DNEVNI PREGLED BR. 233 - 1. PROSINCA 1998.

BRITANSKI RADIO - BBC 30. XI. 1998. Pregled tiska 'The Daily Telegraph' na naslovnoj stranici piše o tome kako je započelo novo zlatno doba špijunaže jer Amerika i Rusija počinju ponovno financirati tajne službe te zapošljavati sve više agenata kako bi jedna drugu uhodile. Zaključivši kako raspad sovjetskog komunizma nije mirno doveo do novog svjetskog poretka već do vrlo opasnog, američki Kongres je CIA-i dodijelio oko 180 milijuna funta kako bi obnovila osoblje čiji je broj bio zamjetno pao zadnjih godina. Istodobno, Moskva masovno povećava špijunske aktivnosti u Americi. Novine navode riječi anonimnog zapadnog diplomata koji ocjenjuje da je porast ruske špijunaže zaprepašćujući, baš kao u stara dobra vremena KGB-a. Nakon desetljeća stanke agenti su ponovno traženi. Analitičari ocjenjuju da je razlog tome što Rusi osjećaju da gube utjecaj i moć, da im njihovu umjetnost i znanje odnose zapadnjaci, da gube tlo pod nogama. Točan broj novih moskovskih agenata nije poznat, ali sve se više Rusa pojavljuje u Americi, prikriveno radeći neke poslove koji nisu jasno profilirani. Što se tiče CIA-e, novine tvrde da tu nema tajna te da je ona krenula u zapošljavanje 30 posto više ljudi no što ih je imala dosad. Reklame u američkim novinama prikazuju zgodne muškarce i žene ispod natpisa 'Integritet, hrabrost, intelekt i patriotizam', a one koji traže posao s reklame pitaju: Imate li ono što se traži? Broj ljudi zaposlen u CIA-i pao je nakon hladnog rata sa 22 na 16 tisuća. Republikanci vjeruju da je predsjednik Clinton oslabio obavještajnu službu i oni to žele promijeniti. Unatoč tome što u posljednje vrijeme u svojim djelatnostima često bilježila fijasko - CIA, primjerice, nije upozorila Washington na indijske nuklearne testove - ova agencija još ima važnu ulogu i uspješno regrutira svoje djelatnike na vodećim američkim sveučilištima, piše 'The Daily Telegraph'. 'The Daily Telegraph' također na prvoj stranici objavljuje tekst o tome kako će britanske snage prvi put od II. svjetskog rata biti raspoređene u Makedoniji. Britanci će tamo stići prije Božića, kao dio snaga NATO-a koji će štititi primirje na Kosovu. Oko 350 vojnika iz North Yorkshira činit će britanski kontingent snaga za izvlačenje koje će biti pod zapovjedništvom Francuza. Vojnici koji bi Britaniju trebali napustiti oko 16. prosinca, bit će opremljeni oklopnim borbenim vozilima tipa Warrior. Zadatak će im biti da idu u akciju ako se bude pojavila prijetnja sigurnosti međunarodnim verifikatorima koji će nadgledati primirje Srba i Oslobodilačke vojske Kosova. Diplomati se plaše da bi se neprijateljstvo moglo obnoviti na proljeće, ali britansko ministarstvo obrane tvrdi da nema razloga za neposrednu zabrinutost da će borbe biti obnovljene. Glasnogovornik ministarstva izjavio je kako snage nemaju namjeru upotrijebiti silu kojom će raspolagati, osim ako ne budu na to prisiljene. Trenutačno se na Balkanu nalazi oko 5 tisuća britanskih vojnika. Najava o dolasku snaga za izvlačenje razljutila je Miloševića koji ih je usporedio sa snagama naoružane invazije, piše 'The Daily Telegraph. 'The Independent', kao i sve ostale novine, danas nastavlja špekulirati što će o sudbini bivšeg čileanskog diktatora, koji sjedi u pritvoru u Londonu, odlučiti ministar unutrašnjih poslova Jack Straw. Njega će, piše 'The Independent' danas upozoriti da bi se mogao suočiti s pobunom 120 laburističkih zastupnika u parlamentu ako dozvoli da se Augusto Pinochet vrati u Čile kako bi mu se tamo sudilo. Ministar upravo mora donijeti najtežu odluku u svojoj karijeri, dok na njega, pak s duge strane, velik pritisak vrši čileanska vlada, da im vrati Pinocheta da mu se sudi kod kuće. Britanski zastupnici tvrde da je taj prijedlog samo dimna zavjesa, te da se Pinochetu u Čileu nikad neće suditi. Iako zastupnici nemaju nikakvu mogućnost blokiranja odluke Jacka Strawa, koja mora biti donesena do 11. prosinca, jedan je bivši ministar izjavio: Nikad mu se neće oprostiti ako donese krivu odluku. Za većinu nas s njim bi bilo svršeno, piše 'The Independent'. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 30. XI. 1998. Prije nekoliko dana šef odjeljenja za jugoistočnu Europu naše radiopostaje Deutsche Welle, Dietrich Schlegel, razgovarao je sa zamjenikom direktora Instituta za jugoistočnu Europu u Muenchenu, doktorom Franzom Lotharom Altmannom o problemima i o političkoj situaciji, napose područja bivše Jugoslavije. Kakav je odnos između Europe i sadašnje Jugoslavije, koja se sastoji još samo od Srbije i Crne Gore, je li Milošević zapravo izolirao svoju zemlju od Europe? Je li Europa odustala od Srbije, bilo je jedno od prvih pitanja na koje je dr. Altmann odgovorio: = Pitanje bi zapravo trebalo postaviti obrnuto: Je li Srbija odustala biti u Europi? Europa već dvije, dvije i pol godine nudi inicijative, koje međutim ne mogu doći do izražaja, jer Srbija ne surađuje. Europa je započela s inicijativom takozvanog 'regional approach' - regionalnog približavanja, čime se želi potaknuti i stimulirati sve zemlje u toj regiji na suradnju te u tu svrhu staviti na raspolaganje i odgovarajuću financijsku pomoć, međutim Srbija za sada ne može u tome sudjelovati. A onda je Europa dala prijedlog za jedan drugi početak, gdje se radi samo o jezgru zemalja bivše Jugoslavije i gdje se postavljaju određeni uvjeti za suradnju s Europom. Ali, ni tu Srbija nije u stanju ispuniti najvažnije uvjete. To znači da se Srbija ili, bolje rečeno, SR Jugoslavija sama izolirala, glasilo je sljedeće pitanje: = Srbija se već izolirala, a tu se možda treba početi razlikovati između Srbije i SR Jugoslavije, jer Crna Gora sve više spoznaje, kako trpi u vrtlogu u koji je vuče Jugoslavija. Utoliko je Srbija zaista izolacionist, a Crna Gora se pokušava barem djelomično osloboditi toga. - No, ima li Crna Gora šanse osloboditi se? To je dakako vrlo riskantna igra jedne "mini-države" usred Balkana? = Zasigurno. Ali ja sebi mogu predstaviti kako se Crna Gora nada dapače i u samoj Srbiji u jednoj ili drugoj formi naći potporu. Jer, teško je povjerovati da bi svi Srbi na dulje vrijeme mogli biti sporazumni s tečajem vladajućih, koji im godinama donosi samo štete. A Crna Gora je već primila i signale iz Bruxellesa. Bruxelles je najavio da će ponuditi trgovinske olakšice za crnogorsku robu, ako Crnogorci mogu jasno potvrditi i dokazati da roba potječe samo iz Crne Gore. To je već prilično jasan signal. - Vi ste upravo rekli kako si ne možete predstaviti da će srbijansko stanovništvo u svojoj većini zauvijek pristati na jedan takav režim. Vidite li nekakve znake za to da bi jednom moglo doći do promjene, jer oporba zacijelo gotovo da i ne igra neku ulogu, ako se uopće može govoriti o oporbi? = To je zapravo ono paradoksalno. S jedne strane, kad se razgovara s ljudima, čuje se prilično mnogo kritike na račun Miloševića, a onda se čuju i mišljenja, ne samo od oporbe, kako bi se cijeli problem Kosova mogao riješiti i na drugi način. S druge strane pak, kad su izbori, rezultati su još iznenađujuće pozitivni za dosad vladajuće stranke, dakle za Miloševića ili za Draškovića, a pogotovo za Šešelja. A prigodom idućih izbora računa se dapače da bi nacionalisti mogli postati još jači. - Ali Šešelj svojim iracionalnim izjavama i nastupima sve više podsjeća na Žirinovskog. Može li se njega na dulje vrijeme uopće uzimati ozbiljno? = U ovom trenutku nažalost da, a bojim se da će to i potrajati još neko vrijeme, jer sada vidimo da će birači izgubiti još jedan oslonac, budući da se neovisne medije, koji su u Srbiji igrali ipak vrlo informativnu i pozitivnu ulogu, sve više ušutkuje i stavlja pod kontrolu. Stoga se jedva može očekivati, da bi demokratske stranke ili neki demokratski pokret mogli naići na jači odjek u stanovništvu. - Postoje li dakle uopće neki izgledi za integraciju Jugoslavije u Europu u dogledno vrijeme? = Jugoslavija je u biti potpuno izolirana i zapravo ne može naći nikakav put iz te izolacije, osim ukoliko ne bi radikalno promijenila svoju unutarnju politiku. To se odnosi kako glede Kosova, kao i na demokratizacije u unutarnjem životu, ponajprije povlačenje novih zakona o visokom školstvu i zakona o medijima. - Dakle, u sadašnjim uvjetima: 'No future' - nema budućnosti za Srbiju? = Nažalost, tako se mora reći. (RDW) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 30. XI. 1998. O čarapama za ušteđevinu i muslimanskim ljepoticama "U trenutku rođenja 'otac nacije' obećavao je raj na zemlji. Na teškom putu do tog cilja ljudi su bili spremni na odricanja. No, euforija je u međuvremenu splasnula, a narod je počeo uskraćivati ljubav Franji Tuđmanu. Pri dolasku na nogometnu utakmicu ili teniski turnir, hrvatski Predsjednik mora računati na moguće zvižduke s tribina. Narod je izgubio poštovanje prema strogom gospodinu stisnutih usana. 'Otac nacije' i njegova bliža okolina žive u izobilju, a narod skapava. Jedni drže da su prevareni. 'Opljačkani smo', kažu pak drugi, obuzeti krzmavom navalom pobune. Zagrebački disident Žarko Puhovski smatra da se više od tri godine nakon posljednje 'ratne epizode' u zemlji javlja 'drugačija atmosfera'. U prvi plan stupaju socijalni problemi, ljudi ponovno počinju racionalno razmišljati. Jedan je skandal izazvao eksploziju neraspoloženja nalik pucanju čira. U listopadu ove godine jedna bankovna službenica postala je praktički preko noći junakinjom. Njezino junačko djelo: dostavila je novinama informacije o stanju na računu Predsjednikove supruge Ankice Tuđman. Hrvatska 'First Lady' položila je na banku ponosnu svotu od ukupno pola milijuna njemačkih maraka. Pikantna pojedinost: Tuđman je u rujnu na temelju novog zakona objavio svoje imovinsko stanje. Hrvatski Predsjednik tada je službeno izjavio da njegova žena osim vlastitog automobila ne raspolaže nikakvom značajnom imovinom. Novcem za kućanske potrebe 'First Lady' katkad teško sklapa kraj s krajem, tješio je dodatno otac domovine nedavno skapajući narod. Otkriće o 'ušteđevini' Predsjednikove supruge izazvalo je buru negodovanja kod onih koji nemaju dovoljno novaca čak ni za plaćanje računa za potrošenu električnu energiju. Narod mora sa sve većim nezadovoljstvom gledati kako se nova nomenklatura bestidno obogatila u procesu privatizacije. Put u neovisnost bio je u prvom redu dobar posao za 'oca nacije' i njegovu bližu okolinu. Računovođa koja je prekršila zakon o bankovnoj tajni smjesta je uhićena i satima saslušavana te mora računati na višegodišnju zatvorsku kaznu. Buntovna bankovna službenica sama izjavljuje da je željela kod ljudi raspršiti 'strah'. Neovisni mediji i oporbeni političari slave je naizmjence kao neku vrstu Robina Hooda i kao hrvatsku inačicu Ivane Orleanske. Gotovo istodobno hrvatska javnost imala se prilike zabavljati na račun druge, na prvi pogled manje ozbiljne afere. Lejla Šehović izabrana je u prvom izboru za 'miss Hrvatske'. No, mlada žena imala je jednu manu: režim je nije smatrao dovoljno velikom katolkinjom. Smjena Muslimanke, kraljice ljepote 'pogrešne vjere', provedena je nakon intervencije 'iz samog vrha', ističe se u Zagrebu. Muslimanka u ulozi kraljice ljepote ne uklapa se u sliku 'čistog hrvatstva' u viziji Franje Tuđmana, koji nikada nije tajio da nije sklon bosanskim Muslimanima. No, Lejla Šehović nije se dala zastrašiti, odbivši vratiti krunu. Budući da se odvažila nastupiti 'protiv moćnika', mladu je ženu podupro val simpatija. Tim su se pitanjem morali pozabaviti čak i agilni Zvonimir Čičak i njegov Helsinški odbor za ljudska prava. Nakon što je privremeno svrgnuta 'mis', između ostalog zahvaljujući i međunarodnom pritisku, ostvarila svoje pravo, taj istaknuti borac za ljudska prava danas ocjenjuje da je ta afera vrlo simptomatična za hrvatsku svakodnevnicu. U tom kontekstu moguće je spomenuti slučaj bračnog para koji je pretučen u jednom zagrebačkom restoranu jer nije htio slušati kako skupina muškaraca pjeva fašističke pjesme. Ili slučaj Srba u krajini koji u svojim vrtovima svako malo nalaze novoukopane mine. Proteklih su tjedana stradala dva pripadnika te manjine, priopćio je Hrvatski helsinški odbor. 'Nacionalizam nije mrtav', upozorava odvjetnik Zvonimir Čičak. Sve veći broj građana kritički se distancira u odnosu prema Tuđmanu; većina ljudi ljuta je zbog bestidnog bogaćenja vladajuće kaste, ali tek malobrojni žele preispitati povijest nastanka mlade države. Javnost drži da se u pozadini suđenja bivšem zapovjedniku jasenovačkog logora, 'balkanskog Auschwitza' skriva nova 'srpska urota'. Naime, u siječnju sljedeće godine trebalo bi početi suđenje Dinku Šakiću, koji je u ljeto ove godine izručen iz Argentine. No, na nogometnim utakmicama mladi navijači 'iz šale' skandiraju ime uhićenog zapovjednika logora. Hrvatska mladež naučila je da je uspostavom fašističke marionetske države iz vremena Drugoga svjetskog rata prvi puta ostvaren 'tisućljetni san'. G. 1991. 'otac nacije' rado se prilikom proglašenja nezavisnosti pozivao na taj 'povijesni uzor'. Današnja hrvatska valuta i skupština nose naziv iz tog vremena, a ulice su preimenovane po uglednicima fašističke ustaške države. Zagrebački disidenti Žarko Puhovski i Zvonimir Čičak sumnjaju da će suđenje rezultirati pročišćavajućom povijesnom raspravom. Suđenje je pokrenuto samo zbog pritiska inozemstva, kazao je Tuđman. Danas bolesni 'otac nacije' sve sumnjičavije bdije nad svojim djelom. Mračne namjere pripisuje u prvom redu neovisnim medijima. Režim je protiv kritičkih listova pokrenuo više od 500 sudskih postupaka, a na udaru su ponajprije satirički 'Feral Tribune' i tjednik 'Nacional'. Tome valja dodati i gospodarska maltretiranja. Tuđmanovi stranački kolege kontroliraju i najvažnije tiskare i distribuciju. Budući da izdavači ne uspijevaju dobiti novac od prodaje publikacija, ne mogu platiti ni troškove tiskanja. Novca za podmirivanje golemih kazni ionako nema dovoljno. 'Feral' je nedavno lansirao poziv upomoć, skrećući pozornost na 'brutalno uništavanje neovisnih medija, inače karakteristično za balkanske diktature'. Doduše, čak ni snažnim pritiskom na medije režim ne može zaustaviti trend klizanja u nemilost kod javnosti. Socijaldemokrati pod vodstvom reformiranog komunista Ivice Račana drže da imaju dobre izglede da na sljedećim skupštinskim izborima potisnu s vlasti vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu. Po rezultatima jedne ankete, dvije trećine Hrvata priželjkuje promjenu vlasti koja bi se mogla dogoditi već prije izbora u siječnju 2000. budu li se kriza i proces erozije u vladajućoj stranci nastavljali ubrzanim tempom. Unutar stranke zagovornici tvrde linije ogorčeno se uz potporu ostarjelog Tuđmana bore protiv zapadno orijentiranih 'liberala'. U svojim nastojanjima diskreditiranja članova stranke koje zastupaju drugačija mišljenja, radikalni nacionalisti u HDZ navodno su čak angažirali i obavještajnu službu. Pokazatelji su to 'katastrofičnog raspoloženja', u okviru kojega se Predsjednik ukopava, vodeći svoju zemlju u još veću izolaciju", zaključuje Stephen Israel. DIE WELT 30. XI. 1998. "Europski gaulajter" "Britanska laburistička vlada uz određenu dozu nelagode prati kampanju koju su pojedini londonski listovi nakon promjene njemačke vlade pokrenuli protiv Bruxellesa i Bonna. Doduše, ponešto prikladnog streljiva ponudio im je ideološki sukob između njemačkog kancelara Gerharda Schroedera i njegova ministra financija Oskara Lafontainea. Nije teško utvrditi na čijoj su strani simpatije New Laboura: 'Naravno da želimo da prevlada Schroeder', izjavio je jedan dužnosnik, blizak Blairu. 'Ti listovi žele torpedirati našu politiku', dopire iz vladajućeg bloka. Prst je izravno uperen u bulevarski list 'Sun', koji je nedavno dosegnuo trenutni vrhunac kampanje svojim člankom 'Je li ovo najopasniji čovjek Europe? (misleći pritom na Lafontainea), objavljen na engleskom i na njemačkom jeziku. 'Sun' je sastavni dio carstva australsko-američkog medijskog mogula Ruperta Murdocha koji je dosada bio beskompromisni protivnik Europske monetarne unije. U svoja je kola upregnuo i 'Times', čiji je također vlasnik. Kvartet upotpunjavaju 'ozbiljni' 'Daily Telegraph' i bulevarski list 'Daily Mail'. Taj je list prošlog petka predstavio 'europske gaulajtere koji žele odlučivati o našoj sudbini' - dvojica od četvorice bili su Nijemci: Oskar Lafontaine i Joschka Fischer. Nekada se govorilo o uroti Murdocha i vlasnika 'Telegrapha', Kanađanina Conrada Blacka. Blairov blok ocjenjuje danas da su takve teze 'prilično neuvjerljive'. Neki čak tvrde da bi oportunistički Murdoch bio spreman 'odmah prihvatiti pro-euromonetarni kurs kada bi u njemu našao kakvu korist za sebe'. Britanska vlada želi po svaku cijenu izbjeći dojam da je na bilo koji način upletena u tu priču. S obzirom na reputaciju koju su stekli Blairovi 'tumači', tako nešto ne bi iznenadilo. No, takva bi akcija bila potpuno pogrešna u kontekstu interesa dviju vlada. Sadašnja situacija prije dokazuje da utjecaj 'tumača' nije neograničen. Vremensko podudaranje ponovnog potpirivanja kampanje - koja je u osnovi počela već prije nekoliko godina povicima 'Ne, ne, ne' gospođe Thatcher na temu 'sve tješnje suradnje u Europi' - sa sutrašnjim početkom državnog posjeta njemačkog predsjednika Romana Herzoga Velikoj Britaniji sigurno je puka slučajnost, ali je kod vlade ipak izazvalo nelagodu. Ništa ne bi trebalo narušiti taj posjet koji ima status dokaza o danas normalnim odnosima između dviju zemalja. Povremene političke trzavice normalna su pojava, a trenutačno natezanje u njemačkoj vladajućoj koaliciji ocijenjeno je dječjom bolesti. Doduše, određeno iznenađenje izazvala je Schroederova loša politička pripremljenost za vladajući položaj. Danas se svi nadaju da će je Schroeder i 'njegova momčad' uskoro prevladati - čak i ako 'uskoro' potraje dvije do tri godine. U slučaju potpune ravnodušnosti prema stalnim zabadanjima britanskih medija u odnosu prema Njemačkoj - pritom valja napomenuti da Francuzi ne prolaze ništa bolje, naprotiv, čak i gore - moguće je sadašnju kampanju odbaciti kao čisto unutarnje britansko pitanje (...)", smatra Reiner Gatermann. Naumann: "Demokracije ne smiju biti podložne ucjeni" "U srijedu će njemački Bundestag na zahtjev parlamentarne frakcije FDP (liberali - op. prev.) raspravljati o zahtjevu u okviru sporazuma o crveno-zelenoj koaliciji, po kojem bi NATO trebao odustati od opcije inicijalne upotrebe atomskog oružja. Predsjedatelj vojnog odobora NATO-a, njemački general Klaus Naumann, skreće pozornost na 'odlučujuću političku ulogu' atomskog oružja u strategiji NATO-a. S Naumannom je razgovarao Ruediger Moniac. - Kao grom iz vedra neba, u NATO-u je pokrenuta rasprava o značenju nuklearnog oružja u arsenalu instrumentarija za zastrašivanje i obranu. Kakav rang ima u tom kontekstu atomsko oružje? = Nuklearno oružje NATO-a ima odlučujuću političku ulogu. Njihovo puko postojanje stvara izvanredno veliku količinu nesigurnosti glede reakcija NATO-a ako njegova upotreba nije unaprijed isključena. Ta nesigurnost utječe na stvaranje izvjesnosti da na području u djelokrugu NATO-a neće biti rata. Nuklearno oružje nikada nije bilo zamišljeno kao kompenzacija za konvencionalnu podređenost. Samo zahvaljujući tome što nije bilo sigurno kako NATO može reagirati protivnici nisu mogli pouzdano procijeniti moguću štetu. Time svaki protivnik zaključuje da je rizik prevelik i taj mehanizam sprječava rat. Danas, u prijelaznom razdoblju, oblježenom brojnim nesigurnostima i nastavljenim širenjem atomskog oružja, sprječavanje rata i dalje je nužno. Naše demokratske zemlje ne smiju biti podložne ucjeni. - Je li moguće na konkretnom primjeru objasniti što znači Vaša rečenica da velika nesigurnost glede reakcije NATO-a stvara izvjesnost da na području u djelokrugu zapadnog saveza neće biti rata. = Da. Svatko tko raščlani zbivanja na Kosovu u ljeto i jesen ove godine, uočit će sljedeće: tamo je vođen brutalan rat sve dok je Milošević bio siguran da NATO neće djelovati. Čim je obnovljena nesigurnost glede rizika kojem se izložio Milošević - to je učinjeno NATO-ovim izdavanjem zapovijedi o aktiviranju zračnih oružanih snaga 'Actord' - prošireni su sukobi dokončani. - Dakle, nije moguće odreći se atomskog oružja kao posljednjeg sredstva, instrumenta zastrašivanja, sprječavanja rata i stvaranja rizika koji uistinu neće biti predvidiv za moguće agresore? = Smatram da u danoj sigurnosno-političkoj situaciji - na ovom mjestu spominjem posebno nuklearno, biološko i kemijsko oružje i njihovo širenje kao i širenje njihovih nosilačkih sustava - nije moguće odbaciti nuklearno oružje, namijenjeno zastrašivanju i sprječavanju rata. - Nažalost, u javnoj raspravi nije dovoljno jasno istaknuta razlika između inicijalne upotrebe i prvog udara. Pritom valja napomenuti da nuklearno-strateški koncept NATO-a obuhvaća isključivo opciju inicijalne upotrebe. Kakva funkciju ima ta opcija u mogućem ratnom scenariju, koji je rizičan i obuhvaća mogućnost otvaranja rata? = Zapadni savez načelno ne razmatra pitanje prvog udara. Naime, NATO ima obrambeni karakter i nikada ne bi upotrijebio oružje ni za koju drugu svrgu osim za samoobranu. On se također ne smatra protivnikom nijedne države. NATO smatra nuklearnu opciju već spomenutim posljednjim sredstvom za sprječavanje rata i za dokončanje krize zastrašivanjem. - Postoji li zaokružena nuklearna strategija samo u SAD ili je ima i NATO? Kakve su zadaće NATO-ove skupine za nuklearno planiranje? = NATO ima jasan strateški koncept koji sadrži nuklearnu opciju i pripadajuće konzultativne mehanizme i procedure upotrebe. No, sukladno današnjem stanju, zapadni savez više nema konkretno planiranje ciljeva. Skupina za nuklearno planiranje bavi se rizicima koji bi mogli potaknuti NATO da upotrijebi atomsko oružje te odgovarajućim potrebnim konzultativnim i operativnim mehanizmima i strateški i operativno važnim pitanjima. No, spomenuta skupina - a ni čitav NATO - ne izrađuje operativne planove kao u vrijeme sukoba Istoka i Zapada. - Hoće li novi Strateški koncept, koji NATO namjerava donijeti u travnju sljedeće godine, u povodu proslave 50 godina postojanja, obuhvatiti i odlomak o ulozi nuklearnog oružja i ako hoće - u kakvom obliku? = Odluku o tom pitanju sporazumno će donijeti vlade članica NATO-a. Na početku sam izložio svoje vojne argumente u prilog zadržavanju sadašnjeg ustrojstva. Još nisam čuo intelektualno uvjerljivi protuargument koji bi nam većom dozom izvjesnosti mogao zajamčiti da ćemo s više sigurnosti spriječiti rat. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 30. XI. 1998. Problem Miloševića "Oslanjanje na Miloševića i suradnja s njim ograničili su našu sposobnost podupiranja demokratskih promjena u Jugoslaviji. Naše demokratske vrijednosti potisnute su zbog ove pogrešne suradnje. Američka politika ne može djelovati i s Miloševićem i protiv njega i njegovih saveznika koji ne rješavaju probleme nego manipuliraju njima poradi vlastitoga spasa. Jasno je da nikakva dugotrajna solucija za balkansku krizu nije moguća bez korijenitih promjena u Srbiji i čelništvu Jugoslavije. Prioritet politike SAD-a trebao bi biti pomoći pri promicanju ovih promjena. Demokratska Srbija s gospodarstvenim vezama s Europom i susjednim zemljama trebala bi biti konačni cilj. Bez prave demokratske promjene u Srbiji, Balkan je, čini se, osuđen na stalnu krizu i stalne intervencije sa Zapada. Prilikom ugovaranja Daytonskog sporazuma 1995., kao i sporazuma o Kosovu ove jeseni, Milošević se postavio kao nezamjenjivi politički partner Zapada. Glavni krivac za dva balkanska rata postavio se kao ključna osoba za njihovo rješavanje. Stvarajući sliku kako je osoba koja jamči kosovski sporazum, Milošević je kod kuće postigao utjecaj, a u inozemstvu toleranciju za ušutkivanje svoje demokratske oporbe i, bude li potrebno, planiranje sljedeće balkanske krize - u Crnoj Gori, možda. Ako ovo ne bude obuzdano, moglo bi nastaviti krizu na Balkanu, ovo područje učiniti stalnim prioritetom za održavanje sigurnosti i skupo stajati vjerodostojnost NATO-a i interese SAD-a u Europi. Milošević je iskoristio krizu na Kosovu kako bi slomio neovisne medije, nevladine organizacije i ostale demokratske snage u Srbiji. Zabranio je televizijske prijenose stranih vijesti, zatvorio nekoliko neovisnih radiopostaja, uskratio vize stranim novinarima, otpustio znanstvenike, zabranio frekvencije za prijenose, konfiscirao vlasništva i maltretirao organizacije koje se zalažu za demokraciju. Srbijanske žrtve Zapad su preklinjale za potporu no većinom bez odaziva. (...) Za Miloševića i njegove saveznike, sukob na Kosovu nije samo stvar održavanja nacionalnog integriteta ili jedinstva Srbije. Radi se o namjerno potaknutoj prilici za manipuliranje unutrašnjih i vanjskih snaga u cilju jačanja njihove vlasti. Čelnici žive dobro usred siromaštva i oskudice uzrokovane međunarodnim sankcijama, unutarnjom korupcijom i odbijanjem prihvaćanja tržišnih reforma. Potrebna je politika SAD-a koja bi uključivala suradnju sa srbijanskim demokratskim snagama. Trebali bi odustati od politike koja je Srbiju izopćila iz političkih reforma koje smo zahtijevali od njezinih susjednih država. Svaki posjet SAD-a na višoj razini i službeni europski posjet Jugoslaviji trebao bi na dnevnom redu imati i sastanke s članovima oporbe. Trebali bi inzistirati na tome da Jugoslavija izdaje vize nevladinim organizacijama, stranim novinarima i ostalima koji se žele uključiti u oporbu. Trebali bi također i: - osnovati program međunarodne razmjene sa predstavljanjem srbijanskog društva te pozvati oporbu na konferencije izvan zemlje - povećati potporu neovisnim medijima, trgovačkim sindikatima i demokratskim skupinama u Srbiji - potaknuti hrabre medije, kao što je mreža B-92/ANEM, koja je napadana no i dalje emitira program - proširiti mandat za slobodne izbore i reformu medija na Kosovu do Srbije, zbog toga što je malo vjerojatno da prvi mogu opstati bez drugog - objasniti da ne može doći do bilo kakvog olakšavanja sankcija bez značajnog napretka demokratske reforme. Sredstva za potporu srbijanskoj političkoj reformi već postoje u Nacionalnoj fondaciji za demokraciju (National Endowment for Democracy), u privatnim fondacijama i nevladinim organizacijama. Kako bilo, ono što nedostaje jesu jasna usmjerenost politike SAD-a i predanost. Politika koju bi predvodio SAD i koja bi podupirala oporbu u Jugoslaviji ne jamči trenutnu promjenu ponašanja Beograda. No ako se zapadni saveznici nadaju učiniti više nego samo vojno odgovoriti na opetovane krize koje stvara Beograd, inicijativu moraju dobiti od Miloševića. Saveznici su podcijenili potencijalni utjecaj čvrstog programa za promoviranje demokratske promjene u Srbiji. Takav program nudi najbolji plan za dovršenje kruga sukoba, utvrđivanje stabilnosti na Balkanu i konačnu integraciju Srbije u europsku obitelj", piše Dick Lugar. Komunistički detektiv "On je bio arhetipski televizijski detektiv. Major Zeman, nesmiljen, pametan detektiv velikog srca i lijepe slavenske čeljusti, uvijek bi uhvatio krivca", piše Peter Finn. "Između 1974. i 1980., čehoslovačka je televizija proizvela nizanku 'Trideset slučaja majora Zemana'. U njezinu stvaranju sudjelovali su najbolji čehoslovački glumci, redatelji i scenaristi. Nizanka je postigla velik uspjeh. Čehoslovački gledatelji, nenaviknuti na kriminalistički žanr i opterećeni televizijom koja se u najboljem slučaju može opisati kao siva, pratili su je s vjerskim žarom. Inovativna je nizanka osvojila vrhunce gledanosti. 'Bila je iznimno popularna', izjavio je glavni direktor Češke televizije, Jakub Puchalsky. (...)" Novinar navodi da je ove godine pokrenuta zamisao o ponovnom prikazivanju. "No ništa nije jednostavno u poslijekomunističkoj Europi - pa ni reprize. Major Zeman je, kažimo to otvoreno, bio komunjara. Pothvati tog aparatčika tajne policije nisu samo zabavljali već su pokazivali i ideološku čistoću. Nizanku je, zapravo, naručio Centralni komitet Komunističke partije Čehoslovačke, koji je pokrenuo represiju nakon demokratskog pokreta iz 1968. zvanog Praško proljeće. Cilj je bio ulaštiti imidž tajne policije. Stoga je izbila oštra politička rasprava. A u Republici Češkoj, gdje se 'čišćenje' - egzorcizam bivših komunista iz svih kutova društva - provodilo s više zanosa nego drugdje u srednjoj Europi, majora Zemana neki smatraju još jednim prezira vrijednim dužnosnikom kojega bi najbolje bilo ostaviti u povijesnoj ropotarnici. 'Bila je to psihološka manipulacija masa i određeni dijelovi društva još bi ju uvijek mogli uzeti ozbiljno', izjavio je Rudolf Husak, tajnik Konfederacije političkih zatvorenika, koja zastupa interese zatočenika komunističkih vlasti. Drugi, uključujući i Puchalskog, vjeruju da je nizanka (nakon gotovo 20 godina od svog nastanka) gotovo komična u svojim političkim prenemaganjima. Nadalje, izjavio je on, spremnost na gledanje 'Majora Zemana' Česima može pomoći da se suoče sa svojom prošlošću te također poslužiti kao mjera zrelosti češke demokracije. 'To je moralno pitanje', izjavio je Puchalsky. 'Pokušavali smo dati zamah raspravi o prošlosti. Prošlo je deset godina od revolucije. Budimo zreli i suočimo se s poviješću.' Kao major tajne policije Socijalističke Republike Čehoslovačke, Zeman je u popularnu kulturu ušao upravo u vrijeme kad je režim bio najsnažniji. Svaka epizoda, duga oko 75 minuta, izgrađena je oko stvarnih događaja iz razdoblja 1945. - 1975. Ne iznenađuje da uz Zemana ide i propaganda. U jednoj epizodi, seoski policijski načelnik, pod opsadom od navodno reakcionarnih vandala, hvali napad varšavskog pakta 1968., kojim je nasilno ugušeno Praško proljeće. 'Prošle godine, 1968.', žali se policijski načelnik, 'mještani su mi razbili prozore... Bog zna što bi mi se dogodilo da ti momci nisu stigli.' U drugoj se epizodi implicira da opaki američki agenti, koji zapošljavaju znojne alkoholičare - reakcionare, podbadaju sve vrste pobuna i ubojstava među dobrim ljudima Čehoslovačke. Svećenici su također česta meta. Oni su općenito prikazani kao nacistički kolaboratori koji još čeznu za dobrim starim fašizmom. U jednoj od posljednjih epizoda, koja je postala nešto poput kultnog klasika, članovi glasovite disidentske rock skupine Plastični ljudi svemira prikazani su kao narkomani i pijanice koji žele oteti zrakoplov. U svakom raspletu epizode, kad neki slinavi neprijatelj države na posljetku odapne, komunizam u Čehoslovačkoj još jednom biva spašen. 'Nedavno sam gledao jednu epizodu', izjavio je Puchalsky, 'i smijao se čitavo vrijeme.' (...) Privatna televizijska postaja u susjednoj Slovačkoj prva je prikazala reprize 'Majora Zemana' u siječnju; osnivaju se klubovi obožavatelja i otvaraju web stranice, a krijumčarske preslike serija oglašavaju se u češkom tisku. Puchalsky je izjavio da bi prvu epizodu želio prikazati sljedeće godine, deset godina od sloma komunističke vladavine. Vladimir Brabec, koji je igrao majora Zemana, odbio je dati intervju. No nedavno je razgovarao s češkim novinama Mlada fronta dnes. 'Prije su filmove zabranjivali iz političkih razloga', izjavio je šezdesetčetvorogodišnji glumac. 'Sad bi bilo glupo raditi istu stvar. Nekom će se to sviđati, a nekome ne: oni koji ne žele gledati mogu promijeniti kanal - i to je u redu.'" THE NEW YORK TIMES 30. XI. 1998. U Makedoniji, Slaveni i Albanci stvaraju neobičnu koaliciju "S ratom u susjednom Kosovu kao primjerom onog što bi se moglo dogoditi, vođe najradikalnijih etničkih političkih stranaka Makedonije stvaraju koaliciju za vlast u ovoj bivšoj jugoslavenskoj republici", piše Mike O'Connor. "Nakon dva tjedna iznenađujuće glatkih pregovora, vlada koja bi se mogla pokazati značajnim balkanskim eksperimentom u dijeljenju vlasti među etničkim skupinama, trebala bi u ponedjeljak biti potvrđena pred parlamentom. Izražavajući zamisao koja na nasiljem izmučenom Balkanu izgleda hirovito romantična, Arben Xhaferi, vođa makedonskih Albanaca, izjavio je: 'Uz međusobno razumijevanje, možemo naći zajedničke razloge za etničku integraciju.' Zaista, sam Xhaferi sve donedavno je taj ideal smatrao nedostižnim. On i mnogi drugi Alabanci, koji čine oko četvrtinu stanovništva Makedonije, strahovali su da nikad više neće biti pošteno zastupljeni jer je, govorili su, politički sustav okrenut protiv njih. Svojim glavnim protivnikom smatrali su nacionalno najradikalniju stranku, Unutrašnju makedonsku revolucionarnu organizaciju. Kad je ta skupina, kao viši član koalicije, na izborima ovaj mjesec osvojila nadzor nad parlamentom, činilo se da će još jedna čvrstorukaška balkanska nacionalistička skupina preuzeti vlast i tlačiti etničke manjine. No umjesto toga, vođa nacionalističke stranke Ljupčo Georgijevski počeo je pregovarati s Xhaferijem, čiju potporu nije trebao da bi vladao. Sve donedavno je Georgijevski (32), budući premijer, optuživao Xhaferijeve zagovornike da žele uništiti Makedoniju odcjepljenjem. U ponovnom razmatranju načina da pomire međusobne razlike, dogodilo se 'malo čudo', izjavio je Xhaferi. 'Zapravo, nikad prije nismo pričali', izjavio je on. 'Rukovali smo se nekoliko puta. No mislio sam - mi smo ovdje i oni su, pa zašto ne bismo otvoreno iznijeli probleme i vidjeli jesu li tako teški kao što mislimo.' Albanci u Makedoniji smatraju da ih vlada sustavno diskriminira, a strani se diplomati s tim slažu. U veoma siromašnoj zemlji, Albanci su uglavnom najsiromašniji, imaju najlošiju zdravstvenu zaštitu i škole, te razmjerno manje poslova u javnom sektoru. Najgore od svega jest što mnogi smatraju da nemaju interesa u Makedoniji te neovisnost drže jedinim rješenjem, možda u savezu s Albanijom ili Kosovom. Prošloga lipnja, kad se činilo da pobuna na Kosovu ide u korist albanskim separatistima, malodušni je vođa Xhaferijeve stranke izjavio da Albanci u Makedoniji počinju vjerovati da bi se i oni trebali latiti oružja. Tri dana kasnije taj je čovjek, gradonačelnik Tetova Alajdin Demiri, počeo služiti dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog podizanja albanske zastave na gradskoj vijećnici. Kad su albanski političari otpočeli razgovore s Georgijevskim, jedan od njegovih prvih ustupaka bio je oslobađanje Demirija i još jednog gradonačelnika optuženog za isti prekršaj. Po Xhaferiju, postignut je i dogovor o planu da se mjesnim vladama pruži više vlasti te o rješavanju pitanja sveučilišta na albanskom jeziku. Mnogi Slaveni u Makedoniji boje se da Albanci pokušavaju stvoriti odvojeno društvo te zahtijevaju da više obrazovanje bude na makedonskom jeziku. Georgijevski je, uz znatan politički rizik, pristao iskoristiti državne fondove za podupiranje sveučilišta na albanskom jeziku, izjavio je Xhaferi. Georgijevski je izjavio da ne očekuje probleme od ekstremista iz svoje ili Xhaferijeve stranke. On kaže da ih namjerava uvjeriti u ispravnost svojih poteza. (...) Strani diplomati i makedonski političari kažu da čak i najradikalniji ljudi u području vide da će ova zemlja, koja se nalazi u sandwichu između Srbije, Albanije, Grčke i Bugarske, ostati siromašna i izolirana ne nauče li njezini vođe surađivati. Suočeni sa sve nezadovoljnijim albanskim stanovništvom, makedonski su vođe odlučili da je pametno uključiti i njihove predstavnike, smatra Christopher Hill, američki veleposlanik. 'Na Balkanu su sve druge države problem', izjavio je Vasil Tupurkovski, vođa druge stranke u koaliciji Georgijevskog. 'Želimo stabilnu državu.' Tupurkovski, koji je 1991. bio jedan od nekolicine koji su se trudili sprječiti ratove koji su zahvatili bivšu Jugoslaviju, očekuje da će Zapad odgovoriti gospodarskom pomoći i ulaganjima. Ekstremena nacionalistička stranka sad je uvjerena da mora biti umjerenija, dodao je. 'Oni su savršeno dobro shvatili da nikad ne bi pobijedili s radikalnim stajalištima koja su nekad zastupali', izjavio je Tupurkovski, 'a zaista su željeli pobijediti i imati moć.'" Francuska se suočava s potraživanjima žrtava holokausta "Više od 50 godina u arhivima je pažljivo čuvana rukom pisana potvrda francuske policije o 51.135 franaka (danas oko 13.000 dolara) i 450 dolara zaplijenjenih od Henrija Israela za njegova dolaska u francuski koncentracijski logor u Drancyju, sjeverno od Pariza, 30. listopada 1943.", piše Craig R. Whitney. "Poznato je gdje je otišao on, kao i 11.000 drugih za koje su napisane slične potvrde - u nacističke logore smrti u Auschwitzu. Tamo je poslano više od 75.000 francuskih Židova. Malo ih se vratilo. No što se dogodilo s novcem? Jesu li Njemačka i Francuska obeštetile žrtve? Jesu li se neke francuske banke čitavo vrijeme koristile tim novcem (ako ga nisu zaplijenili nacisti)? Ako je tako, kakvu bi odštetu trebalo dogovoriti, i tko bi ju trebao dobiti? To su neka od pitanja na koja je Francuska sad spremna odgovoriti, smatra Jacques Fredj, direktor Centra za suvremenu židovsku dokumentaciju i memorijal nepoznatom židovskom mučeniku, gdje su pohranjeni mnogi dokumenti. Nakon 50 godina potiskivanja sjećanja o tomu što je kolaboracionistička Vichyjeva vlada učinila Židovima pod nacističkom okupacijom, francuske se vlasti od 1995. jače trude obeštetiti preživjele i nasljednike žrtava. Vladina povjerenstva čitaju dugo zatvorene dokumente poput onih u Židovskom arhivu, u nekad pretežno židovskom okrugu Maraisa u srcu Pariza. No za francuske Židove, pitanje kako snažnim pritiskom tražiti povrat ili obeštećenje ostaje teško. Francuska je poslije rata učinila puno za povrat ugrabljene imovine, ali je zatim problematične slučajeve pomela pod tepih i uglavnom zaboravila na njih. 'Sa Švicarskom je sve učinjeno krivo', izjavio je Fredj, misleći na švicarsko ogorčenje zbog 2 milijarde dolara koje žrtve holokausta traže od švicarskih banaka radi poslovanja zlatom koje su zaplijenili nacisti. No Švicarci, za razliku od Francuza, prethodno nisu bili suočeni s optužbama o kolaboraciji s Nijemcima, hotimičnoj ili ne. 'Na švicarske je vlasti izvršen politički pritisak prije nego što su stručnjaci obavili potreban posao određivanja vrijednosti i opsega potraživanja', izjavio je Fredj. 'Mnogo je bolje, prije postavljanja bilo kakvih zahtjeva, čekati i vidjeti što će stručnjaci reći.' Nakon rata Francuska je učinila najviše što je mogla da pronađe nasljednike žrtava i vrati imovinu, gotovinu i bankovne račune koje su nacisti i njihovi kolaboratori oteli njima i od 225.000 do 250.000 drugih Židova koji su 1940. živjeli u Francuskoj. No mnogi deportirani Židovi nikad se nisu vratili, a nisu se pojavili ni njihovi nasljednici koji bi tu imovinu tražili. Prema Henriju Hajdenbergu, predsjedniku Vijeća židovskih ustanova u Francuskoj, radi se o 15.000 do 20.000 sefova i računa zaplijenjenih od Židova. Oni su ostali u francuskim bankama. 'Iz banaka je vraćeno oko 70% imovine', izjavio je Hajdenberg. 'No ne znamo što su banke učinile s ostatkom. Moralno je nedopustivo da se novac koji je pripadao žrtvama holokausta ostavi u rukama privatnih ili državnih kompanija.' Jedna skupina preživjelih žrtava koja živi u Sjedinjenim Državama uložila je prošle godine zajedničku tužbu protiv velikih francuskih banaka na saveznom sudu u Brooklynu radi povrata imovine. U ponedjeljak u Washingtonu počinje međunarodna konferencija o imovini iz razdoblja holokausta. Raspravljat će se o muzejima, trgovcima umjetninama i skupljačima umjetničkih djela te opljačkanim umjetninama. Francuski su dužnosnici također postali spremniji razmotriti nove zahtjeve. Prošle je godine vlada osnovala tijelo na čelu s istaknutim bankarom i političarem Jeanom Matteolijem, radi pokušaja popisivanja svih umjetničkih djela, zgrada i bankovnih novčanica nezakonito zaplijenjenih za vrijeme okupacije te zbog donošenja odluke o tome što učiniti s onom imovinom koju nije moguće vratiti vlasnicima. (...) Premijer Lionel Jospin najavio je gotovo 2 milijuna dolara veći proračun za Povjerenstvo iduće godine. On je također izjavio da će vlada stvoriti novo službeno tijelo radi razmatranja pojedinačnih zahtjeva žrtava antisemitskih zakona i njihovih nasljednika. No Hajdenberg, istaknuti odvjetnik, izjavio je da je pravo pitanje što će Francuska učiniti da obešteti djela koja su nepopravljiva. 'Osnovni, temeljni aspekt pitanja povrata jest povijesno znanje i njegovo širenje', izjavio je on. 'To pitanje ne treba zasjeniti zahtjevima za novcem.' S Jospinom u publici, Hajdenberg je u subotu za večerom predložio da francuska vlada osnuje nacionalni meomorijal holokausta. Jospin je obećao da će vlada izdvojiti 8,8 milijuna dolara za proširenje centra u Maraisu, kojeg vodi zaklada na čelu s Ericom de Rothschildom. 'Zaklada za učenje povijesti totalitarnih pokreta pomogla bi osigurati da se nešto poput holokausta više nikad ne dogodi', izjavio je Hajdenberg. (...)'" THE WASHINGTON TIMES 30. XI. 1998. Što je mislio reći "Američki diplomat Richard Sklar tvrdi da nije mislio vrijeđati kad je bosanske političare nazvao korumpiranima. Nije mislio da su svi korumpirani, već samo neki", piše James Morrison. "'Nikad nisam rekao da su svi političari u Bosni i Hercegovini korumpirani', izjavio je g. Sklar prošli tjedan za bosanske novine Dnevni avaz. G. Sklar, bivši posebni izaslanik u Bosni, izazvao je sporove svojim televizijskim intervjuom. On je izjavio da se slaže s gledištem da bosanski političari - Hrvati, Srbi i Muslimani - profitiraju od korupcije, izbjegavanja poreza i vladinih regulacija. Bosanske vođe smjesta su protestirale zbog njegovih komentara. Alija Izetbegović, član bosanskog predsjedništva; Haris Silajdžić, dopredsjedatelj Vijeća ministara; i Edhem Bičakčić, premijer muslimansko-hrvatske federacije, optužili su ga za vrijeđanje njihove zemlje. 'Nikad nisam rekao da je predsjednik Izetbegović korumpiran', izjavio je g. Sklar za Dnevni avaz. 'On nije takva osoba.' 'No sve tri etničke skupine u Bosni toleriraju korupciju i vjerojatno su neki političari korumpirani', dodao je on. G. Sklar je sad veleposlanik za upravljanje i reforme pri američkoj misiji u UN-u." FRANCUSKA LA CROIX 30. XI. 1998. Europa mora smjerno preuzeti odgovornost Novinari lista Christine Dupre, Jean-Christophe Ploquin i Dominique Quinio razgovarali su s češkim predsjednikom Vaclavom Havelom. "- U govoru koji ste prije dvije godine održali u Aachenu, u Njemačkoj, govorili ste o tome da treba stvoriti 'uzornu' Europu. Što pod time podrazumijevate? = Europa ima tri izvora svoje kulture i duha: Antiku, judaizam i kršćanstvo. Jedna od ključnih vrijednosti, danas izuzetno važna, jest svijest o tome da smo odgovorni pred svijetom. Od sva tri izvora, ta se vrijednost najbolje odražava u kršćanstvu. Krist je na svoja leđa preuzeo teret sudbine, križ čovječanstva. I poslužio je čovječanstvu kao uzor, da vidi kako se mora ponašati. Načelo odgovornosti pred svijetom u Europi je poslije toga doživjelo razne promjene. Možemo to vidjeti kod Kanta i njegova 'kategoričkog imperativa': 'Ponašaj se onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi'. Ali se mračnija strana tog interesa prema svijetu pojavila u obliku ekspanzionizma, kolonijalizma, uništavanja neeuropskih kultura, osobito kultura američkih Indijanaca, u Južnoj i Sjevernoj Americi. Takvo lice Europa više nikada ne bi smjela pokazati. Ona bi morala pokazivati smjerno lice i osjećaj za odgovornost pred svijetom. Čini se da je baš Europa pozvana da prva osjeti planetarne probleme i da predloži razne nenasilne načine za sučeljavanje s tim problemima. Ta suzdržanost, ta poniznost, omogućavaju poštovanje ostalih kultura, osobito onih neeuropskih. - Kako spojiti poniznost i djelotvornost pri sprječavanju sukoba? Nije li rat u Bosni naglasio nemoć Europljana? = Dobru se može služiti samo na jedan način - opirući se zlu. Prije Prvoga svjetskog rata europske države, a osobito Francuzi, pomislile su da služe dobru popuštajući pred navalom zla, svojom politikom pupuštanja prema Hitleru. Iz toga smo izvukli jasnu pouku: sa zlom se treba sukobiti što prije, drugim riječima, preventivno. Europa to, za sada, ne zna učiniti, pa joj SAD mora vaditi kestenje iz vatre. Bosna je bila upozorenje, ali se bojim da bi se to moglo ponoviti i na Kosovu. Ali naš kontinent još ima priliku da nauči djelovati. I u toj ambiciji ne treba gledati pokazivanje oholosti. Naprotiv, ako Europa na sebe preuzme teret preventivnog djelovanja kako bi se spriječili sukobi, u najgorem slučaju i uz primjenu sile, to će zapravo biti ponizno prihvaćanje svoje odgovornosti. Time će se izbjeći gubitci stotina tisuća ljudskih života. Na primjer, kad bismo pravoslavnu Srbiju željeli prisiliti da postane katolička, ili muslimansko Kosovo da prijeđe na pravoslavlje, to bi bilo pokazivanje oholosti. Ali natjerati ih, uporabom sile, da sjednu za pregovarački stol, to znači preuzimanje odgovornosti. Europa ima načina da to učini. Ona bi mogla biti jednako snažna kao SAD. Ali moramo biti bolje povezani na polju sigurnosne politike. A to je pitanje dobre volje. - Države srednje i istočne Europe kucaju na vrata Europske unije. Kakvo je značenje proširivanja? = Naše države donose dvije vrlo važne stvari. U prvom redu, Europska unija mogla bi biti destabilizirana ako ne iskoristi tu povijesnu prigodu, ako ne ujedini Europu. Bez obzira na crte razdvajanja na našem kontinentu, on je ipak cjelina. Sve je tu prepleteno, u svačijem je interesu da Europa bude jedinstvena. Druga je stvar manje uočljiva i opipljiva, a možda i teže prenosiva. To je iskustvo života u totalitarističkom režimu, sposobnost da se cijeni sloboda kao najviša vrijednost na koju treba paziti kao na zjenicu oka. Naše su države iskusile kako je to gorko. Ponekad se to bolje osjeti ako čovjek živi pritisnut pod nekim velikim kamenom. Nisam siguran da politički predstavnici država srednje i istočne Europe znaju izraziti taj osjećaj, ali mislim da se to mora učiniti. - Što mislite o stvaranju Europe? Bojite li se da bi ritam približavanja mogao biti usporen s dolaskom novog kancelara u Bonnu? = To se ne može ocijeniti na temelju govora s nekoliko tiskovnih konferencija. Postoje kalendar i rokovi, pregovori u Bruxellesu, i vjerujem da će ih njemačka vlada poštovati. Taj je proces vrlo zamršen i ne vjerujem da ga neki političar može promijeniti. Ne bojim se nove njemačke vlade. (...) - Sljedećeg tjedna slavimo pedesetu godišnjicu sastavljanja Opće deklaracije o pravima čovjeka. Mislite li Vi, koji zagovarate poštovanje drugih kultura, da neka prava, koja smatraju općim pravima, to ipak nisu? - Opća deklaracija o pravima čovjeka je temeljni dokument. Ali je jako tužno to što je sastavljena u atmosferi poslije jednog od najrazornijih ratova. Trebala nam je ta katastrofa da napišemo tu deklaraciju. Deklaracija je važna zato što je to obvezatni kodeks koji moraju poštovati svi ljudi na svijetu. Većina država poziva se na tu deklaraciju, a to je nešto sasvim novo u povijesti naše civilizacije, koja sada postaje globalnom. Ali bi tu deklaraciju vlade trebale i poštovati. Osim toga, u nju se uvijek mogu dodati još neka prava. Ja sam osobno bio nazočan u UN-u prigodom potpisivanja Povelje o pravima djeteta, a tada je bilo nazočno i mnogo državnika. - Bili ste disident za vrijeme komunizma. Jesu li današnji disidenti u svijetu bolje podupirani? = Pogledajmo kineske disidente. Ne vjerujem da smo ih zaboravili. Ali je istina i da ih snažnije podupiru male države nego velike sile. A ako želite razgovarati o ljudima koji su u srednjoj i istočnoj Europi pokazali malo više hrabrosti, u vrijeme kad su bili disidenti, nego što to čine sada, kad su na vlasti, objašnjenje je vrlo jednostavno. Tada su govorili sebi u bradu, a sada se moraju ravnati prema stanju demokracije koja vlada u njihovoj državi. Sada moraju voditi državu, obrazovati narod. Naravno, kad je riječ o mojoj državi, možemo spominjati i određeni češki provincijalizam, s dugom tradicijom, koji se možda odražava u manjoj pozornosti prema onome što se događa izvan Češke. Ali mislim da ja tome nisam podlegao. Moja savjest može biti relativno mirna. Bio sam prvi šef države koji je primio Dalaj lamu i Salmana Rushdiea. U UN-u sam postavio pitanje zašto Tajvan, demokratska država, nije član velike obitelji demokratskih država. Za Nobelovu nagradu predložio sam gđu Aung San Sun Kyi, vođu oporbe u Burmi, a ona ju je zaista i dobila. Mislim da se ja mogu braniti od mogućih optužba da ne poštujem svoja prijašnja načela. A jedna od naših odgovornosti jest i to da moramo reći Zapadu da nije baš previše lucidan kad misli da može poboljšati položaj disidenata u nekim totalitarističkim režimima suradnjom s tim režimima i šutnjom o kršenju ljudskih prava. Na taj se način, u najboljem slučaju, može postići privremeno popuštanje represije. Mi smo to dobro upoznali za vrijeme hladnoga rata. Kad su zapadne države pokazale hrabrost, kad nas je Francois Mitterrand primio unatoč prosvjedima, to je imalo velike povijesne posljedice (1)". (1) U službenom posjetu Pragu, u prosincu 1988., Mitterrand je u francuskom veleposlanstvu razgovarao s nekoliko čeških disidenata. LIBERATION 30. XI. 1998. Od Maastrichta do Amsterdama preko Berlina "Europski će se izbori, recimo to već jednom, možda ticati Europe. Ako se to mora zbiti, povod će se brzo naći: promjena ugovora iz Amsterdama koja je neizbježna prije nego se on uopće odobri. Protivnici Amsterdama se upinju da od tog ugovora načine drugu potvrdu Maastrichta. Za neke, ništa zanosnije od ponovnog igranja velike drame iz 1992. Međutim, Maastricht je već potvrđen i što god se dogodilo s ugovorom iz Amsterdama, euro će se pojaviti 4. siječnja 1999. Ulog je novog ugovora koji će se, već je sada jasno, morati revidirati, drugdje: Europskoj se uniji daje mogućnost da se otvori prema bivšoj istočnoj Europi. Osim institucionalnih (kako dublje promisliti ulogu Povjerenstva, Vijeća i Parlamenta), tu su i velika gospodarska pitanja. Trebamo li se plašiti da će ulazak bivše istočne Europe izazvati migracijsku neravnotežu s istoka prema zapadu? Ili se trebamo plašiti obrnutog debalansa gomilanja kapitala koji bi išao sa zapada prema istoku? Drugim riječima: hoće li istočni dio Europe biti nova granica ili novi mezzogiorno? Pitanje je tim riječima bilo postavljeno prigodom njemačkog ujedinjenja. Bez nagađanja o onome što će biti poslije, u iskušenju smo da odgovorimo da se u Njemačkoj rodio novi mezzogiorno. Ne znači, međutim, da tako mora biti i s istočnom Europom. Zemlje 'na rubu' mogu dostojno obavljati svoj posao unutar Unije: svjedok je Irska koja već nekoliko godina doživljava neobičan rast. Što učiniti da zemlje istočne Europe ne bi krenule putem kojim, čini se, ide bivša Demokratska Republika Njemačka? Prvi bi odgovor bio da se najprije zatvore granice. Da je granica koja dijeli bivšu DRNJ od SRNJ ostala hermetički zatvorena, indeksacija plaća u prvoj zaostajala bi za ovom drugom i konkurentnost istoka ne bi se tako rano morala sučeliti sa zapadnom. Amsterdam predlaže drugi scenarij: slobodu kretanja ljudi, što je uostalom i njegova glavna novost. Bude li se moralo raspravljati o ugovoru, bit će to o tom pitanju koje ima političku važnost: kakvo će se državljanstvo ponuditi Europljanima ako se zadrže vize? Glede gospodarstva, njemačko ujedinjenje daje druge pouke. Ponajprije se može reći da je bolje izbjeći preuranjen pristup monetarnoj uniji: nesigurnost je tolika da će morati doći do promjena pariteta. Čisto politički izbor odnosa između istočne i zapadne marke nipošto nije bio u teškoćama oko ujedinjenja. Glede proračuna može se izvući druga pouka: ne pretjerivati sa subvencijama. To je i smisao samog mezzogiorna: gospodarstvo pod proračunskom infuzijom uzrokuje ono što gospodarstvenici nazivaju 'nizozemskim sindromom': višak prihoda u odnosu na proizvodnju stvara debalans koji nije samo kvantitativan, već i kvalitativan između troškova potrošača i vrste dobara koja se mogu proizvoditi na mjestu. To opet dovodi do pitanja ustanova. Europa se ne smije naći u prilikama da se ucjenama i blokadama ustanova lov na subvencije pretvori u arbitra djelovanja Unije, odvlačeći, recimo, Rumunjsku, Slovačku... u skupinu gospodarstava kojima je potrebna pomoć. Upravo zbog opasnosti od blokade moramo se vratiti Amsterdamu", piše Daniel Cohen, profesor na Ecole normale superieure. Francusko-njemački par u potrazi za životnom snagom "Potsdam, susret na vrhu o oživljavanju francusko-njemačkih odnosa: stvar je gotova, bilo je dosta pripremnih susreta na najvišoj razini između Pariza i Bonna da bi se stvorila slika o 'motoru' koji je ponovno proradio i 'novom vjetru'. Pozitivna zajednička izjava, Chiracovo pismo Schroederu u očekivanju europskog vijeća u Beču sljedećeg mjeseca... Odluka o ovom prvom susretu na vrhu nakon smjene u Bonnu, na kojemu danas i sutra sudjeluje dvanaestak ministara s jedne i s druge strane, donesena je davno. Svakako, novi šef njemačke diplomacije Joschka Fischer ima pravo kada ismijava obredni značaj poziva na francusko-njemačku obnovu. 'To je novo gotovo koliko i 'Oče naš', rekao je prošlog tjedna. No Fischer, kao i francuski dužnosnici, priznaje da odnosi između Pariza i Bonna imaju potrebu za 'novom dinamikom' koju obje strane nastoje pronaći nakon smjene vlade. Jacques Chirac, Lionel Jospin i Gerhard Schroeder, Hubert Vedrine i Joschka Fischer, Dominique Strauss-Kahn i Oskar Lafontaine i njihovi suradnici, često su se susretali u tu svrhu. Vedrine i Fischer su prigodom nedavnog petosatnog susreta čak razmijenili svoje dugoročne predodžbe o Europi, što je 'premijera', misli jedan njemački sudionik. 'Francusko-njemački motor je u kvaru od početka godine', izjavio je francuski veleposlanik u Bonnu Francois Scheer na francusko- njemačkom seminaru koji je ovog vikenda održan u Pragu. Seminar je uglavnom bio namijenjen tisku istočnih zemalja i trebao je pokazati 'primjernu vrijednost' francusko-njemačkih odnosa. Javno očitovanje razlika dio je pedagogije vježbe: francusko-njemačka 'metoda' omogućuje da se svladaju zastoji, a dvije su zemlje naučile kako pomiriti različite interese i 'neutralizirati svoje tjeskobe', kako kaže Francois Scheer. Ovaj put su problemi o kojima se raspravlja veliki. Počevši od trenutno najvažnijeg europskog kalendara i sklapanja sporazuma o proračunu Unije za razdoblje od 2000. do 2005. ('Agenda 2000.'). Vježba je svaki put bolna, a prijašnji su se dogovori postizali nagodbom u zadnjem trenu, budući da je Njemačka pristajala da plati više, podsjetio je Wilhelm Schoenfelder, glavni direktor za europske poslove u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. To više neće biti moguće: 'Mi želimo dogovor, ali ne pod svaku cijenu za Njemačku', istaknuo je diplomat. Bonn želi plaćati manje, to je pitanje, protumačio je Schoenfelder, koje 'ima vrlo važno mjesto u unutarnjoj politici i ne treba ga podcjenjivati'. Poteškoća je što Francuska želi zadržati europsku agrarnu politiku, Španjolska pomoć siromašnim područjima, Velika Britanija 'popust' koji je odobren gospođi Thatcher 1984. i sl. A vremena nema: Njemačka se nada da će postići nagodbu tijekom svoga predsjedanja u prvom polugodištu 1999., možda čak i u mjesecu ožujku. 'Bit će to krvavi pregovori', podsmjehuje se jedan diplomat. 'Agenda 2000.' je prva točka na dnevnom redu Potsdama, kao i reforma europskih ustanova, što Francuska zahtijeva nakon neuspjeha ugovora iz Amsterdama u svezi s tom temom. Schroederova je momčad osjetljivija na to pitanje od momčadi Kohla koji se povukao u Amsterdamu. To bi moglo ponovno pokrenuti francusko-njemački motor koji će povući za sobom petnaestoricu. Kako bilo, političke volje ima i Francuzi su sa zadovoljstvom ustvrdili da nova njemačka vlada pridaje važnost tim odnosima. Schroeder, primjerice, više ne govori o 'trokutu' s Velikom Britanijom Tonyja Blairea zbog kojega je Francuze oblijevao hladan znoj tijekom izborne utrke. 'Velika Britanija nije zrela', kratko je komentirao Francois Scheer. Isto tako, Francuzi su u Pragu bili iznenađeni kada su čuli da Nijemci govore o euru kao o protuteži dolaru, što je obično bilo francusko obrazloženje. Francois Scheer je francusko-njemačke odnose unutar europske cjeline čak ocrtao izričajem koji je mnoge sudionike iznenadio: 'Nijedna demokracija ne djeluje bez barem malo aristokracije', rekao je uz mrvu francuske drskosti koja toliko draži druge Europljane. No da bi ublažio svoje riječi, dodao je: 'Druge se prijestolnice bune protiv francusko-njemačkog diktata, a zabrinute su kada motor loše radi.' U Potsdamu će se zacijelo učiniti sve kako bi se stvorio dojam da je motor spreman za ponovni rad. Čak i ako se najteže odluke ostave za kasnije", izvješćuje iz Praga Pierre Haski. AUSTRIJA DIE PRESSE 30. XI. 1998. Hrvatski i srpski: dva jezika U rubrici "Politička knjiga" Irene Miller osvrće se na knjigu Mire Kačića "Hrvatski i srpski, zablude i falsifikati". "'Jezik je pratilac života jednog naroda, a gledano iz sociolingvističke perspektive narodi različite povijesti ne govore istim jezikom', glasi glavni argument hrvatskoga lingvista Mire Kačića, koji bi trebao poslužiti kao dokaz da su hrvatski i srpski dva različita jezika. U 19. stoljeću hrvatski i srpski lingvisti izabrali su iz različitih razloga istu dijalektalnu osnovu književnih jezika koje su normirali - naime, ijekavsko-štokavski dijalekt; usprkos tome, dva su jezika i dalje opstala kao samostalni sustavi: 'Sve očigledne razlike uvjetovane su različitim naslijeđem dviju civilizacija', ističe Kačić. On se ne bavi previše leksičkim razlikama, ali spominje riječ 'kruh - na hrvatskom 'kruh', na srpskom 'hleb'. No, autor se jako intenzivno bavi gramatikom, naglascima, fonetskim razlikama. navodi brojne primjere i opsežnu bibliografiju. Nakon osnivanja jugoslavenske države započela je srbizacija, žali se Kačić: u Hrvatskoj su postavljeni srpski činovnici i učitelji a lingvist Tomo Maretić stvorio je smjernice za književni jezik iz kojeg je izbacio sve nesrpsko. 'Takvom smjernicom stvorio je takozvano jedinstvo hrvatskog i srpskog jezika u predstojećim desetljećima', napominje Kačić. Nakon 1945. srpski je čak postao pravim jezikom potiskivanja, 'stalnim oblikom sile', tvrdi Kačić. Čitava državna uprava, mediji, pošta, željeznica, stranke, vojska upotrebljavali su isključivo srpski jezik. To vjerojatno objašnjava i zašto je potreba za jezičnim odvajanjem nakon raspada zajedničke jugoslavenske države imala tako istaknuto značenje u procesu utvrđivanja identiteta država-nasljednica - podjednako u Hrvatskoj, Bosni i Makedoniji", komentira Irene Miller.