njem 21. X. FAZ: valja stvoriti antikriznu kontaktnu skupinu za sredozemlje

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 21. X. 1998. Njemačka ni u kom slučaju nije imuna na rizike i opasnosti "Kad Njemačka u prvom polugodištu godine 1999. preuzme dužnost predsjedatelja Vijeća Europske unije i počne pripreme za treći euromediteranski sastanak na vrhu, ponovno će se suočiti s pitanjem o ciljevima i prioritetima svoje politike na Sredozemlju - između ostaloga, ali ponajprije i u sferi sigurnosti. Već nekoliko godina Bonn naglašava da Njemačka ni u kom slučaju nije imuna na potencijalne opasnosti i rizike koji izviru iz Sredozemlja. Posebno je dosadašnji ministar obrane Volker R?he opetovano govorio da rizicima i nestabilnosti Sredozemlja valja poklanjati veću pozornost. Na kraju je njegovo stajalište podupro i savezni stručni odbor CDU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. Uspkos tome, u njemačkoj sigurnosnoj politici još uvijek prevladava procjena da Njemačka, zbog svojega zemljopisnoga položaja i činjenice da su zemlje na jugu Europe osjetno jače 'pogođene' zbivanjima u toj regiji, nije predodređena za aktivniju politiku prema južnom rubu Europe. Umjesto toga, prioritet je i dalje stabilizacija srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država, dalnji razvoj Europske Unije, preustrojavanje transatlantskih odnosa i uključivanje Rusije u europsku sigurnosnu arhitekturu. Dosadašnji prioriteti sukladni su neposrednim sigurnosnopolitičkim interesima, koji proizlaze iz geostrateškog položaja Njemačke. No, oni nedovoljno uzimaju u obzir činjenicu da sve važnija sigurnosnopolitička uloga Sredozemlja može snažno utjecati, odnosno da već utječe na strukture i ustanove europske sigurnosne politike. Ignoriranje te činjenice moglo bi dugotrajno oslabiti položaj Njemačke u sigurnosnopolitičkim savezima i ustanovama Zapada, poput NATO-a i Zapadnoeuropske unije (WEU). Njemačka politika prema Sredozemlju i - kao njezin temelj - razvoj njemačkog koncepta za Sredozemlje - bili bi važni početni koraci za sprječavanje takvog razvoja događaja. Nakon prestanka sukoba između Istoka i Zapada, čiji su razlozi bili moć i politički poredak, nastupila je ključna promjena u okvirnim uvjetima zapadne sigurnosne politike. S jedne je strane međunarodni sustav u sve većoj mjeri obilježen sve većim brojem međudržavnih i etničkonacionalističkih sukoba. Istodobno sa sve većim brojem oružanih sukoba među državama ili među pojedinim etničkim skupinama u državama, članice transatlantske sigurnosne zajednice suočavaju se sa sve većim teškoćama pri brzim i djelotvornim reakcijama na te sukobe. Rat u Bosni i Hercegovini te zbivanja na Kosovu jasno pokazuju da stavove transatlantske zajednice obilježavaju različite procjene relevantnih sigurnosnopolitičkih prijetnji. Navedene načelne promjene sigurnosnopolitičkih okvirnih uvjeta moguće je svesti na dva ključna pojma: na multipolarnost međunarodnog sustava i na posljedičnu sklonost raspršavanja rizika, dakle na različito doživljavanje relevantnih sigurnosopolitičkih prijetnji i opasnosti za vlastitu nacionalnu sigurnost. Posljedica tih dviju sklonosti jest različita doživljavanje prijetnji među zapadnim saveznicama, u odnosu za jedinstvo u uvjetima sukoba Istoka i Zapada. Različiti zemljopisni položaji i otklon u geostrateškim prioritetima utječu na različite procjene prijetećih dimenzija, sadržanih u regionalnim krizama i sukobima na rubovima Europe. Navedene divergentne procjene smanjuju spremnost članica organizacija transatlantskog prostora - posebno NATO-a - da jedna drugoj priteknu u pomoć, budući da nijedna država ne želi biti uvučena u oružani sukob s drugom državom ako njezina vlastita sigurnost nije izravno ugrožena. Zbog toga je otežano postizanje konsenzusa kao pretpostavke za zajedničko djelovanje u i među europskim sigurnosnopolitičkim ustanovama. U kontekstu Sredozemlja, to znači da samo dio članica zapadnog saveza smatra moguće opasnosti te regije prijetnjom vlastitoj sigurnosti dok ih ostale članice doživljavaju kao daleko manju prijetnju ili, u krajnjem slučaju, drže da ona uopće ne postoji. Geostrateški konsenzus, koji je uslijed sovjetske prijetnje obilježio transatlantsku i unutareuropsku suradnju u posljednjim desetljećima i na prostoru Sredozemlja, više ne postoji. Naprotiv, složena sigurnosna problematika na Sredozemlju čak smanjuje spremnost na uzajamnu pomoć. Zbog brojnih kriza u južnom dijelu Sredozemlja, zemljopisne blizine tog prostora u odnosu na južnu Europu i složenih društvenih i gospodarskih veza, bojazni južnoeuropskih država gotovo nije moguće odbaciti. Dok se u srednjoj i istočnoj Europi nazire gospodarska i politička stabilizacija, u okviru koje čak ni Rusija nije odustala od načelno kooperativne politike u odnosu prema Zapadu, zbivanja na južnoj periferiji Europe ne pružaju baš povoda za optimizam. Političkoj želji brojnih sudionika na Balkanu, u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, da svoje sukobe rješavaju suradnjom, suprotstavljeni su brojni sukobljeni interesi i rizici. Skromni nagovještaji gospodarske i unutarnjopolitičke stabilizacije i malobrojni pokušaji miroljubivog rješavanja sukoba trenutno su, očito, zasjenjeni sukobima. Takvo stanje ne predstavlja izravnu ili jasno iskazanu prijetnju za europsku ili čak njemačku sigurnost, ali očituje velik broj napetosti koje bi mogle prerasti u sukob i obilježene su teško procjenjivim rizikom od širenja. U kontekstu europskih i transatlantskih ustanova, takve nejasne prijetnje izazivaju pojavu dviju međusobno suprotstavljenih tendencija. Budući da zapadni saveznici u brojnim sigurnosnopolitičkim pitanjima mogu postići još samo minimalni konsenzus, među južnoeuropskim zemljama mogla bi se pojačati tendencija stvaranja vlastitih (subregionalnih) sigurnosnih struktura izvan dosadašnjih savezničkih struktura. Pritom je sasvim moguće da bi NATO za te države - posebno u pogledu 'južne dimenzije' - mogao izgubiti status središnjeg sigurnosnopolitičkog oslonca. Prvi nagovještaji te sklonosti subregionalizaciji već su se pojavili. Primjerice, početkom 1995. godine Španjolska, Portugal, Italija i Francuska donijele su odluku o stvaranju zajedničkih kopnenih i pomorskih oružanih snaga (EUROFOR i EUROMARFOR), koji su, očito, usmjereni protiv potencijalnih sigurnosnih prijetnji s juga. Reagirajući na taj subregionalni odgovor na nestabilnost na jugu, europske i transatlantske ustanove sve se više bave problemima Sredozemlja. Ta južna usmjerenost ustanova očitovala se, za sada, ponajprije u proširenju europske politike na Sredozemlju u takozvanom barcelonskom procesu te u uspostavi političkog dijaloga između članica NATO-a i izabranih - prozapadno usmjerenih - sredozemnih država, godine 1995. I teškom mukom ostvareno i brojnim problemima obilježeno 'euromediteransko partnerstvo', u čijem je središtu uspostava slobodne trgovačke zone na Sredozemlju do 2012., te financijska pomoć i politički dijalog, kao i skromni sredozemni dijalog u okviru NATO-a, manje su uzroci, a više simptomi pojačane južne usmjerenosti europske i transatlantske politike. Pokretači tih inicijativa u prvom su redu države s europskog juga koje ulažu velike napore pri uspostavi sigurnosnopolitičke 'sredozemne regije'. Stoga će uključivanje Španjolske u vojnu zapovjednu strukturu NATO-a i aktivniji angažman Francuske u zapadnom obrambenom savezu vjerojatno neizbježno izazvati premještanje naglasaka u europskoj i transatlantskoj sigurnosnoj politici, koje se za sada očituje ponajprije u aktualnoj raspravi o reformi NATO-vih struktura te u promijenjenim američkim procjenama rizika i definicijama interesa, a one već sada upozoravaju da Sjedinjene Države pridaju južnoj Europi sve veće značenje zbog promijenjenog sigurnosnopolitičkog stanja u Europi. Bude li to kretanje nastavljeno, dosadašnji položaj Njemačke kao najvažnijeg američkog sigurnosnopolitičkog partnera u Europi bit će u najmanju ruku doveden u pitanje, budući da Njemačka trenutno nije glavni sudionik u procesu formuliranja, operacionaliziranja i provedbe sigurnosne politike na južnom boku Europe. Pojačana južna usmjernost ustanova mogla bi uroditi smanjenim značenjem Njemačke u NATO-u (uz iznimku misija sukladnih članu V), u Zapadnoeuropskoj uniji i u Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici EU-a (Gasp). Gledano iz njemačke perspektive, težnju subregionalizaciji i južnoj usmjerenosti za sada valja smatrati negativnom pojavom. Zahvaljujući pojačanoj južnoj usmjerenosti Saveza, Njemačka bi u dogledno vrijeme mogla izgubiti mogućnosti sigurnosnopolitičkog oblikovanja. Stvaranje jednog ili više subregionalnih europskih sigurnosnih sustava nesumnjivo bi oslabilo transatlantski savez, a time i središnji manevarski okvir njemačke sigurnosne politike. Osim toga, kopnjenje sigurnosnopolitičkih interesnih podudarnosti moglo bi, bar tendencijski, potaknuti južnoeuropske države da uskrate potporu dosadašnjoj europskoj (i njemačkoj) politici prema srednjoj i istočnoj Europi. Gledano iz te perspektive, opsežnija analiza sigurnosnopolitičkih potreba južnoeuropskih država, pa čak i uvid u potencijalnu jednakopravnost istočne i južne dimenzije europske sigurnosti, postaju važnim sastavnim dijelom strategije koja bi mogla suzbiti moguće osipanje savezničkih sturktura i smanjenje njemačkog manevarskog prostora u zapadnim savezima. Dosadašnje njemačke vanjskopolitičke maksime - čvrsta veza sa Zapadom i povezivanje s Istokom - bitno su utemeljene na jedinstvenom okviru djelovanja njemačke vanjske politike u procesu europskog ujedinjenja i u Sjevernoatlantskom savezu. Stoga je očuvanje i jačanje tog okvira djelovanja središnji element njemačke državne vanjske politike. Slijedimo li tu nit razmišljanja, uvidjet ćemo da će uključivanje Njemačke u zapadnu politiku prema Sredozemlju u dogledno vrijeme postati važnom varijablom njemačkih nastojanja, usmjerenih na daljnje poštivanje tih maksima. Gledano iz te perspektive, povezivanje Njemačke s jugom bilo bi važan doprinos osiguranju pri učvršćivanju njemačke veze sa Zapadom. Iz navedenog proizlazi zaključak da će bavljenje Sredozemljem za Njemačku srednjoročno manje biti izravna sigurnosnopolitička nužnost, a više funkcionalna nužnost. Želi li Njemačka sačuvati svoj suodlučujući utjecaj na europsku sigurnosnu politiku, mora aktivno sudjelovati u oblikovanju europske i transatlantske politike prema Sredozemlju te odrediti vlastite interese i položaj u odnosu na tu regiju. Kako bi konkretno trebala izgledati politika prema Sredozemlju, koja uzima u obzir njemačke sigurnosne interese? U prvom redu, trebalo bi skicirati opsežni koncept za Sredozemlje, koji bi analogno već postojećim konceptima za Aziju i za Latinsku Ameriku, odredio interese, ciljeve i strategije njemačke politike na prostoru Sredozemlja. Takav koncept za Sredozemlje morao bi u prvom redu utvrditi da navedena regija nije jedinstveni interakcijski prostor, obilježen političkim, kulturalnim i gospodarskim dodirnim točkama. Umjesto toga, spomenuti prostor trebao bi biti podijeljen na tri subregije i na jednu državu (Magreb, Bliski istok, Balkan i Tursku), budući da svaka navedena subregija, odnosno Turska, razvija vlastitu, različitu sigurnosnopolitičku dinamiku. Koncept za Sredozemlje trebao bi od samog početka imenovati primarne sigurnosnopolitičke interese Njemačke u odnosu na pojedine subregije i na Tursku. Među tim interesima nalazi se očuvanje jedinstvene transatlantske politike, jasna raspodjela zadaća i dovoljna koordinacija multilateralnih aktivnosti zapadne politike na Sredozemlju, sigurnost Izraela, miroljubivo rješavanje sukoba na Bliskom istoku i na Balkanu, sprječavanje širenja oružja za masovno uništenje, stabilizacija strateški važnih država (Turska i Egipat), suzbijanje ilegalnog useljavanja u Njemačku te nadzor i prekid aktivnosti radikalnih oporbenih skupina iz sredozemnih zemalja. Nadalje, buduća njemačka vlada trebala bi odgovoriti na pitanje kakav je doprinos spremna dati u slučajevima mogućih vojnih intervencija u državama ili subregijama Sredozemlja. Sadašnje europske i transatlantske inicijative na Sredozemlju obilježene su ponajprije nedostatnom koordinacijom između NATO-a, EU-a i WEU-a, kao i udvostručavanjem zadaća i ovlasti. Takvo bi stanje srednjoročno moglo stvoriti konkurenciju između Europske unije i NATO-a na Sredozemlju, budući da će Sjedinjene Države i ubuduće biti formalno isključene iz razvoja europske politike prema Sredozemlju. Trzavice koje postoje već danas - ponajprije glede zajedničke reakcije na potencijalne prijetnje i odnosa prema državama poput Libije i Sirije - pojačat će se, a djelotvornost transatlantske i europske politike prema Sredozemlju bit će smanjena. Nepostojanje koordinirane politike prema Sredozemlju pogodit će ponajprije južnoeuropske države u kontekstu napetosti između Francuske i Sjedinjenih Država, zapadnih sila reda u sredozemnoj regiji. Naime, francuska politika stavlja težište na području Sredozemlja na EU (WEU), kako bi u toj regiji stvorila protutežu u odnosu na Sjedinjene Države, dok Amerika i dalje zadržava mogućnost unilateralnog djelovanja. To bi za Njemačku značilo da proces subregionalizacije europskih sigurnosnih stuktura gotovo i nije moguće zaustaviti čak ni pojačanim njemačkih angažmanom na Sredozemlju, budući da trenutno samo Sjedinjene Države, na temelju nazočnosti 6. flote u Sredozemlju, mogu jamčiti zaštitu južnoeuropskih država od vojnih prijetnji s juga. Mnoge probleme, koji izravno dodiruju i njemačke sigurnosne interese, rješavaju u prvom redu Sjedinjene Države. No, SAD već zbog svoje zemljopisne udaljenosti naginje politici koja nije uvijek nužno sukladna njemačkim sigurnosnopolitičkim interesima. Zato Njemačka mora težiti jasnoj raspodjeli zadaća i dovoljnoj koordinaciji. Pitanje o budućim jamstvima za koherentnost transatlantske politike prema Sredozemlju, koje je R?he postavio povodom njemačko-britanske konferencije, održane u K?nigswinteru u ožujku ove godine, trebalo bi biti težište njemačkog koncepta za Sredozemlje. Takva raspodjela zadaća mogla bi biti ostvarena podjelom nadležnosti između Europske unije/Zapadnoeuropske unije i NATO-a. U tom slučaju članice EU-a bavit će se samo gospodarskim, socijalnim i ekološkim problemima u Sredozemlju, dok bi se NATO trebao latiti sigurnosnopolitičkih izazova. Zapadnoeuropskoj uniji bi u okviru koncepta NATO-vih Savezničkih oružanih postrojbi posebne namjene (CJTF) trebala pripasti važna uloga. Takva raspodjela rada načelno već postoji, ali nije utemeljena na samoograničenju sudionika 'qua conventione', već na strukturnim nedostacima, ponajprije u Europskoj uniji. Sve dok Europska unija nema zajedničku sigurnosnu politiku, praćenu povezanom obrambenom politikom, trebala bi se i formalno ograničiti na stvaranje sredozemne zone slobodne trgovine i ograničiti barcelonski proces na njegove gospodarske, razvojne i socijalnopolitičke elemente. Što se tiče NATO-a, njegove bi članice u takvom obliku podjele rada trebale, uz sredozemni dijalog i zajedničke pomorske manevre, provesti odgovarajuće političke i vojne pripreme za moguće ad-hoc intervencije u južnom ili istočnom dijelu Sredozemlja. Taj bi projekt zahtijevao brzu strukturnu reformu, ponajprije glede zapovjedništva južnih snaga. Napokon, valjalo bi u okviru NATO-a razviti i politiku neširenja atomskog naoružanja i borbe portiv terorizma na Sredozemlju. Pritom valja napomenuti da bi problematičan dio takvog scenarija bila nedovoljna koordinacija aktivnosti Europske unije i NATO-a. Osim toga, Francuska, koja nije sastavni dio NATO-va vojnog saveza, mogla bi se suprotstaviti podjeli rada po sektorima zato što bi takav koncept mogla protumačiti kao pokušaj suzbijanja njezina političkog utjecaja u Sredozemlju, u prilog snažnijoj američkoj prevlasti. Kao jamstva za dovoljnu koordinaciju mogli bi se upotrijebiti konzultativni mehanizmi, koje su Amerika i EU dogovorili 1994. u svojoj transatlantskoj agendi. Bilo bi nužno da Washington i članice EU-a u transatlantskom planu djelovanja utvrde konkretne interese i strategije - primjerice, glede zajedničkog nastupa u vezi sa širenjem atomskog oružja, odnosa prema terorizmu i bliskoistočnog mirovnog procesa. No, pokaže li se da mehanizmi transatlantske agende i dalje baš nisu primjereni za koordinaciju transatlantske politike, njemačka vlada morala bi potražiti nove oblike koji će osigurati dovoljnu koherentnost zapadne politike prema Sredozemlju. Takvu zadaću mogla bi preuzeti neformalna sredozemna kontaktna skupina, koja bi trebala biti stavljena izvan institucionalnih okvira i obveza NATO-a i EU-a, a bila bi primjereni okvir za ublažavanje razlika u interesima između pojedinih sredozemnih sila reda te za usklađivanje različitih politika prema Sredozemlju. Osim toga, u okviru takve kontaktne skupine mogla bi biti razvijena zajednička politika za pojedine subregije i usklađena reakcija na međudržavne probleme. Iako bi njegov rad u biti trebao biti usmjeren na koordinaciju aktivnosti NATO-a, WEU-a i Gasp-a, to bi tijelo moglo po potrebi obuhvatiti i države iz južnog, istočnog i balkanskog dijela Sredozemlja. Stalne članice takve kontaktne skupine bile bi Sjedinjene Države, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija i Španjolska te predstavnik Gasp-a. Budući da Njemačkoj zbog njezine relativne važnosti nitko ne bi mogao osporiti status stalne članice kontaktne skupine, ona bi mogla zastupati vlastite interese, ali i preuzeti ulogu posrednika između pojedinih članica kontaktne skupine i država srednje i istočne Europe. Ta bi mogućnost bila povoljna za Njemačku koja bi u tom slučaju mogla postati vezom između južne, srednje i istočne Europe. U uvjetima sve veće sigurnosnopolitičke važnosti Sredozemlja u Europi, Njemačka bi aktivnim angažmanom u takvoj kontaktnoj skupini mogla djelotvornije zastupati vlastite interese i istodobno spriječiti moguće pogoršanje okvirnih uvjeta za djelovanje njemačke vanjske politike. Njemačka bi stoga trebala prihvatiti ideju o kontaktnoj skupini u okviru koncepta za Sredozemlje i aktivno tražiti potporu za osnivanje takvog tijela. Njemačko predsjedanje EU-om i organizacija sredozemnog sastanka na vrhu, koji bi u prvoj polovini 1999. trebao biti održan u Njemačkoj, nude odgovarajuću prigodu", smatraju Andreas Jacobs i dr. Carlo Masala, suradnici istraživačkog instituta za političku znanost i europska pitanja na k?lnskom sveučilištu.