DNEVNI PREGLED BR. 7 - 13. SIJEČNJA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 12. I. 1997. Oporbene stranke u bugarskom glavnome gradu Sofiji vele kako vlada mora podnijeti ostavku kako bi se otvorila mogućnost novih izbora. Njihov poziv za novim prosvjedima ako vlada ne podnese ostavku uslijedio je nakon nastalih demonstracija koje su održane u petak i u kojima je oštećena zgrada bugarskog parlamenta. Što stoji iza ovih događaja u Bugarskoj, odgovara Edmund Butler. "Riječ je o nedvojbeno najvećoj političkoj krizi u kojoj se našla Bugarska od pada komunizma 1989. godine. Specijalna policija nalazi se na ulicama Sofije, no kriza se već duže vremena pripremala. Za razliku od ostalih zemalja bivšeg istočnoga bloka, u Bugarskoj je gospodarstvo još uvijek u vlasništvu države koja njime i upravlja. Prošle godine inflacija se popela i do 300 posto, za što je bila prozivana vlada, i to uglavnom zbog sporog i pogrešnog donošenja odluka. U listopadu su održani predsjednički izbori na kojima je pobjedu odnio kandidat oporbene Demokratske fronte Petar Stojanov. Položaj predsjednika je u Bugarskoj bez stvarne moći, no izbore su mnogi doživjeli kao ispit popularnosti vlade, barem tako tvrdi Richard Crampton, profesor Sveučilišta u Oxfordu. = Opće je raspoloženje bilo slijedeće: Nakon dvije godine socijalističke vladavine, gospodarstvo se nalazi u kaosu, stoga su izbore ljudi doživjeli kao očitovanje javnog mnijenja, a ono je pokazalo kako komunisti više ne uživaju potporu glasača, rekao je profesor Crampton. Kriza se rasplamsala samo nekoliko tjedana nakon početka demonstracija u susjednoj Srbiji. Srpski demonstranti traže potvrdu rezultata izbora za lokalne vlasti koje je vlada poništila. Oporba i u Srbiji i u Bugarskoj kritizira svoje vlade za korumpiranu inačicu staroga komunizma, a komentatori u Bugarskoj vele kako postoji veza između demonstracija. Velislav Radev iz Sofije izvješćuje za bugarsko uredništvo BBC-a: = Svrha je, koliko vidim, svima pokazati kako je politički sustav iskvaren. Mnogo se studenata priključilo prosvjedima i oni su mi kazali kako slijede primjer Beograda. Oni to shvaćaju kao efekt prelijevanja događaja iz susjedne Srbije, veli gospodin Radev. Bugarski socijalistički predsjednik u odlasku Željo Želev veli kako se u načelu slaže sa zahtjevima oporbe, iako upozorava da bi nastavljena uporaba nasilja bila pogubna za zemlju. U međuvremenu, čini se, da vlada ukrućuje svoj stav, ustrajavajući kako neće podnijeti ostavku. U ponedjeljak će štrajkati radnici zajedno s vozačima, taksistima i lučkim radnicima, čime će se produbiti kriza u Bugarskoj." 11. I. 1997. Pregled tiska U današnjim izdanjima britanskih glasila dominiraju domaće teme, poglavito vijest da je, u interviewu koji je dao, ministar u vladi David McClain rekao da su prosjaci na ulicama gradova uglavnom Škoti, koji su na ulicama zahvaljujući vlastitu izboru. Druga vodeća tema je da bi kućni ljubimci mogli svoje vlasnike pratiti na putu u inozemstvo. Pod naslovom 'SAD žele izolirati Srbiju', Financial Times donosi bilješku Laure Silber iz Beograda. Iz teksta saznajemo da će SAD danas zatražiti od vodećih sila da još više izoliraju srbijanskoga predsjednika Miloševića zbog poništavanja rezultata lokalnih izbora na kojima je pobijedila oporba. Pomoćnik državnoga tajnika John Kornblum pozvat će američke partnere u kontaktnoj skupini da slijede SAD i obustave sve korake u reintegraciji Srbije u međunarodnu zajednicu. O gospodarskim problemima Srbije koji su rezultat međunarodne izolacije piše list The Independent. Andrew Gumbel piše kako osim uličnih prosvjeda, pritisaka međunarodne zajednice, sve veće razjedinjenosti njegovih vlastitih pristaša i opće sramote zbog toga što je uhvaćen kako krivotvori izbore, postoji još jedan razlog zbog kojega Slobodan Milošević mora razriješiti političku krizu koja razdire Srbiju što je prije moguće. Naime, zemlji ponestaje novca, doznajemo iz The Independenta. Gospodarstvo zemlje ide od jedne katastrofe do druge, sve od početka - kako stoji u listu - balkanskih ratova 1991. godine. Zemlju potresaju hiperinflacija, međunarodna izolacija i sustav koji je usredotočio sve bogatstvo u rukama izabrane nekolicine dok se više od polovice pučanstva zemlje nalazi na granici siromaštva ili ispod te granice, piše dalje novinar u The Independentu. Dosta dugo Srbi su bili nevjerojatno otporni na te teškoće, ali novi val protuvladinih osjećaja učinio ih je znatno manje tolerantnima. Posljednjih nekoliko tjedana vlada je morala zavući ruku duboko u džepove da bi podmirila zaostale mirovine, da bi smanjila cijenu struje i osigurala simpatije policije. Za sve je to potrebna čvrsta valuta, a to je baš ono što srpsko čelništvo nema ili je to barem službeni stav. Procjenjuje se da trgovinski deficit zemlje za 1996. godinu iznosi 2 milijarde i 200 milijuna dolara dok službene zalihe čvrste valute pohranjene u Narodnoj banki Jugoslavije ne prelaze 300 milijuna dolara. Nitko ne zna kako zemlja pokriva razliku, ali gotovo sigurno to čini putem polulegalne ili ilegalne mreže financijskoh transakcija, off-shore bankovnih aranžmana i tajnih financija. Nemoguće je da se trgovinski deficit financira iz zakonskih izvora, navodi list riječi Mlađana Dinkića, profesora gospodarstva na beogradskom sveučilištu. Jedan način na koji vladi uspijeva povećati novčane zalihe jest da ga iscijedi iz naroda. List zatim objašnjava kako srpske vlasti to čine. U biti, nastavlja list, komercijalne banke koje su pod nadzorom države ne isplaćuju gotovinu svojim mušterijama, prisiljavajući ih time da prodaju čvrstu valutu sa svojih računa uličnim preprodavačima koje također nadziru vlasti. Što više deviza narod prodaje, to slabiji postaje dinar, zatim poslije nekoliko dana banke olabave svoj nadzor nad zajmovima i dinar ponovno ojača. Dileri onda prodaju čvrstu valutu koju su onda kupili i naprave lijepu zaradu koju zatim predaju vladi. Taj je proces nezakonit, nastavlja dalje profesor Dinkić, jer se radi o emisiji novca, novoga novca koji potpuno zaobilazi središnju banku, ali srpska je vlada tu taktiku uporabila nekoliko puta u posljednje dvije godine, izlažući se riziku da ponovno potakne hiperinflaciju koja je divljala Srbijom '92. i '93. godine, ističe The Independent. Nu sada više te metode nisu dovoljne da bi održale na površini brod koji tone. Drugi tajni izvori čvrste valute vjerojatno potječu od šverca cigaretama i profita tvrtki uplaćene na računima off-shore banaka koje nadziru povjerenici Slobodana Miloševića. Bude li Milošević ostao na vlasti i ne bude li radikalno promijenio svoju politiku njegovi financijski izvori vjerojatno će se još više smanjiti. On može pokušati odmrznuti srpski i crnogorski dio zaliha bivše Jugoslavije, koje se nalaze u Baselu, ali vrijeme nije na njegovoj strani. a koliko mu je vremena još ostalo, nitko ne zna, zaključju The Independent. 10. I. 1997. The Independent, The Times i The Daily Telegraph pišu o događajima u Beogradu, The Guardian se osvrće na bruxelleski sastanak o pomoći za Bosnu, a The Financial Times donosi bilješku o dodjeljivanju novoga mandata slovenskom premijeru Janezu Drnovšeku. The Independentov izvjestitelj Andrew Gumbel javlja da je Milošević u sukobu s demonstrantima sada prisiljen popuštati, pa se rasplet krize može očekivati veoma skoro, još ovoga tjedna. Tako naime misle politički i diplomatski izvori u Beogradu, čitamo u tom listu. Najviši vladini krugovi sugeriraju da je g. Milošević spreman priznati poraz na općinskim izborima održanima u studenome prošle godine kako bi vratio red na ulicama i izbjegao mogućnost da ga međunarodna zajednica opet kazni sankcijama. Prosvjedi koji traju osam tjedana poljuljali su njegov autoritet i u redovima njegovih pobornika, a članovi SPS-a u Crnoj Gori otvoreno su protiv njega dok su njegovi dosadašnji saveznici među bosanskim Srbima sada jednoglasno na strani demonstranata. Jučerašnji je dan za srpske vlasti bio posebno bolan. Studenti su u znaku građanskog neposluha odlučili održati 24 satni hepening i čitati policajcima odlomke iz djela Dostojevskoga kako policajcima ne bi bilo dosadno. Studenti medicine su im tumačili kakvi su rizici za zdravlje ako se na glavi dugo vremena nosi kaciga. Policajci nisu bili spremni na sukobe - stajali su krotko na uglovima ulica dok su demonstranti nesmetano hodali oko njih. Nezavisni mediji su - piše list - prepuni glasina o tome kako se srpski premijer Mirko Marjanović sprema podnijeti ostavku zajedno s nekim, a možda i svim, članovima vlade. I gradonačelnik Beograda Nebojša Čović zaprijetio je ostavkom. Prema jednom scenariju kojega smo jučer mogli čuti, ovoga vikenda vlasti će priznati izborne rezultate, a onda će Milošević uvesti zabranu na sve ulične prosvjede. I jednom kada se prašina slegne, tiho izvršiti promjene da bi iz vlade uklonio poznate i nepopularne čvrstorukaše. Neki od njih već se nastoje prikazati u boljem svjetlu - sada su kao umjereni, a nezavisni listovi pisali su i o žestokoj svađi koja je izbila u komunističkom JUL-u, kojega predvodi Miloševićeva supruga Mirjana Marković, o tome bi li trebalo popustiti ili silom ugušiti demonstracije. Ako Milošević sada popusti, onda uopće nije sigurno hoće li on biti u stanju vratiti poljuljano povjerenje da bi se mogao održati na parlamentarnim i predsjedničkim izborima koji će biti koncem godine. Opozicija će ako dođe na vlast u velikim gradskim sredinama dobiti bolji pristup medijima, pa se izborne prijevare više neće događati. Dopisnik lista The Guardian iz Bruxellesa kaže da je međunarodna zajednica spremna pružiti bosanskim Srbima pomoć u iznosu od gotovo jedne milijarde funta, a zauzvrat ne će postaviti rok za predaju osumnjičenih ratnih zločinaca. Na konferenciji zemalja donatora u Bruxellesu jučer je objavljen plan petogodišnje pomoći u iznosu od tri i pol milijarde funta za obnovu cijele Bosne. Prvi put u Bruxelles je doputovalo zajedničko bosansko izaslanstvo u kojem su bili zastupljeni delegati iz federacije i iz republike srpske. No uskoro se, na press konferenciji, krhko jedinstvo delegacije raspalo kada se ministar bosanskih Srba usprotivio jer - kako je naveo - bošnjačka strana uživa superiorni status na ovom skupu. Na pitanje novinara kakve uvjete moraju bosanski Srbi ispuniti da bi dobili pomoć, jedan viši službenik Europskog povjerenstva rekao je da će se tražiti poštivanje Daytonskog sporazuma, što uključuje i gonjenje ratnih zločinaca, ali mi ne postavljamo rok za njihovo izručenje, rekao je on. Istodobno, primljeni su izvještaji iz republike srpske da su NATO-ove snage identificirale dva osumnjičena ratna zločinca, ali ništa nisu poduzele da ih uhite jer naš mandat ne predviđa gonjenje osumnjičenih ratnih zločinaca, komentirao je NATO-ov službenik. Jedan predstavnik je izjavio da su u drugom incidentu NATO-ove snage koje su patrolirale u Vitezu primijetile čovjeka kojega su prepoznale kao osumnjičenog ratnog zločinca Peru Skopljaka, ali ga nisu uhitile. Inače jučer je u Bruxellesu bilo govora o tome da bosanski Hrvati krše ljudska prava Muslimana u podijeljenom Mostaru. Odredi bosanskih Hrvata, uz navodnu potporu hrvatskih lokalnih policijskih snaga, iseljavaju Muslimane i pripadnike drugih manjina iz pretežno hrvatskog zapadnog dijela Mostara, stoji u The Guardianovu članku iz Bruxellesa. Rezime jednog napisa Carla Bildta u međunarodnom izdanju Financial Timesa daje Laura Silber u Financial Timesu. Visoki međunarodni poslanik za BiH poziva zemlje Europe da pomognu Srbiji da pronađe izlaz iz sadašnje krize. Zemlje EU, kaže Bildt, nemaju preče brige od one kako da spriječe novo razbuktavanje rata u ovoj regiji. Kaže dalje da je Miloševićeva želja za srpskom dominacijom ostavila tu zemlju u toliko slabom položaju da bi bilo teško pronaći sličan primjer u povijesti. Nijedna druga bivša komunistička zemlja u Europi nije tako malo uradila na planu liberalizacije i gospodarskih reforma kao Srbija, kaže Bildt, a tome treba dodati i učinak sankcija te posljedice ratnih godina. Sadašnje ulične demonstracije su - po Bildtovu mišljenju - manifestacija duboke nelagode koja se sve jače osjeća u cijeloj Srbiji. (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 12. I. 1997. Kako se u Zagrebu gleda na političku krizu u Srbiji komentira Jelena Lovrić: "Što su beogradske masovke Zagrebu, pita se ovih dana jedan hrvatski tjednik. Ovdašnja se javnost evidentno muči, pokušavajući artikulirati svoj stav prema vrenju u Srbiji. Posljednjih se dana oko toga vodi i neizravna polemika, potaknuta otvorenim navijanjem za Miloševića koje u režimskim medjima poprima zapanjujuće razmjere. Tako će Predsjedničkim dvorima bliski visokotiražni dnevnik tvrditi kako je za hrvatske nacionalne interese bolje da Milošević preživi. Njegovo preferiranje tumači se kao 'ni oporbena trojka nije manje nacionalistička od Miloševića, a on je poražen i zato slab.' Državna će televizija plasirati tezu: 'Što veći demokrati u Srbiji, to gore po Hrvatsku'. Kao, svi su u Srbiji četnici, ali s Miloševićem je ipak bolje. Visokopozicionirani čelnik vladajućeg HDZ-a objašnjavat će da je Milošević jamac mira, a da ga Đinđić i Drašković mogu ugroziti. Na koncu, Hrvatska se televizija sinoć potrudila razraditi i sa svoje strane poduprijeti tvrdnje beogradska televizije o dirigiranju demonstracijama iz inozemstva. Komentari iz Prisavlja i inače su takvi da bi se, kako je već netko primijetio, lako mogli emitirati na televiziji Srbije. Vlasti bliska reagiranja mogu se dakle podijeliti u dvije kategorije. Jedni osporavaju već i samu mogućnost da se u Srbiji i među Srbima pojavi bilo što demokratsko. Riječ je o nacionalističkom generaliziranju, a prirodnom odbijanju svega što dolazi s istoka. Za njih druga Srbija ne postoji ni u naznakama. Drugi tvrde da demokratska Srbija nije u interesu Hrvatske, što je politička glupost ili podvala. Jer lako je vidjeti da je nedemokratska Srbija u interesu samo nedemokratske Hrvatske. Takva količina promiloševićevskih nebuloza provocirala je odgovor. U hrvatskim se medijima sada može pročitati da špekulacija o tome kako je Milošević bolji od svoje oporbe vrijeđaju hrvatski narod te da za razliku od onih srbijanskih čelnika koji su i u Zagrebu dočekivani s počastima, Đinđić, Drašković i Pešićeva nemaju krvave ruke. Oni nisu aktivno sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, što se za dosadašnje Miloševićeve izaslanike ne može reći. Zato, svako se inzistiranje na demokratskoj proceduri mora poduprijeti, a svaka pa i pasivna potpora Miloševiću, čitamo ovih dana u jednom tjedniku, antidemokratski je i anticivilizacijski čin. Može se razumjeti da u ovdašnjim vladajućim krugovima postoji strah od odlaska Miloševića. Službeni mu je Zagreb uvijek bio sklon, za njegova ljuljanja u vrijeme ožujskih demonstracija Tuđman mu je pružio ruku, a tri mjeseca nakon krvavoga pada Vukovara hrvatski Predsjednik svojim inozemnim sugovornicima povjerava da vjeruje Miloševiću. Između njih dvojice odavno postoji strateška suglasnost. Hrvatski Predsjednik zna da bi Miloševićevim odlaskom trpjele i njegove pozicije. Drugo, službeni Zagreb osjeća da bi demokratiziranjem Srbije izgubio sadašnju prednost. Što je Srbija gora, Hrvatska je bez mnogo truda mogla izgledati kao bolja. U usporedbi sa srbijanskim Predsjednikom, svatko je mogao djelovati kao manje zlo. Treće, Tuđmanova je vlast zabrinuta da bi ono što se u Srbiji događa moglo biti inspirativno za politička gibanja i na ovim prostorima, pogotovo jer je Beogradu i Zagrebu zajednička i krađa izbornih rezultata. Vrhovništvo se boji naroda na ulici i ovdašnjoj javnosti na svaki način nastoji ogaditi one koji se služe tim sredstvima. Beogradski demonstranti moraju biti četnici da u svom upornom protestu ne bi postali simpatični ovdašnjim nezadovoljnicima. To evidentno vrpoljenje vladajućih krugova signalizira strah od repriziranja beogradskih masovki pod Tuđmanovim prozorima. Doduše, ovdje se na sav glas nastoji dokazati kako događanja u Beogradu za Zagreb nemaju veći značaj od zbivanja u Ljubljani ili Beču, odnosno da je Srbija, kako pišu jedne ovdašnje novine, tamo daleko, zaboravljajući da je to tamo daleko na samoj granici Hrvatske. Navijanje za Miloševića ima za posljedicu činjenicu da je Zagreb opet mimo cijelog svijeta. Na krajnje neugodan način, Hrvatska se stalno sudara s činjenicom da je osim Rusije jedina zemlja koja podupire gazdu s Dedinja. Taman kad državna televizija iskomentira kako beogradska oporba i studenti nisu bolji, nego su za Hrvatsku gori od Miloševića, Clinton srbijanske studente pozove na svoju inauguraciju. Dok se iz vrha HDZ-a dokazuje kako srbijanski oporbenjaci nisu garancija za mir, a Milošević to kao je, Doris Pack, predsjednica Povjerenstva Europskog parlamenta, izjavljuje da Milošević nije jedini jamac provedbe Daytonskog sporazuma nego je najbolji jamac demokratska Srbija. Milošević vodi Srbiju u propast, kaže jučer pomoćnik američkog državnog tajnika John Kornblum, tvrdeći da to nije dobro ni za mirovni proces u Bosni ni za mir na Balkanu. Beogradske demonstracije, po njemu, znak su postojanja demokratskih osjećaja u Srbiji i zato ih treba poduprijeti. Promiloševićevska kampanja u Hrvatskoj, u svijetu zbunjujuće i loše odjekuje. Zato su čelnici hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova ovih dana javno morali izjaviti da je Hrvatska članica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, pa Gonzalesovi nalazi i zaključci te organizacije u vezi s beogradskim događanjima i nju obvezuju." (RFI) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 12. I. 1997. Zadnji komunisti "Osamljeni komunisti na čelu Sjeverne Koreje danas prijete ratom da bi već sutra prihvaćali mir. U Beogradu zadnji šef komunističkoga tipa, Slobodan Milošević, ne može se odlučiti hoće li primijeniti okrutnu silu ili napraviti političke ustupke u borbi protiv sve većega bijesa javnosti zbog krađe lokalnih izbora u Srbiji. Niti jedno, čini se, ne uspijeva. To je kraj globalnoga komunizma, preživjelih satelita koji su izletjeli iz orbite otkako je nestao Sovjetski Savez. Oscilacije u strategiji i taktici u Pyongyangu i Beogradu smrtni su hropac režima koji prešutno priznaju poraz, ali ne znaju kako prekinuti agoniju. Istu pjesmu o kraju režima pjevaju, drukčijim tempom, u Pekingu, Hanoju i Havani. (...)", piše Jim Hoagland. "Politička shizofrenija komunističkih režima osuđenih na propast sad predstavlja najveću prijetnju globalnoj stabilnosti. Pošteđen ozbiljne međunarodne krize u svom prvom mandatu, predsjednik Clinton vjerojatno neće imati istu sreću i u drugom. Suočen je sa sve nestabilnijim odnosima s Kinom koje neće riješiti ni angažiranost ni suzdržanost. Budući da ne mogu ili ne žele modernizirati političke i vojne establishmente osnovane u Drugome svjetskom ratu i hladnom ratu, Kinezi će se kolebati između sukoba i suradnje, ovisno o trenutačnim potrebama i pritiscima. Početne nade Clintonove vlade da bi se Kinu moglo nagovoriti na dugoročnu razumnost čini se da ustupaju svoje mjesto realističnijoj procjeni opasnosti koje donosi nestabilna vlast u Pekingu. Iako Washington ne može razglasiti pa niti priznati takvu procjenu, ona je jasno vidljiva u najnovijem modelu kontakata dviju zemalja. Iako javno umanjuju ratoborne prijetnje američkim gradovima tijekom prošlogodišnjeg sukoba s Pekingom zbog Tajvana, američki analitičari su zaključili da velik dio kineskih ostarjelih političkih i vojnih čelnika nisu razumjeli koliko bi razaranje američka vojska mogla nanijeti Kini kad bi izbili sukobi. Kinesko ponašanje najsličnije je umišljenom hvaljenju Saddama Husseina iračkom borbenom sposobnošću prije Zaljevskoga rata. Takva je pogrešna procjena opasna, a Pentagon ju je, čini se, pokušao raspršiti dovođenjem kineskoga ministra obrane i zapovjednika stožera prošlog mjeseca u posjet ključnim američkim bazama. (...) Je li Peking shvatio poruku o tome kakvim se opasnostima izlaže svatko tko izaziva Ujaka Sama? U svom sam izlaganju kineskoj delegaciji tijekom svečane večere na početku njihova putovanja najavio mogućnost teške, neravnopravne trgovine. No, ministar obrane koji odlazi s dužnosti, William Perry, bio je optimističniji u interviewu prošlog tjedna, naglasivši da vlada napreduje u uspostavi pravila sporazuma s Kinom kako bi se spriječio slučajan vojni sukob. Perry je usporedio sporazume dviju vojski s onima koje su SAD sklopile sa Sovjetskim Savezom u jeku hladnoga rata. Takvi su sporazumi prikladni i nužni. Njima se Kinu priznaje kao opasnu vojnu silu. Sa sadašnjim vodstvom Kina je protivnik, a ne saveznik i nije tek golemo tržište koje će preplaviti zapadne tvrtke. Predsjednik Clinton i njegovi diplomatski savjetnici zamagljuju poruku nastavljajući se ulizivati Pekingu. Poziv u posjet Predsjedniku koji je Clinton prošlog mjeseca poslao kineskome ministru obrane tijekom posjeta Americi, šalje pogrešne znakove. Nedavni događaji u Sjevernoj Koreji pokazuju kakve koristi donosi brižljivo odmjerena američka politika koja kombinira nastavak očitog nadzora protivnika i volju za smanjenjem napetosti gdje god je to moguće. Potkraj prosinca Sjeverna se Koreja iznenada ispričala za slanje špijunske podmornice u južnokorejske vode u rujnu, a zatim je prihvatila stari zahtjev Washingtona da u razgovorima o prekidanju sukoba na korejskom poluotoku sudjeluje i Seul. Budu li ostvareni, ti ustupci upućuju na mogućnost velike Clintonove diplomatske pobjede. Clintona su oštro kritizirali zbog slanja goriva i hrane Sjevernoj Koreji kad je Pyongyang 1994. pristao zamrznuti tajni razvoj nuklearnoga arsenala. Sjeverna bi Koreja možda mogla pristati otići u tišini, bez buke. Isto bi moglo vrijediti i za srbijanskoga Slobu. Zadnje su opstale one komunističke zemlje koje su svoje vlade, vojna zapovjedništva i gospodarstva sačuvale od sovjetskoga nadzora i prilagodile ih lokalnim uvjetima potpunije nego istočnoeuropski razbojnički režimi koji su se raspali 1989. (Kuba je, kao i uvijek, djelomična iznimka.) Čini se da im je ta udaljenost osigurala dulji 'rok trajanja' nego Honeckeru i društvu. Ali ni oni neće izbjeći sudbinu komunističkih sustava ni njegovo naslijeđe propasti. Utjecati na to kako će otići, jedna je od najbitnijih američkih zadaća na kraju XX. stoljeća", zaključuje Hoagland. THE WASHINGTON TIMES 11. I. 1997. Nemar u vođenju vanjske politike? "Kad senator Indiane Richard Lugar razmatra sadašnji diplomatski položaj Amerike diljem svijeta, ono što svugdje zapaža jest zbrka. 'Ove sam jeseni bio u Rusiji i dan o kojem ću vam pričati ocrtavao je ležernost kojom pristupamo vanjskoj politici', kazao mi je sjedeći u svom lijepom i veoma modernom senatskom uredu, u zgradi Hart u Washingtonu. 'Bio je to važan dan kada je general Lebed otpušten iz sigurnosnog vijeća. Bili smo u rezidenciji američkog veleposlanika u društvu visokih ruskih dužnosnika - a sa zidova su bile skinute slike zbog toga što je veleposlanik Tom Pickering bio na odlasku. Iako je Pickering otišao 1. studenoga, još nismo odredili čovjeka koji će ga zamijeniti. Rusi pitaju: 'Gdje je vaš veleposlanik? Shvaćate li nas vi uopće ozbiljno?' Kina? 'Naše veleposlanstvo u Pekingu ima velikih problema s održavanjem', kazao je. 'Zgrada veleposlanstva je trošna i treba je obnoviti. Postoje i problemi s telefonskim sustavom.(...) Kinezi to zapažaju, čak nas i upozoravaju.' Ipak, položaj Amerike u Japanu... sigurno je bolji? 'Naš posljednji veleposlanik Walter Mondale vratio se u Minnesotu', kazao je Lugar. 'Nemamo pojma tko će biti imenovan za sljedećega veleposlanika, niti kada.' Šarmantni senator Indiane... već dugo ima istodobno pristojan ali i kritički stav prema Clintonovu načinu vođenja vanjske politike, nazivajući ga 'minimalističkim'. Ipak, u drugom Clintonovom mandatu vidi Ameriku kako dopušta da njeni strateški 'blagoslovi' u svijetu kliznu iz ruku nemarnih ljudi koji ju vode. 'U ovom trenutku imamo neusporedivu priliku da učinimo bilo što' kazao je(...). 'U povijesti se rijetko događalo da jedna država dobije gotovo potpuni monopol na moć i utjecaj. (...) Ipak, uz promjene koje su nastale u Sovjetskom Savezu - i uz činjenicu da nam se niti jedna druga država nije približila po razini vojne, političke i gospodarske moći - danas taj monopol imamo. Štoviše, imamo i dobru volju svijeta - ostale države žele da ih vodimo. Svi ostali sustavi su propali ili su u procesu preobrazbe. Amerikanci to trebaju shvatiti, kao što trebaju shvatiti i to da ovakove prilike nisu trajne.' Umjesto toga, s Kinom upadamo iz jedne krize u drugu, prodali smo vlastite odredbe Daytonskog mirovnog sporazuma za 'političku ekspeditivnost', a posljednje četiri godine živimo u nadi da Rusija i Kina žele usvojiti dio našeg duha i običaja - no za to nema nikakvih dokaza'. 'Do sada su analize bile tako površne...', kazao je vrteći glavom. 'Mogao bih poštovati odluku o Kini da znam da se netko tko ju je donio trudio i namučio oko toga.' Problem nije samo nedostatak političke volje, vjeruje gospodin Lugar, nego i količina novca koji se odvaja za diplomaciju, američku misiju i za predodžbu o Americi u inozemstvu. Tako je senator, sa svog utjecajnog položaja u Senatskom odboru za vanjske poslove, u prvim redovima u kampanji kojom se nastoji poduprijeti plan da se u sljedećem proračunu za međunarodno financiranje američkih veleposlanstava, za međunarodne banke i za humanitarnu pomoć odvoji 20.8 milijardi dolara. Kao što je tvrdio u sada čuvenom pismu Predsjedniku početkom listopada, 'Ako nastavimo štedjeti na proračunu za vanjske poslove zbog pritisaka ili vjere u to da su naši ulozi u svijetu znatno manji nego što su bili nekad, gotovo je sigurno da ćemo platiti cijenu u terminima vlastite sigurnosti i napretka.' Što bi trebalo učiniti u ovom jedinstvenom razdoblju poslijehladnoratovske Amerike? SAD ne trebaju same preuzeti cijeli teret ponovne uspostave reda u svijetu, tvrdi, nego 'treba taktički dodijeliti uloge i nastaviti se baviti drugim poslovima'. 'Čini mi se', zaključio je, 'da je daleko bolje imati jasnu predodžbu o opasnostima koje postoje u svijetu - kako bi se na njih moglo odgovoriti - nego da nam se dogodi da se suočimo s krizom tipa 'urušenog krova'. Obznanjena su imena nove Clintonove ekipe za vanjsku politiku i Lugar, uvijek pristojan ali i čvrst, svakom od njih pojedinačno čestita. U Istodobno, ipak, u javnosti tvrdi kako u skupini nema 'strateškog mislioca'. Nada se da je u krivu i da će u drugom Clintonovu mandatu Amerika iskoristiti ovaj izvanredni trenutak. 'Predsjednik Clinton ima sposobnost da dalekosežno razmišlja o velikim stvarima', tvrdi.(...)", prenosi Georgie Anne Geyer. THE NEW YORK TIMES 11. I. 1997. Mantra 'mi protiv njih' pojačava balkansku groznicu Chris Hedges iz Beograda piše: "Veliki meštar Ujedinjenih velikih masonskih loža u Njemačkoj opskrbljen vizom koju je dobio u jugoslavenskom konzulatu u Hamburgu, htio je provesti srpski pravoslavni Božić u Novom Sadu i inaugurirati novu ložu u tom gradu. No, kad je veliki meštar g. Schieke stigao prošlog tjedna na beogradsko uzletište, carinski su mu službenici... iznenada, bez objašnjenja, rekli da se mora vratiti istim zrakoplovom... Bila je to nebitna sitnica u svijetu međunarodnih odnosa koja je izazvala tek neznatno zanimanje malog neovisnog tiska i potpunu nezainteresiranost državnih medija. No, naglasila je čudne teorije o konspiracijama, navodnim međunarodnim urotama, predrasude i tlapnje o kojima raspredaju politički vođe. Političku raspravu zapleće kombinacija komunističke ideologije koja je pet desetljeća vladala bivšom Jugoslavijom i nacionalističkih vlada koje vladaju u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Javni su govori... puni izjava protiv vanjskih sila, tajnih organizacija i suparničkih etničkih skupina koje sudjeluju u urotama protiv svih. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u... mjesec dana upozorili su svoje sljedbenike na 'vanjske neprijatelje' koji pokušavaju destabilizirati njihove zemlje. Dva su čelnika optužili političke protivnike da ih financiraju i njima upravljaju iz inozemstva. Obojica imaju popise omiljenih skupina za ljudska prava, vjerskih redova, dobrotvornih organizacija i stranih sila za koje govore da su se urotili protiv njih. G. Tuđman je, u jednom od svojih zagonetnijih napada, nedavno napao Hrvate koji su se, kako je rekao, prodali 'crnim, zelenim i žutim vragovima' i za to dobili 'Judin novac'. Sve vrste skupina, uključujući Amnesty International, Otvoreno društvo koje vodi George Soros, američke poslovne ljude pa čak i Vatikan, rade iza kulisa protiv Srba, da nabrojimo samo neke od snaga koje navode čelnici. I makar je Tito zapravo ukinuo masonski red u Jugoslaviji, njegovu povijest ponovno pišu teoretičari konspiracije koji su ga prikazali kao tajnoga međunarodnoga vođu masona. 'Znate da je Tito bio mason', rekao je nedavno pedesetčetverogodišnji pravoslavni svećenik u katedrali sv. Save. 'A masoni su i Papa i svi katolički biskupi. Kad je ubijen Mahatma Gandhi, Tito je postao vođa masona. A najveći je protivnik masonskoga reda, koji želi vladati svijetom, Srpska pravoslavna crkva. Mi znamo da je Tito potajno pokopan u Vatikanu'. Nedostak samokritike, sklonost stalnom optuživanju vanjskih sila često prekidaju svaku racionalnu političku raspravu. A čak i politička oporba unutar Srbije često podsjeća na sliku o Srbima kao 'žrtvama', zanemarujući činjenicu da je Miloševićeva nacionalistička kampanja izgradnje 'velike Srbije' bila glavni čimbenik koji je izazvao rat, da ga je ona dovela na vlast i da mu se zbog nje, zasad, dive gotovo svi slojevi srbijanskoga društva. 'Propaganda komunističkoga režima stalno je Jugoslavenima govorila da postoje snažne međunarodne skupine koje smišljaju urotu protiv nas', rekao je Stojan Cerović, kolumnist oporbenog časopisa 'Vreme'. 'Milošević je na vlast došao zahvaljujući upozorenju da se takve strane skupine skrivaju iza raspada Jugoslavije. Rekao je da su sankcije nametnute Srbiji tijekom rata i gospodarska propast dio urote. I sad opet igra na kartu paranoje, prikazujući svoje protivnike kao strane agente koji žele uništiti Srbe, iako s manjim uspjehom'. Organizacija nesretnih beogradskih masona, kojih ima 150 i koji su dio Redovne jugoslavenske velike lože, gotovo je potpuno uništena u napadima - političkim a katkada i fizičkim. Automobli vođe beogradske skupine Dragana Tanasića, teško je oštećen prošle godine, a kroz prozor njegova doma uletjela je strijela s čeličnim vrhom. Tisak ga je optužio da radi za g. Schiekea, za kojega je dnevnik 'Politika ekspres' prošloga mjeseca napisao da je 'glavni službenik CIA-e u Njemačkoj'. 'Ljudi nam se ne žele priključiti, ali i stari članovi žele izići', rekao je. 'Poslije tih napada u tisku, moji me susjedi gledaju kao da sam vrag'. Propagandna kampanja, kažu masonski vođe, više je povezana s intelektualnim i političkim iskrivljavanjima nego s uvjerenjima njihove organizacije. Masoni su tajno društvo i kažu da promiču toleranciju, bratstvo i dobrotvoran rad. Ali nisu imali mnogo saveznika u prosvjedu protiv izbacivanja g. Schiekea. 'Ovo društvo vjeruje da je netko drugi kriv za naš neuspjeh', rekao je g. Tanasić. 'Živimo pod režimom u kojemu se sve odluke donose tajno. Oni koji vladaju povlače se iza zatvorenih vrata i donose odredbe. Nikad ne vidimo rad vlade. Kad tako živite više od 50 godina, počnete vjerovati da svi politički sustavi djeluju na sličan način. Tajnovitost i sklonost optuživanju drugih za svoje pogreške održali su ove smiješne teorije o urotama'. Kao da teorije o uroti nisu bile dovoljne za Tanasićevu skupinu, ona se mora boriti i protiv druge masonske lože, poznate pod imenom Velika loža Jugoslavije, za koju kažu da je blisko povezana s vladom g. Miloševića. Masonske skupine u inozemstvu ne priznaju tu ložu. 'U ovoj je zemlji nemoguće imati neovisnu građansku organizaciju', rekao je. 'Ne mogu je imati čak ni masoni. Vlada ustraje na tome da postavi svoje ljude u svaku skupinu, bez obzira koliko ona opskurna bila'". INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. I. 1996. Diplomacija bi mogla spriječiti eksploziju u Srbiji Flora Lewis piše da je "pravo čudo što su masovne demonstracije u Beogradu, koje traju svakodnevno već sedam tjedana, izbjegle nasilje velikih razmjera. Odlučni građanski duh demonstranata koji se ne daju isprovocirati je izvanredan, a stroga upozorenja Sjedinjenih Država i europskih zemalja protiv uporabe sile zadržala su Slobodana Miloševića. Ali bilo bi previše očekivati da će takva mrtva točka beskonačno ostati mirnom. 'Preventivna diplomacija', koju državni tajnik na odlasku Warren Christopher voli prizivati, prijeko je potrebna dok još postoji neki vidljivi demokratski izlaz. To zahtijeva određenu inicijativu. 'Kontaktna skupina' od pet država, koja je utemeljena da bi se pomoglo privesti kraju rat u Bosni, odigrala je ključnu ulogu u postizanju Daytonskog sporazuma. Čini se da spava zimski san. Trebala bi se pnovno aktivirati za Srbiju. Viši diplomat iz 'kontaktne skupine' zemalja (Sjedinjenih Država, Francuske, Britanije, Njemačke i Rusije) sada kaže da vođe ništa ne poduzimaju sve dok ne dođe do stvarnih problema. Imaju mnogo briga i prate trenutačnu krizu. Treba ih malo prodrmati. Velika nevolja se može predvidjeti, kao što su se mogli predvidjeti raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili. Tragično je što se ništa prikladno nije učinilo u tom trenutku, pa su to veći napori trebali biti učinjeni poslije. Ta se pogrješka ne smije ponoviti. Još uvijek je moguće organizirati ustavni, nenasilni izlaz iz srpskog građanskoga sukoba. To bi bilo od velike važnosti za budući razvoj ne samo Srbije već i ostatka bivše Jugoslavije i drugih dijelova Balkana gdje ima problema. Milošević je odgovorio na otkrića Organizacije za europsku sigurnost i suradnju tako što je ponudio djelomično priznavanje izborne pobjede oporbe, ali njegov bahati kompromis ni u kom slučaju ne uspostavlja demokratski legalitet. 'Kontaktna skupina' bi trebala poslati misiju u Beograd koja bi to pojasnila i imala bi mnogo više učinka od povremenih izjava iz glavnih gradova. Sudjelovanje Rusije je presudno. Sprječavanjem eksplozije u Srbiji, koja bi obnovila opasnosti na cijelom tom području, podjednako je u interesu Moskve kao i u interesu Zapada. U trenutku kad rastu napetosti u rusko-američkim odnosima, pomoglo bi da se pokaže mogućnost da se sigurnost podupre zajedničkom akcijom. Ove godine u Srbiji se trebaju održati predsjednički izbori. Vanjska inicijativa treba biti čvrsta u inzistiranju na priznavanju lokalnih izbornih rezultata, ali i na mjerama kojima bi se osiguralo da nacionalni izbori budu slobodni i pošteni, s međunarodnim nadzorom. To mora uključivati i razuman pristup oporbe medijima, koji su u potpunosti ignorirali događaje u glavnom gradu. Vjerojatno će Milošević izgubiti na poštenim izborima. Ali alternativa je izazivanje strašne pobune koja bi ga izbacila s položaja i ostavila njegovu zemlju u mnogo goroj katastrofi od ove koju je već donio. Demokracija nudi prednosti gubitnicima isto kao i pobjednicima. Mogu napustiti vlast časno i sigurno - što Milošević ne zaslužuje, ali to bi barem riješilo krizu. Njegova vojska je već izjavila da će odbiti intervenirati ako dobije zapovijed da uguši prosvjede. Pravoslavna crkva, golema nacionalistička snaga koja ga je podupirala, sada ga napušta. To mnogo znači jer će tako seosko stanovništvo, odsječeno od informacija iz prve ruke o tome što se događa zbog državnog monopola medija, početi uviđati o čemu se radi. Do sada radnici se nisu pridružili prosvjedima u velikom broju, iako i oni trpe od opće degradacije gospodarstva i izolacije Srbije. Milošević se uglavnom oslanja na dobro naoružane policijske snage koje broje 80 tisuća pripadnika, koje će možda nametnuti red uz cijenu velikog krvoprolića ali neće oživjeti zemlju. Ako misli da još uvijek govori u ime većine Srba, tada su izbori jedini način da to dokaže. Upravo su na takvim raskršćima u povijesti neke zemlje demokratski postupci najdragocjeniji. Kako će se Srbija izvući iz ove kušnje utjecat će na cijelo ovo područje. Argumenti koji se trebaju upotrijebiti su očiti. Ono što je važno jest da budu izneseni zajednički, od Rusije i velikih zapadnih sila, tako da Milošević ne može imati iluzija o tome da može igrati igre među njima. To je značenje 'preventivne diplomacije'. Poduzimanje takve 'preventivne diplomacije' značilo bi da je, čak i dok se priprema na proširenje NATO-a, Zapad potpuno ozbiljan u svojim namjerama da surađuje s Rusijom i osigura europsku sigurnost", zaključuje Flora Lewis. SRBIJA POLITIKA 12. I. 1997. Kivni na Erdutski sporazum "Memorandum hrvatske vlade o dovršenju mirne reintegracije nailazi na sve veći otpor u redovima oporbenih stranaka, a zajednički motiv takve reakcije jest da on navodno previše ide naruku Srbima i time ugrožava hrvatske nacionalne interese. (...) Zanimljivo je, ali ne i novost, da ni hrvatsku oporbu (kao ni vlasti) nimalo ne zanima kako će svoja prava na izborima ostvariti najveći dio srpskih izbjeglica iz Hrvatske koji se nalaze u SRJ..." 11. I. 1997. Peter Galbraith u Vukovaru "(...) Veleposlanik Galbraith ne prihvaća prigovor i argumente srpske strane da su preostala dva mjeseca do izbora više nego malo da svi birači dobiju dokumente, da se organiziraju političke stranke koje ne djeluju u području i da se organizira kampanja, pa čak ni stav glavnog časnika UNTAES-a i predsjedavajućeg odbora zaduženog za izbore da nisu stvoreni tehnički preduvjeti za održavanje izbora. Po njegovu mišljenju, dva mjeseca su sasvim dovoljna da se sve to organizira". VEČERNJE NOVOSTI 11. I. 1997. Franjina dimna zavjesa "Žuri li se Hrvatska ostvariti mirnu reintegraciju istočne Slavonije i Baranje samo da bi zaokružila svoj teritorijalni integritet ili u toj žurbi ima i skrivenih namjera, kakve su, uostalom, stalno prisutne u hrvatskoj politici? (...) Memorandum u cjelini nosi pozitivna rješenja srpskog pitanja, ali samo na Dunavu. Svi Srbi koji su sada tamo, i koji tamo treba da ostanu, odjednom su postali crvena krpa pred hrvatskom desnicom, sasvim je sigurno da će na lokalnim izborima u ožujku Srbi biti uvjerljiva demografska većina i da se njihova lokalna samouprava, pa i autonomnost neće moći poreći pred međunarodnom zajednicom. (...) Tuđmanovi pokušaji da sredi stanje u istočnoj Slavoniji i Baranji posljedica su i njegove teške bolesti. Njegovi ustupci prema Srbima vezani su za njegovu opsesiju da stvori 'cijelu Hrvatsku' prije svoje smrti. Vrhovnik se već desetak dana ne pojavljuje u javnosti, pa se nagađa da je posrijedi ono najgore. Bolje informirani krugovi, još ne vjeruju u takav ishod, ali je činjenica da je Tuđman gotovo sasvim potrošio svoje zdravlje. Mogu li Srbi na taj 'bon' riješiti svoje pitanje? Treba odmah reći da je takav račun nepouzdan: odlazak Tuđmana značio bi nestabilnost u Hrvatskoj, pa čak i mogućnost građanskog rata. U takvim okolnostima šanse Srba da postanu ravnopravni građani ili da povrate status ravnopravnog naroda, vrlo su male. Ali to ne znači da Srbi trebaju prihvatiti svako rješenje koje im se sada nudi..." DEMOKRATIJA 11. I. 1997. Bivši premijer RSK Borislav Mikelić odgovara Đuri Oklobdžiji "(...) Stavove Komiteta koje sam iznio u javnosti, a vezano uz događaje u Srbiji nakon lokalnih izbora, prihvaćeni su na sjednici Komiteta od 21. XII. 1996. godine i ja iza njih čvrsto stojim: a to je da izbjeglice i prognanici zaista nemaju razloga, a na drugoj strani ni prava, da se na bilo koji način uključuju u te aktivnosti ili da sudjeluju u demonstracijama koje organizira koalicija 'Zajedno'. Više bi, naravno, bilo razloga da izbjeglice i prognanici iz zapadnih dijelova krajine i Hrvatske, te s čitavog prostora BiH, demonstriraju pred veleposlanstvima onih država koje su svojim međunarodnim priznanjem secesionističkih republika izravno utjecale na raspad prijašnje Jugoslavije, a time i izbijanje ratnih sukoba..." BLIC 10. I. 1997. Zid šutnje oko Prevlake "Nastojanje 'Blica' da od domaćih i međunarodnih ustanova dobije komentar na tvrdnje nekih zagrebačkih medija da će Hrvatska 16. ožujka vojnom akcijom 'osloboditi' Prevlaku, neočekivano je naišlo na zid šutnje. U informativnoj službi VJ mjerodavni potpukovnik nije želio ništa reći... U saveznom ministarstvu obrane na brojeve telefona nitko se nije javljao, a u ministarstvu inozemnih poslova Crne Gore rečeno nam je da je ministar Janko Jeknić odsutan. Ni u saveznom ministarstvu vanjskih poslova nikoga nije bilo..." ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 11. I. 1996. Clinton napada desni tisak: 'Izmišljaju škandale da bi me uništili' "Postoji li urota medija protiv Predsjednika? 'Izmjena škandala' od jednog udarca do drugog kako bi ga se opkolilo? Točno, prema jednom dossieru Bijele kuće koji sadrži čak 332 stranice isječaka iz novina, televizijskih emisija, tekstova prikupljenih s Interneta. Tvorci tih tekstova su konzervativna udruženja, čuvari republikanskih vrijednosti i neki vođe desnice: izmislili bi klevete protiv Predsjednika, omogućili bi da stignu do britanskih tabloida, preuzeo bi ih Internet i 'trojka' američkog novinstva koja nije 'sklona' Clintonu, Wall Street Journal, Washington Times i New York Post, prilagodile bi se: i igra je gotova. Na toj točki škandali postaju uvjerljivi, mediji 'manistreama' ih više ne mogu ignorirati, a kongres, pod kontrolom oporbe, otvara tko zna koju istragu. Paranoja? Ne, opovrgava glasnogovornik Bijele kuće nakon što je dossier završio u rukama jednih od 'neprijateljskih' novina, Wall Street Journala. On govori o pravoj uroti. Štoviše, tvrdi Mike McCurry, mediji pomažu, a ne bi smjeli postati instrumentom. 'Pokušavamo zaštiti novinare, a ne sastavljati crnu knjigu protiv njih'. Mediji naravno nisu u to povjerovali i pobunili su se. Ali prema Mike McCurryju, upravo ti prosvjedi potvrđuju tezu Bijele kuće. 'To je kao Fellinijev film', ironizira glasnogovornik, 'Mi razotkrijemo urotu, a što vi radite? Optužujete nas za cenzuru. Vidite da se tako stvara začarani krug?' McCurry navodi da je dossier star, objavljen je 1995. i Bijela kuća ga je već dala nekim novinarima. Naveo je Wolfa Blitzera sa CNN-a. 'Nikad vidio', odgovorio je Blitzer. Paradoksalno, polemika oko dossiera razbuktala se u samo mjesec dana nakon teškog 'j'accuse' uglednog časopisa New Republic protiv 'manistream' medija da su ignorirali Clintonove škandale u izbornoj kampanji. New Republic nije desni časopis, ali se okomio na poštenje većine udaraca protiv Predsjednika: 'Nisu se usredotočili na priče koje bi mogle kompromitirati ponovni izbor... Bili su to psi koji ne grizu, ili barem ne grizu snažno i dugo.' (...) Prema analizi New Republica, New York Times, Washington Post i druge velike novine popustile su pod pritiscima Bijele kuće. '1972., kada je Nixon nagovorio postaju CBS da djelomično cenzurira njegovu ulogu u Watergateu, vikalo se o škandalu. Danas su intervencije iste vrste norma. Chris Vastlo izjavljuje da je prije dvije godine Bijela kuća pokušala blokirati televiziju ABC.' (...), prenosi dopisnik iz Washingtona. LA STAMPA 11. I. 1996. Urota medija da bi se diskreditirao Clinton Dopisnica Andrea di Robilant također piše o izvješću pravnog ureda Bijele kuće u kojem se opisuje 'velika urota' tiska protiv Billa i Hillary Clinton, te između ostalog navodi: "Ta vijest iznenađuje ne zbog sadržaja izvješća već zbog toga što razotkriva upornost i tvrdoglavost, koja podsjeća na 'nixonovske dane', a s kojom se ured Bijele kuća predao tome da dokumentira takozvanu urotu (desnog) novinstva protiv vlade. U izvješću se pokušava pokazati kako informacije nekih malih pristranih publikacija završavaju, preko Interneta, do velikog nacionalnog tiska. Dio tog začaranog kruga, uvjeravaju autori, su i razvikani londonski tabloidi, opasni pokretači dezinformacija. Fenomen je poznat: male tendenciozne vijesti odašilju se u informatički krug i završavaju tako da daju iskrivljenu i nejasno rasvijetljenu sliku stvarnosti. (...) Uglavnom, sva je krivnja na tisku. No, pojednostavljenja su katkad toliko nezgrapna da potkopavaju ugled. Na primjer, autori objašnjavaju da je ugledni Sunday Telegraph iz Londona tendenciozni tabloid koji je u središtu protuclintonovske urote. (...)" NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. I. 1997. Optužbe o korupciji u Sloveniji "Izbor novog slovenskog premijera u parlamentu ne protječe onako kako žele sudionici. U četvrtak na vidiku još nije bilo rezultata koji bi mogao najaviti izlaz iz krize otvorene dan ranije, obilježene bučnim popratnim pojavama. No glasovanje o ponovnom izboru sadašnjeg premijera Drnovšeka nije se još moglo održati jer nije zasjenjeno samo raspravama o dnevnom redu nego i oštrim optužbama o mitu. Nakon tjednima neuspješnih konzultacija predsjednika države Kučana s predsjednicima i šefovima frakcije stranaka koje poslije izbora 10. studenog u Državnom zboru imaju zastupnike, te s pojedinim zastupnicima, Kučan je iskoristio svoje pravo da parlamentu predloži kandidata. Nominirao je sadašnjeg premijera čija je Liberalno-demokratska stranka (LDS) najjača u parlamentu. Drnovšek i LDS bi s ugovorno zajamčenom privolom frakcija lijevo od sredine Združene liste socijaldemokrata (ZLSD), Demokratske stranke umirovljenika (DeSUS) i desne Slovenske nacionalne stranke (SNS) mogao računati jednako kao i s potporom dvojice zastupnika talijanske i mađarske manjine. No to grupiranje iznosi zajedno svega 45 od 90 članova parlamenta. Time je stvoreno izjednačenje. Drnovšeku to nije bilo dovoljno za apsolutnu većinu. Desno od sredine stranački savez 'Slovensko proljeće' zauzima ostalih 45 mjesta. Savez se sastoji od seljačke Slovenske narodne stranke (SLS), socijaldemokrata (SDS) i kršćanskih demokrata (SKD). Njihov predsjednik Podobnik (SLS), bivši premijer i kasniji ministar vanjskih poslova Peterle (SKD) zaključili su da nipošto ne smiju pomoći da Drnovšek ponovno dobije tu dužnost. Oni za premijera žele Podobnika čiji je SLS iz izbora izišao kao najjača snaga 'Slovenskog proljeća' nakon što su Podobnikova brata progurali kao predsjednika parlamenta. Drnovšek je očito pogriješio s pretpostavkom da će potpora izbora jednog od braće Podobnik za vođu parlamentarnog predsjedništva od strane dijelova njegove LDS rezultirati približavanjem blokova i izlazom iz izjednačenog stanja. Nadao se da će drugi brat Podobnik odustati od svoje želje da postane premijerom ili da će se naposljetku sa svojom SLS postaviti na njegovu stranu. No 'proljetni savez' je dosljedan u svojem zahtjevu. Neko se vrijeme čak činilo da su spremni na koaliciju tri-više-jedan (SLS, SDS, SKD i LDS), i to čak pod vodstvom LDS-a - ali bez kandidata Drnovšeka. Budući da je predsjednik Kučan to predložio, a trebalo se držati ustavom propisanoga roka između nominacije i rasprave kao i glasovanja, još je prije sjednice u srijedu došlo do 'glasnog udarca'. Drnovšek je na jednoj na brzinu sazvanoj konferenciji za tisak predstavio 46. zaastupnika koji bi mu trebao omogućiti da dobije većinu. Bio je to poduzetnik Pučko koji je izjavio da se u 'nacionalnom interesu' odlučio glasovati za Drnovšeka. Tom je prigodom izjavio i da iz SKD-a prelazi u LDS. I Peterle, kao i Podobnik i Janša, bili su konsternirani. Janša je govorio o 'korupciji' i 'kupovini glasova' od strane LDS-a, što je Drnovšek u ime svoje stranke energično odbio. Pučko kojem je Peterle prigovorio 'kršenje etičkih temeljnih načela' jer nije poštovao zaključke vodstva SKD-a, obznanio je kako njegova nastojanja da se promijeni držanje SKD-a nisu urodila plodom, pa je 'u skladu s odgovornošću spram države odlučio' poduprijeti Drnovšeka. Zatim je nastupio jedan od zastupnika, Rupar, i potkrijepio optužbe svojeg šefa stranke Janše. Rupar je iznio da mu je LDS ponudio iznos od 300 tisuća maraka ako podupre Drnovšeka. I predsjednik frakcije Drnovšekove stranke Anderlič mu je navodno predočio takav 'ugovor' na potpis, što je Anderlič kategorički porekao, da s Ruparom o nečem takvom nije razgovarao. Anderlič je zatim govorio o konspiraciji u redovima 'proljetne stranke' koja treba slobodno odabrane zastupnike spriječiti da rade po savjesti. Ministar unutarnjih poslova Šter - on pripada SKD-u koji je iz prošlog legislativnog perioda formalno još povezan u vladi s LDS-om kao 'koalicijski partner' - odmah je zapovijedio istragu optužbe o korupciji, a Pučka i njegovu kuću stavio pod policijsku zaštitu jer su Pučku u srijedu stigle anonimne prijetnje" - izvješćuje novinar lista R.O. Kuda gleda Rusija "I u međunarodnim odnosima postoje tradicije čija ustrajna sila otežava temeljne promjene smjera. Ruski ministar vanjskih poslova Primakov navodno je razočaran Zapadom (odrednica: proširenje NATO-a): kao suprotnost tomu, on hvali poboljšane odnose s Kinom i Indijom. Taktički je to fino smišljeno: jedna od - opet tradicionalnih - noćnih mora Zapada je naime predodžba da bi jednoga dana moglo nastati 'strategijsko partnerstvo' Rusije i Kine. No za to je uzajamna odbojnost prevelika - ponajprije odbojnost Pekinga spram nekadašnje komunističke prevlasti. Takve averzije nisu jednostavno nestale nakon kraja Sovjetskoga Saveza. Uostalom: davno prije nego je postala komunističkom, još od doba Petra Velikog, Rusija je gledala prema Zapadu i od njega preuzimala ciljeve i mjerila svojega razvitka. Okretanje Aziji bi zemlju koja se u svojoj zemljopisnoj jezgri definira kao europska, i iznutra promijenilo na način koji za Ruse, vladajući narod u toj mnogonarodnoj zemlji, jamačno ne bi bio povoljan" - drži komentator lista Nm. DIE WELT 10. I. 1997. Azil je i dalje tema "Prošle je godine 116.367 ljudi zatražilo azil u Njemačkoj. To je devet posto manje nego 1995. Time je otprilike dostignuto stanje iz 1988. kada dotijek azilanata još nije došao do razmjera opasnih za unutarnji mir zemlje - kao 1992. kada je skoro 440 tisuća ljudi zatražilo azil. Dakle, djeluje reforma prava o azilu koju je prošle godine potvrdio savezni ustavni sud nakon oštre političke borbe poslije 1993. Ipak se ta tema ne može skinuti s političkog dnevnog reda. Mjerodavni savezni ured za priznavanje inozemnih izbjeglica prošle je godine donio gotovo 195 tisuća rješenja. Sedam posto priznati su kao politički progonjenici u smislu ustavnog zakona. Pet posto je dobilo zaštitu od izgona. 65 posto tražitelja azila je odbijeno. Dakle, ne može se upozoriti na zloporabu prava na azil. Veliko značenje dobiva i sve veće jačanje sigurnosti granica. Jer velik je i broj stranaca koji su u Njemačku došli bespravno: više od 25 tisuća bilo ih je između siječnja i studenoga prošle godine. U više od 1600 slučajeva imali su svoje prste potajni vodiči preko granice koji su za svoje usluge ubirali od 500 do 20 tisuća dolara. Njih treba spriječiti u interesu ljudi iz potencijalnih zemalja podrijetla. U odbijenim slučajevima ne smije se nipošto zanemariti da među razlozma odbijanja ima i puno formalnih razloga. Tako, primjerice, u politički progonjene ne spadaju oni kojima prijete odmetničke skupine, a ne država od koje ne mogu očekivati zaštitu. U pojedinim slučajevima su sudovi riješili u korist tražitelja. To je u skladu s ljudskošću, ali krije opasnost od otvaranja novih ulaznih vrata. Pomoći bi se moglo jedinstvenim europskim pravom o azilu i izbjeglicama uz poštenu raspodjelu tereta. No to je još jako daleko" - piše Martina Fietz. AUSTRIJA DIE PRESSE 10. I. 1997. 'Bosanski Muslimani nisu zahvalni Zapadu' List objavljuje interview s Samuelom P. Huntigtonom, američkim politologom i profesorom na harvardskom sveučilištu. - Najnoviji sukobi u Africi vođeni su između plemena ili država, a ne između crne i jedne od zapadnih civilizacija. Ne pokazuje li to suprotno od vaše središnje teze da prije treba računati na unutarcivilizacijske sukobe nego na sukobe između civilizacija? = Lokalna politika je politika plemena i etnija, globalna politika je politika civilizacija. Zacijelo su plemenski sukobi u Africi značajni za Afrikance, ali za druge nemaju osobito značenje. Naprotiv, borba između civlizacija ima puno veća djelovanja, pomislite na Balkan, na središnju Aziju, na indijski potkontinent. Ti bi sukobi mogli eskalirati i proširiti se. - Savjetujete zapadnoj politici da se ne miješa u unutarnje etničke sukobe: kada po vašem mišljenju ipak postoji potreba za intervencijom? = Postoje dva stanja koja opravdavaju miješanje u sukobe drugih civilizacija. Jedno je kad su na kocki vitalni interesi, primjerice opskrba naftom kao onda kad je Irak napao Kuvajt. I drugo, Zapad je kao jača civilizacija obvezan na humanitarne intervencije. Kad ljudi pate, moramo otići tamo i pomoći im. No ne mogu naći nikakav poseban interes Zapada u određivanju novih granica. - Osim ta dva razloga nema drugih nužnih razloga za intervenciju? = Povijesno je uvijek bio vitalni interes SAD-a spriječiti da Europa ili istočna Azija padnu pod vlast jedne sile. Vodili smo dva svjetska rata i jedan hladni rat kako bismo to spriječili. Nismo mogli dopustiti da Hitler dominira Europom a Japan istočnom Azijom. - Kako onda ocjenjujete angažman SAD-a u Bosni? = U Bosni je došlo do tragedije jer su Zapad i SAD pokušavali očuvati multietničku Bosnu. Puno se prolijevanja krvi moglo spriječiti da se Srbima dopustilo odvajanje, Hrvatima spajanje s Hrvatskom, a preostaloj, maloj muslimanskoj državi dalo jamstva. Bilo bi dakako problema, došlo bi do preseljavanja stanovništva i - to smo vidjeli u Daytonu - jako je teško povlačiti crte po zemljovidu. - Do tih je preseljenja stanovništva došlo i prije sporazuma, s ratom. = Bosanski je sukob imao različite korijene. Jedan od njih bio je raspad Jugoslavije, drugi pomicanje demografske ravnoteže. Prije 40 godina Srbi su predstavljali 45 posto stanovništva Bosne, Muslimani 26 do 27 posto. Sada su razmjeri obrnuti: Muslimana ima 44 posto, Srba 29 do 30 posto. Srbi se osjećaju ugroženima zbog ekspanzije muslimanskog stanovništva. (...) - Držite li Hrvatsku prirodnim saveznikom Zapada? = Ne bih to baš tako rekao. Hrvatska vlada nije baš paradigma demokracije. No Hrvati bi rado da ih Zapad prihvati, i to je vrlo važno. - Nakon hladnoga rata mnogi se analitičari boje porasta dezintegracijskih tendencija na Zapadu. Dijelite li i vi to stajalište? = Jedinstvo Zapada, dakako, nakon nestanka sovjetske prijetnje labavi, i čak jačaju suprotnosti unutar država kao i među njima. Ipak je nezamislivo da bi jedna zapadna zemlja za drugu mogla predstavljati vojnu prijetnju. Grčka i Turska nisu primjeri jer je Grčka pravoslavna, a Turska muslimanska. No postoje potencijalne prijetnje od nezapadnih civilizacija. U svojoj knjizi ističen konfucijansko-islamsku vezu koja obuhvaća i dostavu oružja i tehnologije oružja od Kine i Sjeverne Koreje Pakistanu, Iranu, Alžiru i drugim muslimanskim državama. Iz toga bi naravno mogla proizići znatna prijetnja Zapadu. Da je Sadam Husein pričekao još godinu-dvije s pribavljanjem nuklearnog oružja, Zaljevski je rat mogao sasma drukčije svršiti. - Mogu li preživjeti multikulturna društva? = Na stanoviti su način sva društva multikulturna. Austro-Ugarska Monarhija i Osmansko Carstvo trajali su stoljećima. Ali oni nisu bili demokratski. U demokratskim uvjetima političari apeliraju na nacionalno-etničke osjećaje. U proteklom desetljeću raspale su se dvije multikulturne države, Sovjetski Savez i Jugoslavija. - Bi li se to moglo dogoditi i SAD-u? = Ne u bliskoj budućnosti. Američki identitet počiva na dva temelja. Jedan su načelo deklaracija o neovisnosti i ustav. Drugi je zapadna kultura koja je u biti europska. Oba su temelja ugrožena na svoj način. (...) Na pitanje kojim bi sredstvima Zapad mogao širiti demokraciju tamo gdje je njegov utjecaj zasad mali, Huntington odgovara: - Demokraciju se ne može izvoziti, ona mora sama rasti. Taj se rast samo može pospješiti, ponajprije gospodarskim razvitkom. Može se podupirati snage koje zagovaraju demokraciju. Ali ako Zapad postane previše aktivan, to će biti shvaćeno kao imperijalizam i doći će do reakcije. U Aziji se govori o imperijalizmu ljudskih prava, a prije tri godine smo na konferenciji o ljudskim pravima u Beču vidjeli kako se postavljaju spram Zapada muslimanske, azijske i afričke države. (...) Demokracija u jednoj nezapadnoj zemlji ne znači da je bezuvjetno postala zapadna. U Indiji, u Izraelu, u Turskoj vidjeli smo niz vjerskih stranaka koje zastupaja sasma drukčije vrijednosti nego Zapad. Razgovor sa Samuelom P. Huntingtonom vodili su novinari Karl-Peter Schwarz i Andreas Unterberger. VJESNIK 13. I. 1997. Federalna vojska "Od svih federalnih komponenti, čini se da najbolje napreduje ustroj vojske u hrvatsko-muslimanskom entitetu u BiH. Usprkos povremenim zastojima (poput onoga zbog 'slučaja Čengić'), oružane snage u Federaciji dobivaju sve jasnije obrise. Korak po korak, rjašavaju se problemi u tom dijelu, dok neki drugi aspekti hrvatsko-bošnjačkih odnosa gotovo da stoje tamo gdje su i bili u trenutku potpisivanja Washingtonskog sporazuma", piše Alenko Zornija u uvodu komentara, a u povodu posljednjeg dogovora civilnih zapovjednika Vojske Federacije, Alije Izetbegovića i Krešimira Zubaka o korpusnom ustroju i profesionalizaciji oružanih snaga. Zornija navodi kako će u obrambenom sustavu Federacije Bošnjaci imati tri, a Hrvati jedan korpus, a da dogovor oko "unutarnje proporcije hrvatskog i bošnjačkog korpusa od 30 000 ili 35 000 profesionalnih vojnika", tek slijedi. Na kraju članka, Zornija još izdvaja: "Subotnji dogovor potvrđuje i nedavne riječi Krešimira Zubaka da će Hrvati BiH imati vrlo sigurne instrumente kojima se može spriječiti svaki pokušaj pretvaranja Vojske Federacije u nekakvu 'JNA'. To jamči postojanje hrvatskog korpusa, kao i slobodu izbora novacima da odluče u kojoj će komponenti služiti vojni rok. S druge strane, ustroj federalne vojske u okvirima Bečkog sporazuma o regionalnoj sigurnosti, te visok stupanj opremljenosti i uvježbanosti profesionalne vojske bit će pravi odgovor na moguće napade s Istoka". Brčko: Početak trajnog mira ili ponovnog rata? "Premda je Daytonski sporazum o miru i 'podjeli' BiH trebao biti konačan, on još nije siguran. Nije i neće biti sve dok se ne riješi status Brčkog, koji se cijelo vrijeme toga mira drži kao mogući detonator rata. O ratu govore i Srbi i Bošnjaci. Ta prijetnja trebala je, smatraju i jedni i drugi, međunarodnim arbitrima biti dodatan 'argument' pri donošenju konačne odluke komu će pripasti grad Brčko, ali i dijelovi brčanske općine koji su sada pod srpskim nadzorom", piše Andrija Tunjić napominjući u nastavku članka kako bi arbitražna komisija odluku trebala donijeti 15. veljače. "Hoće li moguća odluka biti dolazak stvarnog mira ili početak novog rata, ovisit će o tom kako će tu odluku prihvatiti Srbi i Bošnjaci. Ali, morala bi ovisiti i o izraženom stavu Hrvata!", napominje u nastavku Tunjić i pojašnjava: "Pa i unatoč tome što se Hrvati, u bošnjačko-srpskom prepucavanju i natezanju oko Brčkog, gotovo i ne spominju, njihov prijedlog da se grad podijeli u tri zone i da zajedno s općinom bude pod protektoratom međunarodne zajednice, u sadašnjem političkom trenutku BiH čini se jedino prihvatljivim. I ma koliko se taj prijedlog nekome činio zadržavanje statusa quo, to nije tako iz niza razloga". Prvi Tunjić vidi u tome što bi protektorat jamčio povratak izbjeglica; drugi je taj što bi omogućio srpsku komunikaciju, vezu sa Srbima zapadno od Brčkog; a treći to što bi Bošnjacima jamčio povratak u grad u kojem su do rata 1992. godine bili većina. "Time bi bilo onemogućeno srpsko prisvajanje tuđih teritorija i nepriznavanje etničkog čišćenja, ali bi, i bez obzira na srpski koridor, u budućnosti onemogućilo spajanje Republike Srpske sa Srbijom i SR Jugoslavijom. Međutim, u interesu je Hrvata i Federacije očuvanje i opstanak BiH u njezinim granicama, što je i Daytonom zajamčeno, ali i pravedno sudjelovanje u odlučivanju. Naročito kad se radi o presudnim pitanjima za opstanak hrvatskoga naroda", ističe Tunjić. U prilog hrvatskog prijedloga navodi i postotak stanovništva i zemljišta Hrvata na tom području i ocjenjuje kako je to čimbenik "koji bi se u ovako važnim slučajevima ipak trebao uzimati u obzir. Pogotovo što su prema svim statistikama Srbi u manjini i na trećem mjestu, ali i zato što Bošnjaci stalno ističu kako je to 'njihov grad'. Da Brčko nije samo srpsko, niti samo bošnjačko, pokazuju statistički podaci", napominje Tunjić i u nastavku navodi konkretne statističke podatke koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. U zaključku Tunjić piše: "Dakle, prema svim činjeničnim pokazateljima, grad i općina Brčko ne mogu pripasti Srbima, unatoč tome što je u međuvremenu nakon Daytona u Brčko doselilo više od 20 tisuća Srba iz Sarajeva, Zenice, Travnika, Bugojna... Ali ne može biti ni bošnjački, kako njihovi političari često ističu i nude tim Srbima da se vrate u mjesta iz kojih su se iselili. Brčko kao njihov jednako je i hrvatski, i usuprot Harisu Silajdžiću koji improvizira i hipotetički tvrdi da će se u njega doseliti Srbi iz hrvatskog Podunavlja". Đukićevo 'duhovno progonstvo' Posljednje istupe Milana Đukića, saborskog zastupnika, komentira Andrija Tunjić. Posebno se osvrće - uz prethodno podsjećanje na neke od Đukićevih prijašnjih izjava u kojima iznosi 'greške' što ih čini hrvatska država - na Đukićevo viđenje 'Memoranduma o dovršenju mirne integracije hrvatskoga Podunavlja'. Tunjić navodi kako je Đukić taj dokument proglasio 'dovršetkom etničkog čišćenja srpskog naroda u Hrvatskoj' i ocjenjuje kako je to zapravo "recidiv njegove 'otadžbinske duhovnosti'. Za njega je i taj dokument 'klasična zamka poznatog scenarija prema Srbima u Hrvatskoj - dat ćemo im sva prava (misli na Hrvatsku), ali treba učiniti sve da napuste svoja ognjišta. Ti trikovi su nam poznati iz operacija 'Bljesak' i 'Oluja', ali nažalost primjenjivani su i nad Srbima u urbanim sredinama', tvrdi Đukić i rješenja srpskog problema u Hrvatskoj vidi u povratku Srba u mjesta u kojima su živjeli prije", citira Tunjić i u nastavku komentira: "Đukić pri tome ne zna li ne želi znati da se, po istraživanju UNHCR-a, u svoja prijašnja prebivališta i Republiku Hrvatsku, želi vratiti tek 10 posto Srba. Ostali se žele integrirati tamo gdje su otišli, tj. u Srbiju i Republiku Srpsku. Njih, Srbe, Hrvatska ne zanima iz Đukiću dobro poznatih razloga. Ali Đukić ne bi bio ono što jest, kada bi to mogao prihvatiti kao što to prihvaća velik broj sunarodnjaka mu, ili kao što prihvaćaju recimo, također Srbi: Pupovac i (donedavni) mu stranački kolega Pejnović. Đukiću u Hrvatskoj uvijek nešto smeta. Kada se je, početkom srpskog 'ustanka' u Hrvatskoj skrasio u Zagrebu i pritom od Sabora dobio stan kasnije je izjavio da bi više volio biti prognanik. Iako možda neće priznati, no ipak, on jest prognanik. Duhovni prognanik! I ne bi trebalo iznenaditi ako nakon reintegracije Podunavlja Đukić napusti Hrvatsku". VEČERNJI LIST 13. I. 1997. Županijski dom neće se raspustiti "Što su izbori bliže, u hrvatskoj javnosti u zadnje se vrijeme dosta nagađalo o mogućnosti da će Županijski dom Sabora biti raspušten i prije isteka njegova mandata, odnosno 23. ožujka 1997. godine", piše Darko Đuretek u uvodu razgovora s dr. Katicom Ivanišević, predsjednicom Županijskog doma Sabora, koja komentira takve napise. "Nagađanja ostaju uvijek na razini špekulacija koje imaju zadaću izazvati u javnosti osjećaj nesigurnosti ili odbojnosti. To su političke igre ili senzacionalne vijesti u tisku u cilju povećanja naklade. No, činjenica je samo jedna: Županijskom domu Sabora ističe mandat i sve se stranke pripremaju za izbore. Datum održavanja izbora objavit će, prema Ustavnim odredbama, Predsjednik Republike", kaže o svim tim napisima predsjednica Županijskog doma i napominje kako će taj Dom regularno zasjedati do isteka mandata. Iznosi i svoju procjenu budućeg sastava Doma i kaže: "Ne očekujem da će se izmijeniti omjer snaga u Županijskom domu u odnosu na vladajuću i oporbene stranke, čak vjerujem da će HDZ dobiti veći broj zastupnika u odnosu na sadašnji saziv. Zbog previranja u oporbenim strankama moglo bi doći do promjene u odnosu na zastupljenost pojedine oporbene stranke". U nastavku razgovora dr. Katica Ivanišević se osvrće na dosadašnji rad Županijskog doma i na odluke koje je tijekom rada donosio. 130357 MET jan 97