faz-milošević nijemci dayton-4. XI.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 4. XI. 1998. Kako je Milošević laskao Nijemcima "Tko uopće pozna Miloševića? Na pregovorima o Bosni i Hercegovini, u američkoj zračnoj bazi Daytonu, od 1. do 21. studenog 1995., na kojima je zastupao Srbiju i, neometano, Srbe u Bosni, njemački su pregovarači, čija je izvješća Bonnu objavilo ministarstvo vanjskih poslova, dobili točniju sliku o tom čovjeku. U Daytonu je Miloševića, kako je njemačko izaslanstvo izvijestilo Bonn, malo zanimao glavni predmet - Bosna. Više ga je zanimalo područje u istočnoj Hrvatskoj, tada još pod srpskom okupacijom. No najviše mu je bilo stalo do brzog ukidanja sankcija uvedenih protiv Srbije/nove Jugoslavije. Tom je cilju podredio sve ostale. O temi sankcija mogao je razgovarati i s bijesom. Njemačkom je voditelju izaslanstva Ischingeru dopustio da su bosanski Muslimani žrtve rata. Bosanskim je Srbima rekao, ako mu je vjerovati, da ne mogu dobiti polovicu nego samo trećinu vlasti. Milošević je u Daytonu bio traženi sugovornik u pregovorima. 'Uživa u svojoj novoj ulozi: u roku od nekoliko sati od jučer su k njemu došli (Amerikanci) Lake, Perry, Joulwan i Christopher', javilo je njemačko izaslanstvo Bonnu. Znao je da je Amerika prva sila; Njemačkoj se udvarao kao najvažnijoj zemlji u kontaktnoj skupini pored Sjedinjenih Država. Da bi u miru odnosi s Njemačkom bili najvažniji. Da mu je potreban slobodni gospodarski promet s Njemačkom. Da je njemačka industrija već u Beogradu. Tako je govorio Ischingeru. Kad je Ischinger govorio o stanju na Kosovu, Milošević je eksplodirao - da je to unutarnja stvar njegove zemlje. U Daytonu se potvrdilo da se Amerika i Njemačka najviše zalažu za stanje u Bosni i Hercegovini, a tada je to značilo: ponajprije za bosanske Muslimane, u drugom redu za bosanske Hrvate. No ponekad je muslimanski vođa Izetbegović svoj najjači oslonac vidio u Njemačkoj. Zbog tog posebnog odnosa zapalo je bonnsku vladu, dakle Kohla i Kinkela, da u stanju opasnog primirja Izetbegovića osobnim porukama nagovore na ustupke, na fleksibilnost. Na američkoj strani nije samo Clintonova vlada razgovarala s Muslimanima. Njemačko je izaslanstvo izvijestilo da su suradnici republikanske većine u kongresu sa stranačko-političkim interesima na licu mjesta neskriveno savjetovali bošnjačko (muslimansko) izaslanstvo. Što su pregovori dulje trajali, to je Amerika jasnije istupala sa zahtjevom da za Bosnu bude najjača sila. To je dovelo do europsko- američkog suparništva u kojemu je Njemačka bila više združena s Francuskom i Velikom Britanijom nego što je to bilo dobro za bosansku stvar. Glavni predmet prijepora bio je da li u budućoj daytonskoj Bosni trebaju prednjačiti američki vojnici ili civilne vlasti pod vodsvom Europljana. Oko 'visokog predstavnika', njegovih zamjenika, njegovih ovlasti, u Daytonu se izgleda nije vodila manja borba nego za teritorijalnu diobu zemlje na srpsku i muslimansko-hrvatsku djelomičnu državu. Europsku je ljutnju izazvalo to kako su Amerikanci angažirali tisak da bi sebe isticali. Nije čudo što je njemačko izaslanstvo stalno izvještavalo kako je Njemačka uspjela s ovim zahtjevom ili onim prigovorom. U odgovarajućim francuskim i britanskim brzojavima diplomata to je vjerojatno još šarenije. No presudna sila u Daytonu bila je Amerika. U kritičnom zadnjem tjednu, kad je prijetila propast, američki je ministar vanjskih poslova Christopher pregovore sasma preuzeo u svoje ruke. Stoga je sporazum za Bosnu iz Daytona uglavnom djelo Amerike. Sporazum utvrđen također u Daytonu, između Tuđmana i Miloševića o vraćanju istočne Slavonije Hrvatskoj, nastao je također potpuno u američkoj režiji. Naprotiv, pretežno zahvaljujući njemačkim naporima, u Daytonu je sklopljen sporazum između Muslimana i Hrvata o zajedničkoj federaciji unutar Bosne. 'S rezultatom Daytona i njemačkom ulogom možemo biti zadovoljni', zaključio je Ischinger u svojem zadnjem brzojavu iz Daytona" - piše Johann Georg Reissm?ller.