VJESNIK: GOOD BYE, STARI NATO!

ZAGREB, 9. srpnja (Hina) - U ozračju primitka novih članica u NATO-savez, Nenad Ivanković u današnjem Vjesniku piše o novom izgledu toga pakta, odnosno o razlozima koji su doveli do primanja tih, a ne nekih drugih zemalja, odnosno do tog broja novoprimljenih zemalja. Posebno tu izdvaja odlučujući utjecaj Amerikanaca koji se protive prebrzom otvaranju NATO-a jer bi to moglo "ugroziti odnose s ionako labilnom i nepredvidljivom Rusijom". Upozorava pritom na činjenicu da, s izuzetkom Poljske, "drugi glavni kandidati za prijam - Češka i Mađarska - nemaju zajedničku granicu s Rusijom i svakako su daleko od eventualne prijetnje i ruskog presizanja. S druge strane, zemlje koje su potencijalno ugrožene ili se tako osjećaju i koje se nalaze u svojevrsnom vakuumu, kao baltičke države te Ukrajina, a jednim dijelom i Rumunjska i Bugarska, nisu na dnevnom redu za prijam u NATO!", napominje Ivanković. Iz toga zaključuje kako, ako se po strani ostave materijalni troškovi, "ostaje činjenica da ovo povijesno proširenje Sjevernoatlantskoga pakta na Istok najmanje ima veze sa sigurnosnim potrebama. Ono je prije svega motivirano političko-moralnim razlozima", smatra Ivanković i u nastavku objašnjava: "Jedan zapadni analitičar ovih je dana u vezi s tim napisao: "'Real-politički gledano, stare članice NATO-a s proširenjem ne dobivaju ništa više na strateškoj siguirnosti. Nove države između Baltika i Balkana tvore tampon zonu prema Zapadnoj Europi, svejedno jesu li članice NATO-a ili nisu. Budu li Poljska ili Mađarska ikada konfrontirane s akutnom opasnošću, glavne europske sile odlučit će o stupnju podrške shodno vlastitoj interesnoj situaciji'". Ako se ima na umu da je u članku 5. Atlantske povelje ta podrška definirana u rasponu od slanja brzojava sućuti pa do otvorene vojne intervencije, onda je posve jasno na što cilja navedeni citat", komentira Ivanković. Uza sve to, sam je NATO pritisnut svojevrsnom egzistencijalnom krizom. Nakon što je bez ispaljenog metka dobio hladni rat, taj vojno-politički savez, koji se nerijetko voli definirati i kao "zajednica vrijednosti" (unatoč činjenici da su Grčka i Turska bile njegove članice i u vrijeme kada su u Ateni i Ankari stolovale vojne hunte!), ostao je bez vidljivog protivnika. A time, gledano iz strogo sigurnosnog kuta, i bez pravog razloga postojanja. Reforme koje se poduzimaju, uključujući tu i integraciju dojučerašnjeg neprijatelja (Moskve), imaju prije svega "kompenzacijski karakter", a manje su usmjerene na stvaranje sveeuropske sigurnosne arhitekture. O tome kazuje i restriktivna politika proširenja kao i gotovo potpuna "amerikanizcija" europske sigurnosne politike koja je uglavnom motivirana globalnim razlozima i pobudama, a ne toliko specifičnim europskim potrebama. U toj točki leži i razlog sukoba između Francuske i Amerike oko NATO reformi, uključujući tu i želju Pariza da se u sklopu NATO-a osigura kakav-takav europski vojni kontigent koji bi bio na raspolaganju samim Europljanima", ocjenjuje Ivanković i zaključuje: "Ako se svemu tome dodaju i oni isti ili slični problemi koji već danas pritišću Europsku uniju, naime nedostatak mehanizma za balansiranje različitih interesa i za donošenje zajedničkih odluka u perspektivno sve većem NATO-u, onda se čini pogođenom opaska jednog briselskog diplomata koji je, vezano za predstojeće proširenje, rekao: "'Good bye, stari NATO!'. Stara dobra vremena, kad je postojalo zajedništvo među jednako nastrojenima i malo njih, prošla su. Sada se krećemo prema neizvjesnoj budućnosti'." (Hina) dd 090819 MET jul 97