ŠP. 2. XI.El Pais - o eu medijima

ŠPANJOLSKA EL PAIS 2. XI. 1998. Europsko društvo, nacionalni mediji "Ne postoje europski mediji u pravom smislu te riječi. Izuzetak bi mogao biti 'Financial Times', ali to je zapravo medij koji čita gotovo isključivo transnacionalna elita. Ako bi se neki drugi i odlučili na čitanje toga lista, naišli bi na jezičnu zapreku. Stoga bi se najvažnijim europskim dnevnim listom mogao smatrati 'The International Herald Tribune', a to je zapravo američki medij. Kao i CNN. Iako se s pravom može smatrati da postoji europsko društvo, kad već ne postoji europski narod, europski su mediji i dalje uglavnom mediji pojedinih država. A i televizijski programi. Ne postoji nijedan europski program, podsjeća nas na to i njemački sociolog Ulrich Beck ('Što je to globalizacija?', Paidos, 1988.) koji bi zaista mogao konkurirati programima pojedinih državnih televizija. I sve to unatoč činjenici da Europi ne nedostaje vlastite proizvodnje, budući da je 78 posto cjelokupnoga programa koji je prvi put prikazan na europskim televizijama proizveden upravo u tim državama, prema nedavnom istraživanju koje su proveli studio Mediametrie i još neke tvrtke. Problem je u tome što ta produkcija, kao što se događa i u kinematografiji, ne prelazi granice, u tome što se taj program ne izvozi. Američka produkcija, naprotiv, posebno američki filmovi, u posljednjih nekoliko godina povećava izvoz (od toga 80 posto ide u Europu) i izvozom dobiva polovicu cjelokupne zarade. Kad je riječ o medijima, takvo nas stanje navodi na zaključak da je lokalno uvijek lokalno, a globalno je, uglavnom, američko. Je li Europa dimenzija koja ne postoji kad je riječ o medijima? Je li to odraz činjenice da se zajednička Europa tek gradi? Nije nužno. Jer, u posljednje vrijeme svjedoci smo nove pojave: iako se ne pojavljuju europski mediji, pojavljuju se europske medijske skupine, zajedničke produkcije, tijesna suradnja i upotreba zajedničkih sredstava, kao što to rade npr. 'El Pais' i 'Le Monde', koji su ovoga tjedna u Madridu sazvali I. međunarodni forum, kao pokušaj da se mirno i temeljito raspravlja o pitanjima od zajedničkog interesa za španjolsko, francusko i europsko društvo, a ovom prigodom i o novim problemima sigurnosne politike. Tako bi se, umjesto europskih komunikacijskih medija, mogle početi pojavljivati i europske mreže medija, na jednak način kao što se Europa ne pretvara u jednu državu, nego u sustav, u mrežu. Što čemu treba prethoditi? Mediji europskoj politici ili obrnuto? Vjerojatno bi se to trebalo događati istodobno. A budući da u europskoj demokraciji nema dovoljno 'vježbica' posvećenih tome kako se nešto treba izvesti, ni europski mediji ne mogu izrasti na toj nepostojećoj 'constituency', kako bi to rekli Englezi. Unatoč tome, ti mediji, bili oni jedinstveni ili povezani u mrežu, apsolutno su nužni za izgradnju zajedničke Europe. To je prijeko potreban element za poticanje razvijanja europskog domoljublja, a to je koncept koji je Španjolska uspjela uvesti u sporazum iz Maastrichta, ali se on ne može nametati odozgo. Europsko domoljublje, ideja suprotna postojanju klanova, mora se pojaviti odozdo. Mediji su najnužnije sredstvo u vrijeme kad se to bude trebalo izraziti, kao što je rečeno i na Drugim europskim susretima, održanima u Luksemburgu, a ove su godine bili posvećeni društvu i medijima u Europi. Mediji mogu i moraju pridonijeti stvaranju europskog prostora, čak i zajedničke inteligencije, a to nastojanje danas olakšava informatička tehnologija. Jasno, 'domoljublje mora biti kritično', kako je napisao Joseph Weiler. A prva kritika mora polaziti od nedavne primjedbe Jacquesa Delorsa: kao politički cilj i sustav ustanova, čuvstvena vrijednost Europe jednaka je ništici. A taj nedostatak dobiva posve drugo značenje u vrijeme kad su u modi, kao što je to danas, neurološke teorije o doprinosu čuvstava pri sposobnosti logičkog rasuđivanja ljudskog bića", piše Andres Ortega.