ANKARA, 1. svibnja (Hina) - Na turskoj političkoj sceni vode se, s manje ili više uspjeha, tri teška, slojevita i vrlo neizvjesna sukoba: prvi, protiv separatista zabranjene marksističke Kurdske radničke stranke (PKK), drugi, oko
obaranja prve islamističke vlade u 73-godišnjoj povijesti suvremene sekularne Ataturkove Republike i, treći, bez sumnje i najteži - medijski rat. U kolopletu tih zbivanja treba tražiti i odgovor na temeljno pitanje o tome kuda ide današnja 70-milijunska Turska.
ANKARA, 1. svibnja (Hina) - Na turskoj političkoj sceni vode se, s
manje ili više uspjeha, tri teška, slojevita i vrlo neizvjesna sukoba:
prvi, protiv separatista zabranjene marksističke Kurdske radničke
stranke (PKK), drugi, oko obaranja prve islamističke vlade u
73-godišnjoj povijesti suvremene sekularne Ataturkove Republike
i, treći, bez sumnje i najteži - medijski rat. U kolopletu tih
zbivanja treba tražiti i odgovor na temeljno pitanje o tome kuda ide
današnja 70-milijunska Turska. #L#
Od ishoda ove posljednje, medijske bitke, umnogome ovisi i ishod
prvih dvaju velikih sučeljavanja. Slikovito rečeno, Turska u sadašnjoj
fazi razvitka podsjeća na bosporsku političku klackalicu koja se
ljulja između Europe i Azije, istoka i zapada i njihovih civilizacija.
Unatoč svom stoljećima snažnom doticaju s Europom, krajnje je
neizvjesno, barem u sadašnjem trenutku, odrediti koja će od dviju
strana prevagnuti.
Naime, dok turski premijer Necmettin Erbakan i njegovi islamisti žele
svoju zemlju vidjeti u zajednici muslimanskih država, njegova
zamjenica i šefica diplomacije Tansu Ciller nastoji prevagnuti
na stranu Europske unije (EU) i zapada uopće. Sigurno je da ona u tome
ima i potporu vodećih oporbenih stranaka te nedodirljive turske
vojske. Jamačno, sve njih ujedinjuje zajednička bojazan da bi svako
udaljavanje od europske petnaestorice moglo potaknuti rast islamskog
fundamentalizma na turskom tlu.
Mada su objektivni uvjeti za takav razvoj događaja prilično skromni
(islamistička Stranka blagostanja na prosinačkim izborima 1995. dobila
je oko 22 posto glasova), sigurno je da se ništa ne želi prepustiti
stihiji ili slučajnosti. Tim više jer se na budućem usmjerenju Turske
testiraju i cjelokupni odnosi islamskog i kršćanskog svijeta,
posebice glede njihove moguće koegzistencije u brižljivo pripremanoj
arhitekturi novog svjetskog poretka i podjele sfera utjecaja u 21.
stoljeću. Ako službena Ankara položi taj test, sigurno je da bi se
tada mogla otvoriti "zapadna vrata" i za ostale islamske zemlje.
U tom sklopu bitka za gospodarenje informacijama dobiva u turskim
uvjetima razmjere hamletovske dileme "biti ili ne biti". U njezinu je
žarištu nastojanje da se vlastita informacija predstavi kao konačna
i neoboriva istina, dok je krajnji cilj uvijek isti: vezati golemo
tursko glasačko tijelo za svoje ideje i politička usmjerenja. Na to je
zorno, prije nekoliko dana, ukazalo i otvaranje nove ankarske privatne
televizijske mreže CTV, kojem je bio nazočan i predsjednik Suleyman
Demirel i drugi najviši turski dužnosnici.
Ta TV promocija koja je, uz obilno jelo i piće za nekoliko tisuća
uzvanika, stajala oko milijun dolara, već je prigodnim izborom glazbe
pokazala da će programska usmjerenost ove postaje biti okrenuta prema
Europi, a ne Aziji. TV gledateljima, pak, to je postalo jasno kada su na
svojim ekranima zamjetili kako je signal nove TV postaje "precrtao" TV
kanal 7 koji izražava stajališta vladajuće proislamističke Stranke
blagostanja.
Ovaj medijski slučaj ujedno je nova potvrda da se i krupni turski
kapital izravno uključio u bespoštednu bitku za medije i promicanje
svojih "antiislamističkih informacija". Dok se "sudar" islamističkih
i protuislamističkih informacija na privatnim TV postajama ocjenjuje
kao utrka bez pobjednika, glede vodećih dnevnih listova prevaga
je jasno na "zapadnoj strani". Uz dva najtiražnija i najutjecajnija
takva lista, "Milliyet" i "Hurriyet" (zajednička naklada oko 1,5
milijuna primjeraka), pojavila su se i dva nova "Yeniyuzyil" (Novo
stoljeće) i "Radikal" koji su, zahvaljujući obilnim poklonima svojim
čitateljima i skromnoj cijeni od oko 15 centi, dostigli nakladu od po
750.000 primjeraka. Možda je i suvišno reći da se iza tog pothvata
kriju najbogatiji poslovni ljudi Turske.
Promatrano iz tog kuta, borba s kurdskim separatistima, koja se već
svela u lokalne okvire, bačena je u drugi plan. Dakako, to nije i
slučaj s naporima da se potisnu Erbakanovi islamisti s kormila zemlje,
čije je svrgavanje s vlasti i trajna marginalizacija prvi i konačni
cilj i medijskog rata koji se vodi i svih puteva koji od Turske vode
prema Zapadu.
(Hina) sal br
010727 MET may 97