NJEMAČKA/FAZ - O BILJANI

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=24. VII. 1997. Ž3=Je li Zapad zaljubljen u gospođu Plavšić? "Na početku rata u Bosni jedna je srpska postrojba u Bijeljini, gradu na istoku te zemlje, ubila 600 Muslimana. Vođa te postrojbe bio je ozloglašeni Željko Ražnatović, zvan Arkan. Političarka bosanskih Srba Biljana Plavšić zagrlila ga je, proglasivši ga junakom. U Prijedoru, gradu na sjeveroistoku Bosne, Plavšićka je sličnim 'osloboditeljima' podijelila 38 odlikovanja čiju su cijenu platile i tamošnje muslimanske i hrvatske izbjeglice. U to vrijeme gospođa Plavšić bila je član vodstva 'republike srpske' u Bosni i Hercegovini. Dugo vremena predsjednik te tvorevine bio je Radovan Karadžić. Nakon odlaska Karadžića, u lipnju 1996., pod pritiskom zapadnih sila, tu je dužnost u dogovoru s njim preuzela gospođa Plavšić. Ona nije trebala ni željela biti ništa drugo do njegova namjesnica koja objavljuje i provodi njegove odluke. Neko je vrijeme tako i bilo. No, gospođa Plavšić postupno se udaljila od svog gazde. Nije htjela u nedogled biti sluškinja. Osim toga, sve je više sumnjala da bosanski Srbi zapravo nemaju nikakve koristi od ignoriranja političkih odredba daytonskog mirovnog sporazuma i od pobjedonosnog hvalisanja takvim ponašanjem. Stoga je Plavšićka osnovala vlastito sjedište u Banjoj Luci (...), riskirajući pritom i neprijateljstvo s Miloševićem koji se nakon dugotrajne svađe ponovno pomirio s Karadžićem. Odvajanje gospođe Plavšić od Radovana Karadžića i njezino novopečeno isticanje demokracije i pravne države zapadne su sile ocijenile dostatnim razlozima da je pohvale kao oslonac daytonske politike u dijelu Bosne pod srpskim nadzorom i da je podupiru žarom nalik na zaljubljenost. Sudjelovanje gospođe Plavšić u genocidnom ratu nije pretjerano važno zapadnim vladama; one ne načinju pitanje spada li Plavšićka možda pred haaški sud za ratne zločince; izbjegavaju razmatranja koja bi ih navela na pomisao da ona možda želi osvojiti vlast u cijelom srpskom dijelu Bosne kako bi kasnije još lukavije i uspješnije nastavila provoditi velikosrpsku politiku svog učitelja Karadžića. Važno im je da su našle nekoga tko prihvaća Dayton - ostalo ih baš ne zanima. Takav odnos podsjeća na politiku Zapada prema Miloševiću, dosadašnjem predsjedniku Srbije i novopečenom predsjedniku nove Jugoslavije (...) Kada je Milošević ocijenio da mu ratovanje više nije od koristi, prešao je na pregovore i počeo potpisivati sporazume poput onog daytonskog, a Zapad je počeo ignorirati činjenicu da je Milošević čitavu jednu europsku regiju gurnuo u rat i etničko čišćenje. Nitko više nije provjeravao želi li se Milošević možda samo rasteretiti, dobiti na vremenu, prikupiti snage za nove velikosrpske udare, kakvi god oni bili. Zapad u Srbiji i u dijelu Bosne pod srpskim nadzorom igra na kartu vlastodržaca koje mnogi u regiji smatraju utjelovljenjima agresije i genocida. Kako je s takvim ljudima moguće izgraditi sigurnost - o suradnji i povjerenju da i ne govorimo? Očitujući sklonost prema gospođi Plavšić, zapadne sile nastavljaju u Bosni i Hercegovini slijediti stranputicu kojom su nepovratno krenule kada su u Daytonu polovicu zemlje dodijelile srpskom napadaču. Bosanski Muslimani (Bošnjaci) neće trajno prihvatiti takvu podjelu. Ogorčeni su zbog nepravednoga mira, kao i zbog nepravednoga post-mira i vjeruju da će jednoga dana ponovno biti dovoljno jaki da vrate ono što im je srpska sila oduzela, a zapadna politika, usmjerena na potvrđivanje rezultata sile, uskratila. Hrvati u Bosni i Hercegovini, još uvijek najslabija strana, narod čija je matica s druge strane granice, više ne vide budućnosti u toj zemlji i oslanjaju se - više ili manje odlučno, ovisno o regiji - na Hrvatsku. Budući da Muslimani, kao i nekoć Hrvati, nisu mogli svladati srpsku silu, ta se dva naroda ponovno sve više okreću jedan protiv drugog, tražeći u nemoćnom bijesu nadomjestak za pravog protivnika. Dayton je predvidio slobodan povratak prognanika i izbjeglica u njihove domove. No, 'republika srpska' ne dopušta povratak nijednog Muslimana ni Hrvata. U muslimansko-hrvatskoj 'federaciji', drugoj polovici razorene bosansko-hercegovačke države, većina izbjeglica nastanjuje se ponovno u svojoj matičnoj regiji samo ako u njoj mjesnu vlast tvori njihov narod. (Još nije moguće nazrijeti hoće li Sarajevo u tom pogledu biti velikom iznimkom.) Ostane li tako, etnička i politička geografija Bosne i Hercegovine bit će pojednostavnjena. 'Republika srpska' već je danas gotovo 'etnički čista'. Tu činjenicu vjerojatno neće promijeniti čak ni eventualna privremena podjela tog područja na dva dijela - Karadžićev sa središtem na Palama i Plavšićkin sa središtem u Banjoj Luci. Koliko bi Muslimana i Hrvata bilo spremno vratiti se u Banju Luku pod nadzorom Biljane Plavšić? Iz 'federacije' pak tiho i neprekidno odlaze Hrvati - većina njih u Hrvatsku. Na taj način 'federacija' postaje sve više muslimanska. Doduše, zapadna bi se Hercegovina sa svojim kompaktnim hrvatskim stanovništvom - formalno ili neformalno - priključila Hrvatskoj s kojom graniči. Na kraju bi od Bosne i Hercegovine ostao srpski i muslimanski dio. Srpski bi se dio manje ili više labavo povezao sa Srbijom dok bi muslimanski potražio zaštitu i pomoć kod zajednice islamskih država. Bosna i Hercegovina na putu je etničke podjele. Dayton je naznačio drukčiji cilj. No, upravo su Dayton i važni postdaytonski koraci zapadne politike usmjerili zbivanja u drugom smjeru", zaključuje Johann Georg Reissmueller. 250116 MET jul 97