DNEVNI PREGLED BR. 239 - 9. PROSINCA 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 8. XII. 1998. 'Konsolidacija u BiH se bliži kraju, ali je nazočnost međunarodne zajednice još uvijek potrebna', ekskluzivni razgovor s ministrom vanjskih poslova BiH Jadrankom Prlićem vodio Vladimir Bilić. "U BiH završava se projekt konsolidiranja, ali je u iduće dvije godine ovdje nazočnost međunarodne zajednice neophodna, naglasio je u posebnom razgovoru za Glas Amerike Jadranko Prlić, ministar vanjskih poslova BiH. - Gospodine Prliću, nalazi li se BiH u kritičnoj fazi primjene Daytonskog sporazuma? = Mi se stalno nalazimo u kritičnoj fazi primjene Daytona, ali ipak moramo konstatirati da je mnogo toga učinjeno, da je situacija bitno promijenjena nabolje. Ovaj trenutak jest kritičan, budući da se nalazimo pred nekim bitnim odlukama, jer neke stvari treba daleko brže implementirati i više raditi na njima, dok su na drugim područjima postignuti pomaci kojima možemo biti zadovoljni. Mislim da je u ovom trenutku bitno reći da se završava razdoblje tzv. konsolidacije u BiH, ali da će, barem u sljedeće dvije godine, nazočnost međunarodne zajednice biti nužna, i to u oba oblika - i kada je riječ o vojnim efektivama u BiH, i kada se govori o nekim civilnim strukturama, koje trebaju pomoći u uspostavi onoga sustava koji će biti održiv. U tom razdoblju treba omogućiti i potpuni prijenos ovlasti na izabrane institucije BiH. Ja često ističem da mi jesmo u stanju preuzeti odgovornost u većoj mjeri nego što je to slučaj u ovom trenutku. - Bliži se madridska konferencija - Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, sazvana za polovicu ovog mjeseca. Recite nam, što radi administracija BiH, a što radi međunarodna zajednica u pripremi BiH? = Pokušavamo da i jedni i drugi rade zajednički posao. BiH je zajednički projekt međunarodne zajednice i naroda u BiH. Često dolazimo u situaciju da međunarodna zajednica radi nešto, a da ne informira institucije BiH, a obratnih situacija ima, vjerojatno, i mnogo više. Ta rasprava je pokrenuta i u Vijeću ministara te u Predsjedništvu, koje će pripremiti određene zajedničke elemente istupa na madridskoj konferenciji. Parlament BiH će razmotriti te pripreme na sjednici u četvrtak. Odvija se i komunikacija s Uredom visokog predstavnika. Ja smatram da ona treba biti daleko bolja. Ovo je, ipak, naša država, i netko se može slagati s nama, ili ne, ali se ne može ne složiti s time da ovo jest naša država i da želimo razgovarati o svim tim pitanjima. Osnovni prioriteti u sljedećoj godini bit će izgradnja neovisnog sudstva u preobrazbi kojega se, zapravo, najmanje učinilo, zatim daljnje inzistiranje na omogućavanju povratka izbjeglica i prognanika u BiH, proces privatizacije - na tome će se jako inzistirati, dok će potpora za ekonomsku rekonstrukciju prije svega ovisiti o stupnju ispunjavanja ostalih obveza izmijenjenog sporazuma. - Recite nam, kakav je trenutačni položaj BiH u svijetu i koliko je tom položaju moglo pridonijeti Ministarstvo vanjskih poslova BiH? = Smatram da imamo veće značenje s našom vanjskom politikom u svijetu nego što bi jedna zemlja ove veličine i na ovom položaju trebala imati. Mi smo u ovome razdoblju razradili jednu uravnoteženu vanjsku politiku, koja nije više ni protiv koga, već polazi od toga da smo mi jedna mala zemlja, da nam trebaju prijatelji u inozemstvu, a ne samo na jednoj strani. Mi smo, prije svega, afirmirali naš europski pristup - približavanjem Vijeću Europe. S EU smo postigli specijalne odnose; poduzeli smo prve korake na povezivanju armijskih struktura u okviru naše zemlje da postignemo što blizu suradnju u okviru Partnerstva za mir. Izgradili smo odnose i s Izraelom, i s islamskim zemljama, i s nekim zemljama, s kojima takve odnose nismo prije izgrađivali - riječ je, prije svega, o zemljama u središnjoj i istočnoj Europi. Rezultati jesu iza nas - mi smo samo u ovoj godini otvorili pet novih veleposlanstava. *** 'Ove je godine na demokratskom planu u Hrvatskoj postignut određen napredak', rekao je Robert Hand, savjetnik u Helsinškom odboru američkog Kongresa. Prilog Bojana Klime. "U četvrtak se obilježava pedeseta godišnjica proglašavanja Opće deklaracije o ljudskim pravima. Tim povodom za Glas Amerike govori Robert Hand, savjetnik pri Povjerenstvu za sigurnost i suradnju u Europi američkog Kongresa. Ovo tijelo, koje se također naziva i Helsinški odbor, prati poštivanje ljudskih prava diljem svijeta, te savjetuje Kongres kada se razmatra američka vanjska politika, pogotovo gospodarska i financijska pomoć stranim zemljama. Robert Hand je dobar poznavalac situacije u Hrvatskoj, u kojoj je boravio nekoliko puta, najviše u svojstvu promatrača izbora. On smatra da je ove godine, na demokratskom planu, u Hrvatskoj postignut određen napredak. = Najveći je napredak postignut na općem planu: jednostavno, čini se da na hrvatskoj političkoj sceni u ovom trenutku postoji veći pluralizam nego ikad dosad. Prije svega mislim na okupljanje oporbe. To bi moglo dovesti i do temeljitih promjena. Jasno, ljude koji su na vlasti plaši i sama ideja da bi se nešto moglo promijeniti. Zato se, na žalost, vlast i utječe prisluškivanjima i uhođenju novinara i drugih oporbeno nastrojenih ljudi, smatra gospodin Hand. Što Povjerenstvo za sigurnost i suradnju u Europi poduzima u takvim slučajevima? Robert Hand kaže da ova komisija objavljuje izvješća i organizira panele, na kojima informira članove Zastupničkog doma i Senata, ali i medija, o problemima vezanim uz poštivanje ljudskih prava. = Nemamo izravan utjecaj na njihove odluke, ali sasvim sigurno oni pažljivo slušaju što mi imamo reći, kaže Robert Hand. U službenim hrvatskim krugovima sve se češće čuju optužbe da kritičari politike Hrvatske demokratske zajednice 'rade u interesu drugih država', te da žele nauditi svojoj zemlji. Gotovo ih se proglašava izdajnicima nacionalnih interesa. Robert Hand o tome kaže: = Moram reći da mi se takve optužbe gade. Po mom mišljenju, najveći domoljubi u svakoj zemlji su upravo ljudi koji žele demokraciju, koji žele da im domovina postane solidna i poštena zemlja. Osnovna građanska prava - kao što su slobodni i pošteni izbori, slobodni mediji, neovisno sudstvo - to nisu stvari koje Hrvatskoj netko izvana nameće. To su univerzalni standardi. No, svaka zemlja samostalno donosi odluku hoće li te standarde poštovati. Hrvatska je, članstvom u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju i Vijeću Europe, prihvatila te standarde. A sada, kada oporba poziva na poštivanje tih kriterija, onda ju se proglašava izdajničkom. Po mom mišljenju, službeni Zagreb se ponaša prilično neozbiljno. Robert Hand, savjetnik pri Helsinškom povjerenstvu američkog Kongresa, kaže da u Sjedinjenim Državama vlada uvjerenje da bi se demokratske promjene u Hrvatskoj mogle vrlo brzo provesti. = Hrvatska je kozmopolitska sredina, to je zemlja koja je sve sigurnija u sebe. Ljudi su svjesni da opasnost za opstanak zemlje ne dolazi sa Zapada. Hrvatska je država koja može vrlo brzo napredovati, jedino je pitanje kada će to učiniti. Ja sam uvjeren da će se to ubrzo dogoditi - vjerojatno već sljedeće godine, rekao je Robert Hand. *** 'Pozicija Hrvatske unazađena govorom predsjednika Tuđmana', reakcija publicista Slavena Letice. Prilog Željka Matića. "U hrvatskoj povijesti bilo je previše vukova i ovaca, a premalo razboritih lija. Bit ćemo vukovi kada je u pitanju obrana vlastitog života, ali nećemo dopustiti da nas kao ovčad neki gusani odvedu u maglu, rekao je na jučerašnjoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a predsjednik Tuđman. Tuđmanov novi bestijarij i pouke ove i sličnih prispodobi analizira dr. Slaven Letica: = Mislim da korištenje same metafore iz životinjskog carstva pripada jednom dijelu hrvatske političke tradicije i retorike o guskama u magli, pa je on to malo proširio na ostale domaće i šumske životinje. Mislim da je ovaj govor vrlo simptomatičan, prije svega po mjestu gdje se održavao - to mjesto je, ljudi ne smiju zaboraviti, namjerice je izabrano kao mjesto izvanrednog stanja. Naime, u tom istom prostoru održan je onaj čuveni izvanredni Sabor nakon bombardiranja Banskih dvora, tako da je predsjednik Tuđman održao, zapravo, jedan govor koji odražava njegovo shvaćanje kako se Hrvatska nalazi u novom izvanrednom stanju. On je progovorio iz perspektive izvanrednog stanja, jednog oblika unutarnjeg specijalnog rata, te je najavio rat praktički svakome. On među protivnike, kako on kaže, i to protivnike Hrvatske, ubraja i oporbene prvake, i EU, i europske političare, i žuti tisak, i slobodni tisak. To je, dakle, na neki način tužan govor, jer se iz njega nazire da je on duboko uvjeren da spas i preživljavanje Hrvatske zavise isključivo od njega i HDZ-a. Dakle, on se, naprosto, u jesen vlastite vladavine i, nažalost, vlastitoga života vratio onoj retorici, koju najbolje poznaje i na kojoj je politički socijaliziran - to je retorika kratkog kursa SKP(b)-a, u kojoj se također govori o ušima, neprijateljima naroda, svekolikom ološu, stjenicama, bjelogardijskim pigmejima itd. Znači, on je u tu shemu klasične paranoje boljševičke vlasti ovoga puta ubacio samo neke šumske i domaće životinje. Ivan Jakovčić, predsjednik IDS-a, na jučerašnjem skupu primijetio je i neke nove vjetrove: 'Za one koji se više bave politikom može se iz govora mnogih koji su govorili, kao što su to, na primjer, bili gospoda Šeks, Pašalić i Granić, pročitati i jedna poruka pomirenja prema opoziciji ili barem prema dijelu opozicije. To je nešto novo, što možemo iščitati sa sjednice Središnjeg odbora HDZ-a i to je, po meni, vrlo pozitivno, ali neće im puno pomoći. Uvjeren sam da je opozicija čvrsta u namjeri da djeluje zajedno i da ne prihvaća ovakve pohvale Danajaca, da se i ja izrazim figurativno.' Gospodin Letica ne dvoji kakav će odjek imati govor predsjednika Tuđmana: = Već sutra će ovaj govor biti ocijenjen od strane svih europskih i zapadnih institucija kao duboko antieuropski, antizapadnjački, despotski, autistični, tako da je pozicija Hrvatske zbog ovoga govora ponovno unazađena. Općenito je paradoks naše pozicije u tome što smo prije tri ili četiri godine bili barem deset godina bliže Europi nego smo u ovom času. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 8. XII. 1998. Kako hrvatska vlada "frizira" BDP U Hrvatskoj i za škandale vrijedi zakon ponude i potražnje: što ih je više, cijena im je niža, bez obzira na to jesu li veliki ili mali. Tako ni posljednji u nizu, zacijelo neće proizvesti neke posljedice, što ne znači da ga ne vrijedi zabilježiti. Riječ je o domaćem bruto proizvodu, temeljnoj mjeri za vođenje makroekonomske politike u svakom gospodarstvu. Do jučer, Državni zavod za statistiku procjenjivao je - prema metodologiji Ujedinjenih naroda - hrvatski bruto proizvod za ovu godinu kao nešto viši od 130 milijarda kuna. Iz toga se za sljedeću godinu može izračunati da bi bio najviše oko 140 milijarda kuna. Neovisno o tom službenom broju, Ministarstvo financija uvrstilo je u prijedlog proračuna svoje podatke, više za pedesetak milijarda kuna, što je na taj način postala službena vladina procjena domaćeg bruto proizvoda, iako sve ostale državne institucije - na primjer centralna banka - još operiraju broj Državnog zavoda za statistiku, kao uostalom i međunarodne institucije. Veći broj domaćeg bruto proizvoda - bez obzira na to što se u realnosti ništa ne mijenja - ima neke vrlo pozitivne posljedice. Koliki god poduzetnici porez plaćali, udio državne potrošnje izgleda nizak. Nizak je i vanjski dug, i takozvani deficit na tekućem računu, koji je zbog svoje visine osobito zabrinjavao inozemne investitore. Međutim, ima i negativne posljedice. Hrvatski izvoz, mjeren domaćim bruto proizvodom, postaje minoran, kao i ukupna razmjena sa svijetom, čime se Hrvatska svrstava u grupu izuzetno zatvorenih zemalja. Potvrđuje to i omjer inozemnih investicija, koje su mjerene novim bruto proizvodom, postale zanemarive. Iako je dugo trebalo čekati, na novi je izračun hrvatskoga bogatstva ipak reagirao Državni zavod za statistiku. Prvo, on će prema svojem kalendaru polovicom mjeseca ipak objaviti svoju procjenu bruto proizvoda, a od stručnjaka Ekonomskog instituta u Zagrebu zatražio je ekspertizu o računici Ministarstva financija. Znanstvenici su metodu državnog ministarstva odbacili, u potpunosti i u svim pojedinostima, dokazujući da se nigdje u svijetu bruto proizvod ne računa na osnovi toga koliko je prihoda skupljeno od poreza na dodanu vrijednost, a upravo to je učinilo ministarstvo financija. No teško je vjerovati da će to vladu pokolebati u upotrebi njihovih brojeva o bogatstvu građana Republike Hrvatske, kojima se, dakle, može uzeti više. Pregled tiska "Prijedlog zastupnice Stranke demokratskog socijalizma Evelyn Kenzler prema kojemu bi visoki dužnosnici iz bivšega DDR-a trebali biti ne samo amnestirani već bi im, kako traži ova stručnjakinja PDS-a za pravna pitanja, za svaki mjesec odslužene kazne valjalo isplatiti i 600 maraka odštete nailazi na zgražanje. 'Nordbayerischer Kurier' iz Bayreutha drži kako ovaj besramni prijedlog predstavlja najnižu točku njemačke parlamentarne prošlosti: 'To je primijetilo čak i predsjedništvo PDS-a koje je jučer pokušalo popraviti stvar: ovaj politički topovski udar ne odgovara zaključcima stranke, izjavilo se hladno. Gdje se međutim nalazi PDS? Sigurno ne na strani žrtava SED-a (bivše DDR-ovske komunisticke partije), kamo pripada svaki pristojni demokrat." Za 'Frankenpost' iz Hofa ne samo moral, već i činjenice nedvosmisleno govore protiv amnestije: 'Iako je pokrenuto 20 tisuća istražnih postupaka, došlo je tek do 211 pravosnažnih presuda od kojih kazne zatvorom predstavljaju neznatni dio. (...) Ove činjenice nedvojbeno dokazuju koliko je sudstvo pravne države postupalo suzdržano s tim neizrecivim nasljedstvom pokojnog DDR- a. Ne može biti ni govora o pobjedničkom sudstvu. Od amnestije kojoj teži PDS sigurno neće biti ništa. To će spriječiti druge stranke u Bundestagu. Može li se dakle prijeći na dnevni red? Ne može. Bar SPD mora dobro razmisliti o svojim stavovima prema jednoj stranci koja otvara ovakve sirove zahtjeve'. Glavna tema koja plijeni pozornost njemačkih medija je međutim jučer održan sastanak čelnika vlade, sindikata i udruga poslodavaca kojim je ponovo pokrenut takozvani 'Savez za zapošljavanje' - savez u kojem bi svi relevantni društveni čimbenici trebali konsenzusom svladati masovnu nezaposlenost u zemlji. Jučerašnji je sastanak bio tek početak naglašavaju gotovo svi, a 'Neue Osnabr?cker Zeitung' primjećuje: 'Ovaj je početak novoj njemačkoj vladi - za razliku od porezne politike - uspio. Ozračje u prvom pregovaračkom krugu o savezu za zapošljavanje bilo je bolje od onoga što su međusobna bockanja dala naslutiti. Kao glavni rezultat razgovora u kancelarovu uredu može se smatrati da su dobro zacijelile rane koje je otvorio neuspjeh prethodnog saveza pod vladom Helmuta Kohla. Jedni s drugima opet mogu razgovarati bez grča. I da, očito su loša iskustva iz prošlosti ovog puta izazvale pozitivan efekt tako da nitko nije pokušao drugim sudionicima u razgovoru postaviti nešto što je izvan njihove moći. Ni jednoj strani nije pružen razlog da se smatra pobjednikom ili poraženim. U tome je napredak'. 'Freie Presse' iz Chemnitza iznosi sljedeće stajalište: 'Schr?der je osuđen na uspjeh, jer smanjenje masovne nezaposlenosti mjerilo je svih stvari. Tako su crveni i zeleni sami najavili u predizbornoj borbi. Ali čuda se od okruglih stolova ne mogu očekivati. Ništa ne bi bilo gore nego kada bi se sada računalo s iznenadnom promjenom trenda. Kod ovog tripartitnog pakta prijeko je potrebno strpljenje čak i ako četiri milijuna nezaposlenih želi brza rješenja, a to nam je pokazala nama susjedna Nizozemska. Pa ipak, bio je to uspješan start koji se posrećio politici, gospodarstvu i sindikatu. I najduži put uvijek počinje upravo prvim korakom'. Za današnji smo pregled tiska izdvojili i reagiranja na jučerašnji ho-ruk potez ruskoga predsjednika Borisa Jeljcina. Izišao je na nekoliko sati iz bolnice, smjenio predstojnika svog ureda, doveo na njegovo mjesto jednog generala i razvlastio porezni ispektorat i pravosuđa. 'Neue Osnabr?cker Zeitung' primjećuje: 'Način na koji ovaj prema ustavu najmoćniji čovjek najveće republike u Zajednici Neovisnih Država obnaša svoju dužnost može samo izazvati zabrinutost. Tko toliko grčevito, unatoč teškoj bolesti, snagu želi demonstrirati smjenjivanjima i preuzimanjem novih funkcija postiže upravo suprotno. On potvrđuje nestabilnost svoje vladavine, potiče na novu nesigurnost u zemlji i u inozemstvu. Uz ovakav stil vladanja Predsjednik neće moći još dugo opstati. Krizom potresenoj Rusiji ništa nije potrebnije od političkog kontinuiteta koji stvara povjerenje. Umjesto toga scenu određuje čisti akcionizam. Kao farsa djeluje to što Jeljcin, koji je na samo nekoliko sati napustio bolnicu, svojoj izravnoj kontroli želi podrediti još i ministarstvo pravosuđa i poreznu inspekciju. Fizički samo - on to nije u stanju podnijeti'". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 8. XII. 1998. Ministri vanjskih poslova NATO-a na sastanku u Bruxellesu pripremaju teren za sastanak na vrhu ovoga saveza o njegovoj 50. godišnjici koji će se održati u travnju u Washingtonu. Naglasak je uvelike na prilagodbi saveza kako bi se on mogao sučeljavati s izazovima poslijehladnoratovskoga svijeta. Ali, kako iz Bruxellesa javlja izvjestitelj BBC-a za pitanja obrane Johnatan Marcus, neki se u savezu pribojavaju da Amerikanci pokušavaju NATO- u nametnuti globalnu ulogu. "Prvotno stvoren da bi se suprotstavio sovjetskoj prijetnji, NATO je sve više preuzimao ulogu regionalnog policajca, vodeći velike vojne operacije u Bosni, sada u Makedoniji. Mnogi u savezu žele da se ova uloga više odražava u njegovu konceptualnu nacrtu, odnosno dokumentima koji će odrađivati NATO-ove akcije i njegovo vojno planiranje. Upravo su Amerikanci i njegovi najbliži saveznici najzagrijaniji za obnavljanje strateškog koncepta saveza. No dok se većina slaže da su neke promjene nužne, postoje još strahovi među nekim europskim članicama da NATO može doći u opasnost da služi širim američkim ciljevima u pitanjima sigurnosti širom svijeta. Većina europskih članica želi da NATO i dalje bude usmjeren na obranu europskog teritorija. Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook istaknuo je potrebu obrane europskih zemlja: = Istaknuo sam da će NATO ostati temelj teritorijalne obrane europskih zemalja i upravo s NATO-om ćemo napustiti obavezu iz članka 5 da branimo jedna drugu, te prihvatimo načela zajedničke obrane. Velik dio onoga što sad radimo s našim vojnim kapacitetima ipak je rješavanje kriza, mirotvorne akcije, humanitarne intervencije. One se razlikuju od obaveze članka 5, pa je važno da Washingtonu u bilo kojem slučaju razvoja strateškog koncepta priznamo da aktivnosti NATO-a idu puno dalje od članka 5. Naša umiješanost u Bosni vrlo je dobar primjer uključivanja NATO-a na način koji nadilazi članak 5. No, neće sve članice NATO-a obvezno željeti sudjelovati u svim tim vrstama operacija koje nisu u skladu s člankom 5. I dok Europska unija razvija djelotvorniju zajedničku vanjsku politiku, istodobno ćemo razmotriti kako razvijamo ove naše mogućnosti za pažljivo dobro primjereno odlučivanje o tome kako možemo naše vojne kapacitete rasporediti da nam oni pomognu u vanjskoj politici inicijativa, mirotvorstva i rješavanja kriza. Svjesna novih strahova Europljana, američka državna tajnica Madeleine Albright pokušala je jutros razuvjeriti svoje kolege, objašnjavajući da Washington ne traži globalni NATO. Ali Amerikanci ustraju na tome da se savez mora suočiti sa širim spektrom izazova, uključujući terorizam i oružje za masovno uništavanje. A u NATO-u tako je često institucionalni celofan važniji od samog sadržaja. Od svog osnivanja NATO se uvijek brinuo o pitanjima sigurnosti svojih članica. Ono što NATO sad naziva operacijama izvan granica svog područja, bilo je doslovce nemoguće tijekom hladnog rata, ali politički se zemljovid promijenio. NATO zna da, želi li i dalje ostati utjecajan, mora se prilagoditi novim zadacima i novim misijama." Pregled tiska "Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook pozvao je svoje europske partnere da se više založe za promicanje ljudskih prava širom svijeta, piše 'The Times'. List kaže da su u povodu 50. godišnjice Opće deklaracije o ljudskim pravima gospodin Cook i novi njemački šef diplomacije Joschka Fischer u zajedničkom pismu predložili da EU svake godine objavljuje izještaj o ljudskim pravima u kojemu će se, među ostalim, pratiti zemlje u kojima zabrinjava stanje ljudskih prava. Oni predlažu da to počne već sljedeće godine. 'Bio bi to', kaže list, 'pandan godišnjem izvještaju američkog State Departmenta o ljudskim pravima u svijetu. Dvojica ministara zatražili su od austrijskog ministra vanjskih poslova Volfganga Schuessela da službeno iznese tu zamisao na bečkom sastanku na vrhu EU-a sljedeći vikend', zaključuje list. 'The Times' donosi i kratku bilješku o tome da je glavni pregovarač kosovskih Albanaca Fehmi Agani odbacio novi nacrt političkog rješenja za Kosovo. Agani kaže da je novi američki prijedlog preblizak srpskim gledištima. List također kaže da je Srbija jučer uputila prikrivenu prijetnju međunarodnim promatračima na Kosovu, izjavivši da će biti prisiljena pokrenuti novu ofenzivu na Kosovu ako Zapad ne obuzda albanske gerilce. Guy Dinmore piše u 'The Financial Timesu' kako američki angažmana na Kosovu nailazi na otpor i režima u Beogradu i albanskih separatista, što pokreće pitanje sigurnosti 2000 nenaoružanih međunarodnih promatrača koji će biti razmješteni u ratnoj zoni. Beograd je upozorio NATO da će kontingent NATO-a za zaštitu promatrača koji će biti smješten u Makedoniji biti smatran okupacijskim ako njegovi vojnici pokušaju prijeći na Kosovo. 'Beograd kaže kako uloga tog kontingenta nije dio sporazuma koji su u listopadu sklopili jugoslavenski predsjednik Milošević i američki posrednik Holbrooke. Vođe NATO-a u međuvremenu su izrazili zabrinutost da bi se rat na Kosovu opet mogao rasplamsati u proljeće', zaključuje Guy Dinmore u 'The Financial Timesu'". (BBC) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE WELT 8. XII. 1998. Iza fasada vreba šutnja: Miloševićeva grozničava borba "Zima je stigla u Srbiju - duga i teška balkanska zima. Rat na Kosovu zamrznut je - pokrio ga je snijeg. Povremeno se čuju manje ili više žestoka puškaranja. Južna srpska pokrajina pretežno je utonula u duboku šutnju. Zimska hladnoća ukočila je i život u ostatku zemlje. Gosodarska su strujanja zamrla, društvo utonulo u apatiju, teturajući između poruge, prkosa i sjete. No, iza zaleđenog praćenja života u Srbiji, iza zidova vladine palače u Beogrdu, Miloševićev sustav grčevito se bori za svoj politički opstanak. Slobodan Milošević na vlasti je već dulje od deset godina i uvijek iznova uspijeva istom taktičkom igrom učvrstiti svoju vlast: potpirivao je sukobe, zaoštravao ih do eksplozije, potom popuštao i nastupao na unutrašnjoj pozornici u ulozi mirotvorca a na vanjskoj u ulozi jamca stabilnosti na nestabilnom Balkanu. No, ovaj puta njegova igra nije postigla željeni učinak. Kad je Milošević u listopadu ove godine u posljednjem trenutku popustio u pitanju Kosova - tamo gdje je prije jedanaest godina mržnjom prožeti nacionalistički govor označio početak njegova brzog uspona - to nije bio znak taktičke finese već posljednji izlaz diktatora, pritiješnjenog uza zid. Njegova mirovna poruka na državnoj televiziji djelovala je umorno i šuplje. Njegov koalicijski partner, ulatrancionalistička Radikalna stranka Vojsilava Šešelja, uzrujavala se zbog izdaje srpskih interesa i otada ga podvrgava pritisku. Sve veći broj njegovih prijašnjih sljedbenika otkazuje mu odanost, primjećujući da su dani njegove vlasti odbrojeni. Režim odgovara oštrinom: val čišćenja pomeo je iz unutrašnjeg kruga vlasti visoke političare i časnike, a neovisni mediji podvrgnuti su represiji. Posrijedi su reakcije diktature u agoniji. No, Milošević je u prvom redu izgubio - doduše, uvijek prešutnu i latentnu - potporu SAD, koje su odustale od dosadašnje strategije održavanja Miloševića na vlasti radi sprječavanja gore alternative: potpunog klizanja Srbije u anarhiju zbog uspona ultranacionalista na vlast. Slobodan Milošević stekao je reputaciju lukavog tehničara moći ali istodobno uvijek i manjeg zla. No, nedavno je na Potomacu (rijeka u Washingtonu - op. prev.) službeno objavljena ocjena da je Miloševićeva pozicija oslabljena. 'On nije sastavni dio problema već njegova bit' - tim je riječima glasnogovornik američke ministrice vanjskih poslova James Rubin odbacio beogradskog diktatora, prepuštajući ga de facto političkom odstrijelu. Bio je to signal međunarodnoj zajednici i podijeljenoj unutarsrpskoj oporbi. Doduše, signal vjerojatno nisu razumjeli samo oporbeni političari već i svi oni u Srbiji, koji se silom žele domoći jasala vlasti. Unutarnja i vanjska izolacija Miloševićeva sustava postala je gotovo potpuna. Od Srbije su se ogradili čak i njezini bivši saveznici. Crna Gora, trenutačno dio 'Savezne Republike Jugoslavije', otvoreno prijeti odcjepljenjem. Makedonija je nedavno odobrila stacioniranje NATO-ovih zaštitnih postrojba na svom teritoriju, koji bi trebali štititi OESS-ove promatrače na Kosovu. Moskva, posljednji slavenski brat, ostaje pak krajnje nepouzdanim saveznikom. Slobodan Milošević mora danas strahovati za jedinu stvar koja mu je uistinu važna: ne za veliku Srbiju, ne za socijalističku ideju spasa već za svoju vlast. Srpski diktator postao je progonjena zvijer: na unutrašnjoj pozornici svi ga sumnjičavo vrebaju a inozemstvo ga je otpisalo, kujući već planove za postmiloševićevsko razdoblje. Doduše, još nije kucnuo trenutak za to. Režim još drži sve instrumente vlasti u svojim rukama. Agonije se mogu otegnuti. Osim toga, miran raspad nije u prirodi balkanskih država. Kada zimski moratorij završi a sukob na Kosovu ponovno oživi i odbaci zimsko mrtvilo, vrlo će vjerojatno izbiti novi oružani sukobi, još oštriji od ovogodišnjih. Tada će se zatvoriti krug političkog života Slobodana Miloševića. Na Kosovu, mitskoj kolijevci Srba, uslijedit će krvavi završni čin, čiji ulog neće biti samo neovisnost Kosova već možda i vlast u Beogradu", smatra Katja Ridderbusch. DIE TAGESZEITUNG 8. XII. 1998. Manje eura za novu Europu "Njemačka previše plaća Bruxellesu: u tom se pogledu kancelar Schroeder slaže sa svojim pretodnikom. Stoga njemačka vlada želi promijeniti modalitete plaćanja. Fischerovi dužnosnici u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova izradili su prve prijedloge. Ništa im nije sveto: ni izdvajanja za poljoprivredu, ni strukturna pomoć ni stope poreza na dodanu vrijednost. Europski ministri vanjskih poslova ne nose torbe pod miškom jer bi se inače netko od te gospode na konferenciji ministara vanjskih poslova našao u iskušenju da torbom udari po stolu - kao što je 1984. napravila Margaret Thatcher na sastanku Europskog vijeća u Fontainebleauu. Željezna lady tom je prilikom bijesno tresnula svojom torbicom po stolu i doviknula ministrima: 'I want my money back! I want my money back!' ('Hoću natrag svoj novac!' - op. prev.). Gospođa Thatcher smirila se tek kada su joj okupljeni muškarci obećali rabat pri uplatama za EU. Britanski rabat sije sukob. Ministri vanjskih poslova još se uvijek u Bruxellesu sukobljavaju oko moguće reforme uplata i isplata u Europskoj uniji. Dogovor vjerojatno neće ni postići. Stoga su premijeri članica EU krajem prošlog tjedna morali nastaviti raspravu. No, malo je vjerojatno da će predsjednici država napraviti korak dalje. Pritom valja napomenuti da vrijeme polako istječe. Od prvog siječnja sljedeće godine - kada će njemačka vlada preuzeti predsjedanje Europskim vijećem - glavna zadaća Njemačke bit će priprema za prihvaćanje Agende 2000. Povjerenstvo EU izradilo je taj paket reforma kako bi omogućilo prijam novih članica. Svi sudionici znaju da će EU moći biti proširena tek kad provede unutarnje reforme. Dosje Agende 2000, koji obuhvaća 2000 stranica, podijeljen je na tri međusobno povezana poglavlja: na dosje o reformi proračuna za poljoprivredu, dosje o važnoj strukturnoj reformi i dosje o financijama EU. Posljednji je daleko najvažniji. Premijeri imaju vremena za pronalaženje rješenja do međuvladine konferencije, sazvane 25. ožujka sljedeće godine u Koelnu. Ne postignu li konsenzus, članice EU možda više neće od 1. siječnja dobivati novac iz Bruxellesa. Naime, Europska skupština mora na svojoj posljednjoj sjednici u svibnju 1999. odobriti Agendu 2000. Budući da bi u ljeto trebali biti održani izbori za Europsku skupštinu, skupštinski zastupnici ponovno će se okupiti tek u studenom. 'To će biti prekasno', izjavljuje Elisabeth Schroedter, zastupnica Zelenih u Europskoj skupštini. 'Austrijanci su proteklih mjeseci premalo pregovarali, a Nijemci sada grade otpor kojeg vjerojatno neće moći razgraditi do ožujka', smatra ona. U ministarstvu vanjskih poslova, koje će sljedećih mjeseci voditi pregovore, očekuju 'noć dugih noževa'. Pritom dužnosnici ministra vanjskih poslova Fischera imaju vrlo precizne predodžbe o mogućem smanjenju doprinosa Njemačke u EU. Odjel E, zadužen za europska pitanja, izradio je sedam točaka. Neke od njih bile bi korisne i drugim neto-platišama - Nizozemskoj, Austriji, Švedskoj i Velikoj Britaniji. Jedna od predloženih mogućnosti jest ograničenje neto-isplata. To bi značilo da doznake pojedine zemlje Bruxellesu ne smiju prekoračiti određeni postotak društvenog brutto proizvoda. Kod izdvajanja za poljoprivredu, dio tereta mogao bi biti premješten s Bruxellesa na članice. Njemačka bi time poboljšala svoju poziciju neto-platiše budući da se u njezinu poljoprivredu ne vraća gotovo nikakav novac iz Bruxellesa. Doduše, tom se prijedlogu striktno protive Španjolska i Portugal, zemlje koje bi u tom slučaju morale same plaćati 25 posto subencija za poljoprivredu. Španjolski premijer Aznar odbija i ukidanje kohezijskog fonda, koji po mišljenju Njemačke uopće nije nužan. Iz te se blagajne financiraju projekti u zapostavljenim regijama kako bi njihov standard bio približen standardu EU. Taj je cilj ostvaren u dostatnoj mjeri, uz iznimku beznadnih slučajeva, tvrde u Bonnu. Isti je cilj slijedio i program, koji je Europu podijelio na sedam različitih područja subvencije, subvencionirajući ceste, zračne luke i područja s tradicionalnim obrtom. Najjače subvencionirano, dakle najslabije razvijeno ciljno područje 1 obuhvaćalo je i istočnu Njemačku. Dosad su istočnonjemačke zemlje dobivale 143 ekija (300 maraka) po glavi stanovnika godišnje. Portugalci koji žive na ciljnom području 1 obdarili su svoju vladu s 265 ekija jer je Portugal siromašnija zemlja. Kako je njemačka vlada pokušala pregovorima ishoditi ukidanje te odredbe i provesti identičnu subvenciju u svim državama, Njemačka bi ubuduće mogla uštedjeti 1 milijardu ekija godišnje. Gotovo 3 milijarde ekija godišnje Bonn bi pak mogao uštediti kad ne bi više morao Bruxellesu doznačivati 1,4 posto poreza na dodanu vrijednost. Tu je još i popust za Britance. Bude li i on ukinut, Nijemci i ostale zemlje uštedjet će na vlastitim uplatama. No, argument protiv takvog poteza bit će aktovka, kojom će Tony Blair tresnuti o stol. Stoga u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova očekuju da će 'rješenje biti mješavina svih prijedloga'. Osim ako premijeri ipak ne nabave torbe", napominje Ulrike Fokken. Washington mijenja politiku "Washington je ponovno zaoštrio odnos prema režimu u Beogradu. Kad su Holbrooke i Milošević sklopili sporazum o OESS-ovoj misiji na Kosovu, činilo se da je smanjena napetost u odnosima te dvije strane na štetu kosovskih Albanaca. No, uhićenjem generala bosanskih Srba Krstića, koje su izvele američke postrojbe u sastavu SFOR-a, i raspisivanjem astronomske nagrade za hvatanje Radovana Karadžića odaslani su važni signali. Po mišljenju britanskog i američkog tiska, predsjednik Clinton navodno je čak naložio obavještajnoj službi CIA-i da organizira svrgavanje Slobodana Miloševića. Istodobno se čini da američki i europski diplomati žele ponovno aktivirati srpsku oporbu. Oporbeni političari poput Milana Panića, Zorana Đinđića, Vesne Pešić i ostalih zasjedali su nedavno u Beču. Heterogena i nepouzdana srpska oporba trebala bi vjerojatno iznutra podvrgnuti Miloševića pritisku. Dosad su SAD i EU smatrale Miloševića 'stabilizirajućim čimbenikom'. Iako diplomatima nije promaklo da je Milošević prvo izazvao sukobe, koje je potom pomogao primiriti, činilo se da diplomati ništa ne smatraju tako opasnim kao pad njihova protivnika. Strahovalo se da bi Miloševićev pad možda u Srbiji čak izazvao građanski rat. Odustaju li sada diplomati od te teze? Promjena mišljenja kod američkih političara mogla bi biti povezana s činjenicom da Milošević sam potkopava svoju vlast. Smjenom vrhovnog zapovjednika vojske Perišića Milošević je s vrata skinuo jednog protivnika koji poput šefa obavještajne službe Jovice Stanišića kritizira odnos prema Kosovu. No, taj je potez dodatno razotkrio karakter njegove vladavine. Milošević ne podnosi čak ni kritiku svojih odanih sljedbenika. Angažman Washingtona, Bruxellesa i Beča potaknule su i glasine da Milošević želi intervenirati u Crnoj Gori kako bi svrgnuo predsjednika Milu Đukanovića. Upravo su američki diplomati proteklih mjeseci neprekidno Crnoj Gori obećavali pomoć. Osim toga, eventualni oružani sukobi između Srbije i Crne Gore posebno bi teško pogodilo muslimansko stanovništvo na Sandžaku. Širenje sukoba izvan granica Kosova treba izbjeći. Nakon iskustava iz proteklih godina, kritčari strahuju da bi se američka prijetnja mogla pokazati tek taktičkim potezom čiji je cilj izmamljivanje nekoliko manjih ustupaka u odnosu na novi američki mirovni plan na Kosovu. Ako je Clintonova prijetnja bila ozbiljna, Miloševićeva vladavina uistinu će se naći u opasnosti", zaključuje Erich Rathfelder. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 8. XII. 1998. Paradoksalna misija na Kosovu "NATO se približava: ovoga tjedna bit će u Makedoniji stacionirani prvi vojnici u sastavu 'extraction force'. U toj postrojbi sudjelovat će i jedna izvidnica Bundeswehra. Postrojba koja će kasnije imati 1500 vojnika trebala bi iza granice biti pripravna u slučaju opasnosti izvući 2000 promatrača OESS-a iz nevolje na Kosovu. Jedan francuski časnik sročio je formulu te operacije NATO- a odmah nakon slijetanja u glavni grad Makedonije Skopje: 'Sretni smo što smo ovdje, ali nadam se da nećemo imati posla'. Nada, strahovanje i neupletanje - to su tri stupa na koja se oslanja međunarodni angažman na Kosovu. Kada je beogradski vlastodržac Slobodan Milošević prije dva mjeseca pokleknuo pred prijetnjom vojnim udarom, Zapad nije iskoristio priliku i diktirao uvjete rješenja sukoba. Umjesto toga, upustio se u pustolovinu koja izgleda gotovo paradoksalno: na samom kriznom području nenaoružane snage OESS-a trebale bi nadzirati krhko primirje. NATO-ve postrojbe, koje jedine mogu jamčiti da će prekid sukoba između Srba i Albanaca potrajati i nakon zimskog predaha, stacionirane su izvan Kosova. Njihova je jedina zadaća spašavanje kolega iz OESS-a iz opasnih situacija kojima su izloženi bez ikakve zaštite. Dakle, međunarodni mehanizam rješavanja sukoba instalirao je na Kosovu vlastiti krizni krvotok, koji postoji gotovo odvojeno od stvarnih problema. Slanjem promatrača i stacioniranjem postrojba moguće je demonstrirati snagu, ali ne treba očekivati da će ti potezi donijeti napredak na Kosovu", upozorava Peter Muench. Savez za red "Danas će se u Bruxellesu sastati ministri vanjskih poslova članica NATO-a. Taj događaj gotovo i ne bi sam po sebi zaslužio vijest kada bi samo bio sastavni dio poznate rutine, koja se redovito ponavlja poput zimskog vremena. No, ovaj je put na dnevnom redu uistinu povijesna tema: dnevni red jubilarnog sastanka na vrhu povodom 50. godišnjice NATO-a, sazvanog u travnju sljedeće godine. Na tom bi sastanku u Washingtonu trebala biti odlučena i zapečaćena funkcija NATO-a u sljedećih pola stoljeća. Ionako je pravo čudo što će taj sastanak uopće biti održan. NATO zapravo vjerojatno više ne bi trebao postojati. Naime, željezno je pravilo da savezima zvone pogrebna zvona upravo u trenutku njihova najvećeg trijumfa. Taj se pak trijumf dogodio 1989. kad je Gorbačov ponudio kapitulaciju u hladnom ratu, a najkasnije na Božić 1991. kad se Sovjetski Savez raspao na vlastitu inicijativu. Bio je to kraj velike prijetnje koja je NATO podupirala 40 godina. Takav gubitak nije preživio još nijedan savez budući da nestanak protivnika rezultira i nestankom razloga za njegovo postojanje. Anglo-francuska protunjemačka antanta zamrla je četiri godine nakon Versaillesa; američko-sovjetska antihitlerovska antanta raspala se 1946. Tako je bilo i u 19. i 18. stoljeću. Tko pobijedi, taj umire, glasi pravilo, jer samo opasnost održava savez na životu. Nakon toga svatko kreće svojim putem - ili se čak okreće protiv dojučerašnjih saveznika - prisjetimo se primjera SAD i SSSR- a za hladnoga rata. To je veći paradoks cvatućeg NATO-a u 50. godini njegova postojanja. Sljedeće godine zapadni će se savez čak povećati - za Poljsku, Češku i Mađarsku. Još je čudesnija pojedinost da je NATO uspješno izveo i upravo nevjerojatan skok iz obrambenog u savez reda. Da, NATO je prvi puta upotrijebio silu na području izvan svoje nadležnosti ('out-of-area' - op. prev.): bilo je to 1995. godine u Bosni. Druga takva operacija - u listopadu ove godine u sukobu na Kosovu - otkazana je u posljednji trenutak. 'Out-of-area' ili out-of-business' - ili će NATO djelovati i izvan područja pod svojom nadležnošću ili će se raspasti', glasila je parola onih koji su željeli neutralizirati povijesno pravilo raspada saveza. To im je uspjelo - protivno svim očekivanjima i iskustvu - a SAD žele upravo tim 'proširenjem proizvoda' spasiti NATO i prevesti ga u sljedeće stoljeće. Madeleine Albright, američka ministrica vanjskih poslova, oprezno formulira taj pokušaj: novi NATO trebao bi 'odvratiti brojne prijetnje zajedničkim interesima'. U prijevodu: zapadni obrambeni savez ne bi se trebao brinuti samo za čistu obranu već i za sve Bosne, Kosova i Irake ovog svijeta te za suzbijanje oružja za masovno uištenje. Ta je formula već tri puta postigla uspjeh, ali djelovao zapravo nije jedinstveni NATO već uvijek nove koalicije pojedinih članica, koje su se mogle poslužiti zajedničkom infrastrukturom. Tko ih je okupio? Washington - napornim uvjeravanjem u slučaju Zaljeva, Kosova i Bosne. Razborito gledano, konkretne poteze ne povlači NATO kao takav već njegova najjača članica potiče druge da to čine. Oštrije rečeno - bez SAD nema ni NATO-a. Upravo zato Washington priželjkuje novi strateški koncept, koji će već sada ustoličiti načelo 'out-of-area' - i to bez blagoslova Vijeća sigurnosti UN. No, baš takav koncept drugi neće prihvatiti. Bilo da je riječ o Nijemcima, Francuzima ili Englezima - nitko od njih ne želi se čvrsto vezati već želi svaki put iznova vagati hoće li se podvrgnuti američkom vodstvu. I u tom smislu jedinstveni NATO više ne postoji već samo države, koje čas misle isto a čas ne. Kao atlantska policijska postrojba, NATO će se svaki puta morati iznova sastavljati - pri čemu rasprava - vidi primjer Bosne - može trajati tri godine. Bi li Europljani sami za sebe bili 'jedinstveniji u mišljenju'? Dosad nisu bili - vidi primjer Kosova. No, krajem prošlog tjedna upravo su dva zakleta povijesna neprijatelja - London i Pariz - odlučila da Europskoj uniji žele navući zajedničku vojnu odoru. (Chirac: 'Napokon, mi smo jedine dvije države s jakim vojnim snagama.') Takve su stvari Europljani često objavljivali, ali odgovarajući projekt uvijek je propadao zbog dva nepostojeća čimbenika: potencijala i volje. Europljanima je iz dana u dan sve teže djelovati bez Sjedinjenih Država. Na zemlji im nedostaju transportni a u zraku nadzorni kapaciteti. Nemaju računala ni senzore, 'nevidljive' bombardere ni teledirigirane projektile. Grubo rečeno: dok Europljani još uvježbavaju klasični rat, Amerikanci već vježbaju na razini zvjezdanih ratova. Nadalje, smanjena proračunska sredstva za obranu posvuda sprečavaju hitno potrebno osuvremenjivanje naoružanja. To je europska dilema: Europa se želi odvojiti od američkog pokrovitelja, ali ne može namaknuti potrebna sredstva ni volju. Stoga će gospođa Albright još neko vrijeme imati pravo: 'Europa i Amerika mogu daleko bolje zajedno promicati svoje interese nego svaka posebno'. Budući da je tako, (zasad) ne vrijedi ni pravilo o raspadu saveza. Europa je posvuda izložena manjim prijetnjama, ali još ih ne može sama uklanjati. Za to je potrebno nešto više od eura - Europa treba zajedničkog suverena. Stoga će atlantski savez preživjeti i svoj 50. rođendan", zaključuje Josef Joffe. FRANCUSKA LA CROIX 8. XII. 1998. Hrvatska će dobiti pomoć za razminiranje svog područja "Francuska je odlučila izići ususret Hrvatskoj i deblokirati milijun franaka kao pomoć ovoj zemlji u njezinu ambicioznom programu čišćenja mina. 'Riječ je o pothvatu koji je glavni uvjet za povratak pučanstva na ratom opustošena područja', rekli su u Zagrebu francuski dužnosnici nakon dvodnevne konferencije na kojoj su se trebali prikupiti novci za obnovu Hrvatske. Hrvatska vlada koju jako napadaju zbog toga što je čekala zadnji trenutak kako bi ukinula diskriminaciju prema izbjeglicama, napose srpskim, dobila je jako malo novih obećanja. Računala je s 2,5 milijarda dolara (14 milijarda franaka) međunarodne pomoći za oživljavanje gospodarstva i pripravu terena za povratak izbjeglica kojih se broj procjenjuje na otprilike dvjesta tisuća. No morala je napustiti svoje nade. Samo nekoliko europskih zemalja, među njima i Francuska, te Japan odlučile su pomoći s pedeset milijuna franaka, uglavnom za programe čišćenja mina. Naime, riječ je o prvotnoj zadaći: od g. 1991. od mina je stradalo gotovo tisuću ljudi, od čega četiristo djece. Uz više od 1,2 milijuna mina posijanih diljem čitave zemlje, hrvatski Centar za razminiranje sa sjedištem u Sisku, na bivšoj crti bojišnice, izračunao je da će u sljedećih petnaest godina trebati 840 milijuna franaka na godinu da bi se Hrvatska potpuno očistila. Izazov koji je nemoguće prihvatiti bez međunarodne pomoći", izvješćuje iz Zagreba Christine Holzbauer-Madison. LE FIGARO 8. XII. 1998. NATO: šesnaestorica i njemački smutljivci "Nova njemačka vlada i dalje otkriva i preispituje teme koje su u prošlosti bile zabranjene. Oskar Lafontaine je to učinio, učinit će to danas ujutro u Bruxellesu i Joschka Fischer pred svojim kolegama ministrima financija, u nazočnosti šefova diplomacije NATO-a. Prvi je napao nedodirljivu neovisnost središnjih banaka, a drugi udara po svetoj kravi nuklearnog zastrašivanja. NATO-ove nuklearne sile - Washington, London i Pariz - odmah su 'crveno-zelenoj' Njemačkoj dale na znanje da se ne smije otvoriti ta Pandorina kutija. Započeti raspravu o 'jedinstvenom mišljenju' u sklopu Saveza, značilo bi potaknuti i druge zemlje da se pridruže stajalištu Bonna, poput Kanade, ali i nekih europskih zemalja, među kojima je zacijelo i Belgija. Ukratko, primjećuje jedan diplomat, to će 'unijeti zbrku' u organizaciju u kojoj vlada konsenzus, iako su neki njezini članovi - Amerikanci - jednakiji od drugih. 'Mi smo nalik na građansku obitelj, podsmjehuje se, za stolom ne govorimo ni o kćerkinoj trudnoći, ni o nećaku koji je toksikoman. Iako svi o njima razmišljaju.' No nitko ne očekuje verbalni dvoboj. Partneri iz Bonna znaju da je savez SPD-Zeleni u svoj program uvrstio neprihvaćanje inicijalnog nuklearnog napada. Ne želeći da Nijemci budu usamljeni jahači, Joschka Fischer je tako trebao prenijeti poruku i biti grubo odbijen prije nego se prijeđe na druga pitanja. U završnom priopćenju jamačno neće biti govora o tome. Unatoč svojoj prilično velikoj zanimljivosti, njemački ispad nije prva točka dnevnog reda, iako bi tema mogla ponovno postati važnom. Ministarsko vijeće održano u utorak službeno je zadnje prije susreta na vrhu u Washingtonu 24. i 25. travnja 1999. kojim će se obilježiti pedeseta obljetnica NATO-a. Na njemu će Savez dobiti novi 'strateški koncept' kojim bi se simbolično trebao označiti kraj prijelaza s hladnog rata u novo doba. Amerikanci su pokušavali u taj 'koncept' uključiti novu definiciju NATO-ova razloga postojanja. Od organizacije za zajedničku obranu utemeljene na zemljopisnom mjerilu područja zemalja članica, on je postao 'savez zajedničkih interesa'. Uz gotovo opće neprihvaćanje partnera da zamisle takvu ulogu moćnog 'svjetskog policajca'. Čini se da Washington ide unatrag i uzmiče pred 'teološkom' raspravom. Možda je riječ o tome da se učvrsti zamisao koju je jučer iznijela državna tajnica Madeleine Albright, da NATO bdije nad sigurnosti 'u i za' transatlantskim prostorom, što daje prostora mašti... Pogleda uprtog u izolacionističke kušnje Kongresa, američka uprava predlaže nekoliko pravaca za konkretno djelovanje: borbu protiv oružja za masovno uništenje, napose kemijskog i biološkog, zajedničke inicijative protiv terorizma i razvitak obrambene moći, nalik na onu o kojoj su se Pariz i London dogovorili u Saint-Malou. Kako god bilo, primjećuje jedan diplomat, rasprave o 'strateškom konceptu' u začetku su i bit će povod za pogađanja 'sve do dana uoči susreta na vrhu'. Bonn se nada da će nakon neumornog tumačenja završna inačica smjerati na manju važnost nuklearne energije... Drugi osjetljivi problem: je li Kosovo presedan ili ne? Drugim riječima, bi li NATO ubuduće mogao proći bez izričitog mandata UN-a za upletanje u trećoj zemlji samo zato što se to moglo dogoditi da Slobodan Milošević nije popustio? 'Da', kažu Amerikanci, dok se odgovori onih drugih kreću od 'da, ali' do 'ne'. Rješenje će zacijelo biti u što manjoj određenosti na papiru kako bi se moglo odlučivati za svaki slučaj pojedinačno. Pri čemu ne treba zaboraviti neizbježivi konsenzus, tj. pravo svake zemlje na veto. Napokon, trebat će pokušati postići suglasnost u svezi s deveterim kandidaturama (Slovenija, Rumunjska, Bugarska, Slovačka, Litva, Latvija, Estonija, Makedonija i Albanija) koje nisu dobile potporu na madridskom susretu na vrhu 1997. Takozvano načelo otvorenih vrata ponovno će se potvrditi u Washingtonu kao znak dobre volje, ali bez ikakvog konkretnog koraka prema onima koji zavide Poljskoj, Češkoj Republici i Mađarskoj. Treba pričekati prije nego se opet izazove mržnja Rusije", iz Bruxellesa izvješćuje Pierre Bocev. Jeljcin se još miče "Kremlj sve više sliči na dvor kralja Petauda. Tu vlada nered, neočekivani se preokreti nižu bez smisla, pretvarajući postupno rusku politiku u teatar apsurda, dok nositelj vrhovne vlasti - kada pristane da se pojavi - samo povećava opći metež. Jučer ujutro, dok su svi mislili da više neće ponovno vidjeti Predsjednika među zidinama od crvene opeke, Boris Jeljcin koji se donekle oporavio od upale pluća, naglo je, poput vihora, uletio u kremaljski ured kako bi proveo veliku političku čistku savršeno nalik na onu proljetošnju kada je smijenio vladu Viktora Černomirdina. Ovaj je put 'žrtva' Predsjednikova izljeva bijesa u središtu Jeljcinova sustava, budući da je riječ o predstojniku njegova ureda Valentinu Jumaševu koji je blizak prijatelj Jeljcinove kćeri i koji skupa s njom već nekoliko mjeseci nadzire svaki pristup Predsjednikovu 'zboru'. Trojica njegovih pomoćnika - Jevgenij Savostjanov, Jurij Larov i Mihail Komissar, prate Jumaševa u njegovu padu. Jeljcin je također iskoristio ovaj niz 'pokolja' kako bi poslao u mirovinu generala Aleksandra Starovojtova, načelnika tajanstvene službe sigurnosti koja je nadzirala službena priopćenja. (...) Prema mišljenju Predsjednikova predstavnika za odnose s javnošću Dimitrija Jakuškina, 'nedovoljna suradnja predsjedničkih ustroja u borbi protiv političkog ekstremizma i korupcije' bila je razlogom zbog kojega je Predsjednik ponovno odlučio nagaziti u mravinjak vlasti. (...) No za golemu većinu promatrača pravi se razlozi Jumaševljeva smjenjivanja čine puno običnijima: Jeljcin je jednostavno htio dokazati da još diše. Pošto je iz tiska i preko televizije doznao da se o njemu govori kao o mumificiranom kralju, ogorčen zbog 'uloge cara umjesto cara' koja po zakonu pripada Jumaševu u njegovoj izočnosti, on je odlučio reagirati kao i obično, odsjekavši nekoliko glava. 'Da bi ostao na vlasti, Boris Jeljcin se mora osloboditi svoje uprave' koja više nema 'političke volje da ga podupire', upozorio je u srijedu dnevnik 'Kommersant'. 'Ili ćemo promijeniti kralja, ili njegovu okolinu', dodaje list, oslikavajući opće ozračje 'nek se spasi tko može' u predsjedničkom uredu. Na mjesto Jumaševa ruski Predsjednik danas postavlja Nikolaja Bordiuja, generala KGB-a kojega šira javnost ne poznaje, a koji je bio zamjenik šefa odbora za očuvanje granica, a zatim je naglo, nakon smjenjivanja Andreja Kokoškina, postao tajnikom vijeća za sigurnost. Neobično je da je Jeljcin preko svog službenog predstavnika priopćio kako će Bordiuja svoju novu dužnost obavljati uz staru, što na neki način najavljuje stapanje vijeća za sigurnost s predsjedničkom upravom, ako ne obratno. Predsjednik je također odlučio osnovati novo povjerenstvo pod okriljem njegove uprave radi 'borbe protiv ekstremizma i korupcije', kao da ih već nema dovoljno! Ta Jeljcinova bolest stalnog preustroja upravo zapanjuje. Gospodarstvo u zemlji propada, politička rasprava se izopačila, sve su popularniji pozivi na diktaturu, premijer Jevgenij Primakov sam se muči za državnim kormilom, pokušavajući ponovno zadobiti prividno povjerenje. A Jeljcin, između dvaju bolničkih liječenja, osniva povjerenstva", izvješćuje iz Moskve Laure Mandeville. SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. XI. 1998. Tobožnji pomagači nameću pogrešne reforme "Službenici Međunarodnoga monetarnog fonda, Svjetske banke i drugih sličnih institucija, kao i donatorskih vlada, sastaju se ovog tjedna u Washingtonu kako bi raspravljali o ekonomskoj sudbini Nikaragve i Hondurasa - država koje je opustošio uragan Mitch u listopadu ove godine. Ako se sve bude odvijalo po planu, paket financijskog 'izbavljenja' samo će pogoršati probleme napaćenih zemalja. Sjedinjene Američke Države zamrznule su otplaćivanje golemih dugova rečenih zemalja na dvije godine. Ostale su vlade i udruženja pozvale na oprost duga u cijelosti te golemu pomoć kojom bi se sanirala njihova privreda. Međutim, novija je povijest pokazala da su uz oproštaj duga i financijsku pomoć uvijek vezani teško prihvatljivi uvjeti. Od država kojima se odobri potpora zahtijeva se da prihvate politiku 'strukturalnog prilagođavanja'. Nastupajući kao kartel, globalne financijske institucije, vlade - donatori i komercijalne banke postigle su to da ove zemlje restrukturiraju vlastitu privredu tako da ona više koristi stranim ulagačima nego vlastitom pučanstvu. Od Meksika, preko Tajlanda i Zimbabvea do Rusije, rezultati ovakvog koncepta uključivali su propadanje poduzeća, rastuću nezaposlenost, lošiju produktivnost prehrambene industrije, opadanje plaća, kresanje proračuna i opasnu polarizaciju u društvu. Politika prilagođavanja nanijela je štetu Hondurasu i Nikaragvi i prije no što ih je uragan opustošio. Obje su zemlje, ovisne o stranim donacijama, čitavo proteklo desetljeće živjele pod pritiskom. Kapital je pritjecao u kratkoročnim polozima uz visoku otplatu, na trošak produktivnog ulaganja. Više od tri četvrtine stanovnika živi u bijedi i siromaštvu. Reduciranje i privatizacija vladinih služba oslabile su zdravstvenu skrb u ruralnim područjima, a neadekvatan program zaštite okoliša doveo je do nestajanja čitavih šuma. Uragan Mitch bacio je svjetlo na posljedice takve politike. Zbog iskrčenih šuma svaka je poplava poprimila katastrofalne razmjere. Nedovoljna zdravstvena zaštita povećala je strah od epidemije kolere i malarije. Politika prilagođavanja nije reducirala inozemne dugove ugroženih zemalja. To ne bi trebalo nikoga iznenaditi - većina država koje su prigrlile politiku koju diktiraju svjetske banke i MMF-a, sad se nalazi u mnogo većim dugovima nego ranije. Namećući ovaj recept Nikaragvi i Hondurasu, spomenute institucije samo će gurnuti njihovu privredu korak unatrag. Ako MMF i Svjetska banka iskoriste svoj utjecaj u ovoj krizi, kao što su to već učinile u Aziji, kako bi širom otvorile vrata stranim natjecateljima, oporavak lokalnih proizvođača bit će gotovo nemoguć. Ako se plaće smanje da bi se privuklo ulagače, ljudi neće imati dovoljno novaca da ponovno sagrade lokalnu privredu. Potrebne su fundamentalne promjene koje zrcale lokalne uvjete. Malim farmerima treba odobriti pristup produktivnoj zemlji i pristupačnom kreditu. Plaće moraju biti dovoljno visoke da osiguraju obiteljsku egzistenciju. Trgovinska politika koja omogućava lokalnim proizvođačima da se natječu sa svojim stranim kolegama je nužna. Sve manje od toga neće naštetiti samo narodu Nikaragve i Hondurasa već i sve lošijoj reputaciji Svjetske banke i MMF-a", zaključuje Stephen Hellinger. THE WASHINGTON POST 8. XII. 1998. Novac jest važan "Prošloga ljeta jedan me švicarski televizijski novinar došao intervjuirati dok sam bio na odmoru. Tema je bila švicarska bankarska industrija i zahtjevi žrtava holokausta. Napisao sam neke članke o tome, ali nemam za to posebne stručnosti koja bi dovukla novinara na udaljenu plažu. No nije bilo važno što znam, rečeno mi je, nego moje podrijetlo. Ja sam trebao govoriti kao istaknuti američki Židov", piše Richard Cohen. "I tako sam, nakon nekog vremena, upitan o novcu: je li važan i zašto? Važan je, rekao sam, jer je novac često sredstvo odmjeravanja pravde. On je važan jer oštećeni zaslužuju odštetu. No ono što ne bih rekao (iako sam to snažno osjećao) jest da ne bih dopustio da novinski napisi o Židovima i novcu zaustave ono što sam smatrao pokušajem ostvarivanja pravde. Još uvijek to mislim. Drugi, očito, misle drukčije. Među njima se ističu kolumnist Charles Krauthammer i direktor Protuklevetničke lige Abraham Foxman. Oni su u istom danu prošli tjedan (Krauthammer u The Washington Postu i Foxman u Wall Street Journalu) objavili članke u kojima izražavaju svoj prezir za ono što je Krauthammer nazvao 'nelijepom' i 'sramotnom' potjerom za milijardama u 'novcu iz krivice'. Foxman je bio jednako ogorčen. Poznajem i poštujem obojicu pisaca, i odmah priznajem da ih shvaćam. (...) Da, ima nečeg nelijepog u slici gomile odvjetnika koji obilaze istočnu Europu u potrazi za malobrojnim preživjelim žrtvama holokausta u čije ime mogu (s gotovo apsolutnim opravdanjem) tužiti gotovo svakog na vidiku. (...) No takav je ovaj svijet - ne samo za Židove i žrtve holokausta. Kad industrija duhana daje odštete, to nije samo zato jer se boji političara koje je ionako kupila mnogo prije (govorim o novcu uloženom u izborne kampanje), već zato jer je gledala u oči odvjetnika i vidjela hladnoću i bezobzirnost koju je prepoznala kao dostojnu vlastite. Ti momci, kao i industrija duhana, imaju sram jedne zmije. Tko je, onda, prikladniji da govori o europskim osiguravajućim kompanijama i dužnosnicima banaka koji su, nasmiješeni i uvijek ljubazni, inzistirali na smrtovnicama za jadne ljude koji su izgorjeli u nacističkim krematorijima? Tko može uspješnije tražiti da kompanije čiji su direktori tridesetih i četrdesetih poslovali kako su zahtijevali nacisti da za to preuzmu odgovornost? Nitko ne govori da je sadašnja uprava tih kompanija antisemitska, no ja govorim da se oni nikad ne bi otvorili (pritom mislim na njihove dokumente, nisu važne lisnice) da ih ti užasni odvjetnici nisu opkolili. Što je još važnije, ima nešto izopačeno u tome da Židovima bude oduzet njihov novac ili imovina te da se oni zatim moraju brinuti da ih ne bi nazvali škrtima ili pohlepnima jer taj novac traže natrag. Ako, kao što je izgleda slučaj, zahtjevi židovskih organizacija doprinose rastu antisemitizma u Švicarskoj, tad bi Švicarci, a ne Židovi, trebali promisliti o svojim vrijednostima. Kako to da su Židovi škrti jer traže svoj novac natrag, a švicarske banke to nisu iako su ga sve donedavno držale? Krauthammer upozorava na 'ponovno oživljavanje Shylockova stereotipa', a Foxman, kojeg slične stvari zabrinjavaju, kaže nam da taj naglasak na prljavu zaradu naoružava one koji tvrde da su 'Židovi bili ubijani ... jer su imali novac' - a ne stoga što su bili Židovi te, većinom, uopće ne bogati. Da, tu postoji ta opasnost. No još je gore prešutno prihvatiti stereotip suzdržavanjem od onog što bi drugi odmah učinili. (...) U Europi je počinjen golem zločin, moralna nesreća koja je ostavila crnu rupu usred dvadesetog stoljeća. Novac je tu najmanje važan. No novac je dio toga. Žrtve holokausta već su jednom platile što su Židovi. Sad se, na jedan način, od njih ili njihovih nasljednika traži da opet plate porez na judaizam koji ih obvezuje da ne naprave ono što bi drugi učinili u istoj situaciji. No u izbjegavanju jednog stereotipa, oni prihvaćaju još gori - stereotip vječne žrtve." Kosovski izbjeglice nalaze hladno utočište u Crnoj Gori "Kada su Hagrie Cacaq i njezina obitelj prošloga proljeća s Kosova pobjegli u Ulcinj, selo na obali, spartanski je smještaj bio podnošljiv zbog topla vremena. No hladni vjetar i kiša sada prodiru kroz okvir prozora prekrivenog dekom, a šestero djece spava u zimskim kaputima na betonskom podu prekrivenom tek rastvorenim kartonskim kutijama. "Prehladno je", kazala je Cacaq, a jedina hrana koju dobivaju - od Crvenoga križa - manje je od onoga što im je potrebno. Ona i još nekoliko tisuća Albanaca koji su došli u Ulcinj nemaju novca kojim bi platili hranu i struju, pa nemaju drugog izbora nego biti bez grijanja, iako su temperature noću tek nešto iznad ništice. Cacaq i još 23 osobe koje žive u nedovršenoj kući na plaži nalaze se među desecima tisuća izbjeglica s Kosova koji su nasukani u susjednoj jugoslavenskoj republici, Crnoj Gori. Europa i SAD su, u svakom slučaju, bili veoma spori kada je u pitanju bila pomoć ovim ljudima. Otkad su u veljači izbili sukobi između albanskih separatista i jugoslavenskih snaga, veći dio pozornosti svijeta i humanitarne pomoći bio je usmjeren na više od 200.000 Albanaca raseljenih zbog borba na Kosovu te na desetke tisuća ostalih koji su pobjegli u Albaniju ili Makedoniju. Kako bilo, više od šest tjedana nakon što su žestoke borbe prestale, između 25.000 i 35.000 Albanaca, uključujući i barem 6.000 djece mlađe od 7 godina, ostalo je u Crnoj Gori, tvrde glasnogovornici Međunarodnog Crvenog križa i ureda UNCHR-a(...). Oko 31.600 izbjeglica iz Bosne i Hrvatske takođe živi u privremenom smještaju u Ulcinju i ostalim crnogorskim gradovima već barem tri godine, čekajući još da se stanje u tim bivšim jugoslavenskim državama smiri. Uz taj teret, crnogorska vlada nije bila u stanju puno pomoći pridošlicama.(...) Loši uvjeti u Crnoj Gori potakli su na tisuće izbjeglica da ilegalnim putem otiđu u druge europske države, putujući kroz Albaniju i Italiju u Njemačku i Švicarsku pošto su onima koji su im to omogućili platili pozamašne sume. Otkad su borbe početkom listopada završene, u svoja sela u jugozapadnom Kosovu se vratilo između 10 i 15.000 osoba, no mnogi tvrde kako to još ne mogu učiniti zbog toga što su njihovi domovi uništeni i boje se policije. "Nemam kamo otići", kazao je 38-godišnjak s Kosova, iz uništenog grada Dečani, koji sa suprugom, petero djece i još sedmero ljudi živi u dvije sobe u kući neznanca u Tuzi, selu koje se nalazi 10 milja jugozapadno od Podgorice.(...) Kao i mnogi drugi stanovnici Kosova koji su pobjegli zajedno s članovima obitelji koji su bili članovi Oslobodilačke vojske Kosova, čovjek je kazao kako se neće vratiti sve dok jugoslavenska vlada ne ostvari svoje mjesecima staro obećanje o amnestiji za politički motivirane aktivnosti. Jedan od njegove braće prošloga je tjedna otišao pogledati kuću, rekao je, i nazvao je da kaže kako 'se policija nalazi na svim cestama. Voze se uokolo u privatnim automobilima'. Čovjek koji je u strahu od srbijanske policije zatražio da njegovo ime ne bude objavljeno, kazao je da 'Crveni Križ pruža pomoć dvaput mjesečno, no od onoga što nam daju mogli bismo preživjeti tek pet dana... Ne bismo bili živi' bez pomoći mjesnog stanovništva. Njegova djeca po cijeli dan sjede kod kuće, kazao je, jer im je crnogorska vlada - u strahu da će albanske obitelji potaknuti da ostanu - zabranila pohađanje mjesne škole. Hrana namijenjena Albancima jest samo za mlađe od 14 godina i starije od 65, zbog nestašice, kazao je Stojan Sjekloca, zamjenik povjerenika crnogorskog osmočlanog odbora za pomoć izbjeglicama. (...) Philipp Reber, šef ureda Crvenog križa u Podgorici, kazao je kako gotovo 40 posto izbjeglica još živi u nezagrijanim pastirskim kolibama u planinskim predjelima pored granice s Kosovom, sada prekrivenima snijegom. 'Međunarodna zajednica napustila je ovo područje' kazao je Pierfrancesco Maria Natta, šef mjesnog ureda UNCHR-a. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović brani gledište svoje vlade o izbjegličkoj krizi, za koju drži da su je stvorili jugoslavenska i srbijanska vlada kako bi stvorili napetost u republici i kako bi oborili svoje čelništvo sklono reformi. 'Međunarodna je pomoć, u usporedbi s onim što smo mi učinili, neznatna', kazao je Đukanović. Nakon što je prvi put prije nekoliko tjedana posjetila Kosovo, Julia V. Taft, pomoćnica državnog tajnika za stanovništvo, izbjeglice i migracije, potvrdila je da 'put dostave pomoći nije dobro organiziran', kao što nije niti na Kosovu.(...) 'Zbilja se moraju usredotočiti na ovo', kazala je Taft o agencijama za pomoć i lokalnim dužnosnicima zaduženima za ublažavanje humanitarne krize u Crnoj Gori (...)", piše Jeffrey Smith. THE NEW YORK TIMES 8. XII. 1998. U gospodarstvu Schroeder iskušava pristup konsenzusom "Konsenzus je dugo bio okosnica njemačkoga poslijeratnog gospodarskog procvata, pa je kancelar Gerhard Schroeder u ponedjeljak pokušao pokazati da bi takav pristup mogao biti polazna točka u borbi protiv visoke stope nezaposlenosti u zemlji", piše Roger Cohen. "U zemlji s više od 4 milijuna nezaposlenih, ili 10,6% radne snage, Schroeder je na prvom sastanku mnogo hvaljenog 'saveza za poslove' okupio sindikate, poslodavce i nekoliko članova svoje vlade. No početna postignuća saveza jedva su nešto više od popisa dobrih namjera. Kako globalna konkurencija raste, a troškovi rada ostaju visoki, njemačko se gospodarstvo, utemeljeno jednako na slobodnom tržištu kao i na visokom stupnju socijalne zaštite, troši. Bogati postaju bogatiji, no nezaposlenost je narasla na razinu koja nije viđena još od 1945. Schroederov rad će se dobrim dijelom mjeriti na temelju njegove sposobnosti da ljudima vrati poslove. Metoda koju je on izabrao - pomno osmišljeni pregovori među sindikatima, poslodavcima i političarima - jednaka je pokušaju dokazivanja da njemački model (koji je imao velikih poteškoća odgovarajući na izazove devedesetih) može biti oživljen. Uvođenjem zajedničke europske valute, eura, Schroeder također želi pokazati da najveće europsko gospodarstvo može stvarati poslove istovremeno održavajući visoku razinu socijalnih privilegija i izbjegavajući opću deregulaciju koja je pomogla potaknuti ubrzano stvaranje poslova u Americi. 'Izvrsno ozračje dogovora ispunja me optimizmom', izjavio je Schroeder poslije sastanka. (...) U izjavi se kaže da su se strane, koje će se opet sastati 25. veljače, složile da će nastojati smanjiti troškove rada, reformirati sveobuhvatan ali skup socijalni sustav, osigurati više fleksibilnosti, malim kompanijama omogućiti lakši pristup kapitalu te možda sniziti godinu odlaska u mirovinu, koja sad iznosi 65. Sve se te mjere već nekoliko godina razmatraju u Njemačkoj. Bivši kancelar Helmut Kohl započeo je sličan krug sastanaka 1996., no oni nisu vodili nikamo, pa stoga nije odmah bilo jasno zašto bi ovog puta bili uspješni. U praksi, reforma mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog sustava, čiji trošak dodaje 40% plaćama, nailazi na snažan otpor sindikata. Jedini konkretni koraci o kojima je u ponedjeljak postignut dogovor bili su da se porezne reforme za male i srednje kompanije provedu g. 2000. umjesto 2002. te da se stvori 100.000 pripravničkih mjesta za mlade ljude. Kako će se ona stvoriti, i čime će biti financirana, nije objašnjeno. Pravi test volje za kompromisom vjerojatno će stići u sljedećih nekoliko tjedana dok se poslodavci i sindikati sukobe oko plaća. IG Metall, sindikat koji ima više od 2,7 milijuna članova u industriji automobila i tehničkim industrijama, traži povišenje plaća za 6,5%." BELGIJA LE SOIR 8. XII. 1998. Genocid ne smije postati banalni događaj XX. stoljeća "Po čemu se zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin razlikuje od genocida? Radi li se tu o nijansama ili je posrijedi neka druga razlika, zbog same prirode zločina? U sjeni godišnjice proglašenja Opće deklaracije o pravima čovjeka, slavi se još jedna godišnjica, godišnjica proglašenja Konvencije o sprječavanju i suzbijanju zločina i genocida, a ista ta Glavna skupština Ujedinjenih naroda prihvatila ju je 9. prosinca 1948., dan uoči prije spomenute deklaracije. To je još jedan sastavni dio međunarodnoga pravosuđa, a i on, pedeset godina poslije njegova prihvaćanja, izaziva žive i zamršene rasprave. Međunarodna krizna skupina tome je jučer u Bruxellesu posvetila razgovor na temu 'Genocidi i zločini protiv čovječnosti, izazov za XXI. stoljeće'. Liberalni senator Alain Destexhe, bivši voditelj Liječnika bez granica i predsjednik Međunarodne krizne skupine, upozorio je na previše često verbalno spominjanje i banaliziranje riječi 'genocid' pri opisivanju svih vrsta zatiranja, pokolja i represija, od Pinocheta do Sadama Huseina, a ponekad i kad je riječ o ubijanju životinja. Pojam 'genocid' nije bio posve jasan ni na suđenju u Nuernbergu. 'Pravna istina je varljiva, može biti pogrešna, a izaziva strašnu pomutnju u glavama, zbog čega genocid postaje banalni događaj XX. stoljeća', izjavio je Maxime Steinberg, profesor povijesti na Universite Libre de Bruxelles. Genocid je 'uništavanje jednog naroda sustavnim istrebljivanjem, ali ne samo muškaraca, nego i žena i djece', ustraje taj stručnjak za 'konačno rješenje'. Yves Ternon, kirurg i povjesničar, stručnjak za genocide, kaže da oba haaška ad hoc osnovana suda, onaj za područje bivše Jugoslavije i onaj za Ruandu, spominju genocid, a time pridonose zabuni i brišu posebnost riječi 'genocid'. Genocid je riječ koja pripada isključivo pravosuđu. A razlikovanje zločina protiv čovječnosti i genocida katkad je vrlo teško, ali je nužno, budući da će se naći i u optužnici. 'Važno je da se ta dva pojma ne brkaju, kako bi nas povijest mogla bolje upozoravati kada se izlažemo opasnosti od pojave genocida', dodaje Steinberg. Stvaranje međunarodnoga kaznenog suda, o čemu je odlučeno u srpnju ove godine u Rimu, najavljuje kraj nekažnjavanju najgorih zločina, a među njima je i genocid. To je i druga prigoda za Konvenciju o borbi protiv genocida, naglasio je Erik Derycke, ministar vanjskih poslova Belgije, koji smatra da je pravosuđe postalo glavni element preventivnog diplomatskog djelovanja. Gianfranco Dell'Alba, europski parlamentarni zastupnik i jedan od sudionika stvaranja novoga kaznenog suda, drži da će međunarodni kazneni sud konačno stvoriti stegovna načela za one koji budu kršili Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Ali njegov optimizam neki osporavaju, ili se suzdržavaju. Filozof Alain Finkielkraut upozorava na sadašnje euforično raspoloženje i strahuje od rasapa pravosuđa koje zbog genocida progoni generala Pinocheta, a njegovi zločini nemaju nikakve veze s tim pojmom, čak se ne mogu svesti ni pod naziv 'zločini protiv čovječnosti'. I sve se to zbiva samo zato što se izbjegava točno određivanje pojma. Finkielkraut se boji da će zločin tako izići iz vremenskog konteksta, da će biti delokaliziran zbog djelovanja televizije. Gledatelj želi postati sudionik, kojega će sudac postaviti na to mjesto, umjesto pravih sudionika. 'Neke su države odlučile zaustaviti nasilje proglašavanjem amnestije: Poljska, Južnoafrička Republika i Čile. U tom 'westernu nazočnosti na televiziji, nitko se ne pita kakav je stav Crkve ili čileanske vlade', zabrinut je Finkielkraut. Osim toga, Finkielkraut vidi i vezu između sve veće nemoći međunarodne zajednice i sudskog aktivizma. 'Što se manje stvarno djeluje, više se sudi', ljuti se Finkielkraut. Emma Bonino, europska povjerenica zadužena za pitanja humanitarne politike, misli da međunarodni kazneni sud, koliko god on bio potreban, neće biti čudotvorno rješenje. 'Ne smije se sakralizirati humanitarna djelatnost', kaže Emma Bonino. 'Ona ne može riješiti problem, a on je političke prirode'. Umjesto da se govori o sprječavanju krize, talijanska radikalna aktivistica željela bi vidjeti Europu koja će jasno odrediti svoje interese, vrijednosti i prioritete, a među njima bi se trebala naći i borba za poštovanje ljudskih prava. Mark Eyskens, koji postavlja nezgodna pitanja o univerzalnosti i prihvatljivim granicama nacionalizma, misli da 'humanitarni aktivizam služi za prikrivanje nemoćne europske vanjske i obrambene politike'. Mnogi izaslanici slažu se da je vojna intervencija često jedini način za zaustavljanje genocida. 'Zaista je vrijeme da se odredi minimalni konsenzus o tome što može izazvati i biti cilj neke intervencije: priroda i veličina zločina, tko su ubojice i kako ih zaustaviti', zaključuje Alain Destexhe", piše P. L. SLOVENIJA DELO 8. XII. 1998. Tko koga štiti "Sada gotovo nitko više ne dvoji da što prije treba nešto napraviti za ostatak nekad jake i gusto naseljene slovenske narodnosne skupine uz istočnu i sjevernu granicu Furlanije - Julijske krajine. Talijanski je parlament naime ratificirao europsku povelju o pravima narodnih manjina koja ga obvezuje i na pravno uređenje njihovog položaja. A budući da je pitanja francuske i njemačke manjine već odavno uredio i prihvatio zaštitne norme i za jezične skupine u državi, ne može više dugo bez posljedica odgađati zahtjeve Slovenaca. Politika izgovora vladinih koalicija zadnjih desetljeća da još nisu dozreli uvjeti za takozvani globalni zaštitni zakon za Slovence, bogato se ukamatila. Urbanističkom politikom, naseljavanjem slovenske zemlje Talijanima te gradnjom industrijskih i drugih javnih objekata duž granice, bitno se promijenio narodnosni sastav. Tomu su pridonijele i demografska kriza i tiha asimilacija. A posljedica svega toga je da su se među jako prorijeđenim Slovencima počeli razdvajati i pogledi na sadržaj potrebnih zaštitnih norma. Zajedničkom slovenskom predstavništvu se prije dobrih pet godina posrećila izrada cjelovitog teksta zaštitnog zakonskog nacrta, a svaka njegova komponenta tumačila ga je na svoj način i prilagođavala vlastitim potrebama. Zato su prošlog tjedna predstavnici organizacija išli svaki sa svojim gledištima na četverodnevnu audiciju o pripremljenom Masellijevom nacrtu zakona. Ako uzmemo u obzir da je saveznička vojna uprava brzo poslije rata oko Trsta skoro sasma izjednačila pravni položaj Talijana i Slovenaca - glede javne uporabe jezika pa i škola, te dostupnosti javnim službama (što je u dobroj mjeri preuzeo i londonski memorandum, ali ga rimski parlament nije ratificirao) - moramo zaključiti da su se izvršna i zakonodavna vlast zadnjih desetljeća ponašale prema Slovencima vrlo ograničavajuće. Mrtvo slovo na papiru ostale su i odluke osimskih sporazuma. Samo je sudstvo na raznim razinama više puta odlučilo u korist javne uporabe slovenskoga jezika. Dug države prema slovenskoj narodnosnoj skupini je dakle više nego očit. Masellijev nacrt zakona prilično je blijed odraz svega što je bilo napisano u nekih desetak zakonskih prijedloga zakona sastavljenih u raznim strankama koji su zatim ostali ležati u ladicama parlamenta. Predstavnici obiju krovnih organizacija Slovenaca na audiciji u Rimu dali su više prijedloga za njegovo poboljšanje. No čuđenje izazivaju novi pogledi tršćanske demokratske ljevice koja je sasma revidirala svoja donedavna stajališta o zaštitnom zakonu. U strahu da bi talijanska većina zaštitne norme shvatila kao povlasticu manjine, među ostalim je predložila izbacivanje iz nacrta zakona pojmova koji se tiču 'narodnosti' i 'narodnosnog područja'. Ujedno simbol slovenske nazočnosti u tršćanskom gradskom središtu, Narodni dom koji su zapalili fašisti odmah poslije Prvoga svjetskog rata i koji je tobože još predmet razdora između većine i manjine, ne bi vratili Slovencima kako je predložio Domenico Maselli u 20. članku nacrta zakona, nego bi ga u znak pomirbe prepustili svim građanima. Promjenu stajališta glede zaštite Slovenaca demokratska ljevica opravdava potrebom gledanja u budućnost. Nezahvalnu zadaću razlaganja novih pogleda stranke preuzeo je slovenski potpredsjednik zemaljskog vijeća Miloš Budin. Među ostalim ovih je dana pojašnjavao da talijanski nacionalizam nije više opasan protivnik manjine, a sasma je previdio da ga tršćanski desničarski zastupnici Roberto Menia i Guadalberto Nicolini demantiraju najavom da će na 29 članaka nacrta zaštitnog zakona za Slovence uložiti više od tisuću amandmana. Budin ipak nije iznenadio. Kao podpredsjednik zemaljskog vijeća više je puta pristao na maglovita obećanja u odnosima prema Slovencima. Tako je pri prihvaćanju pokrajnskog zakona o zaštiti furlanske jezične zajednice odbijao zahtjeve da pokrajinsko vijeće izglasa zaštitne norme i u korist Slovenaca, jer da će to obaviti parlament globalnim zaštitnim zakonom. Pomirio se i sa zemaljskim izbornim zakonom koji je pooštrenim zahtjevima spriječio izbor kandidata Slovenske zajednice u zemaljsko vijeće. Može li se razumjeti takvu promjenu stajališta prema potrebama Slovenaca kao pomoć stranke novoj lijevo-srednjoj koaliciji Masline koja je rodila Prodijevu vladu i njezinoj nasljednici vladi Massima D'Aleme, ili ih možda treba pripisati pripremama za skore parlamentarne izbore? Rimske audicije predstavnika slovenskih organizacija i stranaka te odlučno uvjetovanje stajališta desnice prema ipak ograničavajućim normama za Slovence s istodobnim rješavanjem optantskih problema, vjerojatno neće pridonijeti poboljšanju sadašnjeg teksta zaštitnog zakona, a zacijelo će idućih tjedana raspiriti daljnji razdor u manjini. Baš tako će se odnosi između slovenske manjine i talijanske većine duž granice prije zaoštriti nego popraviti. Pokrajinski tajnik demokratske stranke ljevice Stelio Spadaro i podpredsjednik zemaljskog vijeća Miloš Budin morat će dakako preuzeti dio odgovornosti" - piše Lojze Kante. ITALIJA IL MESSAGGERO 8. XII. 1998. "Bospor, Aja Sofija, Kapadokija? Ne, hvala. Oko 40.000 Talijana otkazalo je već rezervirani put u Tursku. Afera Oecalan i sumnja da se stara, tradicionalna naklonost prema nama pretvorila u neprijateljstvo, televizijske slike masa koje viču, paljenje zastava, sve je to pridonijelo da naši turisti u vrijeme božićnih praznika odustanu od Turske. Uzbunjujuće izvješće dolazi od Talhe Camasa, predsjednika Tursaba, agencije koja okuplja turske turističke tvrtke. Prema Camasu, 40.000 turista manje znači pad 20% turističkog priljeva Talijana u Turskoj, koji se procjenjuje na 200.000 osoba godišnje.(...) Tako je, slijedeći primjer predsjednika mnogih gospodarskih komora i turskog udruženja obućarske industrije, Camas uputio poziv da se kriza u odnosima s Italijom riješi što prije 'kako bi se izbjegle daljnje štete za naše gospodarstvo'. Turistička kriza s Italijom podudara se s jednom širom, koja je zaustavila spektakularan rast broja posjetitelja, čiji se godišnji porast procjenjivao na 8-10 posto. Razlozi su nemiri na Istoku, nedostatak infrastruktura, te grčka, španjolska i hrvatska konkurencija. Sada ta tendencija u Turskoj bilježi pravi zaokret u suprotnom smjeru." SRBIJA POLITIKA 8. XII. 1998. Hrvatske prometne želje "U sve nestrpljivijoj želji da privuče bar neki djelić pozornosti međunarodne zajednice, inače poprilično ohlađene više nego skromnim dometima aktualne hrvatske državne politike i njezinom stvarnom spremnošću da prihvati europske norme u razvoju društevnih odnosa, hrvatski državni vrh je lansirao još jednu ambicioznu prometnu želju: izgradnju tzv. jadransko-jonske autoceste, koju iz razumljivih razloga priželjkuju i Grci jer bi im se tim pravcem - uz sve ostalo - jednog lijepog dana slio i dio europskih turista koji dolaze na istočnu jadransku obalu.(...) Zanimljivo je da su - prema pisanju 'Novog lista' - u kancelariji EU za transeuropske mreže iznenađeni ovom hrvatsko-grčkom inicijativom, jer u mjerodavnim međunarodnim tijelima ne postoji potpora takvoj trasi..." Raste broj alkoholičara i narkomana "Među brojnim teškim posljedicama protekloga građanskog rata u Hrvatskoj je i sve teži položaj demobiliziranih pripadnika Hrvatske vojske, koje uz zdravstvene probleme pogađa i sve dublja privredna kriza tako da malo tko od njih može dobiti posao. U takvoj besperspektivnoj situaciji među njima se širi alkoholizam i narkomanija..."