francuska-le monde od 1.11.98.frankofilija

FRANCUSKA LE MONDE 1. XI. 1998. Frankofilija je težak obrt "Svaki put kada dođe do promjene u vrhu neke velike države, pred francuske dužnosnike koji se bave vanjskom politikom postavlja se mučno pitanje: je li novi čelnik ili čelnici - frankofil? Jesu li oni to više ili manje od njihovih prethodnika? Temeljito se istražuje njihova prošlost, izjave, životopis od najranijega djetinjstva, ljetne navike, kako bi se dobila predodžba o njihovim najdubljim osjećajima prema Francuskoj. Gerhard Schr?der je na tom polju krenuo sa sigurnim nedostatkom: ne samo da čovjek iz Hannovera ne govori francuski, kao ni njegov prethodnik Helmut Kohl, već mu se sve više pripisuje stanoviti anglosaksonski tropizam. Činjenica da je došao u Pariz odmah nakon izbora, da je prije stupanja na dužnost još jednom potvrdio kako je za europsku građevinu najvažnije da francusko-njemački motor dobro radi, može izazvati nemir. No, ti postupci nipošto ne mogu donijeti naslov frankofila čovjeku kojega slabo poznajemo i koji je neobičan zbog toga što je previše Nijemac, ponašanjem, govorom i samim pokretima. Čudno je da će se povećanje naklonosti prema Francuskoj staviti u zadaću Oskaru Lafontaineu iz pokrajine Saar, ministru gospodarstva i prvom čovjeku u SPD-u, samo zbog činjenice da ima prezime koje je uobičajeno u Francuskoj, da voli dobru kuhinju i nije nezgrapan kao njegovi sunarodnjaci. Zaboravljajući da je nekoć bio zavedeni i uvjerljivi branitelj francuske politike obrane utemeljene na nuklearnom zastrašivanju. Kad treba donijeti odluku o važnim imenovanjima u međunarodne ustanove, činjenica da kandidat govori francuski često će biti presudna, jer se pretpostavlja da će onaj tko govori jezikom Molierea, sasvim prirodno potaknuti zainteresirane da shvate francuske interese i stajališta. Općenito uzevši, tako izabrane osobe nastojat će da se njihova lažna frankofilija zaboravi kako bi svoj mandat obnašale zavisno od odnosa snaga koji našu zemlju stavlja na njezino pravo mjesto. Tako će se propustiti prilika da se podupre promidžba nekih osoba koje su, iako nisu govorile francuski, mogle biti manje uslužne prema velesilama jučer, i prema jedinoj američkoj velesili danas... Za razliku od drugih zemalja, Francuska, barem njezini viši slojevi i intelektualci, polazi od načela da je frankofilija kod drugih naroda normalna i prirodna stvar. Nismo li mi 'domovina ljudskih prava'? Nismo li u prošlosti visoko uzdizali zastavu političke i društvene emancipacije, na čemu bi nam čitav planet morao biti zahvalan? Ravnodušnost, pače neprijateljstvo nekih stranaca prema našem narodu i njegovim vrijednostima, može stoga biti samo čin branitelja natražnjaštva i neprijatelja demokracije. Zapravo, stvari nisu tako jednostavne, moramo se složiti da je frankofilija nesiguran obrt. Stranac koji se njime želi baviti ne treba očekivati veliku pomoć francuskih vlasti. Proračuni za kulturno djelovanje u inozemstvu stalno se smanjuju, a više se nastoji dati potpora izvozu komadića pariške kulturne mode, nego ozbiljnijim prijedlozima o francuskoj pedagogiji za strance. Jedan od mnogih primjera govori o različitom pristupu na tome polju između Francuske i Njemačke: dok mi 'izvozimo' naše medijske intelektualce da svoju sjajnu točku izvedu na svim kontinentima, Helmut Kohl je o vladinu trošku financirao pet katedra za europske studije na najpoznatijim američkim sveučilištima. Posljedica: istaknuti američki sveučilišni stručnjaci tvrde da se preko Atlantika Europa sve više 'čita' kroz njemačke naočale. (...) U poslovnim i visokim financijskim krugovima Francuska ima ružan ugled nepopravljive 'etatističke' nacije, unatoč promjenama koje su se dogodile u zadnja dva desetljeća, uključujući vladavinu ljevice. Unatoč svemu, još ima frankofila. Oni su, za čudo, brojni. Pojedinci, udruge, gdjekad i čitavi narodi, kao što je rumunjski, očekuju od Francuske da bude na visini svojih težnja. Ona, u svome zanosu, često obećava više nego može ostvariti. Rumunjska, unatoč snažnoj potpori koju je Jacques Chirac pružio njezinoj kandidaturi za pristup NATO-u, mora još dugo čekati pred vratima jer se SAD protive novom proširenju Atlantskog saveza. A što reći o frankofonim frankofilima kao što su Valonci i stanovnici Bruxellesa kojima Francuska otvoreno okreće leđa kada ovi traže da se odnosi s našom zemljom prilagode novoj stvarnosti savezne Belgije? U djelu posvećenom francusko-njemačkim odnosima 'Francuska- Njemačka, budimo iskreni', koje je objavljeno 1996., Jean-Pierre Chevenement je napisao: 'Najljepši dar što ga Francuska može dati Njemačkoj i Europi jest Francuska!' Ova lijepa izreka, dostojna najboljih degolističkih tautologija, temelj je minimalnog programa nazočnosti naše zemlje u svijetu. Međutim, ona neće biti dovoljna da Francuze i frankofile okupi na izradi programa koji će biti druga mogućnost za jednopolarni svijet", piše Luc Rosenzweig.