US IHT 26. XII. ŠEŠELJ

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26. XII. 1998. Ruski 'nepomirljivci' žele stvoriti golemu Srbiju "Teško će nas iznenaditi to što zapadnim medijima i dalje izmiču važna i uznemirujuća politička kretanja u Moskvi. To samo odražava potpunu zapadnjačku zaokupljenost ruskim financijskim metežom", piše Aleksandar Janov u članku koji list prenosi iz Los Angeles Timesa. "Takva prevlast ekonomije mogla bi se oprostiti u žestokim godinama vlasti predsjednika Jeljcina. Problem je to što ne samo g. Jeljcin, već i čitavo razdoblje, iščezavaju iz te slike. Novo i opasno razdoblje javlja se na obzoru, dok mi odbijamo vidjeti njegove znakove. To podsjeća na zapadni tisak s početka tridesetih, koji je na rubu nacističkog preuzimanja Njemačke i dalje bio zaokupljen financijskom agonijom Weimarske Republike. Znakovi koji su nedavno zanemarivani uključuju, primjerice, neobičan posjet Rusiji zamjenika srpskog premijera Vojislava Šešelja, kao i njegov senzacionalni poziv na slavensku uniju Rusije, Jugoslavije i Bjelorusije. Naravno, Šešelja uobičajeno zovu 'bijesnim psom' srpskog nacionalizma, 'nepomirljivcem' kraj kojeg čak i Slobodan Milošević izgleda poput miroljubivog umjerenjaka. Ono što je zaista važno, međutim, jest da je u ruskom gradu Jaroslavlju, Šešeljev poziv prihvaćen s ovacijama. Također je nedostajao Lukašenkov opis Ukrajine kao izdajnika zajedničke slavenske stvari. Šešelj i Lukašenko političari su, a ne putnici amateri. Oni su zasigurno namirisali promjenu u moskovskom političkom zraku. Zašto bi se inače iznenada trudili stvoriti savez s ruskim nepomirljivcima, protuzapadnim nacionalistima koji su posljednjih sedam godina teško radili pokušavajući izazvati sukob sa Zapadom? Unatoč svom svojem vikanju o cionističkoj uroti koja namjerno uništava Rusiju, ta su gospoda dosad bila tek od ograničene vrijednosti svojoj srpskoj i bjeloruskoj braći. S Jeljcinom u Kremlju i u nedostatku vjerodostojnog i popularnog vođe, nisu imali priliku radikalno promijeniti rusku vanjsku politiku. Ali ne više, ne tako dugo dok se okupljaju iza opasnog predsjedničkog suparnika u liku Jurija Lužkova, gradonačelnika Moskve. Bude li tako, čini se da će njihov politički program zahtijevati pomno praćenje. Posebno točke koje su od velikog značaja za Šešelja i Lukašenka: - neposredni Anschluss Bjelorusije, što bi za Rusiju bilo isto kao i austrijsko ujedinjenje s Njemačkom 1938. - povratak ukrajinskog grada Sevastopolja Rusiji (usporedite to s Hitlerovim zahtjevom za povratak Gdanjska uoči Drugog svjetskog rata) - stvaranje slavenske unije Rusije - Bjelorusije, Jugoslavije i Ukrajine, koju namjerava voditi Lukašenko. Ako se 'izdajničko' ukrajinsko vodstvo odbije priključiti, Šešelj i Lukašenko zaprijetit će građanskim ratom - na posljetku, 10 milijuna Rusa živi u Ukrajini. Pa što će se dogoditi ako Lukašenko zaista pobijedi na predsjedničkim izborima? S obzirom na to da je on jedan od najgorljivijih prvaka pripajanja Bjelorusije i vraćanja Sevastopolja, zasigurno će uslijediti neka vrsta rusko- ukrajinskog sukoba. Dogodi li se to, teško je zamisliti da Sjedinjene Države ne interveniraju u korist Ukrajine. A možemo jasno vidjeti što Šešelj i Lukašenko namjeravaju: američka je intervencija sve što je 'nepomirljivcima' potrebno kako bi Rusiju pretvorili u Srbiju u nastajanju. U tom slučaju, nema sumnje da bi Rusija bila gospodarski beznadno uništena, upravo poput Srbije. Ipak, opet poput Srbije, Rusiju bi hranio sveobuhvatni 'domoljubni' žar imperijalne obnove. Lako je zamisliti što bi izrastanje takve goleme nuklearne Srbije značilo. Samo zamislite pustošenje koje bi Irak na Bliskom istoku, ili Srbija na Balkanu mogli stvoriti, kad bi im se dopustilo da djeluju nekažnjeno iza ruskog nuklearnog štita. No, ovo je sigurno najgori scenarij. Ruski nepomirljivci možda se na posljetku neće sporazumjeti s Lužkovim (iako je teško zamisliti zašto ne bi). A sam Lužkov mogao bi izgubiti na izborima (iako je teško zamisliti tko bi ga mogao zamijeniti). Ipak, nije mudro pomagati mu praćenjem MMF-ova plana koji u Rusiji stvara samo bijedu, nacionalističke ispade i neprijateljstvo prema Zapadu. Nije još kasno da se shvati da je ono što Zapad čini Rusiji u posljednjih sedam godina preslika onoga što je činio Weimarskoj Njemačkoj dvadesetih. Bismo li tada trebali biti iznenađeni, ako istovjetna politika proizvede istovjetne rezultate? Čitava stvar izgleda još bizarnije kad se prisjetimo da je izniman naraštaj Amerikanaca poslije Drugog svjetskog rata već odbacio tu propalu weimarsku politiku financijske manipulacije u korist čvrste strategije obnove bivših neprijatelja - strategije okrunjene uspjehom i u Japanu i u Njemačkoj. Taj naraštaj Amerikanaca nije davao novac koji je bilo moguće ukrasti, kao što je to bio slučaj u Rusiji. On je umjesto toga modernizirao industriju. Zašto ne bismo išli stopama Georgea Marshalla i Deana Achesona, graditelja Marshalovog plana? Zašto bismo se odbili suočiti s činjenicom da je potrebna radikalna reforma, ali ne samo u ruskom gospodarstvu, nego i u zapadnoj politici? No, najvažnije stvari dolaze prve na red. Trenutno glavna zapadna briga u Moskvi mora biti kako osigurati da u sljedećih pet godina u Kremlju ne bude ruskog Miloševića. Ako ništa drugo, onda zato što poslije 2000. i dalje mora postojati Rusija spremna na prihvaćanje reformirane zapadne politike."