DNEVNI PREGLED BR. 252 - 29. PROSINCA 1998.

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 28. XII. 1998. Nema mira na Kosovu "'Veličanstveni' sporazum, koji je američki posrednik Richard Holbrooke sredinom listopada izborio u Beogradu od Slobodana Miloševića, trajao je točno dva mjeseca - danas se Kosovom ponovno kotrljaju tenkovi i bježe ljudi - ovaj puta kroz snijeg. Promatrač se nehotično prisjeća groteskne predstave oko primirja u Bosni na Božić 1994. - tada je bivšem američkom predsjedniku Jimmyju Carteru dopušteno da sa suprugom otputuje na Pale u posjet bosanskim Srbima, kako bi tamo s gospodinom Radovanom Karadžićem svečano potpisao sporazum o primirju - sporazum koji ni u kom slučaju nije izborio Carter već ga je jednostavno nametnuo snijeg. Ono što je tom prilikom svečano proslavljeno trajalo je točno do topljenja snijega. Ovogodišnji je Božić pokazao da Holbrookeovi rezultati iz Beograda ne vrijede ni toliko: povlačenje vojske i specijalne policije, koje je Beograd obećao, izvedeno je upravo u trenutku pada svih područja pod nadzorom takozvane 'Oslobodilačke vojske Kosova'. Sporazum, sklopljen u tom trenutku, služio je tek svrsi što neupadljivijeg uklanjanja gigantske prijeteće kulise vojne intervencije, koju je NATO tako nepromišljeno izgradio. Dva gospodina dogovorila su u Beogradu da će jedan drugom pomoći da očuvaju dostojanstvo - to je bila stvarna jezgra čudesnog sporazuma o Kosovu. Posrijedi je kabinetska diplomacija nalik onoj iz najmračnijih dana imperijalizma. Ništa u tom sporazumu nije bilo jasno: ni što albanska strana - koja nije ništa pitana - misli o sporazumima, ni tko bi i kako trebao ubuduće vladati Kosovom ni kako bi srpska policija trebala reagirati na moguće nove napade OVK. Kao da to nije dovoljno, dva potpisnika tog čuvenog sporazuma počela su se javno svađati oko stvarnog sadržaja tog dokumenta. Čini se da ne postoji tekst koji bi mogao riješiti dvojbe. Da nije tako tužno, zaslužilo bi porugu. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. OVK je smjesta zauzela napuštene srpske položaje, raširivši se posvuda gdje nije naišla na otpor. Takav razvoj događaja ne treba čuditi. Takve se stvari događaju kad nije dogovoreno drugačije: kao i prilikom povlačenja užeta, svaki žrtvovani centimentar podrazumijeva dobiveni centimentar terena za protivničku stranu. Srpska policija reagirala je uobičajeno: ponovno je uzela na zub čitave obitelji, čitava sela, čak čitavu albansku etničku zajednicu, zasipajući je terorom - ni od Srba nije trebalo očekivati ništa drugo. Za razliku od prije četiri godine, ovaj put ruševine zapadne mirovne politike nije prekrio ni milosrdni snježni pokrov. Naime, na Kosovu godišnje doba relativno i nije važno za rat: nema fronta ni crta razdvajanja te stoga ni prodora koje bi zima na neki način mogla zamrznuti. Snijeg i hladnoća znače na ovom području samo da gerila OVK neće moći tako lako kao ljeti boraviti u šumama. Doduše, ta je okolnost prilično uznemirujuća: napadi iz protekla dva tjedna upućuju na zaključak da bi rat sada mogao biti prenesen iz sela u gradove gdje mladost bez perspektive samo čeka da napokon dade svoj doprinos oslobađanju Kosova. Nema razloga za optimizam. Jalovi posrednički napori iz proteklih mjeseci pokazali su da još nema temelja za održivo primirje na Kosovu. Pozicije dviju strana još su previše udaljene; obje strane računaju da će promijeniti stvarni odnos snaga i time omogućiti lakše sklapanje sporazuma. To znači rat, teror, žrtve, masovni bijeg. Već sedam i pol godina Zapad se nema čime suprotstaviti toj strašnoj logici na području bivše Jugoslavije. I u Bosni je cjenkanje trajalo određeno vrijeme - na račun civilnog stanovništva. Na Kosovu će zbivanja vjerojatno jednog dana rezultirati podjelom tog područja. Naime, nitko ne može ozbiljno vjerovati da u državi s takvom policijom i sa Slobodanom Miloševićem na čelu složeno rješenje o autonomiji uopće može funkcionirati. Dok ne budu stvoreni potrebni uvjeti, treba i dalje marljivo pregovarati, prijetiti i pretvarati se", napominje Norbert Mappes-Niediek. NJEMAČKI RADIO - RDW 28. XII. 1998. Iz tiska Ni preko božićnih blagdana svijet nije postao miroljubiviji. O tome svjedoče vijesti s Kosova, iz zapadnoafričke države Sierra Leone, kao i pojačane napetosti u vezi s Irakom, zastali mirovni proces na Bliskom istoku, da nabrojimo samo neka krizna žarišta. Niz komentara u današnjem njemačkom tisku odnosi se na novo rasplamsavanje oružanih sukoba na Kosovu. Albanski je separatizam neposredna posljedica beogradske politike nasilja smatra dnevnik 'Wiesbadener Kurier' i komentira: Milošević još nikad nije pobijedio u nekome ratu, ali njegova politika ostavlja posvuda nemogućnost mira. Nemir kao program! Zapad mora uvidjeti da s novom eskalacijom nestaje šanse za autonomno rješenje za Kosovo unutar Srbije. Ali, dapače i bez obzira na Miloševića, nijedan srbijanski političar ne može odustati od povijesne jezgre zemlje. Ako bi NATO intervenirao na Kosovu, onda se mora pripremiti na dugu, opasnu i na licu mjesta torpediranu misiju. Jugoslavenski predsjednik Milošević ostaje vjeran svojoj liniji, primjećuje dnevnik 'Mannheimer Morgen': On od samog početka nije imao namjere pridonijeti mirovnom rješenju, već je iskoristio prisilnu stanku kako bi reorganizirao svoju vojsku i na vodeće položaje postavio ljude koji su mu bezuvjetno poslušni. Sada, kad je već započeo idući val nasilja, na potezu je NATO, koji je već u listopadu dao nalog za aktiviranje svojih oružanih snaga. Ako želi ostati vjerodostojan, NATO mora sada brzo djelovati i ne ponovno nasjedati na trikove beogradskog opsjenara. Na težak zadatak promatrača misije Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi upozorava dnevnik 'Frankfurter Rundschau': Promatrači po nalogu OESS-a konfrontirani su s proturječnim očekivanjima. Srbi čine Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju odgovornom za to što se Oslobodilačka vojska Kosova u protekla dva mjeseca mogla opet proširiti. Albanci predbacuju OESS-u, da nije u stanju štititi pučanstvo od osvete srbijanskih policijskih postrojba. Pripadnici nadzorne misije OESS-a mogli bi se uskoro naći između dvije fronte. Tema brojnih komentara u njemačkome tisku je i ponovni sukob između Iraka i Ujedinjenih naroda. Dnevnik 'Koelner Stadt-Anzeiger' još jednom podsjeća na četverodnevne zračne napade na Irak i dolazi do zaključka: Američki i britanski zračni napadi nisu postigli mnogo više negoli da Iraku posluže kao dobrodošao i isto tako jeftin izgovor, kako su bombe uništile svu dokumentaciju zemlje o oružjima za masovno uništavanje. Diktator Sadam Husein može se s razlogom smijati. On sada može argumentirati kako kontrolori Ujedinjenih naroda zaista nemaju više što tražiti u njegovoj zemlji. Zbog čega bi se, dakle, oni trebali vratiti? A Sadam svoje igre tjera i dalje, tako što ne priznaje više zone zabrane prelijetanja i objema svjetskim silama prijeti otvaranjem vatre na njihove patrolne zrakoplove. Washington i London na to uopće i nisu mogli reagirati drukčije, negoli upozorenjem da će se njihovi piloti braniti. To ne znači pak ništa drugo, već da su unaprijed programirana buduća oružana razračunavanja. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 28. XII. 1998. Pregled tiska Današnja izdanja britanskih novina na svojim prvim stranicama i dalje se bave reakcijama na nedavnu ostavku ministra Petera Mandelsona. Donosi i napise o posljedicama velikog nevremena koje je proteklog vikenda zahvatilo Irsku i Britaniju, ali i tekstove o zakrčenju londonskih ulica u shoping zonama s jučerašnjim početkom tradicionalnih poslijebožićnih rasprodaja. 'The Independent' je pak na svojoj naslovnici izdvojio i izvještaj o ponovnom nastavku sukoba na Kosovu. To je ujedno, uz i dalje aktualnu iračku krizu, međunarodna tema o kojoj danas pišu sve britanske novine. Rupert Cornwell se u 'The Independentu' pita može li itko održati mir između Srba i Albanaca na Kosovu. On ističe kako su novi sukobi koji su izbili na Badnjak pokopali nade da će primirje potrajati barem tijekom nekoliko hladnih zimskih mjeseci. Kosovo, piše 'The Independent' svakim danom sve više podsjeća na Bosnu. Sukobi su jednako krvavi, a OESS-ovi promatrači na Kosovu neodoljivo podsjećaju na snage UNPROFOR-a u njihovim uglavnom neuspjelim pokušajima održavanja primirja. No, što nas očekuje, pita se Cornwell. Možda će 1999., nakon desetljeća pokolja i barbarizma, ipak biti posljednja godina najgorega od svih balkanskih ratova u 20. stoljeću? Možda ćemo u idućoj godini doživjeti smrt Miloševićeva režima, a njegov nasljednik će možda biti manje nacionalistički nastrojen, nada se Cornwell u tekstu u današnjem 'The Independentu', no istovremeno dodaje: Možda će 1999. biti godina u kojoj će Sadam Husein posjetiti Sjedinjene Države. 'The Daily Telegraph' i danas donosi izvješće svog novinara iz Beograda. On nam prenosi izjavu Zorana Anđelkovića, odnosno prijetnju srpskih vlasti na Kosovu, u kojoj se ističe kako su državna tijela spremna na obračun sa svima koji ugrožavaju integritet njihove države. Zbog obnove sukoba ceste su iznova pune srpskih i albanskih izbjeglica, a mnogi su našli privremena utočišta u susjednim selima. U nekim kućama, piše 'The Daily Telegraph', u istoj je sobi smješteno više od šezdeset ljudi. Svjedoci posljednjih sukoba govore i o velikom broju ranjenih civila među etničkim Albancima, no do njih se ne može doprijeti zbog jakih srpskih snaga. Unatoč jučerašnjim najavama OESS-ovih promatrača o postizanju dogovora za ponovnu uspostavu primirja na području sela Obranča, nije došlo do povlačenja srpskih snaga. Čini se, piše 'The Daily Telegraph' kako ni Milošević ni OVK ne žele mir. Sve to dovodi u pitanje opravdanost nazočnosti međunarodnih promatrača na Kosovu, a upravo zbog njihove nazočnosti ovog puta ne dolaze u obzir prijetnje NATO-ovim zračnim napadima koje su postigle željeni cilj u listopadu kad je Slobodan Milošević pristao na primirje. On je ujedno već upozorio NATO da je u slučaju aktiviranja njihovih snaga koje su razmještene u Makedoniji kako bi štitile nenaoružane međunarodne promatrače, dao zapovijed svojoj vojsci da ih napadne. S druge strane, nakon neuspjelih dvomjesečnih pregovora oko postizanja mirovnog sporazuma o budućnosti Kosova, ni one umjerenije snage među etičkim Albancima ne kriju svoje razočaranje Zapadom koji im je ponudio slabu zaštitu od okrutne beogradske vladavine. No, dvomjesečno primirje i nabava novog oružja pružili su Oslobodilačkoj vojsci Kosova mogućnost pregrupiranja snaga. Njihova volja za borbom još je više ojačala kad im je postalo jasno da im mirovni pregovori neće donijeti neovisnost o Beogradu, piše današnji 'The Daily Telegraph'. Današnje izdanje 'The Timesa' donosi zanimljiv tekst koji govori o tome koliko će 'millennium bagg' utjecati na naša putovanja zrakoplovima u novom tisućljeću. Za sve one koji se boje letenja zrakoplovima, odmah na početku pojašnjavaju kako 'millenium bagg' ne bi trebao štetiti samim zrakoplovima i sustavima kontrole leta na način da bi zbog njega zakazali i prouzročili nesreću, no on će, tvrdi se u tekstu, zasigurno utjecati na brojne segmente našeg putovanja. Tako su prošlog tjedna u Britaniji provedeni testovi koji su otkrili kako će računalnom baggu posebno biti izloženi sustavi namijenjeni upućivanju naših kovčega u prvi avion. Naime, aerodromski kompjutorizirani sustav za prtljagu tijekom testova nije prepoznao datum leta u siječnju 2000., te je testirane torbe i kofere otpremio u odjeljak namijenjen neoznačenoj prtljazi. A upravo su izgubljena prtljaga i otkazana putovanja bili najčešći uzroci isplata premija za osiguranje. Prema podacima iz 1996. godine, u tu je svrhu uplaćeno više od 60 milijuna funta, što čini gotovo polovicu svih isplata osiguranja prilikom putovanja. Stoga su britanska osiguravajuća društva već počela odbijati zahtjeve za uplatom takve vrste osiguranja. Naime, očekuje se da će više od milijun Britanaca novo tisućljeće dočekati u inozemstvu, a aranžmani se već sada više nego dobro prodaju. Britanske zračne luke i zrakoplovne kompanije proteklih su mjeseci i te kako bile zaokupljne ispitivanjem mogućih posljedica 'millennium bagga' na zrakoplovne i sigurnosne sastave letenja. Naime, na proljeće 1999. bit će obznanjena tzv. crna lista onih koji svoja računala nisu prilagodili dolasku novog tisućljeća. Najveći napredak u tome su napravile upravo Sjedinjene Države, Britanija i Nizozemska, no strahuje se da mnoge od 'trećih' zemalja još nisu ništa učinile na održavanju visoke razine sigurnosti letova nad njihovim teritorijem i u novom tisućljeću, piše današnji 'The Times'. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 28. XII. 1998. Hrvatska darovala građevinski materijal vrijedan 50 milijuna kuna Hrvatima u BiH, stoji u prilogu Linde Miliše. Vlada RH darovala je Hrvatima u BiH građevinski materijal vrijedan 50 milijuna kuna. Materijal je namijenjen obnovi 1.200 kuća u BiH. Sporazum o donaciji potpisali su u Zagrebu hrvatski ministar obnove Jure Radić i član Predsjedništva BiH Ante Jelavić. Objašnjavajući kako se ovom donacijom potiče povratak Hrvata u BiH, hrvatski ministar obnove Jure Radić kazao je da je BiH država i hrvatskog naroda, te da će Hrvati Bosnu početi doživljavati svojom domovinom samo ako se u nju budu mogli vraćati. Prema riječima ministra Radića, Hrvatska pomaže obnovu kuća bosansko- hercegovačkih Hrvata, zato jer je pomoć iz svijeta više usmjerena na neke druge, nego na Hrvate. Odakle Hrvatska izdvaja 50 milijuna kuna? Poznato je, naime, da je državnim budžetom za obnovu Hrvatske u idućoj godini predviđeno nedostatnih 3 milijarde kuna. Hrvatskoj je nužno 3,5 milijarde američkih dolara, a od međunarodne zajednice na nedavno održanoj konferenciji za obnovu jedva je namaknula 25 milijuna dolara. Ministar Radić kaže kako 50 milijuna kuna nije izdvojeno iz državnog proračuna, niti će - rekao je - zbog ove donacije biti obnovljeno manje kuća u Hrvatskoj. Poprilično je nejasno ostalo ministrovo objašnjenje kako se putem ciljanog dodjeljivanja dionica nekoliko građevinskih poduzeća temeljem licitacije dodatno namiču sredstva za građevinski materijal za obnovu hrvatskih kuća u Bosni. Donacije će se financirati dionicama određenih dioničkih društava, koje je za tu namjenu odobrila hrvatska vlada - kazao je ministar obnove, ne precizirajući o čemu se zapravo radi i koja su dionička društva u pitanju. Građevinski materijal u Bosnu će u 3.200 šlepera prevesti Hrvatska vojska. Zašto vojska? Po ministru Radiću zato što se tako štede sredstva, koja omogućuju obnovu čak 200 kuća. U posljednje četiri godine, Hrvatska je financirala obnovu 2.500 kuća, čime je, službeni je podatak, pomogla povratak 10.000 bosansko-hercegovačkih Hrvata. U idućoj će godini obnoviti 3.700 kuća, u koje bi se trebalo vratiti oko 14.000 Hrvata iz BiH. (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 28. XII. 1998. Frano Cetinić u rubrici 'Dosje' osvrće se na američke kritike europske jedinstvene valute - eura. "U četvrtak, zadnjega dana ove godine, točno u jedanaest sati po zapadnoeuropskom vremenu, središnje banke svih zemalja članica Europske unije, uključujući i one koje nisu pristupile zajedničkoj europskoj moneti, objavit će tečajne liste konverzije nacionalnih valuta u euro. Složeni šestocifreni iznos, koji će istodobno jamčiti bilateralne paritete, određene prošloga svibnja između nacionalnih valuta, zatim prijelaz na euro, na osnovi prelaska ekija na euro, u omjeru 1:1, i kao treće - obračunski tečaj u odnosu na američki dolar. Jedina poteškoća i predmet velikih pogađanja je tzv. integrirana eurokošara, u kojoj nacionalne valute pojedinih zemalja čine različite ponderirane vrijednosti. U eurokošari, naime, njemačka marka sudjeluje sa čak 30 posto, francuski franak 19, a grčka drahma, na primjer, tek s 0,8 posto od ukupnog iznosa. Uvođenje zajedničke, točnije jedinstvene, euromonete uistinu je veliki događaj, kruna višedesetljetnih napora za ujedinjenjem Starog Kontinenta. Iako jedinstven u povijesti Europe, koji će imati isto tako velike ekonomske i političke posljedice, ovaj događaj na prijelazu iz '98. u novu '99. ne bi trebao značiti obnovu negdašnje slave, moći i prošlosti Europe. Tako bar piše jedan od vodećih američkih teoretičara međunarodnih odnosa Farid Zakarija, glavni urednik uglednoga američkog teorijskog časopisa 'Foreign Affairs', u članku što ga objavljuje američki tjednik 'The Newsweek'. Dvadeseto stoljeće bilo je katastrofalno za Stari Kontinent. Ono je obilježilo kraj uloge europskih zemalja kao vodećih činitelja svjetske povijesti u posljednjih 500 godina. Iz II. svjetskog rata Europa izlazi u ruševinama i podijeljena između dviju izvaneuropskih velesila. Ujedinjenje Europe bilo je otpočetka, po ovom američkom analitičaru, ali ne samo po njemu, izraz te nostalgije i nade u obnovu negdašnje moći. Monetarna unija sama po sebi ima niz prednosti ekonomskih i političkih, ali teško da bi ona sama mogla predstavljati osnovu za šire političko i kulturno ujedinjenje kontinenta. Može li zajednička moneta zamijeniti ona dva tradicionalna stupa na kojima je bila izgrađena Europa, a to su kršćanstvo i racionalizam. Na tako formulirano pitanje, američki znanstvenik, nakon tolikih Europljana, pobornika inače ujedinjenja Starog Kontinenta, odgovara dakako negativno. Pojam Europa kao pojam za zajedničko naslijeđe europskih naroda, počinje se rabiti tek od 18. stoljeća, dotad veoma iznimno. Ranije, prevladavao je naziv 'kršćanski svijet'. To je bila ona os oko koje se strukturiralo i gravitiralo europsko društvo. To je ujedno bio i temelj odgoja, obrazovanja, umjetnosti, kulture, podsjeća Zakarija i ustvrđuje kako je laicizacija na tragu prosvjetiteljstva postala jedan od najmoćnijih motora suvremene povijesti, obilježen i velikoeuropskim utjecajem. No, ona je polako ali zato temeljito ispraznila zapadnu kulturu od njezina vjerskog sadržaja i značenja, ostavljajući i one tipične kreacije - crkve, samostane, sveučilišta, kantate, pasije, portrete, piete Djevice i Djeteta, nije ni siroče nekadašnje veličine. Vjera u znanost zamijenila je samo vjeru i devetnaesto europsko stoljeće stoljećem beskrajnog povjerenja u materijalni napredak. Od toga optimizma Europa će se brutalno otrijezniti u ovom našem XX. stoljeću sa dva svjetska rata ili bolje reći, s dva europska građanska rata, s nacizmom, komunizmom i holokaustom, i sumnjom u samu sebe. Zbog XX. stoljeća i njegovih pokolja, europski su intelektualci, a poslije i europska društva počeli dovoditi u pitanje svoje cjelokupno naslijeđe. Nestalo je uporište koje bi bilo prihvatljivo i neupitno za sve. Skepticizam, sumnja i postmodernistička ironija postali su vladajućim modama u Europi. U takvim uvjetima, kad je nestao cement koji povezuje zajednicu, možemo li zamisliti, pita se američki znanstvenik da bi neki Irac, npr., jer sada prima redovitu pomoć od Bruxellesa, bio spreman da ratuje i da se žrtvuje za Europu. Tu svojevrsnu malaksalost, obamrlost Europe, Zakarija vidi i u samom izboru grafičkog dizajna eura. Na jedinstvenoj europskoj moneti neće se nalaziti nijedno slavno ime ili kulturna kreacija posebnih europskih naroda. Sve samo geometrijske crte, šare, zvijezde, znamenke. Nigdje Platona, Bacha, Dantea, Shakespearea, Montaignea, Crkve Notre Dame, Michelangela, Mozarta ili Cervantesa, i tako dalje. Kao da je euro izrađen za neku epizodu američke serije 'Zvjezdanih staza', koja se odvija na pustinjskim predjelima Marsa bez ikakvih kulturnih tragova, ističe američki znanstvenik." (RFI) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE WELT 28. XII. 1998. Politika a la Morgenstern "Vrč ide na bunar dok se ne razbije - no kad će se konačno razbiti? Sadam Husein preko jednog potpredsjednika Iraka obznanjuje: prvo, pucat ćemo na svaki saveznički zrakoplov u cijelom iračkom zračnom prostoru, jer su zone zabrane letenja na sjeveru i jugu zemlje proglašene bez odobrenja UN-a. Drugo, na žalost ne postoji više nikakva dokumentacija o iračkim programima naoružanja, jer je sve izgorjelo prije tjedan dana u zračnim napadima, šteta, šteta. U isto vrijeme i Slobodan Milošević opet otvara vatru na Kosovu. Prije toga je promijenio vrh svoje vojske. Borbe su najgore unatrag nekoliko mjeseci. Obećanja NATO-u da će Beograd na Kosovu sačuvati razum, ne naplaćuju se riječima nego djelima. Uzorak je uvijek isti: takozvani jaki ljudi uvijek se prihvaćaju oružja kad vjeruju da je Zapad zaokupljen samim sobom. To se moglo zapaziti za svjetskog prvenstva u nogometu kao i tijekom prvih grčeva na naslovnicama oko Clintona. A sada je Božić, Silvestrovo, Nova godina, blagdani. Možda u Beogradu i Bagdadu zabludom shvaćaju ozbiljno čak i ekskluzivne bajke iz zbirke 'National Enquirera' o obračunu šakama Billa i Hillary Clinton u privatnom dijelu Bijele kuće. Christian Morgenstern preporučuje da se pročitaju novine od prošle jeseni kako bi se saznalo kako će diplomatski zapleti izići idućeg proljeća. Kad Morgenstern ima pravo, ima pravo - 'novom svjetskom poretku' postupno prijeti opasnost da postane vlastitom satirom. Sve bi to bilo smiješno, kad ne bi bilo za plakati: svjetski poredak čiju jezgru sposobnosti djelovanja - SAD, europski saveznici, NATO - godinu za godinom vuku za nos, neprimjetno gubi autoritet, sasma neprimjetno ide u psihološko stanje u kojemu i razumni ljudi počinju dvojiti u vrijednost strpljive diplomacije. Bosanska drama ponovno je u svijest prizvala rat kao sredstvo politike u Europi. Kosovo i Irak izvrsno su prikladni da takvi osjećaji postanu sigurnost, možda čak i poželjno stanje. Ni u Washingtonu ni u Londonu, Bonnu ili Bruxellesu ne može se naći političara koji oduševljeno grle oporbu protiv Sadama Huseina ili albansku 'oslobodilačku vojsku'. Zapadu se može podmetati da tu odvaguje prije nego krene u pustolovinu. No odvaguju li i televizijski gledatelji, birači, svjedoci politike koja Zapad sve više čini smiješnim? Traktati o ratu ulaze u intelektualne rasprave. To, i to, govori ponešto o djelovanju koje Sadam Husein i Slobodan Milošević postižu svojim ubodima" - piše Torsten Krauel. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 28. XII. 1998. I miševi uče gristi List objavljuje osvrt na dvije publikacije, posvećene ljudskim pravima: Amnesty International objavio je "Revoluciju na području ljudskih prava. 50 godina Opće deklaracije ljudskih prava", a Gunnar Koehne "Budućnost ljudskih prava. 50 godina Deklaracije UN: Bilanca jednog preokreta". "Može se sa sigurnošću ustvrditi da ljudska prava nikad dosad nisu u javnosti bila tako visoko rangirana kao danas niti su ikad dosad bila tako važna u međunarodnim odnosima. Nakon svakog posjeta Pekingu njemački ministar vanjskih poslova izjavljuje da je jasno spomenuo temu ljudskih prava. I obratno: uporno ispitivanje o ljudskim pravima počinje sve više smetati njihove notorne kršitelje u Pekingu, Rangunu i u ostalim dijelovima svijeta. Strahuju da će se ideja o ljudskim pravima proširiti i na području pod njihovom vladavinom - što je sve lakše u globalnom medijskom društvu s internetom i televizijskim satelitima. No, ima razloga da pogled u budućnost ne bude obojen samo pesimizmom prilikom sastavljanja bilance 50 godina nakon donošenja Deklaracije o ljuskim pravima u prosincu 1948. u Parizu. Publikacija, objavljena u izdanju Amnesty Internationala, nastoji uzeti u obzir oba čimbenika: i uspjehe i izazove. 16 priloga odražava golemu širinu diskursa o ljudskim pravima. Riječ je o povijesnom i pravnom odavanju počasti Deklaraciji o ljudskim pravima kao i njezinoj političkoj provedbi. Sukob oko univerzalnosti ljudskih prava, koju su proteklih godina upravo azijski autoritarni režimi djelomično uspješno relativizirali i kod dobronamjernih na Zapadu, tema je, pa i dilema brojnih zapadnih vlada: hoće li veći uspjeh polučiti tiho diplomatsko zalaganje za borce za ljudska prava ili javno žigosanje povreda ljudskih prava? Jedna od tema jest i provedba ljudskih prva u Bosni; Daytonski mirovni sporazum stvorio je jedan od najopsežnijih sustava za zaštitu ljudskih prava na svijetu - ali stvarnost je drugačija. Rascjepkanost ovlasti vezanih uz ljudska prava u Bosni veliki je problem (nekoliko organizacija UN, OESS, EU, međunarodne humanitarne organizacije djelatne su na sličnim područjima). U konstruktivnom duhu ove knjige predstavljen je prijedlog rješenja o budućem sprječavanju pretjerivanja na području ljudskih prava: traži se 'koncept vodeće agencije', dakle što manje institucija, ali s jasnim mandatom. Pokrenuta je inicijativa za 'reformom rada na ljudskim pravima' - primjerice, zatraženo je da visoka povjerenica za ljudska prava dobije vlastite urede u svim državama i trajno predstavništvo u svim problematičnim regijama. Raspravljalo se i o novim instrumentima u radu na ljudskim pravima: međunarodni kazneni sud, stručna izaslanstva, nove mogućnosti za stvaranje javnosti i, naravno, rad takozvanih nevladinih organizacija - među kojima je Amnesty International sigurno najpoznatija i najutjecajnija. Za Amnesty pišu redom dobro informirani stručnjaci: izvjestitelj povjerenstva UN za ljudska prava, posebni povjerenik UN, bivši glasnogovornici upravnog odbora i glavni tajnici Amnesty Internationala. Prednost je također što ti poznavatelji rečenog područja svoje spoznaje uobličuju tako da ih zainteresirani laik može slijediti. Slično vrijedi i za knjigu koju je izdao Gunnar Koehne. On je bio glasnogovornik njemačkog odjela Amnesty Internationala, te je, dakle, stručnjak. Stoga mu vjerojatno nije bilo teško naći specijaliste, uključujući i kineskog aktivista za ljudska prava Weia Jingshenga, njemačkoga glavnog tajnika Amnesty Internationala Volkmara Deilea, i ravnatelja američke orgnizacije za ljudska prava Human Rights Watch Kennetha Rotha. U prvom su planu ponajprije praktične posljedice politike orijentirane na ljudska prava, odnosno njihova kršenja. Opisana je teška potraga za žrtvama masovnih pokolja u Bosni i pokušaj anatomije genocida u Ruandi. Obrazloženo je i zašto nasilje nad ženama nije privatna stvar, zatim da je pravo na azil u Europi potkopano i opisano kako funkcioniraju takozvane 'urgent actions' hitne akcije Amnesty Internationala u prilog žrtvama povreda ljudskih prava. Nadalje, krug tema obuhvaća praksu smrtne kazne u SAD kao i ugrožavanje slobode tiska. G. 1948. list 'Basler Nachrichten' napisao je da prihvaćanje Deklaracije o ljudskim pravima u Parizu označava 'rođenje jednog miša'. Dvije netom objavljene knjige pokazuju da i miševi uče gristi", zaključuje Reymer Kluever. Idući rat na Kosovu "Ne treba biti Kasandra da bi se za 1999. proreklo novi, veliki rat između Albanaca i Srba na Kosovu. Jer rat tamo određuje bitak i svijest. Vlada svakodnevicom i mislima Albanaca. Nikakva polovična posredovanja izvana, nikakvo primirje na papiru ne može tu nešto promijeniti. Kosovari su se 1998. pobunili protiv srpskog tlačenja koje su trpjeli desetljećima. Borili su se i za to su platili visoku cijenu. Dva kratka mjeseca, od listopada, vladao je relativan mir. No na Božić se opet pucalo, opet su krenuli tenkovi, opet su gorjele kuće. Mir na Kosovu više nema nikakva temelja. Rat se duboko usadio u glavama. Oni koji su htjeli graditi kuće, odustali su od planova. Iz inozemstva Albanci neprekidno šalju novac za borbu za neovisnost ili se sami javljaju pod oružje. Ljudi su svoju egzistenciju toliko protkali ratom da je postao razumljivim sastavnim dijelom kulture i folklora. Na jednom festivalu prošloga tjedna u glavnom gradu Albanije Tirani prolamao se pljesak uvijek kad se na pozornici - u hip-hop ritmu ili baladi - pjevalo o junačkoj, punoj žrtava, borbi za nacionalno oslobođenje. U izlozima zlatara izloženi su privjesci s kraticom 'OVK' kosovske oslobodilačke vojske. 'Mi smo svi OVK' - ta rečenica je u godini koja istječe postala krilaticom. Pritom ta postrojba zapravo nije reklamni pano za Albance. Po brutalnosti jedva zaostaje za jedinicama srpske vojske ili policije. Ubija iz zasjede, mučki ubija navodne kolaboracioniste. Napadima i otmicama širi strah i užas među 200 tisuća Srba koji žive na Kosovu pokraj dva milijuna Albanaca. Osim toga je OVK napravila kobnu pogrješku. Kad je ljetos prešla s gerilskog rata na strategiju osvajanja teritorija, Srbima je pružila izgovor za etnička čišćenja. Tada je izbjeglo oko 300 tisuća Albanaca. Gotovo dvije trećine njih još se ne usuđuju u svoja razorena sela. No OVK jedina je snaga od koje se Albanci nečemu nadaju. Da je tomu tako, treba pripisati i Zapadu. Jer Albance nije samo razočarao, nego i prevario. Ponudio se kao posrednik. No trgovinu je Zapad jednostrano sklopio s Miloševićem - čovjekom koji je devedesetih godina zapalio Balkan, od Hrvatske preko Bosne do Kosova. Danima se američki izaslanik za Balkan Holbrooke u listopadu borio sa srpskim vođom. Do danas je ostala tajna što je tada dogovoreno. U javnost je prodrla tek poruka: Milošević je popustio pod prijetnjom NATO-ovih bombardiranja, s Kosova će povući dijelove svoje postrojbe. Albancima je postavljen jezgrovit zahtjev: sada se dogovorite sa Srbima o budućem statusu pokrajine. No bez velikog inozemnog sudjelovanja to je realno otprilike kao i ponovno oživljavanje poginulih u ratu. Ako si sami ne pomognemo, neće nam pomoći nitko - tu su pouku Albanci izvukli iz fijaska diplomacije. Na Zapadu se rado zavaravaju glede te stvarnosti, primjerice s pomoći one nenaoružane misije promatrača OESS-a koja do danas nije popunila svoju jačinu od dvije tisuće ljudi. Ili se predaju iluzijama i nagrađuju Ibrahima Rugovu, 'predsjednika' kosovskih Albanaca i propovjednika nenasilja, mirovnim nagradama. (Samo u prosincu dobio je dvije, među njima nagradu Saharov parlamenta EU-a.) No u domovini takva se odličja ne broje. Rugova je izgubio utjecaj u mjeri u kojoj se zapadna solidarnost pokazala pukim izričajima. Za mnoge je već gubitnik, za neke čak izdajica albanske stvari. Sposobnim za djelovanje čini se samo OVK. To je kobno, jer oslobodilačka vojska zna samo jedan cilj: neovisnost Kosova. I zna samo jedno sredstvo: rat. Hoće li svoj cilj, s obzirom na premoć srpskih oružanih snaga, ikada postići, dvojbeno je. No svakako će uporabiti sredstvo. Najnovija eskalacija tipičan je primjer, pokazuje uzorak prema kojem se odvija rat: OVK izaziva, Srbi uzvraćaju svom snagom. Usporedno s tim postoji i drugi uzorak: ritualizirane opomene i prijetnje. Od Washingtona do Bonna, od NATO-ova generala Clarka do glavnog tajnika Solane, mogle su se opet čuti iste riječi kao i prije dva mjeseca, prije šest mjeseci, prije deset mjeseci. Rat se na Kosovu vrti u krugu. Ako sada počinje novi krug, postoje samo dvije mogućnosti. Zapad će silovito intervenirati kako bi, kao u Bosni - tamo je bilo 60 tisuća vojnika - držao zaraćene strane razdvojene. Ili će ostati po strani - i riskirati genocid" - piše Peter Muench. Više od 20 novih kadrovskih rješenja "Mjesec dana nakon smjene načelnika glavnoga stožera Momčila Perišića, jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević proveo je opsežnu smjenu kadrova u vojnom vodstvu. General Nebojša Pavković, dosadašnji zapovjednik prištinskog korpusa na Kosovu, promaknut je na položaj nadređenog zapovjednika treće armije, a na njegov je dosadašnji položaj postavljen general Vladimir Lazarević. Neki izvori istaknuli su da je Pavković otvoren za akciju protiv OVK te da je blizak bivšem zamjeniku načelnika glavnog stožera Dragoljubu Ojdaniću, kojega je Milošević imenovao na Perišićev položaj. Novim načelnikom ratnog zrakoplovstva imenovan je general Spasoje Smiljanić. Njegov prethodnik Ljubiša Veličković smijenjen je u listopadu ove godine nakon što je odbio podijeliti svoju zapovjedničku središnjicu kod Beograda s NATO-ovim časnicima za vezu radi nenaoružanih izviđačkih letova. Ukupno je zamijenjeno gotovo dvadesetak zapovjednika ratnog zrakoplovstva, nekih vojnih korpusa i velikih garnizona, objavio je vojni ured nakon sjednice vijeća za obranu. Početkom ove godine Perišić je odbio angažirati vojsku radi sprječavanja instalacije Miloševićeva protivnika u jugoslavenskoj republici Crnoj Gori, predsjednika Mile Đukanovića. Ove je jeseni Perišić kritički napomenuo da je Milošević pogrešnom politikom sukobio Jugoslaviju s cijelim svijetom. Prije toga Milošević se rastao sa svojim dugogodišnjim šefom obavještajne službe Jovicom Stanišićem", izvješćuje Bernhard Kueppers. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 28. XII. 1998. Zašto su Amerikanci i Englezi predodređeni uvijek pobjeđivati "Mnogi govore da su Amerikanci i Englezi bombardirajući Irak zanemarili svoje europske saveznike i da su se politički izolirali. Meni se, međutim, čini da su oni konačno izrazili svoju potpunu različitost od kontinenta. Već odavno postoji jedna anglosaksonska civilizacija kao što su postojale i grčka, rimska i egipatska civilizacija. Povezan svijet, sačinjen od jednoga jezika, vrijednosti, običaja, države, gospodarstva, glazbe, filozofije, shvaćanja svijeta, prošlosti i budućnosti, drugačijih nego kod ostalih. Ta se civilizacija započela stvarati u 17. stoljeću doktrinom demokratske države koju su razradili Hobbes i Locke. Od njih su Englezi naučili da se država rađa iz jednog racionalnog sporazuma, kako bi osigurala mir i napredak.(...) Volja, sporazum, racionalnost, korist, konkurencija suština su angloameričkog duha. Kontinent je imao korjenito drugačiji razvoj. Neki su nastavili vjerovati u božansko pravo. Francuzi, zahvaljujući Rousseau zamišljaju mističnu, nepogrješivu Opću volju. Drugi su proletarijatu povjerili zadaću da uništi profit, novac i iskorištavanje i stvorili su Sovjetski Savez i staljinizam. Drugi su se pak okrenuli krvi i rasi, i završili s nacizmom. Englezi u međuvremenu stvaraju najveći svjetski imperij.(...) 'Globalizacija' o kojoj se govori samo je planetarna hegemonija te civilizacije. Izraz toga je univerzalnost engleskog jezika koji neometano dominira u trgovini, nauci, u komunikacijama. Kada idete u Njemačku, Rusiju, Japan ili u Arabiju, ako želite komunicirati, morate govoriti engleski. No hegemonija anglosaksonske civilizacije uvelike nadilazi jezik. Ona nadzire svjetsko gospodarstvo i posvuda nameće svoj način slušanja i razmišljanja, kinematografiju, glazbu, jezik računala, moral i samo znanstveno nazivlje. Niti jedna filozofska, prirodoslovna, psihološka ili politička ideja ne smatra se znanstvenom ako ju nije odobrila i proširila anglosaksonska akademska zajednica. Jedna civilizacija, u trenutku svoje prevlasti, kao ispravno prepoznaje samo ono što je proisteklo iz nje same.(...) Radi toga su Sjedinjene Države i Engleska odlučile djelovati i protiv protivljenja i dvoumljenja ostatka svijeta. One jako dobro znaju da izazivaju kritike, mržnje, zavisti i žestoka negodovanja. No sigurni su u svoju vojnu i kulturalnu snagu. Znaju da će na kraju njihove ideje i njihova načela prevladati. I da ostatak svijeta i Europa, razjedinjeni i zbunjeni, neće ništa učiniti", piše Francesco Alberoni. 'Nema usporedbe s Pinochetom. Jaruzelski je dobročinitelj' "Nakon Mađarske i Češke, i Poljska je javnosti odlučila omogućiti pristup arhivima tajne policije.(...) Bilo je potrebno da se Solidarnost vrati na vlast da se konačno odobri zakon o tajnim službama koji bi, otvarajući vrata prema 75 tisuća spisa koji pokrivaju pola stoljeća poljske povijesti, trebao, prema namjerama vlade, prekinuti otrovno ozračje sumnja i ucjena koje je više nego jednom zaprljalo politički život zemlje. Državni poglavar Alexander Kwasniewski stavio je veto na taj zakon, ocjenjujući ga 'nepotpunim i manjkavim', čime je izazvao da ga jedan pobješnjeli ministar nazove 'predsjednikom tajne policije', no morao se pokoriti odluci parlamenta koji je prije Božića odbacio Predsjednikovo odbijanje zakona. Kwasniewski je bivši komunist (u mladosti je bio ministar) koji je na predsjedničkim izborima 1995. s vlasti svrgnuo 'nacionalnog junaka' Lecha Walesu, star je četrdeset i tri godine, srčani je pobornik poljske integracije u europske i atlantske institucije, a razina njegove popularnosti uvijek je visoka. - Gospodine Predsjedniče, što po vašem sudu nije dobro u zakonu o arhivima tajnih služba? = To nije dobar zakon jer pristup arhivima dopušta samo onima koji su pretrpjeli nepravde tijekom komunističkog razdoblja, a ne i, što je moj prijedlog, svim građanima. Svaki Poljak ima pravo znati postoji li dossier koji se odnosi na njega, i ima pravo braniti se od nepravednih optužba. Osim toga, Državni memorijalni institut, koji bi trebao jamčiti nadzor nad pismohranama i spriječiti moguće manipulacije, ima takve prerogative da mu dopuštaju da djeluje kao posebni sud. - U kojem smislu? = U smislu da može pripremati suđenja bivšim suradnicima služba. To je zadaća koja pripada redovnom sudu. Njegove su ovlasti, sve u svemu, pomiješane. S jedne strane djeluje kao arhiv, s druge kao neka vrsta tužilaštva, u sukobu, po mojem mišljenju, s ustavom.(...) - Je li slučaj generala Pinocheta u Poljskoj ponovno pokrenuo raspravu o generalu Jaruzelskom? = Da, to je nama blisko pitanje: kako se odnositi prema čovjeku koji je uveo ratno stanje, što je bila odluka koju veći dio Poljaka i dalje smatra opravdanom, i koji je, zatim, uvelike pridonio mirnoj pretvorbi političkog sustava u Poljskoj? Držim da, kada se sudi o generalu Jaruzelskom, nikako ne treba zaboraviti koliko je učinio za dobrobit zemlje.(...) - Gdje, gledajući na istočne poljske granice, nazirate razloge veće zabrinutosti? = Po prirodi sam optimist, no opasnosti ne nedostaje. Najveća bi mogla proizići iz zaoštravanja gospodarske krize u Rusiji, uz rizik teških društvenih napetosti i dezintegracije, u najgoroj od hipoteza, Ruske federacije", piše Sandro Scabello. Makedonija, Talijani se razmještaju "Iznad se nalazi NATO-ov kišobran: američki lovci-bombarderi koji polijeću s nosača zrakoplova i iz baza u Italiji. Ispod, međutim, s čizmama u snijegu, rame uz rame sa srpskim tenkistima i kosovarskim snajperistima, nalaze se samo Europljani. To je prvi put da Sjedinjene Države izravno ne sudjeluju u jednoj NATO-ovoj vojnoj operaciji. Jednoga će dana, možda, misija na Kosovu biti smatrana činom rođenja zajedničke kontinentalne obrambene sile. Europljani kao 'ovjerovitelji' listopadskog sporazuma između kosovskih Albanaca i srpskih vlasti. I Europljani kao 'anđeli čuvari' 'ovjerovitelja'. Prvih je dvije tisuće, a 'anđela' 1700. Među njima je pet stotina Talijana: 200, ili nešto više, je onih koji su pod zaštitom samo svoje mirovne misije, dok je 250 talijanskih vojnika upravo razmještenih preko granice Kosova, u Makedoniji, spremnih intervenirati ako stvari za njihove kolege pođu po zlu. Svi su dragovoljci, profesionalci s velikim iskustvom stečenim u Somaliji i Bosni, u mirovnim operacijama u kojima je Italija posljednjih godina sudjelovala s NATO-om ili UN-om. Promatrači su već na Kosovu. OESS, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (koja ima 54 članice, zajedno s Rusijom i SAD- om) s vladom u Beogradu je dogovorila svoju nazočnost. U teoriji, upravo bi 'policija' Slobodana Miloševića trebala jamčiti njihovu sigurnost. No oklopna vozila i tenkovi koje Beograd uporno naziva 'policijskim snagama' zapravo su prava vojska, postrojbe koje su u djelokrugu (prema tradiciji komunističkih zemalja) ministarstva unutarnjih poslova umjesto ministarstva obrane, i koje su uoči Božića ponovno započele borbe protiv albanskih autonomaša. Te su postrojbe jedna strana u kosovskom sukobu, i u odgovarajućem trenutku ne bi mogle biti najsigurniji štit europskim promatračima. Tu, dakle, dolazi do potrebe za organizacijom 'krajnje opcije', kako je naziva doministar vanjskih poslova Umberto Ranieri, odnosno, izravne vojne intervencije.(...) 'Tamo se smješta jedna postrojba oklopnog pješaštva, eskadrila borbenih i lakih transportnih helikoptera, i svi, ili gotovo svi pripadaju brigadi Garibaldi', objašnjava Ranieri po povratku iz Makedonije. Rizici? Ranieri izjavljuje da je optimist: 'Posljednji sukobi su znak da na Kosovu još postoji žilav otpor miru. Uporaba sile srpske 'policije' gruba je i pretjerana. S druge strane , međutim, čini mi se da neki dijelovi OVK-a, oslobodilačke vojske Kosova, uoči pregovora žele na terenu osvojiti položaje koji im daju veću prednost. Radi toga međunarodna zajednica treba izvršiti pritisak kako bi pregovori odmah započeli. A mi tamo zasigurno nismo zato da bismo još više rascjepkali politički zemljovid Balkana, već da omogućimo, uz veću autonomiju, suživot sviju'", piše Andrea Nicastri. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. XII. 1998. Švicarska 'pomagačica' traži sredinu "Ruth Dreifuss ovo kaže gotovo prije no što njezini posjetitelji uspiju sjesti u svoje naslonjače: ona neće biti alibi, rekvizit odnosa s javnošću koji Švicarsku prikazuje kao zemlju pomirenu sa svojom prošlošću, kao ni flomaster koji će švicarsku povijest crtati oštrim, tamnim linijama karikature", piše John Vinocur. "No biti prva dama Švicarske i prva židovska predsjednica može biti teško. Za nju bi uspjeh, kaže, bila pomoć da se pronađe novi sklop, još uvijek neizvjestan srednji prostor, u kojemu bi se Švicarska mogla početi miriti sa svojim starim vizijama vrline, te novom i nedobrodošlom personom sudionika i ratnog profitera. Sabiralište ljutnje i jada koji još nisu našli razrješenje ide uz položaj koji će gđica Dreifuss 1. siječnja preuzeti na godinu dana. (...) Posao gđice Dreifuss uvelike je ceremonijalan. Ona svoju misiju određuje više kao 'pomagačku' nego kao položaj neprijepornog vođe na čelu saveznog vijeća, odnosno švicarske vlade. Njezin izbor na mjesto predsjednice, naglašava ona, nije dio širokog retuširanja švicarskog imidža. Jednostavno, na nju je bio red da, kao član vijeća zadužen za zdravstvo i socijalna pitanja od 1993., preuzme rotirajuće predsjedništvo zemljom. Svejedno, biti predsjednicom za gđicu Dreifuss nije zato ništa manje delikatno; za nju postizanje općeprihvaćene sredine o pitanju švicarske savjesti ne može biti lako. Kad razgovara s posjetiteljima u uredu koji odaje promišljenu nepretencioznost, čini se da njezine rečenice gotovo uvijek stižu u parovima. To je kao da njezino raščlanjivanje vlastite sumnje, izražavanje mnogih proturječnih razina njezine vizije Švicarske, ima dvije vrpce; stalnu negativnu plus pozitivnu vezu, te s jedne strane sloj odlučnosti i izravnosti, a s druge sloj modifikatora i rečeničnih dijelova. Tako, kad gđica Dreifuss ističe kako je Švicarska počela rješavati pitanje novca koji švicarske banke duguju preživjelim žrtvama holokausta, ona brzo dodaje: 'To je bila inicijativa, priznajem, koja je rođena pod vanjskim pritiskom.' Taj je obrazac izražen. S jedne strane: 'Ne želim da moje predsjedništvo ikome ulije osjećaj da se Švicarska više ne mora brinuti o svojoj prošlosti' odnosno elementima antisemitizma u njoj. Zatim, s druge strane, o antisemitizmu: 'Poričem da je on veći nego drugdje. To neću reći. No i to je previše. Čak i ako je on jednak kao i drugdje, i to je previše.' Da, kaže ona, sad postoje 'određene mrlje na švicarskom ugledu', no ne, 'ne mislim da se može govoriti o šteti' na međunarodnoj razini ili za švicarsku gospodarsku djelotvornost. Obrazac se doima gotovo instinktivnim te neobično odražava način na koji se Švicarska, smatra gđica Dreifuss, suočava sa svojim bojaznima o prošlosti: 'Uvijek su tu bila dva kretanja. Pokušavamo saznati malo više, a zatim zatvorimo podrum kako ne bi vidjeli što je tamo. Mislim da sad idemo mnogo dalje'. Možda će proljeće biti najnapetije razdoblje predsjedništva gđice Dreifuss. Tad će vladino tijelo međunarodnih povjesničara objaviti izvješće o švicarskoj ratnoj politici. Ona kaže da očekuje pokretanje nacionalne rasprave i - ovdje stiže lov na sredinu - obrazloženje židovskim organizacijama gdje su njihovi zahtjevi opravdani, a gdje su oni manje opravdani, unaprijed navješćuje predsjednica. Gđa Dreifuss, stara 58 godina i neudana, dijete je švicarsko- židovskih roditelja. Rodila se u St. Gallenu, a za vrijeme rata preselila je u Ženevu, kao što ona kaže, 'nekoliko kilometara dalje od smrtne kazne'. Svog se oca prisjeća kao švicarskog domoljuba, koji je iskusio 'trenutak radosti' kad je prvi put odjenuo švicarsku vojnu uniformu. Za vrijeme rata nije bilo masovnog, javnog švicarskog antisemitizma, vjeruje gđica Dreifuss, no svejedno je postojao stvaran antisemitizam u švicarskoj politici azila. 'Najgora je bila ravnodušnost, a, dovedeno do ekstrema, mišljenje da je nacizam normalna stvar koja nas se ne tiče.' Njezina se karijera razvila unutar socijalističke stranke i feminističkih aktivnosti dok je djelovala u sindikalnom pokretu. Zbog svoje reputacije smirenosti, poštenja i sposobnosti, uspjela je preskočiti mjesnu politiku i izravno ući u vladu prije pet godina. Gđica Dreifuss škrta je na riječima dok govori o vlastitoj povijesti, no kaže da je njezina obitelj za vrijeme rata 'živjela u strahu'. (...) Što se tiče antisemitizma u Švicarskoj, kaže: 'Doživjela sam ga, moglo bi se reći. Događa se. Nikad mi nije činio zapreku.' U zemlji u kojoj su žene dobile pravo glasa u svim kantonima 1990., gđica Dreifuss sebe vidi kao novo lice. 'Predstavljam drukčiju Švicarsku. Urbaniju. Ravnopravniju. Tolerantniju.' Ona zagovara švicarsko članstvo u UN-u i Europskoj uniji. Nijedno se neće dogoditi za njezina mandata, no vjeruje da bi se trebalo dogoditi u sljedećih pet godina. (...)" Stranke u Bonnu nisu složne u pogledu bivših staljinista istočne Njemačke "Devet godina pošto su istočni Nijemci zbacili komuniste, nasljednici staljinističke stranke napravili su golem korak u približavanju glavnoj političkoj struji novoga političkog sustava", piše John Schmid. "Odkad su reformirani komunisti istočne Njemačke osvojili neočekivano velike dobitke na rujanskim izborima, politički establišment i u istočnoj i u zapadnoj Njemačkoj muči se kako postupati s nekad nedodirljivom strankom, koju je glasačka kutija ponovno ozakonila, ali ju njezini totalitarni korijeni i dalje žigošu. Reformirani komunisti, pod imenom Stranka demokratskog socijalizma, sad uživaju u statusu samoproglašene stranke istočnog ponosa te lobiraju za one koje je ujedinjenje učinilo gubitnicima. Zaneseni SDS već planira proširiti svoj ponovno pronađen utjecaj na izborima za četiri istočnonjemačka savezna parlamenta i na mnoštvu općinskih izbora sljedeće godine. 'Mi smo normalni', izjavio je Hanno Harnisch, glasnogovornik stranke. 'Imamo trajno mjesto u političkom krajoliku.' No upravo dok se bliži ugledu i prihvaćanju, stranka je ovaj mjesec rasplamsala raspravu o svojoj tiranskoj prošlosti. Otvarajući stare rane, njezine su vođe zatražile amnestiju za zločine počinjene u ime stare komunističke vlade, uključujući i naloge koje su graničari dobivali o pucanju. Buci koja je zatim uslijedila bivši su komunisti pridonijeli prijedlozima za isplatu odšteta bivšim istočnonjemačkim dužnosnicima zatočenima nakon pada Berlinskoga zida. Kritičari stranke smatraju da zamisao o amnestiji samo učvršćuje sumnje da bivši komunisti još nisu potpuno prihvatili načela demokracije i njemački ustav. Čini se da stranka, kažu kritici, ne mari za žrtve starog poretka. 'SDS jest i ostaje vuk u ovčjoj koži', izjavila je Cornelia Pieper, vođa oporbene Slobodne demokratske stranke. Nigdje rasprava nije iskrivljenija nego u redovima lijevo orijentirane socijaldemokratske stranke kancelara Gerharda Schroedera. Nesposobna da pomiri vlastito stajalište prema bivšim komunistima, stranka g. Schroedera bori se sa sve širim raskolom među članovima koji izbjegavaju SDS i onima koji ga prihvaćaju ohrabrujući saveze za podjelu vlasti na državnoj i mjesnoj razini. Bivši komunisti su 'jedna od najvećih smetnja u procesu njemačkog ujedinjenja', kaže ljutiti manifest kojega su prošlog mjeseca napisala četiri vodeća socijaldemokrata. Oni odbacuju sve poteze koji povećavaju ugled SDS-a. Povezivanjem sa SDS-om na mjesnoj razini, socijaldemokrati samo ozakonjuju bivše komuniste, strahuju neki socijaldemokrati. To će nam se zasigurno osvetiti, upozoravaju oni. Tako veća stranka zapravo hrani takmaca sa svoje lijeve strane, koji će joj stalno odvlačiti glasove. Neki tvrde da bivši komunisti još njeguju antizapadne, antiameričke i antikapitalističke sklonosti iza lica koje izlažu javnosti. 'SDS ima znatne teškoće u prihvaćanju zapadnih vrijednosti demokracije, privatne imovine i veza s NATO-om, koje je zapadna Njemačka stekla poslije 1945.', izjavio je Hans-Dietmar Henke, direktor dresdenskog Instituta za istraživanje totalitarizma Hannah Arendt. Takvi pridržaji čini se nisu mnogo značili na državnim izborima 27. rujna kad je stranka nadmašila gotovo sva očekivanja. Sa svojom bazom moći na Istoku, ona je skupila nešto više od petine glasova u usporedbi s oskudnih 1,2% na Zapadu. Slobodni demokrati i Zeleni, stranke utjecajne na Zapadu, na Istoku su ostale daleko iza bivših komunista. Prvi put stranka se pojavljuje u Bundestagu s punim parlamentarnim statusom, pošto je osvojila više od 5% ukupnog broja glasova i prešla prag zamišljen da isključi ekstremiste. To joj dopušta da imenuje predsjednika parlamenta, sjedi na odboru i bude korisnica fondova za istraživački institut. U prethodnom parlamentu, stranka je zbog tehničke pojedinosti, osvojivši tri okruga, s 4,4% glasova ušla u Bundestag. Bivši su komunisti istoga dana osvojili još jedno prvo mjesto u odvojenoj utrci za savezni parlament istočne države Mecklenburg - Vorpommern. Stranka je postala mlađi partner u vladinoj koaliciji pod vodstvom socijaldemokrata, koji su prošloga tjedna, uz potporu stranačkog vodstva u Bonnu, učvrstili savez. Priključujući se vladi u glavnom gradu Mecklenburga, Schwerinu, Stranka demokratskog socijalizma automatski je postavila svog zastupnika u Bundesratu, gornjem domu parlamenta. (...) 'SDS je stranka prosvjeda', izjavio je Richard Schroeder, profesor u Berlinu i jedan od autora traktata socijaldemokrata protiv bivših komunista. 'Oni nisu rizik za demokraciju, ali usporavaju prihvaćanje demokracije na Istoku. Oni ometaju proces učenja.' Više od polovice od 95.000 članova stranke umirovljeno je. Tako je stranka samo sjena svoje prethodnice, koja je imala 2,2 milijuna članova. Njezini se redovi svake godine smanjuju za tisuće kako stariji članovi umiru, no među njima još ima bivše elite, pa i akademika, izjavio je g. Schroeder. Helmut Holter, stranački vođa i zamjenik premijera u Schwerinu, osamdesetih je u Moskvi studirao političke znanosti, a sad ga kao izabranog državnog dužnosnika vozač vozi u audijevoj limuzini. O savezu sa socijaldemokratima g. Holter drži: 'To će stvoriti novu društvenu klimu pomirbe i integracije'. No ne slažu se svi s time. Sve glasniji ogranak socijaldemokrata koji se protivi SDS-u tvrdi da bivši komunisti ostaju posve istočni fenomen te da stoga nisu sposobni zacijeliti unutarnju podjelu Njemačke. Bivši komunisti nisu prikladni čak ni da zastupaju istočnu Njemačku, smatraju pripadnici tog ogranka, jer 80% stanovnika istočne Njemačke dosljedno glasuje protiv njih. 'Velika većina istočnih Nijemaca ograđuje se od SDS-a', pišu kritičari u svojoj raspravi. Sličan spor unio je razdor i u druge stranke. Heiner Geissler optužio je svoju kršćanskodemokratsku stranku za 'shizofreno ponašanje', zbog suradnje s bivšim komunistima na općinskoj razini na Istoku, koja je u opreci s istovremenim ogorčenim osudama stranke u Bonnu. G. Geissler, vođa laburističkog krila svoje stranke, također je požnjeo ogorčene kritike jer i on govori da je neka vrst suradnje sa SDS-om zamisliva. (...) Vođe SDS-a opravdavaju pozive za amnestijom zločina iz doba hladnog rata, tvrdeći da bi amnestija pridonijela postizanju 'pomirbe' između dvije polovice Njemačke, po riječima stranačkog parlamentarnog vođe Gregora Gysija. Stranački predsjednik, Lothar Bisky, izjavio je da bi želio da amnestija bude odobrena 23. svibnja, na pedesetogodišnjicu njemačkog ustava, koji se sad primjenjuje na cijelu ponovno ujedinjenu Njemačku. Žurba zapadnih političara da 'normaliziraju' stranku proizlazi uglavnom iz sve veće važnosti istočnih glasača. G. Schroeder dobar dio svoje pobjede duguje Istoku, gdje je udio glasova bivšeg kancelara Helmuta Kohla opao za više od 11%, na 27,3% u usporedbi s razdobljem prije četiri godine. To je g. Schroederu i bivšim komunistima omogućilo da podijele preostale glasove." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 28. XII. 1998. Bijes zbog američkog napada na Irak "Ovomjesečni angloamerički bombaški napadi na Irak stvorili su novu hladnoću prema Zapadu u Moskvi, koja se osjeća uvrijeđenom jer se od nje kao od ravnopravne saveznice nije tražio savjet", piše Judith Matloff. "Iako ruski dužnosnici nisu objavili novi hladni rat, oni upozoravaju da bi to ignoriranje moglo biti prekretnica u odnosima koji se već pogoršavaju. Oni kažu da su prisiljeni okretati se prema istoku u potrazi za novim saveznicima, da ponovno razmatraju suradnju s NATO-om, te - što je najozbiljnije - da su zamrzli ratifikaciju dogovora o nuklearnom oružju, START II. Dok Amerikanci uglavnom drže da su ruske političke ruke vezane njezinom ovisnošću o zapadnoj gospodarskoj pomoći, Rusi kažu da Washington, rastrzan domaćim poslovima, podcjenjuje njihovu ljutnju. 'Nad našim dugoročnim odnosima nadvio se oblak', kaže jedan ruski vladin dužnosnik, koji nije želio da se njegovo ime spomene. 'Ne možemo više vjerovati Sjedinjenim Državama. Moramo poduzimati mjere opreza i ograditi se kako se jednoga dana ne bi našli prepušteni milosti Zapada.' Korijen problema je ruska uloga u svijetu nakon sloma Sovjetskog Saveza 1991. Američki dužnosnici kažu da Rusija teško prihvaća svoj pad od imperijalne velesile do, u osnovi, zemlje trećega svijeta koja se uzima ozbiljno samo zbog svojih nuklearnih raketa. (...) Amerikanci primjećuju da je rusko gospodarstvo na rubu sloma i da se održava samo pomoću inozemne pomoći, uključujući i pomoć u hrani. Rusija je izgubila svoj utjecaj u bivšim satelitima Afrike i srednje Europe, kao i u svojih susjeda koji su činili Sovjetski Savez. Ruskoj frustraciji pridonosi to što ona nikad nije stvorila istinski ravnopravno partnerstvo kakvom se nadala s NATO-om nakon potpisivanja dogovora o suradnji 1997. Moskva se uvelike tretira kao mlađi štićenik Sjedinjenih Država, optužen za udvornost. Takva sekundarna uloga Rusiji teško pada. Ona se i dalje smatra velikom silom, zbog svog statusa najveće zemlje svijeta (u teritorijalnom smislu), velikog arsenala nuklearnog oružja i ključnog članstva s pravom veta u UN-ovu Vijeću sigurnosti. (...) Kremlj je bio bijesan kad su Washington i London bombardirali Bagdad bez potpore UN-ova Vijeća sigurnosti, zanemarujući ruske zahtjeve da se protiv iračkog vođe slijedi put diplomacije. Nedostatak savjetovanja posebno je razljutio Primakova, starog stručnjaka za Bliski istok, koji se ponosi svojim dobrim vezama sa Sadamom. Zračni su napadi, nadalje, stigli u vrijeme naglašene ruske osjetljivosti na savezničke planove o proširenju na istok i osjećaja da njezinim gospodarstvom upravljaju vanjske sile poput kreditora MMF-a. (...) Primakov je prošloga tjedna pokazao svoje nezadovoljstvo, predlažući trokutni strateški savez s Indijom i Kinom. Obje su azijske zemlje hladno primile tu zamisao, iako dužnosnici u Moskvi kažu da u predstojećim mjesecima očekuju više ravnodušnosti prema Zapadu. Leonid Ivašov, čelnik za međunarodnu vojnu suradnju u ministarstvu obrane, upozorio je da je budućnost zajedničkih vježba s NATO-om možda ugrožena. 'Napavši Irak, Amerikanci su izazvali ozbiljne sumnje o suradnji između američkih i ruskih vojnih snaga 1999.', izjavio je on u nedavnom intervjuu s Nezavisimaja Gazetom. Bez sumnje, najštetnija posljedica zračnih napada bilo je iskakanje planova za ratifikaciju START-a II iz tračnica. (...) Nuklearna oružja ruski su adut, a to i komunisti i Amerikanci veoma dobro znaju. (...)" FRANCUSKA LIBERATION 28. XII. 1998. Pouke godine "Gospodarske pouke koje se mogu izvući iz 1998. nisu nimalo jasne. Kriza u jugoistočnoj Aziji pokazala je važnost financijskih tržišta i promjena njihova raspoloženja. Nitko ne sumnja da bi bez uzbune stranih ulagača azijske zemlje, unatoč strukturnim problemima, još glumile tigrove rasta. No ulagače je zahvatio strah i došlo je do recesije. Gotovo besraman osmogodišnji rast SAD-a svjedoči o zamalo suprotnoj tvrdnji. Barem dvaput ove godine, loše su vijesti mogle izazvati pad tečaja i recesiju. Nakon svega, većina je promatrača zaključila da je i prije azijske krize Wall Street bio precijenjen. Azijska kriza i njezini financijski ogranci doveli su do pada tečajeva, ali je burza otada gotovo sve nadoknadila. Clintonov 'impeachment' i politička kriza koji su mogli potaknuti sumnje u novo uništenje tržišta, nisu imali nikakva učinka. Ulagači i potrošači nisu izgubili optimizam. Je li povjerenje u Greenspana dovoljno obrazloženje? Možemo sumnjati u to. Skoro uvođenje eura nije ojačalo rast. Najbolja je vijest godine da su potrošači, kako se čini, napokon izišli iz duge krize. No, za razliku od SAD-a, oživljavanje potrošnje nije pokrenulo motor stalnog rasta. Zašto? Vjerojatno zato što je makrogospodarska politika bila suviše hladna i nije se usudila pokrenuti. Zadovoljivši Maastricht, proračunska politika i dalje stoji. Monetarna se politika usmjerila na usklađivanje poreza, a ne na njihovu visinu. Malo je razloga za optimizam u skoroj budućnosti. Japan nam je ove godine pokazao da se zločini povijesti mogu opetovati. Niz začaranih krugova za koje smo se nadali da su nestali u 'velikoj depresiji', pokazali su se u ovom času važnima. Deflacija je povećala stvarne kamatne stope, usporavajući aktivnost, povećavajući deflaciju itd. Uz kamatne stope svedene na ništicu, utrka za likvidnosti koči monetarnu politiku. Čak se i Keynesovi lijekovi i ekspanzija proračuna trenutno čine nesposobnima da ponovno pokrenu stroj i vrate optimizam. Je li to zato što je japanska vlada toliko odugovlačila prije nego je prihvatila proračunski manjak? Nitko nije sasvim siguran. Može li se naći zajednički poticaj svim ovim razvojima? Ja vidim dva. Prvi je važnost onoga što je Keynes nazvao 'životinjskim instinktom'. On je u svakom slučaju bio u središtu gospodarskih uspjeha i poraza u 1998. Drugi je što je te životinjske instinkte jako teško ukrotiti. Zašto su međunarodni ulagači paničarili u jugoistočnoj Aziji? Zašto u ovoj godini? Zašto se čini da su američki potrošači cijepljeni protiv pesimizma? Postoji li makrogospodarska politika koja bi mogla utvrditi europske potrošače u njihovu još hladnom optimizmu? Kako će Japan koji više nema na raspolaganju makrogospodarske mehanizme ponovno pokrenuti svoj motor? To su pitanja kojima se moraju baviti istraživači i vlade u 1999.", piše Olivier Blanchard. Trichet i Tietmeyer, kormilari Eurolandove barke "Jesu li Jean-Claude Trichet i Hans Tietmeyer prisvojili Europsku središnju banku (ESB)? Službeno, predsjednik je Nizozemac Wim Duisenberg, ali se mnogi boje da jedanaest guvernera središnjih banaka nisu uspjeli od predsjednika ESB-a načiniti tek službenog predstavnika, a od 'direktorija' obični upravni odbor. Čini se da sve upućuje na to da, kako je govorio De Gaulle, europska monetarna vlast ima svoj privid - ESB, i svoju stvarnost - dvadeset petoricu bankara središnjih banaka. Kakav je ulog za Europu i jedanaest članova Eurolanda? Jednostavno, taj da državni interesi prevladavaju nad interesima cjelokupnog područja. Ugovorom iz Maastrichta ESB je postao najvažniji dio sustava koji čine središnje banke pojedinih država Europske unije. Taj sustav nosi milo ime Europski sustav središnjih banaka (ESSB). Zemlje nečlanice Eurolanda nazočne su u glavnom vijeću, ali nemaju ovlasti. Druga je stvar s nedodirljivim Vijećem guvernera koje okuplja jedanaest predsjednika središnjih banaka zemalja kandidata, kao i upravni odbor ESB-a od šest članova. Ovaj se okuplja najmanje jednom u mjesec dana na zadnjem, trideset i šestom katu Europskoga tornja u Frankfurtu. U tome tornju u samom središtu njemačke financijske prijestolnice nedaleko od Bundesbanke, ESB ima svoje urede. U tome društvu, punom 'kulture stabilnosti', vrijedi načelo jedan čovjek jedan glas. Drugim riječima, Luksemburg ima istu važnost kao Njemačka ili Italija. To je logično, budući da je monetarna politika opća i ne može ovisiti o veličini gospodarstva i pučanstva. Unatoč svemu, moglo bi se pomisliti da upravni odbor kojim predsjeda Wim Duisenberg ima odlučujući glas jer predstavlja opći interes područja eura. Unatoč posvemašnjoj tajnovitosti koja okružuje sjednice, čini se da su guverneri središnjih banaka brzo dali do znanja upravnom odboru da su oni vlast. 'Postoje nesuglasice i poteškoće oko toga kako započeti posao', priznaje, rabeći eufemizme, dužnosnik ESSB- a. Više izvora potvrđuje posebnu važnost para Tietmeyer-Trichet: guverner Francuske banke važan je kao osoba, ali i zbog činjenice da treba naslijediti Duisenberga; predsjednik Bundesbanke važan je zbog ustanove koju predstavlja i zato što je ESB, svojom neovisnošću i kultom tajnovitosti, vjerna preslika njemačkog zavoda za emisiju. Tietmeyer je također uspio dobro namjestiti neke svoje bliske suradnike. Isto tako, iako ne zna ni riječi francuskog, službeni predstavnik ESB-a nije nitko drugi do Manfred Koerber koji je bio na istoj dužnosti u Bubi. Moć jedanaestorice guvernera ojačana je činjenicom da ESB jako zavisi od jedanaest središnjih banaka. Najprije zato što je broj njegova osoblja znatno smanjen: sada ima 540 službenika (do konca sljedeće godine bit će ih 576), dok ih u sjedištu Bundesbanke u Frankfurtu ima dvije tisuće. Drugim riječima, s tako malenom momčadi ona neće moći dobiti predodžbu o tome što se događa u Eurolandu: dakle, morat će se nadati da će joj guverneri htjeti dati podatke. Zatim i stoga što ESB ima manje ovlasti negoli se to čini: tako ona nema posebne odgovornosti za nadzor nad bankama: to je isključivo pravo države. To je neobičan propust ugovora iz Maastrichta kada se zna da stečaji banaka mogu ugroziti cjelokupni financijski sustav. Isto tako, vođenje monetarne politike (posredovanje na tržištima) potpuno je decentralizirano, iako se operacije usklađuju iz Frankfurta. Zbog takvih prilika, Organizacija za gospodarski razvitak i suradnju (OCDE) izrazila je u prosincu svoju zabrinutost u 'Budućnosti gospodarstva': jedanaestorica guvernera 'i dalje će u svakodnevnom radu biti suočeni s problemima državnog značaja, što može dovesti do toga da se previše vodi računa o prilikama na svakom području'. Ukratko, europska bi monetarna politika doista mogla biti plod jadne nagodbe nakon rasprave među guvernerima. Dakle, uvođenje eura moglo bi biti pomalo zbrkano, osim ako upravni odbor ne preuzme vlast. Tomu bi mogao pomoći Tietmeyerov odlazak u mirovinu sljedeće godine", iz Frankfurta izvješćuje Jean Quatremer. LIBERATION 28. XII. 1998. Rusija ne želi kukati "Pomoć u hrani sa Zapada još nije ni stigla, a već zadaje poteškoće ruskoj vladi. Ona bi htjela da ta pomoć ne bude prevelika kako se ne bi uništilo poljodjelstvo koje se rađa u mukama. Stoga Moskva podcjenjuje opasnost od gladi. Premijerov zamjenik zadužen za poljodjelstvo Genadij Kulik pokušao je razuvjeriti 148 milijuna Rusa. U razgovoru koji je u subotu objavljen u 'Komsomoljskoj Pravdi', Genadij Kulik je izjavio da u 1999. 'neće biti nestašice hrane, a još manje gladi', dodajući da su pričuve hrane u zemlji za 1999. iste kao u 1998. On misli da je jedan od najvećih problema ruske prehrambene industrije prevelik uvoz hrane. Genadij Kulik je podsjetio da je prije pada SSSR-a potrošnja mesa po osobi bila 75 kilograma na godinu, od čega je 14 posto bilo meso iz uvoza. Prošle godine Rusi nisu pojeli više od 50 kg mesa po glavi stanovnika za godinu dana... od čega je gotovo polovica bila uvezena. Francuski i američki pilići preplavili su potrošačke košare na štetu peradi iz poslijekomunističkih kolhoza. Europa bi se tako rado riješila viška svinjetine, tj. sto tisuća tona mesa. Od doba financijske krize iz mjeseca kolovoza, ovisnost u hrani o inozemstvu postala je pravi mozgolom za Moskvu. I to s razlogom: pad rublja najprije je izazvao rast cijena, a zatim i nagli prekid uvoza namirnica. Svjestan prehrambene opasnosti koja se nadvila nad Rusijom, Genadij Kulik je tvrdio da se proučavaju 'ozbiljne mjere' za obnovu ruske poljodjelske proizvodnje. No samo će bankovni zajmovi i strana ulaganja moći oživiti rusku prehrambenu industriju. A upravo oni još nedostaju Rusiji", izvješćuje Vittorio de Filippis. AUSTRIJA DIE PRESSE 28. XII. 1998. Broj 127.371, Židov "Riječ je o novom običaju, utemeljenom na najstrašnijem zločinu ikada počinjenom nad jednim narodom. U Jad Vašemu, spomen-području Židova u Jeruzalemu, raste maleni drvored - 'Aleja Pravednika'. Tamo se u čast svakome tko je za vrijeme holokausta spašavao Židove sadi drvce. U pustinji Negev, daleko od Jeruzalema, raste šuma od više od 10 tisuća stabala. Raste za čovjeka koji je postao pravednikom na drugačiji način: ta je šuma dobila ime po Simonu Wiesenthalu. Upravo nadolazeći 90. rođendan toga znamenitog Austrijanca - 31. prosinca - pruža povod za refleksije o najnovijem načinu suočavanja s poviješću. Desecima austrijskih i njemačkih tvrtka prijete danas tužbe u milijunskim svotama zbog zapošljavanja prisilnih radnika u vrijeme nacionalsocijalizma. Nijedna od njih nije dosad dopustila da se proces razvije do suđenja - javna sramota bila bi prevelika. Pritom valja napomenuti da danas ponovno doživljavamo ono što je Wiesenthal naslutio već prije dvanaest godina te što se napokon i dogodilo. Odbivši proglasiti tadašnjega predsjedničkog kandidata OVP Kurta Waldheima ratnim zločincem, 'lovac na naciste' našao se u teškom sukobu sa Svjetskim židovskim kongresom (WJC), koji nije riješen ni do današnjih dana. OVP je 1986. na ponašanje WJC reagirala prkosnim 'Tek sada treba glasovati za njega' - odgovor Austrijanaca na izborima bio je jasan. Vjerojatno Waldheim ne bi bio izabran tako jasnom većinom glasova, a vjerojatno ni uspon Joerga Haidera ne bi bio tako munjevit da je WJC drugačije postupio, razmišljao je tada Wiesenthal. Nastup američkih odvjetnika izaziva 1998. slično raspoloženje među ljudima. Martin Walser jasno je to izrazio u svom govoru prigodom dodjele nagrade za mir - izazvavši time ne samo žestok otpor već i raspravu na visokoj razini. No, spomenuti nastup rezultira u prvom redu nečim protiv čega se - uskoro 90-godišnji - Wiesenthal borio čitavog svog života - riječ je o mjerenju zločina počinjenih nad Židovima sa zločinima počinjenim nad sudetskim Nijemcima, sa zločinima počinjenim nad drugim žrtvama progona i s današnjim zločinima. Na ovom mjestu valja ukloniti mogući nesporazum: prošlost ne treba zakopati, treba govoriti o najmračnijim poglavljima njemačke, ali i austrijske povijesti, treba dati odštetu žrtvama (ako je njihovu patnju uopće moguće nadoknaditi novcem). No, prošlost ne smije biti zloporabljena za prikupljanje političkih ili financijskih bodova. Simon Wiesenthal pruža primjer svojim životnim djelom. Uvijek je postupao po načelu da je krivnja individualna a ne kolektivna stvar. Njegovo žestoko odbacivanje pojma kolektivne krivnje počiva na doživljajima zatvorenika 'broj 127.371; Židova; rođenog 31. 12. u okrugu Lwow' za vrijeme njegove strašne odiseje kroz 13 koncentracijskih logora. Wiesenthal je svoju borbu protiv zla uvijek povezivao s vjerom u - nesumnjivo ne baš uvijek djelotvoran - pravni sustav. Ponovimo još jednom: tko je učinio nepravdu, tko je zlostavljao žrtve, treba biti kažnjen, odnosno treba platiti odštetu. No, od novca je gotovo važniji nezaborav, bavljenje prošlošću. To pak nije moguće postići postupcima koji izazivaju tek reakciju 'ne opet', rezultirajući usporednim mjerenjem žrtava nacionalsocijalizma", upozorava Norbert Rief. SRBIJA POLITIKA 28. XII. 1998. Prevelike zapreke za srpske izbjeglice "... proklamirana 'godina povratka' ostala je većim dijelom tek želja proklamirana na papiru, dok je u svakodnevnoj praksi - barem što se tiče povratka izbjeglih i prognanih Srba - ta priča sasvim drugačija od jamstava koje o tome, u obliku garancija i zakonskih propisa, daje službena hrvatska vlast.(...) Aktivnost mjerodavnih na terenu usmjerena (je) više na destimulaciju nego na poticanje povratka Srba, a to upućuje na moguće postojanje dvostruke politike, što aktualnu vlast čini sve manje uvjerljivom."(U nastavku se iznose slučajevi pojedinaca koji se nisu mogli useliti u svoje kuće.) VEČERNJE NOVOSTI 28. XII. 1998. Miloš Vojnović, predsjednik Zajedničkoga vijeća općina u Vukovaru - intervju "Gotovo godinu dana poslije povratka u hrvatske granice, Srbi u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu i dalje vode mučnu i neravnopravnu borbu za svoje mjesto u novoj - staroj domovini. Zima je, istina, usporila seobu i praktično je prepolovila. Sremsko-baranjsku regiju, umjesto prijašnjih sedam, sada svakodnevno napuste u prosjeku tri porodice.(..)Srpska populacija je za samo tri godine, od potpisivanja mirovnog sporazuma u Erdutu, s više od 130.000 spala na svega 51.000 stanovnika. (...) - Istina, teški incidenti prorijedili su se u posljednje vrijeme - dodaje Vojnović. - Posljednji se dogodio 17. studenoga kada je u Petrovcima ubijen jedan Srbin čiji je ubojica još na slobodi. Osim osjećaja nesigurnosti, naše ljude mori i drastična nezaposlenost. Poslije nedavnog otpuštanja 150 liječnika iz vukovarske bolnice, slično se očekuje i u 'Vupiku', 'Borovu' i još nekim poduzećima.(...) Borba za status guo još traje, premda je njegovo postojanje predviđeno i Erdutskim sporazumom." Dan i noć pod ključem "U Sotinu je sada najteže biti Srbin. Svakoga dana stižu vijesti o incidentima. Telefonom, jer tamo Srbi danuju i noće pod ključem.(...) Već je godinu dana otkako se u Sotin vratila hrvatska vlast i počela istiskivati Srbe. Ostalo je još pet-šest porodica..."