šv 3. XI. NZZ: Strasbourg -sud

ŠVICARSKA NEUE Z?RCHER ZEITUNG 3. XI. 1998. Nove mogućnosti borbe za ljudska prava "Trećeg studenoga u Strassburgu će početi s radom novi sud za ljudska prava sukladno 11. dodatnom protokolu Europske konvencije o ljudskim pravima (EKLjP). Reformirani sud zamjenjuje dosadašnja tijela EKLjP. Najvažnija razlika prema starom sustavu nadzora jest status stalne institucije na temelju kojeg će novi sud obavljati svoje zadaće. Suci - po jedan iz svake države koja je potpisala odgovarajući sporazum - uglavnom će provjeravati poštuju li članice svoje obveze, proizišle iz EKLjP. Te obveze i dodatni protokoli obvezuju 40 država potpisnica sporazuma na zaštitu temeljnih i ljudskih prava, poput prava na život, zabrane mučenja, prava na pošteno suđenje i zabrane neravnopravnosti. Sud Vijeća Europe danas je jedina međunarodna institucija, kojoj pojedinci mogu podnijeti izravnu tužbu protiv države. Prvi predsjednik novog suda Švicarac je Luzius Wildhaber. U okviru dosadašnjeg sustava zaštite Europsko povjerenstvo za ljudska prava provjeravalo je svaku tužbu i utvrđivalo je li prekršena konvencija o ljudskim pravima. Sud se mogao aktivirati tek kad bi mu povjerenstvo ili država potpisnica sporazuma podnijela konkretan slučaj. Osim toga, ministarski odbor Vijeća Europe nerijetko je kao političko nadzorno tijelo kočio proces odlučivanja o tužbama zbog povrede ljudskih prava. Ta procedura pokazala se opsežnom i dugotrajnom. Nakon reforme ministarski odbor nadzirat će još samo provedbu presuda. Tužbe će ubuduće biti izravno podnošene sudu te će time biti ukinut dosadašnji dvostupanjski sustav. Novi sud odlučivat će u odborima od po tri suda o jasno neprihvatljivim a u komorama od po sedam sudova o preostalim slučajevima - osim ako neki od njih ne postavi važno pitanje o tumačenju EKLjP. Odnos prema takvim slučajevima bit će prenesen Velikoj komori koju će činiti 17 sudaca. Tužitelji i tužene države mogu u roku od tri mjeseca Velikoj komori podnijeti priziv na donesenu presudu. Reforma nadzornog sustava EKLjP utemeljena je na švicarskoj inicijativi. Već 1985., u izvješću podnesenom ministarskoj konferenciji u Beču, član švicarskog kabineta založio se za ujedinjavanje povjerenstva i suda u jedinstveno tijelo, europski sud za temeljna prava. Osim toga, Švicarska je 1991./1992., za vrijeme svog predsjedanja ministarskim vijećem EU, snažno poticala opsežnu reformu. Konačno, 11. dodatni protokol na EKLjP potpisan je u svibnju 1994., a do početka 1998. ratificiralo ga je svih 40 članica. Reforma je ocijenjena kao veliki napredak. Procedura je postala transparentnija i jednostavnija, a sam je proces znatno skraćen. No i nova procedura ima nekoliko slabosti. Primjerice, problematičnom se čini odredba da Velika komora ne može sama odlučivati koje će slučajeve preuzeti. Naime, članak 30 u vezi s člankom 43 EKLjP određuje da Velika komora može preuzimati slučajeve od velike važnosti samo ako nijedna sukobljena strana ne podnese odgovarajući prigovor. Ta odredba odlučujuće ograničava suverenitet suda. Podjednako su neobvezujuće i formulacije o preventivnim odredbama u slučaju isključivanja nacionalnih vlada. Osim složenosti i nedostatne jasnoće, problem je dosad značila u prvom redu dugotrajnost procesure. Strassburška tijela bila su već odavno potpuno preopterećena i prijetilo im je postupno tonuće u sve veću gomilu tužba. Kod pet posto tužba, koje su uopće proglašavane prihvatljivim te su stizale pred sud, procesi su u prosjeku trajali šest godina. Stoga nije bilo moguće poštovati čak ni zahtjev članica za brzim završetkom procesa. Proteklih je godina broj pritužba stalno rastao. Dok je godine 1985. podneseno 2800 tužbi, g. 1997. taj se broj već popeo na 12.500. Nadzorni sustav bio je početno koncipiran za 10 do 12 članica. Danas tužbe mogu podnositi građani 40 država potpisnica sporazuma - uključujući, od svibnja 1998., i oko 150 milijuna Rusa. Među novim članicama nalaze se države poput Albanije, Ukrajine i Rusije, u kojima pravna država i demokracija nisu dostatno razvijene ili još nisu dovoljno učvršćene. Doduše, zasad je broj tužba iz novih članica iz istočne i srednje Europe još skroman, ali je u porastu i valja očekivati da će ubuduće i u tim zemljama sve veći broj građana iskoristiti svoja prava. Mnogi promatrači već se danas zabrinuto pitaju može li sud - usprkos novoj proceduri - uopće svladati naznačeni teren tužba. Osim toga, treba što prije riješiti i brdo slučaja, preuzetih od prijašnjeg suda. Trenutačno treba razmotriti vie od 6500 registriranih tužba, a 87 preuzetih slučajeva iščekuje presudu. Predsjedajući sudac Wildhaber ipak je pun samopouzdanja i vjeruje da preuzeti slučajevi mogu biti riješeni do veljače sljedeće godine budu li odgovarajuće vlade spremne surađivati. Djelotvornost novog suda ovisi ponajprije o razvoju broja tužba, ističe sudac Wildhaber. Ostane li stalan, suđenja će ubuduće moći biti završena za dvije godine. No, i Wildhaber očekuje daljnji porast broja tužba. Obistini li se ta prognoza, vjerojatno će u određenom trenutku biti potrebno pronaći nova rješenja - primjerice, u obliku popunjavanja osoblja ili novog prvostupanjskog tijela. 40 sudaca izabrala je Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Vlada svake države predložila je tri kandidata. Izabrani kandidati morat će prvo dokazati svoju neovisnost. Naime, postoji opasnost da će se ti suci u Strassburgu smatrati manje obveznim poštovati EKLjP nego svoje države, što bi onemogućilo donošenje neovisnih presuda. No, predsjednik suda je optimist i u tom pogledu. Nakon izbora sudac će donositi odluke po svojoj savjesti, smatra Wildhaber. Stari je sud pokazao da suci često glasuju i protiv vlastitih zemalja, napominje on. Neovisnost izabranih sudaca manji je problem od činjenica da je njihov izbor u određenim državama politički motiviran, ističe on, zaključujući da Strasbourg ne može utjecati na takvo stanje. Po Wildhaberovu će mišljenju u Strasbourgu biti angažirani samo izuzetno ugledni suci - zahvaljujući, između ostalog, i iznimno dobroj plaći i velikom ugledu, povezanom s tom djelatnošću. Unatoč tome, oni koji nisu bili u sastavu staroga suda ili potječu iz država sa slabijom tradicijom pravne države, moraju prvo steći nužno povjerenje. Kontinuirano, jedinstveno i neovisno suđenje vrhovni je cilj, napominje Wildhaber. Unatoč snažnu samopouzdanju, bilo bi naivno očekivati potpuno gladak početak, smatra on, napominjući da čitavom tom pitanju pristupa s određenom dozom filozofske distance te da je svjestan ogromnih izazova. U prvom će redu države s autoritarnom prošlošću sigurno trebati još malo vremena za stvaranje željenog državno-pravnog okvira, ističe Wildhaber, dodajući da je taj proces i u zapadnoj Europi trajao određeno vrijeme. Nadalje, ne treba zaboraviti da temeljna prava nisu izborena zauvijek te da su i u zapadnoj Europi izložena neprekidnim povredama, upozorava on. Budući da je zaštita ljudskih prava posredstvom konvencije subsidijarna - drugim riječima, da sud može biti uključen tek kada su iscrpljena sva unutardržavna pravna sredstva - i u okviru novog režima EKLjP ljudska prava moraju štititi ponajprije nacionalne države. Stoga je po Wildhaberu izuzetno važno pružiti pomoć novim članicama prilikom izgradnje pravnog sustava. Sukladno tome, Vijeće Europe već ima odgovarajuće proširene programe. Predsjednik suda sam je posjetio Rusiju i Rumunjsku radi savjetovanja tamošnjih sudaca i dužnosnika", piše novinar.