faz-na straži u strasbourgu-3. XI.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 3. XI. 1998. Na straži u Strasbourgu "U četrdesetoj godina svojega postojanja Europski je sud za ljudska prava na novom početku. Od 2. studenoga sam, kao stalni ustroj sa službenim i stalno zaposlenim sucima, stražari nad poštivanjem ljudskih prava u četrdeset zemalja članica Vijeća Europe. Do sada je sud zasjedao samo jedan tjedan u mjesecu. Prije nego što se mogao baviti s nekim slučajem, pritužbu je moralo ispitati Europsko povjerenstvo za ljudska prava. Ono se sada raspušta. Sud će biti ojačan i time što odbor ministara Vijeća Europe gubi svoje pravne ovlasti za ispitivanje i u buduće će samo paziti poštuju li države članice presude suda. Potrebna je bila reforma sudskog sustava budući da mu je zbog tromosti i zamršenosti prijetio slom. Uz tisuće neobrađenih pritužaba iz prijašnjih godina, prošle je godine došlo još 4700 novih žalba u kojima se upozorava na kršenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. A njihov će se broj povećavati, ponajprije za pritužbe iz istočnih i srednjoeuropskih država članica Vijeća Europe u kojima svijest o pravima na slobodu često nije baš izražena, a izgradnja državnopravnih struktura još nije napredovala kao u zapadnim državama članicama. Državnopravni i demokratski razvitak u zemljama poput Ukrajine, Hrvatske i Slovenije novi sud može unaprijediti samo ako tužiteljima i tuženim državama brzo odgovori na pitanje o kršenju ljudskih prava. Stoga se mora voditi briga o tomu da se postupci koji sada traju već godinama, više ne odugovlače. Stari se sud često nije uspijevao pridržavati čak ni rokova koje je sam proglasio dopuštenim za trajanje sudskog postupka. Stoga ne čudi da države koje su optužene za predugo trajanje postupka, oklijevaju u davanju pomoći. Među 'grješnike' pripada i savezni ustavni sud. Tužiteljima koji su više od pet godina morali čekati odluku iz Karlsruhea, strasbourški je sud potvrdio da je povrijeđeno njihovo pravo na djelotvornu pravnu zaštitu - a za tu je odluku sudu trebalo također pet godina. No do sada u Strasbourgu nije bilo puno njemačkih procesa koji bi pobudili pozornost izvan stručnih krugova. Najpoznatija je bila pritužba jedne donjosaske učiteljice koju je tadašnja pokrajinska vlada 1972. suspendirala iz službe zbog njezina članstva u Njemačkoj komunističkoj partiji. Sud je - za razliku od saveznog ustavnog suda - zaključio da zabrana rada na temelju takozvanog radikalnog ukaza krši slobodu okupljanja i slobodu mišljenja. (...) S nadom mogu gledati prema Strasbourgu oni koji žele veću zaštitu izbjeglica i prognanika. Tako se sud ne slaže sa zabranom izbacivanja iz zemlje samo u slučaju mučenja od državnih tijela nego i pri zlostavljanju od nedržavnih udruga. Zabrana izbacivanja iz zemlje treba vrijediti i ako stranac u svojoj domovini nema nade za medicinski postupak koji bi mu spasio život ili omogućio čovjeka dostojnu smrt. Po shvaćanju saveznog ustavnog suda, u takvim slučajevima, naprotiv, ne postoji općenita zabrana izbacivanja iz zemlje. O mogućem izbacivanju vlasti su odlučivale pojedinačno. Stoga je vjerojatno samo pitanje vremena kad će se stranci koje Njemačka teba izbaciti, obratiti sudu u Strasbourgu.(...) No zemlje nisu uvijek spremne prihvatiti presude iz Strasbourga i povući potrebne kozekvencije. Kad je sud 1995. osudio strijeljanje više nenaoružanih članova irske republikanske vojske od jedne britanske posebne postrojbe na Gibraltaru, iz krugova britanskih konzervativaca stigao je čak prijedlog da mu se zbog te odluke koja da predstavlja 'trijumf terorizma' uskrati pravo sudovanja. Takvog se koraka vlade boje već i zbog gubitka ugleda. Sudu više brige zadaje odbojno držanje koje u pitanjima ljudskih prava zauzima ponajprije Turska. Strasbourg je kao uspjeh već zabilježio što je vlada u Ankari izrazila spremnost da jednoj žrtvi mučenja isplati odštetu. No poslije osuda zbog nasilja prema kurdskom stanovništvu i zbog mučenja i zlostavljanja od turske policije, stalno pristižu nove optužbe zbog kršenja ljudskih prava. U takvim je slučajevima sud upućen na to da države članice Vijeća Europe prisili političkim i gospodarskim putem da se pridržavaju poštivanja ljudskih prava" - piše među ostalim Katharina Gelinsky.