10. VII. LE MONDE DIPLOMATIQUE - PROŠIRENJE NATO-A

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LE MONDE DIPLOMATIQUE Ž2=10. VII. 1997. Ž3=NATO pred vratima Rusije "Od završetka hladnog rata američki politički i vojni dužnosnici počeli su mijenjati svoje stare strateške koncepcije, ali nikada nisu doveli u pitanje postojanje NATO-a, svoga glavnog instrumenta iz vremena hladnog rata. Ta 'bottom review', prema njihovim vlastitim riječima, ili bolje reći 'temeljna i potpuna revizija', stavlja naglasak na postupak prema regionalnim sukobima i na korištenje novog, tajnog oružja visoke preciznosti. Nakon brojnih kontroverzija, sada je postignut opći sporazum i njime se prelazi preko crta razdvajanja suprotstavljenih strana i tradicionalno suparničkih intelektualnih i političkih težnji u vezi s ciljevima te strategije. Kako je to već iznijeto u Wolfovitzovom izvješću (prema imenu bivšeg zamjenika ministra obrane), jednoglasno je prihvaćena teza da je u američkom interesu da spriječi pojavu bilo kakve sile koja bi se mogla mjeriti sa SAD-om kao što je to bio slučaj sa Sovjetskim Savezom. U svim objavljenim tekstovima i dokumentima kao mogući suparnici uvijek se spominju ne samo Rusija ili, još češće, Kina, nego i Japan, Europa, ako postane politički jedinstvena i neovisna, i još preciznije - Njemačka. Iako oružje za uklanjanje tih navodnih suparnika mora biti ponajprije gospodarske i političke prirode, uvijek se podsjeća na to da je vojna sila glavni čimbenik nadmoći SAD-a. Tako su se svi politički i vojni dužnosnici suglasili glede važnosti koju u budućnosti treba pridavati američkoj vojnoj sili. Dogovoreno je da američke vojne snage ostanu između četiri petine i devet desetina onoga što su bile tijekom posljednjega razdoblja hladnog rata, a tome bi odgovarale i promjene u vojnom proračunu - 250 do 270 milijardi dolara (što odgovara svoti koju troše Njemačka, Francuska, Japan, Kina i Rusija zajedno). Taj će se novac uglavnom rabiti za istraživanje i za razvoj oružja nove generacije, zahvaljujući velikom napretku ostvarenom u području komunikacija, promatranja i informiranja, a sve se to obuhvaća riječima 'revolucija u vojnim pitanjima', što je središnja tema literature posvećene američkoj vojsci i strategiji u posljednjih nekoliko godina. A ona najbolje pokazuje u kakvoj je prednosti SAD, kad je riječ o vojnoj industriji, u odnosu na svoje saveznike ili suparnike. Zbog velikih strateških promjena na međunarodnoj pozornici, više se ne predviđaju samo 'dva i pol rata' - veliki rat protiv SSSR-a, veliki rat protiv Kine i još neki regionalni sukob, ili 'jedan i pol rat', kao što se govorilo za vrijeme Nixona (jedan veliki rat protiv SSSR-a ili Kine i jedan regionalni sukob). Sada je radna hipoteza sljedeća: američka vojska mora biti kadra istodobno djelovati u dva regionalna sukoba veličine Zaljevskog rata. Unatoč svim nastalim promjenama, američke su brige i dalje iste kao i prije: treba osigurati vojnu nadmoć u tri najvažnija područja za obranu američkih interesa - na Bliskom istoku, na Dalekom istoku i u Europi. Poznato je da se glavna os nakon Zaljevskog rata premjestila iz Europe na bliskoistočno područje i da ono sada postaje prioritet zbog stalnih kriza i prijetnji državama koje su američke saveznice (zbog napetosti s Iranom i zbog embarga prema Iraku). Isto tako, nezadrživo jačanje Kine navelo je predsjednika Clintona da za vrijeme svoga susreta s japanskim premijerom i posjeta Južnoj Koreji, u travnju 1996. godine, potvrdi zadržavanje američkih snaga na Dalekom istoku u sadašnjem broju: oko 100 tisuća vojnika na jugoistoku Azije, 47 tisuća u Japanu (od toga 27 tisuća na Okinawi) i 37 tisuća u Južnoj Koreji. Ali Washington svoju cjelokupnu strategiju mijenja ponajprije zbog promjena do kojih je u Europi doveo završetak hladnog rata, i upravo na tom području najbolje se mogu razlučiti odluke vezane uz njegovu obrambenu politiku. Nakon raspada istočnog bloka, umjesto da razmatra mogućnost smanjivanja uloge Atlantskog saveza i njegove vojne organizacije, SAD je njegovu ulogu pokušao još i povećati. Smanjivanje broja američkih vojnika u Europi nije ništa značilo: umjesto toga, Amerikanci su željeli još i povećati svoju ulogu. U prvo vrijeme, ishodili su prihvaćanje eventualnih NATO-ovih vojnih intervencija izvan područja određenog sporazumom Atlantskog saveza. Stvaranje Snaga za brzo djelovanje bilo je praćeno uključivanjem svih ostalih država Atlantskog saveza. Ali upravo u jugoslavenskom sukobu američki su diplomati postigli rezultat gotovo nezamisliv za prijašnje razdoblje: priznanje NATO-a kao UN-ove 'naoružane ruke', budući da mu je njegovo Vijeće sigurnosti povjerilo zadatak da vojnim sredstvima iznudi primjenu prihvaćenih rezolucija. Nakon toga dogovoreno je da NATO-ove postrojbe služe i za provođenje postignutih sporazuma. Prema tome, povijesna uloga bosanske krize leži prije svega u činjenici da je zbog nje UN svečano posvetio NATO-ovu jedinstvenu i specifičnu ulogu. Kao da je NATO od tog trenutka postao jamcem međunarodnog poretka u tom dijelu svijeta. Od tog trenutka američka politička klasa napušta zamisao o davanju veće uloge UN-u, iako je takvo razmišljanje bilo u modi odmah nakon završetka hladnog rata. Tako smo se mogli uvjeriti da SAD odlučno namjerava zadržati autoritet u okviru Atlantskog saveza i njegove vojne organizacije. Bez većih poteškoća Amerikanci su uspjeli spriječiti sve francuske pokušaje stvaranja europskog sustava obrane izvan NATO-a. Tada je Pariz dobivao samo dvosmislenu potporu Njemačke koja je zapravo bila protiv toga. Kad je predsjednik Jacques Chirac pokušao postići stvaranje tog 'europskog sustava' unutar samog NATO-a, američka se diplomacija osigurala da on ne djeluje bez pristanka, pomoći i nadzora NATO-ovih ustanova, drugim riječima, bez samog SAD-a. Još je jasniji pokazatelj američko kategoričko odbijanje povjeravanja zapovjedništva NATO-ova južnog krila nekom europskom generalu. Prema njihovu mišljenju, riječ je o strateški najvažnijem području zato što povezuje Atlantski ocean, Europu i Bliski istok. Ipak, bez ikakve sumnje, američka politika i njezino shvaćanje europske 'sigurnosti' najjasnije se očitovalo u odlukama vezanim uz proširenje NATO-a. To proširenje zapravo znači proširenje područja u kojemu ona želi osigurati pokroviteljstvo ili drugim riječima, u kojemu će imati nadzor. Trebalo je, istina, uzeti u obzir želju nekih država srednje i istočne Europe da se uljuče u Atlantski savez kako bi se unaprijed zaštitile od opasnosti, iako vrlo hipotetske, nekakve buduće ruske politike čiji bi cilj bio ponovno uspostavljanje svoje nadmoći. Ali se njihovo nastojanje pridružilo jasno određenom američkom cilju: sprječavanju pojave neke veće sile na istoku Europe i, prema tome, eventualnom stvaranju nove ruske utjecajne sfere. Taj pokušaj naišao je na otpor Borisa Jeljcina. Kad je to u pitanju, ruski se Predsjednik priklonio stavovima diplomatskog aparata i glavnih ruskih političkih stranaka - a oni su se odmah izjasnili protiv proširenja NATO-a. A tome sigurno treba dodati i njegove osobne motive. Budući da je napravio tolike napore kako bi slomio unutarnji otpor i kako bi rusku vanjsku politiku okrenuo u istom smjeru, koliko je to god moguće, u kojemu se kreće američka vanjska politika, u planu NATO-ova proširenja ugledao je znak nepovjerenja i obično pomicanje crta razdvajanja iz vremena hladnog rata prema istoku. Nećemo pretjerati ako kažemo da je to doživio kao osobnu uvredu i da ga je to razljutilo. Ni propadanje položaja koji je SSSR imao u Africi, Srednjoj Americi ili na Bliskom istoku niti ekskluzivno američko diplomatsko posredovanje u arapsko-izraelskim pregovorima ili američki ulazak u područja s tradicionalnom ruskom prisutnošću, poput Kavkaza ili središnje Azije, nisu uzrokovali toliko protivljenje predsjednika Jeljcina. Da NATO-ovo proširenje ne dovede u pitanje cjelokupne odnose Moskve i Washingtona i, osobito, da se u Moskvi ne poljulja položaj predsjednika Borisa Jeljcina kojega u Washingtonu smatraju najboljim mogućim sugovornikom, trebalo mu je učiniti neke ustupke, makar i simbolične. To je bio cilj dugih pogađanja u kojima je francuska vlada imala vrlo aktivnu ulogu. Zahvaljujući stalnim razgovorima ruskog i francuskog ministra vanjskih poslova, Evgenija Primakova i njegova francuskog kolege Hervea de Charettea, 27. svibnja potpisani su sporazumi u Parizu. Praćeni su posebno emfatičnim komentarima čiji je cilj, očigledno, bio povećanje njihove ozbiljnosti i same svečanosti tog čina. Ali stvarni sadržaj čudno je ograničen. Istina je da se u tim sporazumima predviđa rusko sudjelovanje u raznim ustanovama Atlantskog saveza i uspostava Stalnog zajedničkog vijeća u kojemu će se nalaziti NATO i Rusija koja će, na taj način, u načelu sudjelovati pri sjednicama članica Atlantskog saveza. Ali jasno je da će pri donošenju važnijih odluka ili u slučaju krize one moći vijećati, donositi odluke i djelovati, a da se Rusija tome, naravno, ne može opirati, i jasno je da one neće brinuti o ruskim interesima. Isto tako tim je sporazumima predviđeno da se na teritoriju novih članica ne razmještaju 'strane' snage ni nuklearno oružje koje je, uostalom, prema zajedničkom američko-sovjetskom dogovoru iz 1991. godine trebalo biti uklonjeno s europskog kontinenta. Ali i tu, u slučaju krize, NATO može premjestiti svoju vojnu opremu u srednju i istočnu Europu prema svojim potrebama. Zapravo, SAD će rukovoditi proširenjem NATO-a po svojoj volji i brzinom koja njemu bude odgovarala. To se dobro vidjelo i kad je odlučio da će najprije biti primljene samo Poljska, Češka i Mađarska. Iako je više europskih država, osobito Francuska i Italija, uporno zahtijevalo istodobno prihvaćanje Rumunjske i Slovenije, nitko uopće nije posumnjao da će prevagnuti američko gledište. Ali ruska se diplomacija, a da i ne govorimo o osobnim reakcijama predsjednika Jeljcina, boji NATO-ova proširenja ponajprije zato što u tome vidi samo prvi korak. Nitko ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet Poljske, Mađarske ili Češke, ali stanje u nekim susjednim državama posve je drukčije i tamo će se teško održati stabilnost i sadašnje teritorijalno i političko stanje. Takav se problem postavlja u vezi s nekadašnjim sovjetskim republikama na istoku Europe (Estonija, Letonija, Litva, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija). Ako se NATO, ohrabren presedanom - pristupom Poljske, Mađarske i Češke - jednog dana odluči proširiti i na te države, radit će se o državama u kojima žive i Rusi, a tamo bi u pitanje bili dovedeni i ruski interesi. To se može vidjeti već i u javno iskazanim stavovima vlada triju baltičkih država. U deklaraciji objavljenoj u Tallinnu 27. svibnja 1997. godine, istog dana kad su potpisani sporazumi između Rusije i NATO-a, u nazočnosti poljskog i ukrajinskog predsjednika, te su tri države izjavile da se i one namjeravaju priključiti političkoj i vojnoj organizaciji Zapada. A upravo tu se krije opasnost nove američke strategije", piše novinar Paul-Marie de la Gorce, autor knjige 'Posljednje carstvo' (Dernier Empire) u izdanju kuće Grasset (Pariz, 1996.). 240157 MET jul 97