ZAGREB, 5. svibnja (Hina) - Razred za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) priredio je danas u Akademijinoj palači u Zagrebu komemorativni sastanak posvećen životu i radu akademika Marina Franičevića. Akademik
Rafo Bogišić podsjetio je na Franičevićev prinos istraživanju hrvatske književne prošlosti dok je član-suradnik HAZU dr. Ante Stamać govorio o pjesničkom opusu akademika Marina Franičevića.
ZAGREB, 5. svibnja (Hina) - Razred za književnost Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti (HAZU) priredio je danas u Akademijinoj palači u
Zagrebu komemorativni sastanak posvećen životu i radu akademika Marina
Franičevića. Akademik Rafo Bogišić podsjetio je na Franičevićev prinos
istraživanju hrvatske književne prošlosti dok je član-suradnik HAZU
dr. Ante Stamać govorio o pjesničkom opusu akademika Marina
Franičevića. #L#
Po riječima akademika Bogišića, prvi je Franičevićev "nastup" u
znanstvenom radu na proučavanju hrvatske književne prošlosti bio
prilog "Marko Marulić i hrvatska književna historiografija", objavljen
u časopisu "Republika" 1946. godine. Tim je prilogom, istaknuo je
Bogišić, "Franičević najavio svoju osobnu prekretnicu napustivši javne
tzv. društveno-političke staze i okrenuo se književno-znanstvenom
radu". Poslije dugogodišnjega objavljivanja u književnim i znanstvenim
časopisima, mahom Akademijinim, rekao je Bogišić, "Marin Franičević
svoj rad na pročavanju hrvatskoga humanizma i renesanse zaokružuje
velikim sintetskim djelom 'Povijest hrvatske renesansne književnosti',
objavljenim 1983. godine".
Franičevićevo pak pjesništvo, kazao je Ante Stamać, koliko izrazom
toliko i sadržajem, u sebi nosi sve dvojbe povijesnog razdoblja u
kojemu je nastajalo i mijenjalo se. Napisavši desetak zbirki pjesama
na standardnom hrvatskom književnom jeziku te čakavskom Franičević je,
dometnuo je Stamać, izložio pomake u općoj hrvatskoj lirici toga doba,
ali i u vlastitome pjesničkom putu. Franičević je, zaključio je Ante
Stamać, "pjesnik neuspjela bijega od duševnosti, čovjek svoga doba i
znalac njegovih povijesnih prijepora, zauzet u početku na obzorjima
koja su se dijelu njegova naraštaja činila zovom budućnosti, a koji je
svojim kasnijim pjesništvom u tišini i samopribranosti svoj 'pjev'
sveo na snatrenje o izgubljenim mogućnostima i ljudskom vremenu kao
kriteriju vremena svijeta".
(Hina) ip vkn
051746 MET may 97