građansko pravo na političku pristranost - ali dignitet struke ima pravo od njih zahtijevati analitičku uvjerljivost ili dijagnostički kredibilitet. To znači ako hrvatsko društvo npr. dobije upalu pluća, da je režimski novinari ne bi smjeli liječiti aspirinom, a oporbeni novinari rezanjem noge. U motivima analize sadržana je i autentika ove profesije!" 290213 MET jul 97