US WASH. POST 1. XI. UN POVELJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 1. XI. 1998. Kako se retorika pretvorila u prava "Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima proslavit će sljedećeg mjeseca svoju pedesetu obljetnicu. Njezinih 30 odredaba dojmljiv su i raznolik katalog prava, u rasponu od jednakosti pred zakonom do prava na pošteno suđenje i gospodarskih prava. Širom svijeta obilježit će se obljetnica UN-ova prihvaćanja Deklaracije 10. prosinca 1948.", piše David A. Martin, profesor prava na sveučilištu Virginija, koji je od 1978. do 1980. radio u Uredu za ljudska prava američkog ministarstva vanjskih poslova. "No Deklaracija nije bila prvi dokument koji određuje ljudska prava, niti je ona najelegantniji takav dokument. Što je još važnije, UN-ova Deklaracija nije ni ugovor, niti je popis stvarnih prava. Nedostaje joj obvezujuća pravna sila. Ona nema policiju koja bi nametala poštivanje tih prava niti sudove koji bi djelovali u slučajevima kršenja. Kao rezultat toga, Deklaracija je omogućila neka od najočiglednijih licemjerja koja se ikad moglo čuti u dvoranama UN-a: mnogi diplomati koji su podupirali njezino prihvaćanje ili kasnije hvalili njezine odredbe, govorili su u prilog vlada odgovornih za strašna kršenja tih prava. Pa čemu slavlje? U vrijeme prihvaćanja Deklaracije, mnogi su se nepokolebljivi zagovornici ljudskih prava pitali upravo to. Neki su čak Deklaraciju smatrali neuspjehom, napuštanjem velikih nada o zaštiti ljudskih prava, koje su cvjetale poslije Drugog svjetskog rata. Sjetite se povijesnog konteksta. Predsjednik Franklin D. Roosevelt pobudio je te nade 1941., kad je proglasio američke ciljeve podupiranja žrtava Hitlerove agresije. Roosevelt je govorio o četiri vrste slobode: slobodi govora, slobodi vjere, slobodi da se ne živi u siromaštvu, slobodi da se ne živi u strahu. Pobjeda u Europi otkrila je sav opseg nacističkih zločina i produbila predanost koju su mnogi osjećali prema zaštiti ljudskih prava. Neke manje zemlje govorile su čak o uključivanju sveobuhvatnog popisa prava u predloženu povelju UN-a. Bile bi to čvrste ugovorne obveze koje bi bile primijenjene i koje bi nova međunarodna organizacija jamčila. Povelja koja je prihvaćena u travnju 1945., međutim, sadržavala je samo općenito pozivanje na 'ljudska prava i temeljne slobode'. Predviđajući kritike, neki su vođe obećali da će prva briga novog UN-ova povjerenstva za ljudska prava biti sastavljanje, kao što je to predsjednik Harry Truman izjavio, 'međunarodnog prijedloga zakona o ljudskim pravima, prihvatljivog svim uključenim zemljama'. Zagovornici ljudskih prava protumačili su to kao obećanje o razvijanju novog ugovora koji bi pravno obvezivao. Kad su prvi napori povjerenstva proizveli samo Deklaraciju, brige su se nagomilale. Istina, Glavna je skupština jednoglasno prihvatila Deklaraciju, dok su se zemlje sovjetskog bloka, Saudijska Arabija i Južna Afrika suzdržale od glasovanja. No to nije ublažilo razočaranje nekih ljudi. Sir Hersch Lauterpacht, glasoviti profesor s Cambridgea i kasniji sudac Međunarodnog suda pravde, napomenuo je trpko da se Deklaracija 'pokazala prihvatljivom svima, jer ne nameće obveze nikome'. Zašto, stoga, poštovati takav dokument? Odgovor je moguće naći u riječima jednog cijenjenog američkog promatrača, koji je o svrsi Deklaracije izjavio sljedeće: 'Oni (zemljoradnici) namjeravali su jednostavno proglasiti pravo, kako bi njegovo prisilno provođenje moglo uslijediti tako brzo kako to okolnosti dopuste. Oni su namjeravali utemeljiti standardnu maksimu za slobodno društvo, koja bi trebala biti poznata svima i koju bi svi trebali poštovati. U nju bi trebalo stalno gledati, za nju stalno raditi, a iako nikad ne bi bila savršeno dostignuta, stalno bi joj se približavali, i tako stalno širili i produbljivali njezin utjecaj te uvećavali sreću i vrijednost života ljudima svih boja.' Riječi odgovaraju okolnostima 1948., no komentator je bio Abraham Lincoln. On je 1857. govorio o američkoj Deklaraciji neovisnosti, koja je tad bila stara samo 80 godina. Odredbe te deklaracije ljudskih prava isto tako nisu uživale izravnu pravnu silu. To je, također, privlačilo optužbe o licemjerju. No za vrijeme svoje karijere, Lincoln je te odredbe rabio kao osobno nadahnuće i djelatno političko uporište u borbi protiv ropstva. On je cijenio, mnogo više od razočaranih promatrača 1948., vrijednost 'standardne maksime slobodnog društva', čak i ako ona nije nosila nikakvu neposrednu pravnu silu. (...) Kad slavimo bilo koju od te dvije deklaracije, tad slavimo dalekovidnost njezinih sastavljača. Ambicioznije pravne zahtjeve realno nije bilo moguće postići 1948. Umjesto toga, tvorci Univerzalne deklaracije iskoristili su dogovor koji su mogli postići da bi pokrenuli ustrajniji proces. Ako vlade nisu željele prihvatiti čvrste obveze i njihovo djelotvorno nametanje, barem ih je bilo moguće navesti da potpišu općenite izjave koje bi mogle pomoći u budućim pokušajima. Ironično, nedostatak neposredne prisile vjerojatno je ohrabrio stvaranje jasnijih i zahtjevnijih norma, jer vlade tad nisu osjećale nikakvu potrebu za opterećivanjem zamršenim iznimkama i ograničenjima. A u predstojećim desetljećima, mnogi su moćni vođe, očito uspavani ograničenim mehanizmima prisilnog provođenja, ponavljale riječi predanosti ljudskim pravima. One su nesvjesno uzdigle veličinu Deklaracije, dok ona nije postala glavno mjerilo unutrašnje politike zemalja. Do vremena kad je Deklaracija navršila 30 godina, vlade su shvatile da prazne riječi više ne prolaze. Helsinška je odluku, koju su 1975. potpisali Gerald Ford, Leonid Brežnjev i drugi europski vođe, možda najbolji primjer za to. Iako odluka nije bila pravno obvezujuća, Sovjeti su je željeli kao potvrdu poslijeratne podjele Europe. Zauzvrat, Zapad se izborio za obvezivanje na neka pitanja ljudskih prava, kao i sovjetsko obećanje o vjernosti Univerzalnoj deklaraciji (bilo je to ono što je Sovjetski Savez, suzdržavajući se od glasovanja 1948., želio izbjeći). To obećanje dalo je zakonitost pitanju ljudskih prava koje su, često usprkos ogorčenom gonjenju, zagovarali ljudi koji su utirali putove, poput Andreja Saharova. Praktičari realpolitike podrugivali su se 1975. helsinškim odredbama o ljudskim pravima, no do 1991. čak su i Sovjetski Savez razbile vlade koje su pokušavale postati demokracije. Upravo kao što je Lincoln učinio sa svojom Deklaracijom neovisnosti, tako i zagovornici ljudskih prava primjenjuju Deklaraciju ljudskih prava kao snagu. Oni su njezina ključna načela postupno uveli kako u domaće ustave, tako i u međunarodne ugovore. U tom uspjehu nema ničeg automatskog. On je zahtijevao političku snalažljivost te katkad golemu žrtvu. A ništa ne jamči njezin opstanak. No priča o Univerzalnoj deklaraciji priča je o tome kako su dalekovidni zagovornici iskoristili licemjerje. To je dio pameti koji vrijedi slaviti."