ZAGREB, 18. srpnja (Hina) - Danica Juričić razgovarala je s dr. Radovanom Vukadinovićem, politologom, dobitnikom nagrade Europski krug, koji analizira sadašnju situaciju na našim prostorima. Neposredni je povod prezentacija njegove
knjige 'Postkomunistički izazovi europskoj sigurnosti - Od Jadrana do Baltika'.
ZAGREB, 18. srpnja (Hina) - Danica Juričić razgovarala je s dr.
Radovanom Vukadinovićem, politologom, dobitnikom nagrade Europski
krug, koji analizira sadašnju situaciju na našim prostorima.
Neposredni je povod prezentacija njegove knjige 'Postkomunistički
izazovi europskoj sigurnosti - Od Jadrana do Baltika'. #L#
Inicijative za regionalnom suradnjom, odnosno regionalna sigurnost,
bitne su teme njegove knjige, a pojašnjavajući svoje viđenje problema,
dr. Vukadinović, uz ostalo, napominje: "Regionalna suradnja i
regionalna sigurnost jesu kategorije koje su odavno u optjecaju, ali
koje su posebice dobile na težini onoga trenutka kada je postalo jasno
da treba nešto učiniti sa zemljama tzv. novih demokracija; u vrijeme
kad se treba uključivati u Europu, a vrata Europe u pravom su smislu
riječi još uvijek zatvorena za veliki dio tih zemalja. Prema tome, ne
bih nikako postavljao regionalnu suradnju, regionalno okupljanje,
sigurnost, kao nešto što je negativno samo po sebi. To je nešto što je
neizbježno, to je nešto bez čega se danas svijet ne može zamisliti, a
drugo je naravno pitanje kako će to biti organizirano, s kakvim
instrumentarijima, tko će u tome sudjelovati i, naravno, tko će to
izvana na određeni način nastojati koristiti ili možda
zloupotrijebiti".
Uspoređujući u tom kontekstu SECI inicijativu i regionalni pristup
EU, dr. Vukadinović ocjenjuje:
"Hrvatska je danas sučeljena s dva plana: jedan je regionalni
pristup EU-a koji zapravo govori o području bivše Jugoslavije, plus
Albanije. EU, naravno iz vlastitih razloga, podupire pristup koji je
na jednoj strani vezan uz kompletnu filozofiju europskoga
integriranja, jer je u EU-u uvijek prevladavalo uvjerenje da treba
pomagati sve oblike regionalne suradnje od Europe, preko Afrike,
Latinske Amerike, i da je taj regionalizam jedan put prema višem
stupnju integracije. I drugo, ako se te zemlje na stanovit način
natjerava ili motivira da surađuju, onda im se tako daje šansa za
suradnju, pomaže se oblike njihove suradnje, međutim, ipak ih se drži
po strani od EU-a. Dakle, nema neke brzine u stvaranju situacija koje
bi remetile tijekove povezivanja u EU, koji također prolaze kroz
različite faze.
SECI je mnogo širi, SECI je zapravo američki odgovor, ja bih rekao
na one kritike i na one negativnosti koje su bile prisutne u
regionalnom pristupu EU-a. Amerikanci su jednostavno iz svojih
pragmatičnih razloga nastojali čitavu stvar proširiti i pokazati da se
ne govori isključivo o zemljama bivše Jugoslavije, nego da se uzima i
ovaj vanjski pojas oko njih, da je to jedno povezivanje zemalja koje
su i na Balkanu i u srednjoj Europi. Zbog toga se ne može govoriti
isključivo kao o nekome balkanskome povezivanju, nego je to šire
jugoistočno europsko povezivanje. To je termin koji je sada mnogo u
optjecaju i koji nas nekako postavlja u područje jugoistočne Europe.
Je li to loše ili dobro? Naravno, mi stojimo tu gdje stojimo i ne
može se ni jedna zemlja izdvojiti iz toga područja, hoće li se to
zvati Balkan ili jugoistočna Europa, ili ćemo inzistirati da smo
mediteranska zemlja ili srednjoeuropska zemlja, mi smo zapravo sve to
zajedno. Kada bi bilo sreće, mogli bismo pledirati da idemo u srednju
Europu, da se približavamo CEFT-i, da ulazimo u te oblike povezivanja,
a ako bude neke potrebe, da najprije prođemo kroz ovaj jugoistočni, a
ako tu postoje jasni interesi, ako se pronađu mogućnosti, onda mislim
da to isto tako odgovara i interesima hrvatske vanjske politike",
ocjenjuje dr. Vukadinović.
Odgovarajući na procjene da je međunarodni položaj Hrvatske
poremećen zbog politike prema BiH, dr. Vukadinović kaže: "BiH je
svakako jedno od krucijalnih pitanja i moglo bi se reći da je
međunarodni položaj Hrvatske, ako gledate smjer Hrvatske spram NATO-a,
Partnerstva za mir, ako gledate odnos Hrvatske i EU-a, Hrvatske i
CEFT-e, da je u velikoj mjeri determiniran Bosnom. Naime, očito je da
je ovoga trenutka nemoguće razmišljati o nekim hrvatskim
vanjskopolitičkim velikim potezima, o uključivanju Hrvatske u više
oblike suradnje, a da se prethodno ne riješi pitanje Bosne i
Hercegovine. Riješiti ga na koji način? O ovoj 'daytonskoj formuli'
koja se jednom dijelu mojih kolega u SAD čini prihvatljiva, a drugima
je to čisti SF, vrlo je teško govoriti. Ako govorimo ovoga trenutka o
hrvatskoj državnoj politici, onda ta hrvatska državna politika mora
voditi računa o nekoliko elemenata koji su konstante u BiH: jedna je
da u BiH postoji hrvatski živalj; druga je da je upravo taj živalj iz
BiH aktivno sudjelovao i pomagao stvaranje nezavisne hrvatske države,
i na kraju krajeva, da je isto tako taj dio BiH svim mogućim nitima od
gospodarskih, prometnih do kulturnih i civilizacijskih povezan s
Hrvatskom kao maticom.
To bi naravno značilo da u nekoj jako idealnoj konstrukciji, kada bi
se govorilo o BIH kao stvarno ravnopravnoj državi svih triju naroda, u
kojoj bi oni mogli zajedno sretno obnašati sve te funkcije i sretno
živjeti, da bi tada bilo puno lakše razvijati odnose s takvom BIH i da
bi onda bio stvoren jedan prostor za normalno komuniciranje, za
otvorene prohodne granice, kontakte i sve ostalo. To je možda slika
budućnosti i uvijek kolegama u svijetu kažem, na svim tim skupovima,
da ako želi Zapad ostati u BiH još 30 godina, onda stvari tamo mogu
funkcionirati. Ono što se danas događa u BIH to je tek jedna riješena
komponenta. Granične crte su povučene i u BiH postoji jedno stanje
kakva-takva mira. Drugo je, naravno, pitanje što je sa svim ostalim
problemima: vraćanjem izbjeglica, suđenjima ratnim zločincima,
stvaranjem BiH kao jedinstvene države i jedinstvenih državnih
institucija. To je proces koji bi trebao biti obavljen u ovom drugom
razdoblju", smatra dr. Vukadinović.
(Hina) dp mi
180035 MET jul 97