NATO-OV ILI-ILI, WASHINGTON TIMES, 28. VII. 1997.

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON TIMES Ž2=28. VII. 1997. Ž3=NATO-ov ili-ili "Žalosno je ali istinito da zamisli republikanaca, kad ih jednom prihvati predsjednik Clinton, katkad izgube ponešto od svoga sjaja u očima stranke iz koje su potekle. Primjerice, republikanci su bili daleko ispred administracije glede širenja NATO-a, tvrdeći da treba konsolidirati ono što je dobiveno hladnim ratom, osigurati se protiv potencijalnog ruskog revanšizma i uspostaviti novi sigurnosni poredak za iduće stoljeće. I u Kongresu i u Senatu većina je glasovala za rezolucije koje neće obvezivati te za financijsku pomoć zemljama koje se žele pridružiti NATO-u. Sada, međutim, kad se g. Clinton doista latio pera na madridskom summitu kako bi potpisao dokument o uključenju u Savez triju srednjoeuropskih država koje su dugo bile pod brutalnom sovjetskom vlašću - Poljske, Mađarske i Češke Republike - neki republikanci (i demokrati) odjednom postavljaju uvjete. Nemilosrdno bi objašnjenje bilo da je njihova potpora bila prije svega retoričke naravi, način da se to nalijepi Bijeloj kući i da se dobiju politički bodovi. Velikodušnije bi objašnjenje bilo da su željeli biti sigurni da ništa nisu propustili prije proljetne rasprave. 'Prilikom odlaska na summit NATO-a u Madridu bili smo uvjereni da će širenje Saveza teći bez teškoća. To se uvjerenje promijenilo kad smo shvatili što sve širenje povlači za sobom', napisali su senatori Kay Balley Hutchison i John Warner u 'Washington Postu'. Tu bismo izjavu mogli okrenuti naglavce i upitati se: Bi li bilo bolje ne širiti Savez? Na sastanku za doručkom Nove atlantske inicijative i American Enterprise Instituta, koji je održan u četvrtak, glavni tajnik NATO-a Javier Solana i bivši savjetnik za državnu sigurnost Anthony Lake postavili su upravo to pitanje. Da bivše članice Varšavskog pakta iz srednje i istočne Europe ostanu izvan sigurnosnog sustava, bi li Rusija došla u iskušenje da pokuša preuzeti vodeću ulogu u bivšoj sferi svog utjecaja? Bi li bilo manje etničkih sukoba, manje mogućnosti za izbijanje svađa oko granica u bivšem istočnom bloku? Bi li antagonizam između tih zemalja i Rusije bio manje izražen? Je li vjerojatnije da bi u njima bio uspostavljen civilni nadzor nad vojskom i demokratske institucije? I, ono što je Amerikancima najvažnije, postoji li manja vjerojatnost da SAD budu uvučene u potencijalne etničke sukobe u Europi, poput onog u Bosni. Odgovor je na sva ta pitanja, dakako, negativan. Bit je u tome da jednostavno ne možemo ne prilagoditi NATO novim okolnostima na europskom kontinentu. Doista, kad Senat ne bi ratificirao sporazume o pridruženju triju novih država NATO-u - koje su na koncu konca bile pozvane nakon dugotrajnih razmatranja i rasprava - ne bismo ostali samo sa starim dobrim NATO-om od 16 članica, nego s pohabanim NATO-om i uništenim kredibilitetom SAD-a. Pogledajmo koristi koje smo već požnjeli glede povećane stabilnosti. Kao što je istaknuo g. Solana, Mađarska i Slovačka riješile su svoje dugotrajne granične sporove da bi mogle biti primljene u NATO; isto su učinile Mađarska i Rumunjska, Poljska i Litva, Njemačka i Češka Republika (Njemačka je, dakako, u NATO-u od 1950-ih), Rumunjska i Ukrajina (neposredno prije summita u Madridu). Polagano ali sigurno, nestaje nered koji je ostao propašću Austrougarskog Carstva nakon Prvoga svjetskog rata i propašću komunizma 1989.- 91. - a to nije malo. 'Postoji mogućnost da u iduće stoljeće uđemo bolji nego što smo bili u ovom što završava', primijetio je Solana. Bilo bi vrlo kratkovidno kad tu mogućnost ne bismo iskoristili." 290153 MET jul 97