GLAZBA IZ NEWYORŠKOG PODZEMLJA - NJEŽNI ZVUCI U SRCU URBANE DŽUNGLE

NEW YORK, 24. velječe (Hina-Vjera Bogati) - Newyorški metro, najveća metro mreža na svijetu, sa 722 milje podzemnih linija, prestala je 80-ih godina biti stjecištem kriminala, a peronima ili hodnicima newyorške podzemne željeznice nerijetko odzvanjaju zvuci glazbe. Glazbene izvedbe 'u podzemlju' česta su pojava, a prema odluci Prometnih vlasti grada New Yorka, glazbenike na peronima i hodnicima nitko ne uznemirava u neometanom muziciranju. Iako je prema istoj odluci, pjevanje u vagonima metroa zabranjeno, nije rijetkost ni tamo susresti nadobudne pjevače, koji kažu da više od novca, kojeg će rado uzeti, žele s ljudima u metrou podijeliti "malo dobre glazbe". Glazba što odjekuje iz podzemlja New Yorka prestala je, međutim, već duže vrijeme biti tek turistička atrakcija ili način da se "utuče vrijeme" postajući pažnje vrijednim društvenim i kulturnim fenomenom. Odgovori na pitanje što je zapravo muziciranje u prostorima metroa kreću se od onog kakvog obično nudi policija tvrdeći da je riječ o nepotrebnoj buci, do onog da je riječ o poslu koji donosi zaradu, ili pak o pravu na slobodu izražavanja koje potiče socijalnu i kulturnu komunikaciju, što ističu sociolozi. Do 1985. godine prometne vlasti su zabranjivale spontane izvedbe u prostorima podzemne željeznice, a gradske su vlasti uglavnom bile mišljenja da takve aktivnosti predstavljaju prijetnju javnom redu. U razdoblju između 1985. i 1990. sviranje na javnim mjestima postalo je ustavom zaštićena djelatnost. Prevladalo je stajalište da su peroni i hodnici ispunjeni ljudima i glazbom sigurniji od prostora u kojima se nitko ne zadržava. Na odluku o legaliziranju "glazbe u podzemlju" najviše je utjecao sudski spor iz 1985. godine u kojemu se muzičar, optužen za ometanje javnog reda, pozvao na pravo slobode izražavanja i na Prvi amandman američkog Ustava i dobio sudsku potporu. K tomu, ankete provedene u razdoblju od 1990. do 1995. godine među putnicima newyorškog metroa pokazuju da gotovo nitko ne doživljava takve izvedbe kao maltretiranje. "Glazba čini vrijeme provedeno u podzemnom prostoru ugodnijim. Ona ublažava stres rutinskog putovanja podzemnom željeznicom i stres gradskog života", smatra Susie Tanenbaum, sociologinja koja je četiri godine istraživala taj fenomen i intervjuirala muzičare i putnike u newyorškom metrou. Neki putnici, nastojeći uhvatiti svoj vlak, samo projure pokraj glazbenika, no drugi su spremni čak propustiti vlak u želji da ne prekidaju zadovoljstvo slušanja glazbe u akustičnim podzemnim prostorima. "Muzika u podzemlju je najveći newyorški paradoks", tvrdi Tanenbaum. "Zato što predstavlja paradigmu ljepote u najzagušljivijem i najružnijem gradskom prostoru". Muzičari odlaze svirati i pjevati u metro da bi zaradili novac, da bi se bavili glazbom i vježbali te da bi se družili s drugim ljudima. Zarada se kreće u velikim rasponima ovisno o lokaciji, umješnosti muzičara i financijskim mogućnostima putnika. "Prije sam znao donijeti kući 200 do 300 dolara dnevno", kaže Chico, koji je već u kasnim 50-im. "Danas ljudi nemaju novca i više zaradim od prodaje kazeta". No, sviranje na javnim mjestima otvara muzičarima mogućnost da ih "otkriju" muzički izdavači, da ih netko pozove svirati na privatnim zabavama, za sklapanje prijateljstva ili čak, za neke, pronalaženje životnog druga među slušateljima. Sociolozi tvrde da glazba u podzemlju poboljšava kvalitetu života u gradu individualizma, kriminala i rasnih napetosti. "Ponekad se osjećam jadno - kao 10 minutna rock zvijezda", kaže Michael Christopher, no dodaje kako osjeća da ima svoju misiju: "New York je urbana džungla i ljudi se osjećaju malim. A vlasti im govore kako da razmišljaju i osjećaju. Zato netko treba ustati i reći da je car gol". Ljudi se uvijek skupljaju oko glazbenika - od kojih je velik broj tzv. Afričkih Amerikanaca i imigranata - i često pjevaju ili čak plešu u ritmu glazbe. Ono što newyoršku "podzemnu" glazbenu scenu čini drugačijom od drugih je upravo to miješanje stilova i glazbenika koji s raznih strana dolaze u etnički najraznolikiji grad na svijetu. Muzičari iz newyorškog metroa izvode sve - od jazza, bluesa i soula, preko reggaea, andskog ili kineskog etna do hip hopa, rocka i klasične glazbe. S obzirom da većina građana New Yorka koristi metro kao jeftiniji i brži način prijevoza, dnevno više od 3,3 milijuna ljudi prođe njegovom podzemnom mrežom. Raznolika glazba koja se izvodi pred socijalno još raznolikijom publikom briše razlike između tzv. "visoke" i "niske" kulture i istovremeno tvori kulturnu i glazbenu fuziju. Stoga se nitko ne čudi vidjeti, na primjer, dva Vijetnamca, s gitarom i usnom harmonikom, koji sviraju blues. Svjesni kulturne i društvene vrijednosti tog "podzemnog" fenomena, newyorški Metropolitan Transportation Authorities (MTA) je 1985. godine pokrenuo program pod nazivom "Glazba ispod New Yorka" (Music Under New York - MUNY). S namjerom da zaštiti i potiče glazbu u podzemlju, MUNY je do sada okupio 110 članova, a svake godine organizira audicije za nove glazbenike. Zadatak programa je osigurati najbolje, odnosno najprometnije lokacije u odnosu na 'freelancere' te zaštititi članove od mogućih neprilika s policijom. Glazba u podzemlju je "prava alternativna scena", tvrdi savjetnik pri programu MUNY Tim Higginbotham. "K tomu, ona ljudima donosi kulturu i lako je dostupna. Svatko reagira na takvu razinu komunikacije". MUNY organizira i festivale na kojima nastupaju "metro-glazbenici". U jesen 1996. godine održan je sedmodnevni jazz festival na osam lokacija u gradu. U lipnju će članovi MUNY-ja svirati na Newyorškom jazz festivalu u clubu "Knitting Factory". Izvedbe glazbenika iz podzemne željeznice dosad su objavljene na četiri CD-a uz pomoć MUNY-a ili drugih producenata. Jamie Propp i Adam Chalk producirali su prošle jeseni CD "Subplay" u kojemu su stopili jazz, rock, soul i etno glazbu - baš kao što su stopljene u stvarnom podzemlju. Izvođači u newyorškom metrou nisu samo siromašni studenti, nezaposleni ili ljubitelji ulica. Među njima je i velik broj etabliranih glazbenika iz newyorških klubova koji "odlaze u podzemlje" jer vole biti u izravnom kontaktu s ljudima i osjećaju da i tamo publika cijeni njihovu glazbu. No, bez obzira na društveno priznanje koje je dobila glazba iz podzemlja, njen zaštitni znak ostaje spontanost i odupiranje nametnutim društvenim pravilima. (Hina) vb br 241052 MET feb 97