BEOGRAD, 28. listopada (Hina) - Izolacija Srbije u svijetu izaziva +paničnu potragu za "prijateljima". Najvažniji dokaz da nije sama , +pružaju joj Rusija i Kina. One uživaju status najvećih prijatelja i +glavna pozornost pridaje se
onom što kažu i čine Moskva i +Peking.
BEOGRAD, 28. listopada (Hina) - Izolacija Srbije u svijetu izaziva
paničnu potragu za "prijateljima". Najvažniji dokaz da nije sama ,
pružaju joj Rusija i Kina. One uživaju status najvećih prijatelja i
glavna pozornost pridaje se onom što kažu i čine Moskva i
Peking.#L#
Njima se duguje zahvalnost što na Srbiju već ne padaju bombe. Rusija
i Kina zaprijetile su vetom u Vijeću sigurnosti u slučaju da se u
najnovijoj rezoluciji o Kosovu nađe prijetnja oružanom
intervencijom, ističu državni mediji. U uvjetima kad se u Srbiji
svaki dan zabranjuju i gase neovisni mediji, malo je onih koji znaju
da je prijetnja vojnom intervencijom izostala prvenstveno zbog
toga što se predsjednik SRJ Slobodan Milošević obvezao, u
pregovorima s generalima NATO-a, da će ispuniti sve preuzete obveze
i omogućiti provedbu sporazuma s američkim posrednikom Richardom
Holbrookeom.
Ipak, uloga Rusije i Kine u "spašavanju" Srbije od "svjetske
zavjere", kako tumači službeni Beograd, ne može se zanemariti.
Rusija je , unatoč velikoj gospodarskoj, političkoj i društvenoj
krizi-nuklearna sila i ta činjenica se ne može zanemariti ni u
jednom centru moći na Zapadu. Da bi Rusija ušla u nuklearni rat zbog
Srbije, malo tko vjeruje. Ali da joj nuklearni arsenal pomaže da
preboli gubitak statusa stvarne velesile, to je istina. On joj
jednostavno pomaže u savladavanju kompleksa inferiornosti i to svi
znaju, čak i onda kad se prema Rusiji odnose kao prema velesili.
Na dan kad je s predsjednikom Miloševićem postigao dogovor o
riješavanju kosovske krize, američki diplomat Richard Holbrooke,
laskavim je riječima govorio o dometima ruske diplomacije i
zahvalio ruskom ministru vanjskih poslova Igoru Ivanovu na
doprinosu u traženju izlaza iz kosovske krize. To potvrđuje da je
ruski predsjednik Boris Jeljcin, u najnovijoj krizi koju je
izazvala Srbija, postupio mudrije nego u slučaju Bosne. Njegova je
diplomacija surađivala sa zapadnim čimbenicima, a službena Moskva
se istodobno predstavljala zaštitnicom srpskih interesa. Jeljcin
je tako izbjegao kritiku lijevih i desnih nacionalističkih snaga u
zemlji, a istodobno nije narušio odnose sa Zapadom, bar do sada. U
općem oduševljenju čvrstim stavom Moskve, koje lansira državna
propaganda u Srbiji, čuje se i glas analitičara koji upozoravaju da
sve što Rusija čini za Srbiju, čini iz vlastitih interesa, da pokaže
domaćoj, a ako netko povjeruje, i međunarodnoj javnosti, da ostaje
velesila i da neće prepustiti Amerikancima da vladaju svijetom .
Koliko god to bio dugoročni interes i želja, glavna briga ruskih
vlasti u ovom trenutku je kako prehraniti narod ove zime, kako doći
do stranih kredita za oporavak gospodarstva. Stoga je državnoj
politici u interesu suradnja sa Zapadom, a ne konfrontacija i
obnavljanje hladnog rata.
U međuvremenu razni ruski emisari zadovoljavaju potrebu izoliranih
Srba za prijateljstvom, pa poput potpredsjednika Dume Sergeja
Baburina nude savez Rusije, Bjelorusije i Jugoslavije, što u Srbiji
jedino ozbiljno shvaća vođa radikala Vojislav Šešelj. Signali iz
Moskve najavljuju da će ideja zamrijeti (uz uvijek moguće
uskrsnuće), baš kao i prijedlog predsjednika Miloševića o
konfederaciji s Grčkom, iz vremena rata u Bosni i međunarodnih
sankcija, kad je Grčka bila najveći prijatelj Srba.
Poput Rusa, prijateljstvo Srbiji nude i Bjelorusija i Ukrajina.
Ukrajinski pjesnik i političar Boris Olejnik, koji je otvorio
ovogodišnji sajam knjiga u Beogradu, rekao je Srbima što žele čuti-
da su veliki, hrabar narod koji je uvijek bio "predstraža
pravoslavlja i slavenstva" i morao bi se naći u zajednici s
Ukrajinom, Rusijom i Bjelorusijom.
Kina je prijatelj Srbiji i Jugoslaviji iz "principijelnih
razloga", a i zbog toga što je daleko. Njezini političari i
diplomati ponavljaju da se Kina drži principa o nemiješanju u
unutarnje stvari suverene države. Ili ne razumiju ili se prave da ne
razumiju da kršenje ljudskih prava i ugrožavanje mira i stabilnosti
u jednoj regiji, ne može biti unutarnje pitanje jedne države. Iako
Kina dopušta međunarodnoj zajednici da zaviri u njeno dvorište
koliko to ona želi, inzistiranje na anakronim principima mjera je
predostrožnosti da nekome ne padne na pamet istjerivanje ljudskih i
prava nacionalnih manjina u Kini.
Važnije od toga za Kinu je njezin status u trokutu sa SAD i Rusijom,
gdje izgleda napušta poziciju ekvidistance i kao da se sve više
priklanja Rusiji da bi zajednički dale do znanja Amerikancima da
nisu jedina velesila. Kina, doduše zbog sve više razloga, drži da
joj pripada status velesile, a suprotstavljanje Zapadu na slučaju
Srbije, samo je pogodan primjer da to pokaže.
Državna propaganda u Beogradu "principijenoj politici" Kine daje
sve pohvale i o tome se puno više priča i piše nego o tome da je
kineska nafta za Jugoslaviju skuplja od svjetksih cijena i da
idilično prijateljstvo kvari činjenica da jugoslavensko
gospodarstvo ne može proizvesti dovoljnu količinu kvalitetnih
proizvoda kojima bi se platila kineska nafta, preko barter
aranžmana, baš kao što se ne može platiti ni ruski plin.
No, za rješenje tog problema postoje i drugi prijatelji.
Potpredsjednik jugoslavenske vlade Nikola Šainović posjetio je
ovih dana Libiju a njen predsjednik Gadafi odmah je uputio poruku
predsjedniku Miloševiću iskazujući mu veliku potporu i
razumijevanje za pritiske i prijetnje koje trpi od Zapada. Šainović
je s domaćinima potpisao nekoliko sporazuma o suradnji, podsjetio
ih na dugove prema bivšoj Jugoslaviji, a rezultat svega bit će
500.000 tona libijske nafte koja bi za nekoliko dana trebala stići u
Jugoslaviju.
Od takvih država-prijatelja, kojima se diči službeni Beograd,
mnogima se u Srbiji diže kosa na glavi. Upozoravaju da je Srbija na
ozbiljnoj prekretnici. Naime, osim riješavanja teške kosovke
krize, mora konačno odlučiti hoće li se okrenuti Europi i zemljama
zapadne demokracije ili će se sve više od njih udaljavati i praviti
saveze s Gadafijem i Lukašenkom.
Osim država-prijatelja, Srbija cijeni i svakog pojedinca koji će
reći da postoji svjetska antisrpska zavjera i da to dobar i plemenit
srpski narod nije ničim zaslužio. Uvijek dobro došli su pisci Peter
Handke, Patrick Besson, publicist Daniel Shiffer, koji je ponovno
došao u Beograd baš u danima kad se očekivalo bombardiranje, da bi
bio u teškim trenucima sa srpskim prijateljima. Vojislav Šešelj je
u funkciji potpredsjednika Vlade primio umirovljenog ruskog
generala Viktora Filatova, a državni mediji su nekoliko dana
javljali o privatnoj misiji umirovljenog američkog pukovnika i
svećenika Roberta Biglera koji je na Kosovu ponavljao da "istina i
pravda moraju pobijediti" i da će on tome dati svoj doprinos kad se
vrati kući.
Na izjavama takvih prijatelja Srbije, i naravno na aktivnostima
srpske politike i diplomacije, gradi se službena ocjena da se u
svijetu mijenja nepovoljna slika o Srbiji. Domaća se javnost
uvjerava da nedostaje još samo malo pa da svijet shvati da je Srbija
žrtva medijskog rata i zavjere, da ona nikoga ne ugrožava, da se
samo brani, da je uvijek bila samo za mir, da srpska strana nikad
nigdje nije počinila zločine...
(Hina) sb kt