YU-ARGUMENT-SPASIĆ-SINDIČIĆ-2-12

SRBIJA ARGUMENT 2. XII. 1998. Čovjek koji treba oprati savjest Franje Tuđmana Božidar Spasić (predstavljen u listu kao bivši glavni inspektor za posebna djelovanja Službe državne sigurnosti prema terorističkim organizacijama porijeklom iz Jugoslavije i šef i koordinator posebne službe državne sigurnosti u inozemstvu, zatim, 1993., osnivač srpske detektivske udruge) piše o Vinku Sindičiću. No članak započinje "obiljem tema i škandala koje potresaju" Hrvatsku. Tako je Šarinić otišao jer je mislio da će poslije smrti Gojka Šuška, "koji je stvorio, zapravo, modernu ustašku vojsku", "njemu pripasti funkcija ministra obrane". Zatim Spasić podsjeća da je Argument pisao o "nemjerljivom bogatstvu koju porodica Tuđman ima širom svijeta" pa tvrdi da je "taj tekst iz Argumenta preuzeo londonski Times". Piše i o suđenju Dinku Šakiću koji da je Tuđmanu trebao poslužiti "i kao alibi za pregršt njegovih laži koje je objavljivao u svojim brošuricama, a gdje je umanjivao, krivotvorio i 'pravio cirkus' oko stvarnoga broja žrtava monstruoznog objekta koji se zvao Jasenovac". Spasić piše da "preko ovih hrvatskih afera dolazimo do prave teme. Ovih dana je u Hrvatsku, iz Škotske, Interpol deportirao Vinka Sindičića, koji je u Škotskoj odležao kaznu zatvora od jedanaest godina zbog pokušaja ubojstva tadašnjeg predsjednika ustaške terorističke organizacije Hrvatski državotvorni pokret Nikole Štedula. Vinko Sindičić, star 45 godina, Hrvat, rodom s Krka, optužen je od Hrvatske da je 1978. u Parizu ubio opet značajnog ustaškog ideologa i teroristu Bruna Bušića. Da objasnimo. Početkom sedamdesetih godina kada je Tuđman najuren iz vojske kao hrvatski nacionalist, posao mu je nađen u Institutu povijesnih znanosti u Zagrebu. Tamo je već bio zaposlen mladi ustaški ideolog Bruno Bušić, koji je prvi lansirao teze o tome kako je u Jasenovcu poginulo svega šezdeset tisuća ljudi, da su ustaše i komunisti tijesno surađivali i druge nebuloze. Sve je to u vrijeme o kojem govorimo, dakle kada se ustaštvo drugi put budilo među Hrvatima (prvi put 1941.), stvaralo od Brune Bušića idola, ideologa, kojem se vjerovalo, gajile želje da se skine hipoteka kolektivnog zločina. Te njegove teze naročito su imale prođu kod ustaškog ološa razasutog po raznim terorističkim jazbinama širom svijeta te je Tuđman uvidio da slavu može steći samo ako počne kopirati Brunu Bušića. Bivši general postao je vješt ne samo u kopiranju Brune Bušića, već je počeo u cijelosti krasti toga 'mladog znanstvenika'. Kako je Bruno Bušić morao bježati iz zemlje, jer mu je Udba bila za petama, to je ostavio pune stolove i ormare svojih znanstvenih radova. Bruno u Europu, Tuđman u znanost. Uzaludna su bila upozorenja Brune Bušića koji se kretao na relaciji Pariz - London da Tuđman krade njegove tekstove i objavljuje kao svoje. Tuđman je započeo proces približavanja ustaškoj emigraciji. Bušić u to vrijeme praktično dirigira cjelokupnom emigracijom. Mi u SDB smo smatrali da se Bruno Bušić bavi samo ideologijom, dakle vrbovanjem novih ustaških terorista, pisanjem knjiga, ali da nije sam involviran u terorističke grupe. Onda su 1978. godine Englezi napravili jedan film koji se zvao 'Hrvati - borci za slobodu i teroristi'. Film je bio obična dokumentarna priča, uglavnom snimana po njemačkim kafančinama. Negdje na sredini filma prikazuju se maskirani ustaški teroristi kako negdje u bavarskim planinama vježbaju pucanje. 'Nepažnjom' (ili pažnjom) redatelja, u djeliću sekunde, možda i manje od toga, primjećuje se na vježbama i sam Bruno Bušić. Za njega je to bilo kobno. Bušić se, osim ustaškom ideologijom, dakle, bavio i terorizmom. Primijenjen je svjetski standard borbe protiv terorista i 1978. godine u četvrtom kvartu Pariza, na ulazu u stan gdje se praktično krio, 'netko' je upucao Brunu Bušića. (...) Dolaskom na vlast Tuđman je, između ostalih mjera koje je poduzimao, odmah osnovao saborsko povjerenstvo koje će u arhivima Udbe ustanoviti kako je likvidiran Bruno Bušić, tko ga je ubio i tko je izdao nalog. Vjerojatno je da je dio podataka Tuđman mogao dobiti i od tada moćnih bivših policajaca poput Josipa Manolića ili Josipa Boljkovca te Slavka Degoricije. Stranka HDZ se još prije pobjede na izborima uvukla u policijske strukture, ali nikakve rezultate nije dala istraga. Je li Tuđman stvarno želio ubojicu Brune Bušića ili je to bila već njegova uobičajena farsa, da se oduži 'velikom sinu Hrvatske', koga je uzgred pokrao, ostaje da se vidi. No, vratimo se Vinku Sindičiću. (...) Štedul nam je stalno bio predmet interesa, ali je izvesti neku akciju pored stalno budne engleske policije zbog IRE bila prava ludost. Bilo kako bilo, negdje krajem 1987. u Zagrebu smo održali sastanak s jednim od šefova takozvanog 'Odjela za emigraciju' na kojem smo dogovarali da presiječemo terorističku aktivnost dva ustaška vampira: Nikole Štedula u Škotskoj i Milana Buškaina, rodom iz Splita, koji je skupljao terorističke bande po Njemačkoj i slao da postavljaju eksplozivne naprave po Jugoslaviji. Kako se taj dogovor odužio, to su Hrvati tražili od Savezne službe da oni pokušaju neutralizirati jednog od ovih terorista. Svibnja mjeseca 1988. godine jugoslavenska nogometna reprezentacija igrala je utakmicu protiv Engleske u Londonu. Prema tijeku suđenja, izvještajima engleske kontraobavještajne službe cijeli se događaj odigrao na sljedeći način. Dva dana prije utakmice u London je doputovao Vinko Sindičić sa svojom putnom ispravom". Opisujući potom poznate detalje priprema, samog pokušaja atentata, bježanja i uhićenja Vinka Sindičića te Sindičićeve izjave sa suđenja u kojoj negira da je pucao u Štedula i kaže kako je "išao kod njega jer je i sam član emigrantske organizacije na čijem se čelu nalazi Štedul, ali tajni član pošto živi u zemlji", Spasić konstatira: "Sindičić je, naravno, nama poslužio za unošenje totalne dezorijentacije i straha među ustaške vampire". Vezano uz napise u novinama da je Hrvatska tražila Sindičića kako bi "provela istragu i utvrdila da je Sindičić ubio Brunu Bušića", Spasić piše: "Tuđman, ministar Penić i ostali u Hrvatskoj znaju da Sindičić nikako nije ubio Brunu Bušića. Agent koji je ubio Brunu Bušića je odavno mrtav i eventualna farsa s istragom pa i moguće suđenje samo može naškoditi režimu". O tome ima li i kakav utjecaj na političku i policijsku scenu dolazak Sindičića u Hrvatsku, Spasić na završetku svojega članka piše: "Politička pa i policijska scena Hrvatske nakon dolaska Sindičića u Hrvatsku više neće nikada biti kao ranije. Neki akteri zbivanja oko Sindičića su bili neposredni izvršitelji svih ratnih, genocidnih i drugih naloga Tuđmana prema Srbima. Potom su dobili visoke činove i odličja nove vlasti. Agent Vinko Sindičić drži mnogo toga u svojim šakama i sudbine mnogih vrlo aktivnih sadašnjih dužnosnika u Hrvatskoj su u njegovim rukama. Prema prvim podacima, iako mu je odvjetnik Zdenko Haramija savjetovao da se u prvim istražnim radnjama brani šutnjom, Sindičić je ispričao svoju životnu priču. (...) A što se tiče Nikole Štedula, on sad radi u ministarstvu obrane Hrvatske, tamo ga je zaposlio pokojni Šušak. Radi na obavještajnim poslovima. Svakoga dana u zagrebačkoj Gradskoj kavani pije kavu i sastaje se s ustaškim vampirima koji su se razmilili po Zagrebu..."