FAZ-SLAVLJE MEĐU GROBARIMA-2. XII.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 2. XII. 1998. Rođendansko slavlje među grobarima "Bilo je to rođendansko slavlje među grobarima. U Sava centru u Beogradu sastao se uobičajeni personal: stranačko i državno vodstvo Srbije, nekoliko u Beogradu omiljenih, zbog odanosti, Crnogoraca, na posljetku masa pozvanih pljeskača koji su u takvim prigodama opremljeni crvenim blještečim značkama u obliku srca. Inače, u utorak u Srbiji, gdje se slavila osamdeseta obljetnica osnivanja Jugoslavije, gotovo nikome nije bilo do slavlja. Ljudi su osiromašeni i apatični. Zemlja je upropaštena i po gospodarskom i političkom razvitku europskog kontinenta na samom je dnu. U južnoj pokrajini u ratu s kosovskim Albancima nastupila je stanka, no mir nije na vidiku. Odnos s nominalnim saveznikom Crnom Gorom vjerojatno je nepopravljivo narušen. Političko vodstvo oko jugoslavenskog predsjednika Miloševića i njegove žene Mire Marković čvrsto drži vlast i zbog vanjske je i unutarnje izolacije u paranoičnoj groznici. Kad je 1. prosinca 1918. srpski princ regent Aleksandar Karađorđević potvrdio ustroj 'Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca' (SHS), narodi Europe bili su na gomili ruševina. Bile su to ruševine koje je ostavio prvi industrijski vođeni rat u povijesti čovječanstva. 80 godina i poslije dva katastrofalna rata su narodi koji su tada bili ujedinjeni u jednoj državi, sada razdvojeni. Hrvati i Slovenci odlučno su uperili pogled prema zapadnoj Europi. I bosanski Muslimani i Makedonci krenuli su putem prema Zapadu. Albanci na Kosovu teže za neovisnošću od Srbije, Mađari u Vojvodini oslanjaju se na svoju matičnu zemlju Mađarsku - i te dvije narodnosne skupine gledaju na Zapad. Čak se i u Crnoj Gori pokušavaju osloboditi željeznog stiska Beograda i požuruju otvaranje prema Zapadu. U Srbiji naprotiv zamjenik premijera Šešelj sanja o federaciji s Rusijom i Bjelorusijom. Istodobno prizivaju jugoslavizam koji je odavno nadživio samoga sebe. Osim u Srbiji, nitko više ne slavi 1. prosinca, pogotovo ne u Crnoj Gori, manjoj republici Savezne republike Jugoslavije (SRJ). U Beogradu nije u utorak održana parada s koračnicama, nego na večer kontemplativna priredba u neizbježnom Sava centru. Sigurnosne mjere bile su beskrajne, goste se moglo izbrojati na prste. Svečani govor održao je jugoslavenski premijer Bulatović kojega je postavio Milošević a kojega republička vlada njegove domovine Crne Gore ne priznaje. Od izabrane crnogorske vlade na svečanostima u Beogradu nije sudjelovao nitko. Prva Jugoslavija, SHS, raspala se zbog unutarnjih razilaženja i u borbi europskih velikih sila tijekom Drugoga svjetskog rata. I druga Jugoslavija, Titova komunistička zemlja snova, utemeljena 1945., raspala se početkom devedesetih godina u krvavim ratovima. Na posljetku, treća Jugoslavija, 27. travnja 1992. proglašena SRJ, zapravo se također već raspala, iako za sada postoji 'samo' rat na Kosovu, a ne između Srbije i Crne Gore. No ton je sve oštriji. Reformski usmjereno vodstvo oko predsjednika Đukanovića opominje da si od strane Srbije ne smiju sve dopustiti i da će se, bude li trebalo, znati braniti. Ustanove SRJ - parlament, vlada, sudovi - ne funkcioniraju, iako Beograd s njima i dalje igra. Beograd uskraćuje priznanje crnogorskom predsjedniku Đukanoviću. U Podgorici sve zakone parlamenta SRJ drže ništavnima ako su na snagu stupili poslije imenovanja Bulatovića za novog šefa vlade SRJ, što Crna Gora ne priznaje. Beograd pokušava dovesti pod potpuni nadzor jugoslavensku vojsku. Podgorica daje na znanje da 'teror autoritarne Miloševićeve sile' neće više dugo trpjeti. U Washingtonu svjetska sila Amerika otvoreno prijeti da će pokušati svrgnuti Miloševića, najvećeg izazivača nemira u Jugoslaviji i na Balkanu. Krug povijesti se, čini se, zatvara. Još prije rođenja prve Jugoslavije 'zeleni' (nazvani tako prema boji glasačkog listića) u Crnoj Gori izjasnili su se protiv ujedinjenja sa Srbijom. No pobijedili su ih 'bijeli' koji su sada, osamdeset godina kasnije, u Crnoj Gori u nepovoljnom položaju. Dok se na granicama s Crnom Gorom pooštrava srpski policijski i carinski nadzor, dok se u Srbiji plijene crnogorske novinske tiskovine i kažnjavaju drastičnim kaznama, dok se o vladi izabranoj u Podgorici govori da je mafiozna i kriminalna, u Sava centru pjevaju se jugoslavenske pjesme. Istodobno je to višestruki povijesni deja-vu dok oni koji najglasnije viču 'Jugoslavija!' pritom najprije misle na svoju neograničenu moć ali najzadnje na demokraciju, reforme i istinito izjednačenje interesa među narodima" - piše Matthias Rueb.