IR-IRAN-NAFTA-GEOPOLITIKA-Politika +KASPIJSKO NAFTNO BOGATSTVO RUŠI AMERIČKU IZOLACIJU IRANA ++piše: Ranko Bernardić, posebni izvjestitelj iz Teherana +TEHERAN, 30. listopada (Hina) - Zid američke izolacije Irana +nastavio se ovih
dana ozbiljno urušavati nakon što su velike +svjetske naftne kompanije odustale od financiranja projekta +Washingtona o izgradnji velikog naftovoda kojim bi se izbjeglo +prevoženje nafte iz područja Kaspijskog mora preko te zemlje.
piše: Ranko Bernardić, posebni izvjestitelj iz Teherana
TEHERAN, 30. listopada (Hina) - Zid američke izolacije Irana
nastavio se ovih dana ozbiljno urušavati nakon što su velike
svjetske naftne kompanije odustale od financiranja projekta
Washingtona o izgradnji velikog naftovoda kojim bi se izbjeglo
prevoženje nafte iz područja Kaspijskog mora preko te zemlje.#L#
Riječ je o projektu koji je postao jednim od temelja američke
politike u Srednjoj Aziji nakon što je otkriveno da u području
Kaspijskog mora vjerojatno ima više nafte nego u Sjevernom moru i na
Aljasci zajedno te da sadrži treće po veličini svjetske rezerve
prirodnog plina. To je bogatstvo postalo predmetom zamršene
političke i gospodarske igre s ogromnim ulozima u koju su upletene
zemlje regije, velike sile i najmoćnije svjetske naftne tvrtke.
Prirodni put nafte i plina iz tog područja do svjetskih tržišta vodi
preko Irana, ali ga Washington želi po svaku cijenu izbjeći tvrdeći
kako Iran i dalje podupire međunarodni terorizam unatoč jasnim
znacima promjena u politici te zemlje.
Prema zamisli Washingtona, naftovod bi se protezao od Bakua u
Azerbajdžanu, preko Gruzije, do turske luke Ceyhan. Njegova bi
dužina bila 1700 km i koštao bi četiri milijarde dolara, a navodno
bi se mogao produžiti dalje prema Istoku, ispod Kaspijskog mora do
Turkmenistana i Kazahstana.
Taj bi giganski projekt, po zamisli Washingtona, omogućio ne samo
zaobilaženje Irana, već i ograničavanje utjecaja Rusije, i same
velikog naftnog proizvođača, na tokove Kaspijske nafte prema
zapadnim potrošačima. Njemu se, razumljivo, jako protive ne samo
Teheran, koji želi udio kaspijskog bogatstva, već i Moskva, koja tu
regiju smatra svojom prirodnom interesnom sferom.
Velike naftne kompanije, ocjenile su međutim, kako im se takva
investicija, u uvjetima niskih cijena nafte zbog prezasićenosti
svjetskog tržišta, trenutačno jednostavno ne isplati, unatoč
obečanjima SAD i Turske da će ga subvencionirati, a nisu uvjerene ni
u sigurnost takvog naftovoda, jer bi prolazio kroz politički
nestabilno područje.
Premda ne kane napustiti kaspijski naftni Eldorado, naftne
kompanije, među kojima američke, britanske i francuske, žele
pronaći druge, ekonomski logičije puteve. U međuvremenu, siromašne
srednjoazijske zemlje, koje u nafti i prirodnom plinu vide priliku
za gospodarski razvitak i učvršćivanje neovisnosti stečene nakon
raspada SSSR-a, postaju sve nestrpljivije da rijeke dolara poteku u
njihovom pravcu.
Među alternativama obično se spominju izgradnja naftovoda od Baku-
a do Supse na gruzijskoj crnomorskoj obali, prijevoz nafte kroz
ruske naftovode i izgradnja naftovoda preko Afganistana i
Pakistana. Svaka od ovih opcija ima, međutim, velike nedostatke -
od izazivanja nezadovoljstva zaobiđenih zemalja (primjerice
Turske) ili stvaranja neželjenih odnosa zavisnosti (od Rusije), do
činjenice da neke opcije prolaze kroz politički nestabilna
područja.
Opcija prolaska kaspijske nafte i plina preko Irana do Turske ili do
iranskih luka u Perzijskom zaljevu tako je ponovno postala vrlo
realnom. Američki argumenti protiv te mogućnosti odnedavno su
postali još neuvjerljivijima i zbog znakova popuštanja u američko-
iranskim odnosima, na veliku radost naftnih kompanija, među i njima
američkih, kojima je dobit ipak ispred politike.
Geopolitički značaj Irana tako nastavlja rasti unatoč nastojanju
Washingtona da ga ograniči. Značajna pukotina u američkom zidu
izolacije već je otvorena odlukom Washingtona u svibnju ove godine
da ne proglasi kaznene mjere protiv tri naftne kompanije (francuski
Total, ruski Gazprom, i malezijski Petronas) koje su odlučile
investirati dvije milijarde dolara u iranska naftna polja. Prema
američkom Zakonu o sankcijama protiv Libije i Irana usvojenom 1995.
, američka je Vlada dužna proglasiti prekid poslovanja s
kompanijama koje investiraju više od 20 milijuna dolara u iranski
naftni sektor. Njezina odluka da u ovom slučaju ne primjeni taj
zakon uslijedila je nakon što je postalo jasno da su tri kompanije
odlučile ući u posao s Iranom bez obzira na protivljenje
Washingtona.
Utjecaj i značaj Irana povećao se i zahvaljujući njegovoj politici
otvaranja prema svijetu, jako izraženoj nakon prošlogodišnjeg
izbora Mohamada Hatamija za predsjednika. To je dovelo do
poboljšanja odnosa Irana s većinom zemalja, među ostalim i sa
zapadno-europskim, koje više nisu voljne bezrezervno slijediti
američku politiku prema toj zemlji.
Iran nije bez utjecaja ni među srednje azijskim zemljama s kojima ga
vežu i etničke veze. Primjerice, u Iranu ima više Azera nego u
Azerbajdžanu, a oko milijun Turkmena živi u području prema
Turkmenistanu, koji ima jedne od najvećih rezervi plina u svijetu.
Turkmenistan je već poćeo graditi plinovod prema Iranu, u koji
izvozi i manje količine nafte, a razmišlja i o izgradnji 3.000
kilometara dugog plinovoda preko Irana i Turske za izvoz plina u
druge zemlje.
Kroz Iran prolazi i "put svile", koji je stoljećima povezivao
Perzijski zaljev, Srednji i Daleki Istok, a koji zemlje kroz koji
taj put prolazi žele oživjeti kako bi olakšale svoje veze sa
svijetom. Procjenjuje se da je u protekle dvije godine promet tim
putem povećan za 60 posto, a očekuje se da će i dalje rasti.
Okolnosti, tako, idu na ruku Teheranu, koji je od početka tvrdio da
će se američki zid izolacije neizbježno raspasti i da će Iran
zauzeti mjesto u svijetu koje mu pripada po njegovom geopolitičkom
i gospodarskom značaju.
(Hina) rb dh