US IHT 19. XI. BALKAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19. XI. 1998. Popravak Balkana je posao Europljana William Pfaff piše: "Sjedinjene su Države sad uključene u stvaranje države na području Balkana. One pokušavaju ispuniti ambiciju Woodrowa Wilsona i stati na kraj 'kivnosti i nadmetanju u zamršenoj europskoj politici' te naučiti zaostale države 'izboru dobrih ljudi'. Godine 1919. Wilson je ponudio načela reforme Balkana, no praksu je prepustio drugima. Sjedinjene Države danas na Kosovu, kao i prije u Bosni, nameću ustrojstvo koje pretpostavlja da etnički nacionalizam s vremenom može biti prevladan, da se ljude može naučiti da budu razumni, kao i da time budu zadovoljni - što je golema ambicija. Američki nacrt plana za Kosovo, kao što izvješćuje The Washington Post, želi obnoviti autonomiju pokrajine i dopustiti joj izbor vlastitoga predsjednika, kao i nadzor nad vlastitom policijom i sudstvom. Plan odgađa pregovore o najtežim problemima, uključujući i o onom tko će nadzirati važne izvore minerala na Kosovu. Tako bi petina mjesta u jugoslavenskom parlamentu otišla kosovskim Albancima, albanski bi predstavnici bili dio jugoslavenskog Vrhovnog suda i Vrhovnog obrambenog vijeća, a ljudska prava bila bi zajamčena. Sljedećeg ljeta došlo bi do izbora na Kosovu. Christopher Hill, američki veleposlanik u Makedoniji i vođa provedbe američke balkanske politike, kaže da je izgradnja nove kosovske vlade s novim odnosima s Beogradom 'zaista težak posao', ali da najnoviji američki plan ide 'prilično daleko u izvlačenju Srbije iz kosovskih ustanova'. Niti Albanci niti vlada Slobodana Miloševića nisu time zadovoljni, no Sjedinjene Države raspolažu prijetnjom savezničkim bombardiranjem i postavljaju međunarodnu momčad OESS-ovih promatrača na Kosovo. Njih bi naizmjence trebali štititi specijalna postrojba NATO-a i helikopterske snage s bazom u Makedoniji. Europske se saveznice žale da ih se nije mnogo pitalo, iako EU obilnije od Sjedinjenih Država financira pokušaje na Kosovu (i u Bosni) i daje više ljudi. No Europljani su sami sebe izbacili iz vodstva u balkanskoj krizi 1994. i 1995. Oni od tada potvrđuju taj svoj izbor, ne poduzimajući ništa u vezi s kosovskom krizom, za koju je svatko znao da mora izbiti. Francuski komentator Philippe Grasset istaknuo je činjenicu da je u ljeto 1995., kad je Francuska pokrenula stvaranje francusko- -britansko-nizozemskih snaga za Bosnu (nakon što su Srbi uzeli UN- ove vojnike kao taoce), upravo Francuska ustrajala na tome da Sjedinjene Države i NATO preuzmu vodstvo, usprkos teškom oružju i ratnoj opremi s kojima je Europa, uz zračnu potporu, mogla nametnuti svoju volju bosanskim Srbima. Sad ne može biti pritužba. Kosovski plan otprilike nalikuje na ono što je napravljeno u Bosni, gdje je NATO zauzeo zemlju. Outsideri nameću ono što smatraju najboljim za Bosance i Hrvate. Oni vjeruju da su njihova rješenja (koja su prema međunarodnim liberalnim standardima razumna) najbolja i za Srbe te da će to Srbi na posljetku shvatiti. Izgradnja države ambiciozan je, da ne kažemo nerazborit pothvat u području gdje su postojeće nacije mlade, slabe i iznutra podijeljene. Čak su i njihovi nacionalni pokreti podijeljeni. U tim zemljama postoji stvarni rizik nacionalnog raspada. Izgradnja države zahtijeva dugoročna ljudska, institucijska i monetarna ulaganja, koje Sjedinjene Države vjerojatno neće osiguravati toliko udaljenom području. Tu su u prvom redu uključeni europski interesi. Logičan smjer te neowilsonijanske politike bio bi stvaranje velike Albanije, s velikom Srbijom i velikom Hrvatskom, također, i neovisna Bosna koja uživa međunarodne jamce. To ruši pretpostavke o međunarodnom zakonu i nepovredivosti postojećih suvereniteta. No, kao što je napisao balkanski stručnjak Xavier Bougarel: 'Gdje je dosljednost međunarodnog zakona kad se unutar Jugoslavije drži jedan teritorijalni entitet koji... tamo ne spada?' Daytonska federacija Bošnjaka i Hrvata, i novo poluautonomno Kosovo, umjetni su politički entiteti koji su gotovo sigurno neodrživi, jednom kad strani vojnici i promatrači odu. Prvi je služio da se zaustavi rat, a drugi bi mogao postići isto, no postavlja se ozbiljno pitanje što nakon njih."