US CS MONITOR 17. XII. RUSI

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 17. XII. 1998. Ponovna izgradnja 'autoriteta' u Rusiji "Rusija je, kažu, jedina zemlja na svijetu gdje su propali i komunizam i kapitalizam", piše Aleksej Izjumov, ruski ekonomist i zamjenik direktora Središta za tržišna gospodarstva u razvoju na sveučilištu Louisville u Kentuckyju. "(...) Predviđanja ruske apokalipse nisu bila ovako glasna još od 1991. Ipak, nedavna događanja u Moskvi mogla bi zapravo biti katalizator za konstruktivnu promjenu. Praktička ostavka Borisa Jeljcina u korist stare struje KGB-a Jevgenija Primakova i njegove kampanje protiv zločina i korupcije mogla bi biti prvi korak u obnovi temeljnog uvjeta za gospodarsko oživljavanje u Rusiji - snažne države. U širem smislu, to bi mogao biti i početak kraja razdoblja 'divljih tržišta' koja su izgubila vjerodostojnost, preludij posve različitom putu gospodarskog razvoja, putu autoritarnog kapitalizma. U Rusiji je sve popularnije gledište da slaba demokracija nije sposobna izvući zemlju iz sadašnje krize. Za nedavnog posjeta tome području, čuo sam zazivanje 'čvrste ruke' od mnogih svojih sveučilišnih prijatelja, koji su prije samo nekoliko godina bili novi demokrati. Radi ilustracije, razmotrite ovo: general Augusto Pinochet, antikomunistički čileanski diktator omražen zbog svoje okrutnosti, postao je uzor mnogim ruskim političarima. (...) Pinochetovi govori o postignućima njegova poretka nedavno su prikazani na ruskoj televiziji (čak i prije nego što je bivši diktator uhićen u Londonu). Proautoritarno raspoloženje sve je popularnije među radničkom klasom, vojskom i poduzetnicima. Nedavno istraživanje Svjetske banke pokazalo je da, prema povjerenju naroda u vladu, Rusija (zajedno s drugim bivšim sovjetskim republikama) zauzima posljednje mjesto na svijetu, poslije najsiromašnijih zemalja srednje Afrike. Na Zapadu se takav razvoj događaja umanjuje kao obična nostalgija za sovjetskim vremenima. To je pogrešno. Ruski je narod dovoljno pametan da zna cijeniti prednosti slobodnog tržišta i demokracije. Ono što im se ne sviđa ružne su 'pretjeranosti' kapitalizma i nedostatak gospodarskog rasta. S obzirom na izbor između još jednog desetljeća stagnacije i obećanja o izlasku iz nje, čak i po cijenu smanjenja nekih sloboda, njihova želja za snažnijom državom potpuno je racionalna. Danas je država u Rusiji tako slaba da ne može provoditi čak ni temeljne dužnosti ubiranja poreza, nametanja poštivanja ugovora te zaštite poslova i građanstva od naleta kriminala. Ona je svoje monopole alkoholom i duhanom, nekad velike proizvođače prihoda, prepustila crnom tržištu. Ruska je država također daleko manje sposobna nego njezin sovjetski prethodnik u omogućavanju važnih socijalnih usluga - zdravstvene skrbi, obrazovanja i mirovina. Vladina neučinkovitost legendarna je, dok redovi saveznih zaposlenika neobjašnjivo rastu. S 1,1 milijuna, njihov je broj u Jeljcinovoj vladi gotovo dvostruko veći nego u doba posljednjeg sovjetskog vođe, Mihaila Gorbačova. Stoga se danas Rusija suočava s najgorim iz oba svijeta - birokracijom koja je previše brojna, a ipak preslaba, i previše korumpirana da bi nametnula čak i temeljna tržišna pravila. S neuspjehom slabe ruske demokracije da ispuni obećanja o kapitalizmu, jedina izvediva alternativa stalnoj stagnaciji zemlje jest ojačati državu i staviti na njezin vrh moćnog vođu koji je u stanju igrati ulogu 'blagonaklonog' diktatora. To neće biti lak zadatak. U najmanju ruku, zahtijevat će čišćenje same vlade, pojednostavljivanje poreznog sustava i gušenje organiziranog kriminala. Ozloglašeni 'oligarhi' moraju biti svladani. Strani ulagači moraju biti namamljeni natrag. (...) Treba osnovati odbor za valutu. (...) No, većina potrebnih reformi morat će čekati razdoblje poslije predsjedničkih izbora, 2000 godine. Tri vodeća (iako neproglašena) izazivača su: komunist Genadij Zjuganov, s nezgodnom baštinom svoje stranke, moskovski gradonačelnik Jurij Lužkov, čija je politička mašinerija velikog novca sumnjiva i guverner sibirske regije Krasnojarsk, Aleksander Lebed, bivši vojni general s autoritarnim sklonostima. Ako je Rusija ograničena na te tri mogućnosti, Lebed se, sa svojim glasom i vojnim ugledom, najvjerodostojnije uklapa u sliku snažnog i poštenog vladara. Za razliku od istočne Europe, Rusija nije uspjela premostiti ponor između komunizma i kapitalizma izgradnjom snažnih demokratskih ustanova zajedno s tržišnim gospodarstvom. Demokracija je i daljke najbolja mogućnost, ali snažna demokracija, a ne slaba i korumpirana, u kojoj Rusi sada žive. Pod ovim uvjetima, čini se da Rusi gravitiraju prema manjem zlu - autoritarnoj vladavini. Uspješna provedba autoritarnog modela mogla bi Rusiji dopustiti da oponaša inačicu gospodarskog rasta pod vladinim vodstvom nalik na Singapur, Južnu Koreju ili Tajvan te da očuva većinu demokratskih sloboda postignutih u posljednjih deset godina. Isstina, 'azijski model' ovih dana nije baš popularan. No, za Rusiju, koja je sklona anarhiji, prijelaz na azijski put bio bi korak naprijed. Nemirno prošlo stoljeće priskrbilo je Rusiji sumnjiv glas najvećega društveno-gospodarskog svjetskog laboratorija. Najnovija kriza, koliko god bila razorna, Rusiji daje jedinstvenu priliku da se uspravi prije kraja stoljeća. Snažna država i snažan vođa ono su što Rusija treba da u novo tisućljeće uđe s osjećajem ponosa i smjera."