A DIE PRESSE-RASPAD NATO-A? 5. XII.

AUSTRIJA DIE PRESSE 5. XII. 1998. Svršetak jednog prijateljstva "Stoji li NATO pred raspadom? To se pitanje sve jače nameće - iako se ni u jednom glavnom gradu o tome ne želi otvoreno raspravljati. No dogodilo se previše stvari s centrifugalnim djelovanjem da bi itko mogao biti siguran da će svaka zemlja NATO-a svaki napad na svakog saveznika, u skladu s ugovorom, shvatiti kao da je sama napadnuta. Kriza Oecalan najdramatičniji je primjer raspada. Jer na svim stranama umiješane su države NATO-a: Turska tjera kurdske vođe u svojem okrutnom pohodu uništenja na želju za kurdskom autonomijom ili neovisnošću - pri čemu su ciljevi kao i postupak potpuno neprihvatljivi saveznicima. Njemačke su vlasti s pravom zatražile međunarodno uhićenje Oecalana, ne zbog njegove 'borbe za slobodu' nego stoga što dopušta da se Kurdi koji žive u inozemstvu teroriziraju i ubijaju - no nova njemačka kaotična vlada iznenada ne želi ništa znati o tom čovjeku. Talijanska neiskusna lijeva vlada ima ga u rukama poput vruće pošiljke bez primatelja i u svojoj panici razmišlja čak o njegovu izručenju Moskvi. Prva sila NATO-a, Amerika, naprotiv, zahtijeva izručenje Turskoj, zemlji koja je Washingtonu potrebna kao bedem protiv islamizma i Iraka te kao saveznik Izraela. Gotovo je nemoguće da NATO iz toga iziđe bez trajne štete, čak ako ju diplomatski pokuša ignorirati. Turska će pasti u ljutu frustraciju ako ne dobije Oecalana, izručenje Ankari dovelo bi europske vlade na rub pada. Jednako škakljiv kao Oecalan je i transatlantski spor oko banana. Na divlji protekcionizam EU-a Amerikanci odgovaraju uzimanjem pravde u svoje ruke i prijetnjom Europljanima mnoštvom sankcija. Tu se sudar doduše još može izbjeći ako manevar izbjegavanja uspije baš Austriji kao predsjedavajućoj EU-om, ali treba pričekati s nepovjerenjem. 'Saveznici' s ove strane i s one strane Atlantika duboko su podijeljeni i glede Bliskog istoka. Europljani su ljuti jer samo plaćaju, a nemaju pravo glasa, Amerikanci su ljuti jer ponajprije Francuska pobija sve mjere protiv Sadama Huseina koji petlja s tajnim oružjem. I na posljetku, nema ni traga konsenzusu ni o vlastitoj budućnosti saveza: kako se daleko NATO treba otvoriti u smjeru istoka? Smije li se i mora li se umiješati u sukobe pred svojim vratima, iako to UN ne dopusti? Tu je gotovo logično da baš u ovom trenutku zemlje EU-a raspravljaju o vlastitoj europskoj obrani. Barem su Pariz i London o tomu postigli široki konsenzus, ali istodobno uvjeravaju u potpunu povezanost s NATO-om. Jer bez Amerikanaca, Europljani bi morali puno više potrošiti za naoružanje, za satelite i izviđanje, za transportne zrakoplove i oružje visoke tehnologije. U tom bi se slučaju ponajprije Nijemci, Austrijanci i neki drugi morali pomiriti s tim da će Francuzi i Britanci pribaviti atomsko oružje i u slučaju napada zaprijetiti njegovom primjenom. Što bi tada dakako moralo vrijediti i za EU. Zbog svih tih razloga projekt obrane EU-a vrlo je nevjerojatan. NATO kojemu prijeti raspad, obrana EU-a san: za europsku sigurnost to nisu dobri predznaci. Najveće države možda mogu živjeti s tim - male se ipak moraju ozbiljno zabrinuti" - zaključuje Andreas Unterberger.