HONG KONG, 5. svibnja (Hina) - Posljednjih su dana iz Sjeverne Koreje, unatoč njezinoj poslovičnoj zatvorenosti, počeli stizati ne samo službeni zahtjevi za pomoć već i dramatična svjedočanstva o stanovništvu koje se hrani travom i
hrastovom korom, o više od stotinu umrle djece, o bolnicama u kojima nemaju čime hraniti bolesnike. Masovna glad sve više ugrožava sjevernokorejsko stanovništvo, dok oskudna međunarodna pomoć još uvijek slabo pristiže.
HONG KONG, 5. svibnja (Hina) - Posljednjih su dana iz Sjeverne Koreje,
unatoč njezinoj poslovičnoj zatvorenosti, počeli stizati ne samo
službeni zahtjevi za pomoć već i dramatična svjedočanstva o
stanovništvu koje se hrani travom i hrastovom korom, o više od stotinu
umrle djece, o bolnicama u kojima nemaju čime hraniti bolesnike.
Masovna glad sve više ugrožava sjevernokorejsko stanovništvo, dok
oskudna međunarodna pomoć još uvijek slabo pristiže. #L#
Pojavile su se i glasine o kanibalizmu, o roditeljima koji ubijaju
djecu i o starcima prepuštenim smrti. Počelo se obistinjavati ono što
se najavljivalo od početka godine, kako će u Sjevernoj Koreji, ne
stigne li pomoć iz inozemstva, tijekom ljeta izbiti epidemija gladi.
Stručnjaci UN još su početkom godine procijenili da je Sjevernoj Koreji
hitno potrebno 2,3 milijuna tona hrane. U diplomatskim krugovima se o
pomoći mnogo govorilo, ali u međuvremenu je malo toga bilo učinjeno.
Međunarodna zajednica, pogotovu Južna Koreja, SAD i Japan, obećavala
je pomoć, ali je ova ili presporo stizala ili je bila ponuđena uz
uvjete koje nepovjerljivi komunistički režim u Pyongyangu nije bio
spreman ispuniti. Japan je, primjerice, prvo zahtijevao razjašnjenje
sudbine svojih građana nestalih tijekom posljednjih deset godina, za
koje se sumnja da su oteti i da se nalaze u Sjevernoj Koreji.
Washington i Seoul su se nadali kako će teškoće Pyongyanga s hranom
primorati posljednji staljinistički režim na veću popustljivost. Prije
dva tjedna su vlade SAD i Južne Koreje službeno u New Yorku pokrenule
razgovore na koje su bili pozvani i predstavnici Pyongyanga. Osobito
se američka administracija nadala da će razgovori prerasti u prave
mirovne pregovore kojima bi se završila desetljećima duga napetost na
korejskom poluotoku. Korejski rat u kojem su se Amerikanci borili na
strani Juga, a više od milijun kineskih "dobrovoljaca" na strani
Sjevera, završen je 1953. primirjem. Međutim, do danas nije bio
postignut nikakav trajni mirovni dogovor.
Predstavnik Međunarodnog Crvenog križa u Pyongyangu izjavio je prije
nekoliko dana da će polovicom ovog mjeseca u cijeloj zemlji biti
potpuno ispražnjena sva skladišta. Ozbiljnost krize potvrđuje i
činjenica da je nedostatak hrane počeo pogađati i 1,3 milijunsku
vojsku. Južnokorejska televizija je emitirala dokumentarne snimke na
kojima se vide sjevernokorejski vojnici kako u riječnom šljunku traže
žabe.
Humanitarna katastrofa u S. Koreji najčešće se povezuje s poplavama
koje su dvije godine zaredom uništile cjelokupni urod. Međutim, i bez
tih prirodnih katastrofa S. Koreja se već duže vrijeme teško borila s
kroničnim nedostatkom hrane. Unatoč ideologiji samodovoljnosti, tzv.
juche filozofiji oslanjanja na vlastite snage, rigidni komunistički
sustav u S. Koreji nikad nije bio sposoban proizvesti dovoljno hrane
za svoje 23-omilijunsko stanovništvo. Kao i drugdje tijekom ovoga
stoljeća, sustav kolektivnih farmi se i u S. Koreji pokazao posve
neproduktivnim. Jednako kao što je nakon uvođenja kolektivnih zadruga
izbila masovna glad u Rusiji, ili kao što je u Kini zbog Maovih
kolektivističkih eksperimenta smrtno stradalo više od 30 milijuna
ljudi, dok je Pol Potova kolektivistička utopija gotovo uništila narod
Kmera, slične su posljedice zadesile i Sjevernu Koreju. I u godinama s
najboljim urodom ona je uspijevala vlastitom proizvodnjom zadovoljiti
samo dvije trećine potreba. Njeno stanovništvo je desetljećima patilo
od kronične neuhranjenosti, zbog čega je danas prosječan stanovnik
sjevera poluotoka 7-10 cm niži od svoga sunarodnjaka na jugu.
Režim u Pyongyangu se još od rata s Južnom Korejom oslanjao na pomoć
u hrani iz Kine i bivšeg Sovjetskog Saveza. No, nakon pada komunizma
pošiljke iz Moskve su potpuno prestale stizati, a Dengova Kina,
zaokupljena manje ideologijom, a više vlastitim gospodarskim
reformama, također je znatno smanjila svoje isporuke. Deng Xiaoping je
reformama u Kini pokazao da je dovoljno raspustiti kolektivne zadruge
i vratiti zemlju seljacima pa da se gotovo preko noći riješi problem
manjka hrane. Međutim, sjeverokorejski komunistički diktatori,
preminuli Kim Il-sung i njegov sin i nasljednik Kim Jong-il su odbili
provesti bilo kakve reforme. Bez "bratske pomoći" zemlja više nije
bila u stanju održati sustav proizvodnje koji se u međuvremenu, bez
umjetnih gnojiva i nafte, čak i bez životinja za vuču, posve urušio.
Dugogodišnji promatrači prilika na Korejskom poluotoku se slažu da je
izlaz iz sadašnje tragične pat situacije teško vidljiv. Vlada u Seoulu
i njeni saveznici u Washingtonu i Tokiju nastoje ucjenom s hranom
primorati Pyongyang na ustupke. Svi su svjesni toga da režimu na
sjeveru prijeti potpuni kolaps jer se približava trenutak kada će i
vojska ostati bez hrane. Kina je iz ideoloških, a još više
vojno-strateških razloga, zainteresirana za održanje tog režima, no
nije spremna uputiti veću pomoć ne želeći kvariti sve značajnije
gospodarske odnose sa Seoulom. Peking bi i sam rado od vlade u
Pyongyangu iznudio promjene po ugledu na kinesku gospodarsku reformu.
Istodobno dok su sjevernokorejski vlastodršci u paničnu strahu od
bilo kakvih promjena koje bi ugrozile njihovu vlast, u čemu najvišu
cijenu plaća tamošnje stanovništvo, u Južnoj Koreji, koja je
desetljećima sanjala o slomu militantnog i agresivnog susjeda na
sjeveru, strahuju da bi brzo ujedinjenje bilo prevelik teret za
njihovo gospodarstvo.
(Hina) bla br
051311 MET may 97