SLOBODNA DALMACIJA: Z. ŠEPAROVIĆ - ŠUŠAK NE SMIJE POĆI U HAAG!

SPLIT, 23. srpnja (Hina) - U povodu ponovnog upućivanja subpoene Hrvatskoj iz međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu, novinarka Slobodne Dalmacije Silva Pavić-Stazić razgovarala je s profesorom kaznenog prava dr. Zvonimirom Šeparovićem koji pojašnjava razloge koji su doveli do ponovnog zahtjeva o dostavljanju nekih dokumenata važnih za slučaj Blaškić, pod prijetnjom kazne. #L# "Statut Međunarodnoga suda za ratne zločine kombinacija je kontinentalnog, odnosno rimskog i commonwelthskog, odnosno anglosaksonskog prava koji je preuzela Amerika i Australija, a tzv. 'sub poena dues tecum' izričita je tvorba anglosaksonskog pravnog sustava. U konkretnom slučaju riječ je o tome da se preko Međunarodnoga suda za ratne zločine, koji ima pretenziju prerasti u stalni sud takve vrste, u europski pravni sustav uvodi američka verzija pravnog sustava", objašnjava u uvodu dr. Šeparović. Analizirajući činjenicu da je Sudsko vijeće Međunarodnog suda odbacilo prigovor hrvatske Vlade o statutarnoj neutemeljenosti tzv. naloga sub poene (upućen još u siječnju) i potvrdilo hrvatskoj državi i ministru Šušku spomenuti nalog, Šeparović kaže: "Očito da je sudsko vijeće našlo elemente u Statutu Međunarodnoga suda kojim se može nametnuti obveza državama da pod prijetnjom kazne u istražnom postupku izvršavaju nalog Suda. Doista, Statut Haaškog suda, koji priznaje i Hrvatska svojim Ustavnim zakonom o suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine, kaže da su države dužne surađivati sa Sudom u istražnom postupku optuživanja osoba optuženih za teške zločine protiv međunarodnoga humanitarnog prava. U tom se dokumentu još kaže da su države dužne bez odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili ispuniti svaki nalog Sudu uključivo i sljedeće: dužnost identifikacije i lociranja optuženih osoba, davanje iskaza i pružanje dokaza, davanje dokumenata i isprava, pritvaranje i zadržavanje optuženih te predaja ili izručenje optuženih Međunarodnom sudu. Te su obveze izričito navedene u Statutu toga suda i Hrvatska je dužna slijediti ih zbog nekoliko razloga: prvo, Međunarodni sud za ratne zločine osnovalo je Vijeće sigurnosti UN-a, što znači da je nadnacionalan i da je jači od nacionalnog prava; drugo, zato što je Hrvatska svojim Ustavnim zakonom o suradnji s tim sudom pristala i obvezala se na suradnju i, treće, možda najvažnije, na suradnju nas obvezuju daytonski sporazumi", napominje Šeparović i ocjenjuje kako sudsko vijeće "inzistira na poštovanju daytonskih sporazuma". Procjenjujući izglede da viša instancija poništi nalog pod prijetnjom kazne upućen Hrvatskoj i ministru Šušku, Šeparović kaže: "Hrvatska Vlada preko svoga pojedinog ministra ili posebnog povjerenstva može uložiti prigovor predsjedniku Međunarodnog suda, kao višoj instanciji od sudskog vijeća. Situacija je dosta ozbiljna i treba postupiti razumno, što će reći ocijeniti sve okolnosti, i dostojanstveno, a nadasve stručno. Uvidom u sve dokumente, posebice Statut Haaškog suda i pojedine elemente daytonskoga sporazuma, i uz znanje međunarodnoga i međunarodnoga kaznenog prava potrebno je ocijeniti sve elemente iz obzora struke i onda postupiti energično kako bi se očuvali hrvatski nacionalni interesi". Na molbu novinarke da objasni koje su sve mogućnosti na raspolaganju hrvatskoj Vladi "u smislu da ispuni svoje obveze i time poštedi Hrvatsku od međunarodne političke i ekonomske izolacije, a istodobno ne naškodi generalu Blaškiću, odnosno da sama sebi u nekim budućim slučajevima pred sudom ne stavlja omču oko vrata", Šeparović odgovara: "Hrvatska uvijek ima pravo zadržati privilegij koji je priznat u svakom pravnom poretku, pa mora vrijediti i u svjetskom - nitko nije dužan davati podatke protiv sebe samoga i nitko nije dužan narušavati sustav nacionalne sigurnosti. Polazeći s te pravne osnove, mogućnosti manevriranja nisu male. Treba biti oprezan i mudar, a to znači učiniti onoliko koliko se mora i ne više od toga, a ipak dovoljno da nam se ne predbacuje nesuradnja sa Sudom". Na upit novinarke je li mudrije da ministar Šušak ili neki drugi ministar ili Vladin izaslanik odu u Haag i obrazlože razloge zbog kojih hrvatska Vlada ne može dati dokumente ili je bolje "zaobilaziti taj lijepi nizozemski gradić", Šeparović odgovara: "Osobno mislim da ministar Šušak neće, niti bi smio, a po mom sudu nema ni potrebe, ići u Haag pred Sud. Takav je zahtjev prema aktualnome ministru jedne suverene i članice UN-a države po svim parametrima međunarodnog prava presedan. Ministar Šušak, dakle, nikako ne bi smio ići u Haag. Ima niz načina kako se toj neugodnoj situaciji može doskočiti. Jedan dio dokumenata može se dostaviti, ali ne i oni koji bi štetili Blaškiću. Sav teret dokazivanja krivnje mora biti na onoj drugoj strani". Komentirajući tezu da odluka Sudskog vijeća ne može imati nikakav pravni učinak jer Međunarodni sud ne raspolaže nikakvim mehanizmom kažnjavanja, dr. Šeparović napominje: "Sankcije su u rukama Vijeća sigurnosti. Riječ je o sankcijama koje se tiču mogućnosti političkog djelovanja i međunarodne suradnje. Kazna može biti u obliku političkog pritiska u smislu daljnje ekonomske i političke izolacije Hrvatske". Na primjedbu novinarke kako onda "onaj 'podsmijeh europskih kolega američkoj sutkinji McDonald', koji donosi jedan hrvatski dnevnik i nije uvjerljiv", već je prije "riječ o osveti europskih kolega što nisu mogli zadržati odlučujući utjecaj europskog pravnog sustava nad Sudom koji se nalazi na domaćem terenu", dr. Šeparović odgovara: "Očito je da je anglosaksonski pravni sustav i ovom odlukom potvrdio svoju dominaciju u Međunarodnome sudu za ratne zločine, pa ja stoga odluku Sudskog vijeća doista ne bih nazvao 'odlukom za podsmijeh', kako se moglo pročitati u nekim novinama. Riječ je jednostavno o tome da se Međunarodnome sudu, koji ponavljam ima pretenziju prerasti u stalni, osigura mehanizam pomoću kojega mogu natjerati pojedine države da dostave potrebne dokaze". (Hina) dp bn 230745 MET jul 97