IL MESSAGGERO 15. XII.- O LOKALNIM IZBORIMA

ITALIJA IL MESSAGGERO 15. XII. 1998. Ako se centar pomakne "Bilo je za očekivati. Povik na uzbunu izazvan 'skandaloznim' postotkom onih koji nisu izišli na nedjeljne izbore pretvara se u izravnu optužnicu protiv većinskog sustava glasovanja i, osobito, protiv glasovanja u dva kruga. Neki političari, koji nisu slučajno demokršćanskog podrijetla, osjetili su potrebu da upozore na neprikladnost ponovnog glasovanja, koje birače prisiljava na dvostruki napor u dva tjedna i lišava ih, svojom pojednostavljujućom logikom, prava da izaberu svoju omiljenu stranku. (...) Bilo bi lako prigovoriti da ono što ga čini tako teškim nije dvostruko glasovanje u razdoblju od dva tjedna, već stalno kapanje različitih glasovanja (državnih ili mjesnih, općih ili djelomičnih) tijekom godine, koje svako ima svoj različit i zamršen sustav, a posebno kad se radi o glasovanju za 'mjesna' tijela, kao što su ona pokrajinska, čijih se posebnih funkcija više nitko ne sjeća. Bilo bi lako i izokrenuti polemički argument protiv logike užeg izbora i ustvrditi da je nezainteresiranost birača izazvala upravo prevelika složenost političke ponude, koja se dobro vidjela po mnoštvu kratica u prvom krugu glasovanja. I na kraju bi se za sve moglo okriviti lokalne i državne potrese koji često uzrokuju neodaziv birača. No, bitna je druga stvar. Tko kaže da je zdravlje neke demokracije u izravnoj vezi s odazivom na glasovanje? Ne zaboravimo da iskustvo pokazuje da se golemi dolazak na biračka mjesta bilježi u totalitarnim sustavima, ili plebiscitarnim, mnogo više nego u starim demokracijama te da je i u Italiji postotke odaziva od 80 do 90 posto uveo fašizam. Stopa neizlaska na glasovanje od 50 posto, ili više, nedvojbeno je zabrinjavajuća. No, zabrinjavajuća je, prije svega, kada udio onih koji ne glasuju pokazuje tendenciju podudaranja s društvenom marginalizacijom, što je, primjerice, slučaj u Sjedinjenim Državama, a ne čini se da je to i talijanski slučaj, gdje su s birališta pobjegli glasači bogatih i zadovoljnih pokrajina, kao što su Brescia ili Treviso. Na kraju krajeva, bit demokracije nije u tome da svi glasuju ili da se osjećaju dužnima to učiniti, uz kaznu u vidu nekakvih društvenih sankcija, već u mogućnosti, koja je dana svima, da se mogu potpuno slobodno izraziti. Također, treba dodati i da mogu svojim glasom utjecati u stvarnom i lako razumljivom opredjeljivanju, a ako toga nema, glasovanje se, makar i uz golemi odaziv, pretvara u ritualni, zamorno ponavljajući čin. Tako gledano, (malobrojni) birači u nedjelju 13. prosinca pokazali su da žele i znaju izabrati. Posebice se vidjelo kakva bi u jednom sustavu koji naginje bipolarnosti mogla biti težina biračkog tijela centra koje, pomičući se na desnicu (kao što se dogodilo u Rimnu i regiji) ili na ljevicu (kao što se dogodilo na izborima u Brescii), može kazaljku vage pomaknuti prema jednom ili drugom polu. A to može činiti i neovisno o uputama stranaka koje pretendiraju na to da ga one predstavljaju u stabilnom obliku, zvale se one Lega, UDR ili talijanska narodna stranka. Sve u svemu, ako je bipolarni sustav, zamišljen kao zakonodavni aparat, još uvijek nesavršen i zamršen, duh bipolarizma, u smislu logike biračkog ponašanja, unatoč tome, sasvim je živ i djeluje. I vjerojatno je predodređen za opstanak, ukoliko ga ne odluče sustavno rušiti. Vjerojatno uz opravdanje da je to borba protiv opasnog čudovišta - neodaziva na glasovanje.", piše Giovanni Sabbatucci.