ITALIJA - LA REPUBBLICA - EURO - 22. VII.

Ž4=ITALIJA Ž1=LA REPUBBLICA Ž2A=22. VII. 1997. Ž3=Dvije težine i dvije mjere "Dvije težine i dvije mjere. Na dan kad Italija potvrđuje poraz inflacije (jedan od parametara Maastrichta) i ubire pohvale 'Financial Timesa', Francuska službeno objavljuje da u 1997. neće svoj javni manjak smanjiti na 3% unutarnjeg brutto proizvoda (drugi kriterij Maastrichta). No za nas ispiti nikada ne svršavaju, dok je Theo Weigel, njemački ministar financija, ulazak Francuske u jedinstvenu valutu proglasio sigurnim. Dvije težine, dvije mjere, to je očito. Važno je razumjeti zašto i predvidjeti posljedice tog neobjavljenog stanja u kojem je jedna od dviju vodećih zemalja Europske unije zapravo već dobila dopuštenje da odstupa od Maastrichta. Pogledajmo činjenice. Parametara za ulazak u jedinstvenu valutu od početka (prvi siječanj 1999.) ima pet: javni manjak od 3% unutarnjeg brutto proizvoda, javni dug od 60%, niska inflacija, niske kamate, stabilna valuta. Jučer je Jospinova vlada izjavila da neće poštivati kriterij manjka. Pred rupom od 10-15 tisuća milijardi lira, francuski je ministar financija Dominique Strauss-Kahn najavio manevar od 9 tisuća milijardi. Manjak koji šeće između 3,5-3,7 posto, snizit će se na 3,1-3,3% brutto proizvoda. Strauss-Kahn je potvrdio želju da napravi euro: no u tim okolnostima s fleksibilnim tumačenjem brojaka. Njemačka razumije pripjev i pokorava se. Ne samo stoga što Helmut Kohl sa svoje strane prokleto nastoji centrirati cilj - manjak. Ali ponajprije stoga što, kako je primijetio Weigel poslije objave u Parizu, 'monetarna unija bez Francuske ili Njemačke ne bi imala smisla'. Turnusni predsjednik Europske unije Luksemburžanim Juncker razumio je poruku i dodao, gorljivo, da je Pariz 'pokazao svoju volju da sudjeluje u euru'. Komentar djelomično zaslužuje Europsko povjerenstvo ili, bolje, francuski odbornik Yves Thibault de Silguy, mjerodavan za jedinstvenu valutu. De Silguy se 23. travnja borio da Bruxelles odobri one 'svjedodžbe stručnjaka' koje su za Njemačku i Francusku predviđale manjak od 3% naspram 3,2% za Italiju. Danas je jasno da je ta prosudba utjecala na politička razmišljanja. To ne svjedoči u korist povjerenstva. Ako Europa mora ponovno zadobiti povjerenje građana, njezin izvršni odbor ne može biti jednostavan bilježnik odnosa snaga između zemalja članica. Bilo bi naivno zanemariti težinu povijesti: Francuska ubire plodove onoga što je posijala. Svoju pokretačku ulogu tijekom četrdeset godina europske konstrukcije. Financijska sanacija koju je otpočeo Mitterrand daleke 1983. (tržišta dugo pamte pa se ne uzbuđuju ako Pariz 'prijeđe' koju decimalu). Na posljetku je veliki francusko-njemački pakt ustavni dokument Maastrichta: Europa podnosi njemačko ponovno ujedinjenje koje zauvijek mijenja političku ravnotežu, Njemačka se odriče marke i monetarne suverenosti. Francusko-njemački dogovor se nastavlja unatoč Jospinovim trzajima. Kakve su posljedice za nas? Prevladava optimistički ton. Što više od drugih nastoje smanjiti manjak i okreću se političkom tumačenju Sporazuma, to su naše šanse veće. A osim toga, to je sigurno, Francuska nas želi unutra. U to vjeruju i tržišta, i to pokazuju povjerenjem u liru. Ne bismo htjeli pokvariti svečanost, ali treba podsjetiti da je put od danas pa do svibnja 1998. (dana presude kad će vođe vlada odlučiti hoće li krenuti euro) još dug i moglo bi biti iznenađenja. Slušamo predsjednika središnje njemačke banke Hansa Tietmayera: 'Bundesbanka neće sudjelovati u raspravi o 2,9 ili 3 ili 3,1 posto jer drži da je presudna tema održivosti'. Održivost je čarobna formula kojom se tumače brojke da bi se shvatilo da će zemlje koje polože ispit biti stabilne i pouzdane tijekom dugog razdoblja. Euro je neraskidiv brak, Sporazum ne predviđa razvod. Zna se što se misli o našoj pouzdanosti, primjerice što misli Bavarska: na ratnoj je nozi s Bonnom samo stoga što nas je Kohl pustio u schengenski klub, među zemlje koje ukidaju granični nadzor. Italija bez carine je sinonim za zarazu: mafija, potajni useljenici, droga. Francuzi će nam pomoći, ali koliko? U međuvremenu je Francuska, da bi odvratila pozornost od svojega manjka, okrenula parametar na javni dug. Napravila je to s namjerom da Nijemce dovede u poteškoće: njihov dug prelazi 60% i još raste. Naš se smanjuje, ali još je uvijek 122% od brutto proizvoda. I sada kad se manjak oprašta, treba ponuditi druga sredstva za umirenje more njemačkih birača koji u najavljenoj smrti marke mračno naslućuju uništenje uštede.(...) Rasprava o decimalama je dosad bila prilično smiješna onima koji znaju da je 0,2% od brutto proizvoda rub statističke pogreške. Ružan manevar Jospinove vlade od kojeg su dvije trećine postignute novim porezima na poduzeća, neće biti dovoljan da centrira parametar, ali bi morao svratiti pozornost svih na strogost na tom starom kontinentu koji drži svjetski rekord u porezima i nezaposlenosti. Težak put prema jedinstvenoj valuti imao je čast pokazati koliko su slični problemi koji muče nas, Francuze, Nijemce: preskupe mirovine zajamčene premladim radnicima, fiskalni i porezni pritisak koji obeshrabruje poduzeća da stvore nova radna mjesta, bijeg bogatih poreznih obveznika i kapitala u fiskalne rajeve. Prijeko je potrebno smisliti nove svjedodžbe koje će nam reći tko svladava te probleme" - piše među ostalim Federico Rampini.#L# 230139 MET jul 97