HR-SAVEZI-Organizacije/savezi +US IHT 26. XII. ŠEŠELJ ++SJEDINJENE DRŽAVE+THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE+26. XII. 1998.+Ruski 'nepomirljivci' žele stvoriti golemu Srbiju+"Teško će nas iznenaditi to što zapadnim medijima i dalje
izmiču +važna i uznemirujuća politička kretanja u Moskvi. To samo odražava +potpunu zapadnjačku zaokupljenost ruskim financijskim metežom", +piše Aleksandar Janov u članku koji list prenosi iz Los Angeles +Timesa.+"Takva prevlast ekonomije mogla bi se oprostiti u žestokim godinama +vlasti predsjednika Jeljcina. Problem je to što ne samo g. Jeljcin, +već i čitavo razdoblje, iščezavaju iz te slike.+Novo i opasno razdoblje javlja se na obzoru, dok mi odbijamo vidjeti +njegove znakove. To podsjeća na zapadni tisak s početka tridesetih, +koji je na rubu nacističkog preuzimanja Njemačke i dalje bio +zaokupljen financijskom agonijom Weimarske Republike.+Znakovi koji su nedavno zanemarivani uključuju, primjerice, +neobičan posjet Rusiji zamjenika srpskog premijera Vojislava +Šešelja, kao i njegov senzacionalni poziv na slavensku uniju +Rusije, Jugoslavije i Bjelorusije.+Naravno, Šešelja uobičajeno zovu 'bijesnim psom' srpskog
SJEDINJENE DRŽAVE
THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE
26. XII. 1998.
Ruski 'nepomirljivci' žele stvoriti golemu Srbiju
"Teško će nas iznenaditi to što zapadnim medijima i dalje izmiču
važna i uznemirujuća politička kretanja u Moskvi. To samo odražava
potpunu zapadnjačku zaokupljenost ruskim financijskim metežom",
piše Aleksandar Janov u članku koji list prenosi iz Los Angeles
Timesa.
"Takva prevlast ekonomije mogla bi se oprostiti u žestokim godinama
vlasti predsjednika Jeljcina. Problem je to što ne samo g. Jeljcin,
već i čitavo razdoblje, iščezavaju iz te slike.
Novo i opasno razdoblje javlja se na obzoru, dok mi odbijamo vidjeti
njegove znakove. To podsjeća na zapadni tisak s početka tridesetih,
koji je na rubu nacističkog preuzimanja Njemačke i dalje bio
zaokupljen financijskom agonijom Weimarske Republike.
Znakovi koji su nedavno zanemarivani uključuju, primjerice,
neobičan posjet Rusiji zamjenika srpskog premijera Vojislava
Šešelja, kao i njegov senzacionalni poziv na slavensku uniju
Rusije, Jugoslavije i Bjelorusije.
Naravno, Šešelja uobičajeno zovu 'bijesnim psom' srpskog
nacionalizma, 'nepomirljivcem' kraj kojeg čak i Slobodan Milošević
izgleda poput miroljubivog umjerenjaka. Ono što je zaista važno,
međutim, jest da je u ruskom gradu Jaroslavlju, Šešeljev poziv
prihvaćen s ovacijama.
Također je nedostajao Lukašenkov opis Ukrajine kao izdajnika
zajedničke slavenske stvari. Šešelj i Lukašenko političari su, a ne
putnici amateri. Oni su zasigurno namirisali promjenu u moskovskom
političkom zraku. Zašto bi se inače iznenada trudili stvoriti savez
s ruskim nepomirljivcima, protuzapadnim nacionalistima koji su
posljednjih sedam godina teško radili pokušavajući izazvati sukob
sa Zapadom?
Unatoč svom svojem vikanju o cionističkoj uroti koja namjerno
uništava Rusiju, ta su gospoda dosad bila tek od ograničene
vrijednosti svojoj srpskoj i bjeloruskoj braći. S Jeljcinom u
Kremlju i u nedostatku vjerodostojnog i popularnog vođe, nisu imali
priliku radikalno promijeniti rusku vanjsku politiku. Ali ne više,
ne tako dugo dok se okupljaju iza opasnog predsjedničkog suparnika
u liku Jurija Lužkova, gradonačelnika Moskve.
Bude li tako, čini se da će njihov politički program zahtijevati
pomno praćenje. Posebno točke koje su od velikog značaja za Šešelja
i Lukašenka:
- neposredni Anschluss Bjelorusije, što bi za Rusiju bilo isto kao i
austrijsko ujedinjenje s Njemačkom 1938.
- povratak ukrajinskog grada Sevastopolja Rusiji (usporedite to s
Hitlerovim zahtjevom za povratak Gdanjska uoči Drugog svjetskog
rata)
- stvaranje slavenske unije Rusije - Bjelorusije, Jugoslavije i
Ukrajine, koju namjerava voditi Lukašenko. Ako se 'izdajničko'
ukrajinsko vodstvo odbije priključiti, Šešelj i Lukašenko
zaprijetit će građanskim ratom - na posljetku, 10 milijuna Rusa
živi u Ukrajini.
Pa što će se dogoditi ako Lukašenko zaista pobijedi na
predsjedničkim izborima? S obzirom na to da je on jedan od
najgorljivijih prvaka pripajanja Bjelorusije i vraćanja
Sevastopolja, zasigurno će uslijediti neka vrsta rusko-
ukrajinskog sukoba.
Dogodi li se to, teško je zamisliti da Sjedinjene Države ne
interveniraju u korist Ukrajine. A možemo jasno vidjeti što Šešelj
i Lukašenko namjeravaju: američka je intervencija sve što je
'nepomirljivcima' potrebno kako bi Rusiju pretvorili u Srbiju u
nastajanju.
U tom slučaju, nema sumnje da bi Rusija bila gospodarski beznadno
uništena, upravo poput Srbije. Ipak, opet poput Srbije, Rusiju bi
hranio sveobuhvatni 'domoljubni' žar imperijalne obnove.
Lako je zamisliti što bi izrastanje takve goleme nuklearne Srbije
značilo. Samo zamislite pustošenje koje bi Irak na Bliskom istoku,
ili Srbija na Balkanu mogli stvoriti, kad bi im se dopustilo da
djeluju nekažnjeno iza ruskog nuklearnog štita.
No, ovo je sigurno najgori scenarij. Ruski nepomirljivci možda se
na posljetku neće sporazumjeti s Lužkovim (iako je teško zamisliti
zašto ne bi). A sam Lužkov mogao bi izgubiti na izborima (iako je
teško zamisliti tko bi ga mogao zamijeniti).
Ipak, nije mudro pomagati mu praćenjem MMF-ova plana koji u Rusiji
stvara samo bijedu, nacionalističke ispade i neprijateljstvo prema
Zapadu.
Nije još kasno da se shvati da je ono što Zapad čini Rusiji u
posljednjih sedam godina preslika onoga što je činio Weimarskoj
Njemačkoj dvadesetih. Bismo li tada trebali biti iznenađeni, ako
istovjetna politika proizvede istovjetne rezultate?
Čitava stvar izgleda još bizarnije kad se prisjetimo da je izniman
naraštaj Amerikanaca poslije Drugog svjetskog rata već odbacio tu
propalu weimarsku politiku financijske manipulacije u korist
čvrste strategije obnove bivših neprijatelja - strategije
okrunjene uspjehom i u Japanu i u Njemačkoj. Taj naraštaj
Amerikanaca nije davao novac koji je bilo moguće ukrasti, kao što je
to bio slučaj u Rusiji. On je umjesto toga modernizirao
industriju.
Zašto ne bismo išli stopama Georgea Marshalla i Deana Achesona,
graditelja Marshalovog plana? Zašto bismo se odbili suočiti s
činjenicom da je potrebna radikalna reforma, ali ne samo u ruskom
gospodarstvu, nego i u zapadnoj politici?
No, najvažnije stvari dolaze prve na red. Trenutno glavna zapadna
briga u Moskvi mora biti kako osigurati da u sljedećih pet godina u
Kremlju ne bude ruskog Miloševića. Ako ništa drugo, onda zato što
poslije 2000. i dalje mora postojati Rusija spremna na prihvaćanje
reformirane zapadne politike."