fr-le monde 15.11.chirac

FRANCUSKA LE MONDE 15. XI. 1998. Nevidljivi Jacques Chirac "Čini se da je na polovici sedmogodišnjeg mandata Jacques Chirac stupio na nepoznat teren. Pošto je iz ruku ispustio vlast koju je s velikom premoći osvojio u svibnju 1995., u javnom je mišljenju našao mjesto koje odgovara Francuzima, ali nitko ne vjeruje da će se njime zadovoljiti. Reklo bi se da skromni državni poglavar koji dijeli osjećaje s gledateljima Svjetskog nogometnog prvenstva, čestita svim športašima koji su osvojili medalje i u svojoj sućuti ne zaboravlja nijednog slavnog pokojnika, kojega jedni vole, a drugi ismijavaju, pazi kako nitko na nj ne bi imao prigovora. Svi vrlo dobro osjećaju da taj privid, koji možda odgovara svima, nema ništa zajedničko s 'pravim' Jacquesom Chiracom. Svoje je pristaše sačuvao u dovoljnom broju da nitko danas ne može nijekati njegovu nadmoć u desnici. Tri kandidature na predsjedničkim izborima uspostavile su između njega i petine izbornog tijela vezu koja odolijeva porazima i čuva ga od poniženja da svojim očima gleda kako se priprema dolazak njegova nasljednika. Međutim, njegov neuspjeh na vlasti, nakon sjajne izborne utrke, potrošio je politički kapital koji je stekao u borbi s Edouardom Balladurom. U doba prve kohabitacije od 1986. do 1988., Francois Mitterrand dosta je brzo uspio spojiti dva a priori suprotna čimbenika popularnosti: poštivanje izbora koji su načinili Francuzi i ovlasti vlade, i protivljenje politici iste vlade. Povjerenje koje je danas dano g. Chiracu uglavnom nije rezultat njegovih kritika upravljenih Lionelu Jospinu. Uspjeh vlade nailazi na povoljan odjek javnog mišljenja koje hvali način na koji zemlju vode 'dva izvršna tijela'. Svojom šutljivošću u Elizejskoj palači - tko šuti odobrava - g. Chirac potiče desnicu da misli kako mu se postupci ljevice možda ne sviđaju, ali ne opravdavaju radikalno protivljenje. Uostalom, upravo je oporba jako uznemirena jer treba predočiti program koji će biti odgovor politici g. Jospina. (...) U razgovoru za 'Le Monde' od 6. XI. Philippe Seguin nije opovrgnuo da između oporbenih stranaka i unutar njih postoje 'velike razlike u gledištima'. Svađa koju su pokrenuli prosvjedi srednjoškolaca rječito svjedoči o razlikama između desnice, Liberalne demokracije koja se zalaže za decentralizaciju i RPR-a (Savez za republiku, stranka J. Chiraca, op. prev.) koja se dijeli na branitelje 'državnog' školstva (g. Seguin) i pristaše decentralizacije (g. Sarkozy). Građanski ugovor o solidarnosti, protiv kojega se oporba kani ujediniti, ipak svjedoči o ozbiljnim slabostima u njezinim redovima koji se protive stajalištu branitelja 'obiteljskih vrijednosti' i onih koji se protive ozakonjenju homoseksualnosti. Opći liberalizam koji zastupa Alain Madelin ne nailazi na jednodušno odobravanje ni u njegovoj vlastitoj stranci i užasava dobar dio centrista i degaullista. Dakle, Predsjednik Republike ne može se osloniti na desnicu koja je danas u svojim prijedlozima složnija nego li je bila u svom djelovanju dok je bila na vlasti. Naprotiv, oporba ne može g. Chiracu prepustiti da odredi svoje ponašanje prema vladi, budući da državni poglavar drži kako nema mogućnost da kritizira. Pretpostavka o promjeni gospodarske konjukture kao posljedice krize financijskih tržišta, potaknula ga je da izrekne neka upozorenja koja su potvrdili ili najavili službeni predstavnici desnice; no utvara gospodarskog pada koja se u nekim uredima Elizejske palače s užitkom isticala, a u nekima nijekala, za sada je uklonjena. G. Chirac koji nema jakog saveznika u desnici, ne može računati ni na europske partnere kako bi sačuvao svoj predsjednički ugled. On je, svakako, prvi posjednik 'podijeljene zemlje' i kao takav ima pravo predlaganja u Europskom vijeću i ukupnim međunarodnim odnosima. No jačanje Europske unije sa skorim uvođenjem eura, još više veže francusku međunarodnu politiku uz Europu. Ali, ne samo da zajedničkom monetarnom politikom Europa ulazi u svakodnevni život vlada, od petnaest vlada danas je trinaest lijevih. Dok je Francois Mitterrand mogao u Helmutu Kohlu naći saveznika pred centrifugalnim težnjama britanskih konzervativaca, g. Chirac prije izbora u lipnju 1999. ne može očekivati slično neslaganje između vođa i stranaka koje će se morati udružiti u možda prvom pravom europskom izbornom natjecanju. Jacques Chirac je uvijek tu, ali uvijek nevidljiv. Često se pokazuje na svečanostima i službenim nastupima. Zna se da redovito razgovara s čelnicima RPR-a, a manje s drugim partnerima u savezu. Očekuje se zaključak mnogostranog dogovaranja koje je započeo glede osuvremenjenja političkog života. Ne zna se, zapravo, ni što misli, ni što čini, ni što želi", piše o Predsjedniku Patrick Jarreau.