DIE WELT-ČEKANJE TRZAJA-22. X.

NJEMAČKA DIE WELT 22. X. 1998. Čekanje trzaja "Naopaki svijet? Inozemstvo jedva da se zanima za vanjsku politiku nove vlade - utoliko više zanima se za unutarnju politiku. Ne baš zabrinuto, ali s čujnom mjerom zbunjenosti, zapadni se svijet pokušava uskladiti. No, dvije se prosudbe već pojavljuju. Prva: politički rad u Njemačkoj funkcionira. I Nijemci su kadri odabrati šefa vlade. Drugo: novi još nemaju daha da zapuhnu i započnu veliko kretanje, nema ga čak ni Gerhard Schroeder. To tiho razočaranje, koje se pokazuje ponajprije u uvodnicima u inozemstvu, također je pomalo shizofreno: kretanje koje načelno dovodi u pitanje tradicije, međunarodne bi partnere nedvojbeno najprije učinilo nesigurnima, kako je to svojedobno učinila nova istočna politika Willyja Brandta. Jer, stara zabrinutost zbog 'njemačkih zasebnih putova' živi - i zbog nekih se interesa održava na životu. Umjesto toga, SPD i Zeleni u rekordnom vremenu su napravili koaliciju i bili su sposobni djelovati od prvoga dana poslije izbora. Za to ih s pravom hvale sa svih strana svijeta. Osobito je odahnuo SAD, nakon što je upoznao 'nepoznato biće', Joschku Fischera, kao opreznog realista njemačke politike. Baš je hladnokrvna rutina istaknula crveno-zeleni savez na prvom ispitu iz predmeta klasične vanjske politike. Glede zaključka o mogućoj akciji NATO-a na Balkanu, nije bilo spomena vrijednog kolebanja. Pritom je, pored nekih procesa učenja crveno-zelenih, sigurno pripomogla poštena predaja od strane stare vlade - i stalni stres koalicijskih pregovora. Gdje treba svakoga sata donositi osjetljive odluke, od odustajanja od nuklearne energije do državljanskih prava, ne preostaje (srećom) puno vremena za dugo mučno prepiranje o pojedinim problemima. Istodobno su pariški strahovi brzo nestali, a kancelar Schröder, koji zbog svojeg hannoverskog podrijetla vjerojatno misli više na britanski način, uspio je njemačko-francuski poseban odnos sniziti na jedan krak trokuta Njemačka-Francuska-Velika Britanija. To je dvostruko nevjerojatno: tamo gdje će se u budućnosti stvarati srž europske politike, Britanci nisu zastupljeni - u vijeću sudionika eura. A osobito jaki ministar financija Lafontaine političke istomišljenike daleko prije nalazi u Parizu nego u Londonu. I lijeva vlada u Francuskoj u dvojbi drži globalizaciju međunarodnim natjecanjem, a ne rizikom od kojega država mora štititi ljude. Unatoč tomu, mnogi u inozemstvu sjećaju se skoro žalosno Willyja Brandta i trzaja koji je tada prošao cijelom Njemačkom. U potrazi za barem malom revolucijom, većina inozemnih uvodnika zaustavila se na novom njemačkom zakonu o državljanstvu uz, dakako, blagi uzdah: konačno, i bilo je vrijeme! Njemačka u inozemstvu ipak ne slovi kao reformska radionica puna zamisli. Zemlji se i dalje dive i zavide joj zbog njezine gospodarske snage, ali je i žale kao zaustavljenog diva. To je nemilosrdno naglasio američki časopis s pričom na naslovnoj stranici prije dosta vremena: 'Njemačka - četiri milijuna nezaposlenih, ali nedjeljom se i dalje ne može kupiti mlijeko'. Da nova vlada, kao i stara, očito zastoj rada smatra stabilnošću, moglo bi najviše dirnuti inozemstvo - iako za sadašnju Njemačku ima izvanredno osjetljivo zanimanje. Ono što se između redaka uobičajene uljudnosti prema novoj vladi ističe u inozemstvu, moglo bi stoga, uza svu pohvalu proračunljivosti, biti određeno razočaranje. U izbornoj borbi i stara i nova većina stalno su isticale nužnost pravih reforma - a inozemstvo je pozorno slušalo, bez obzira na boju vlade. Čini se da sada nije više ostalo puno od Schröderova prevratničkog duha, a to je za inozemstvo loša vijest. Jer, njemačko gospodarstvo ne smije stati, inače će cijela Europa doći u opasnost od recesije. Njemački odgovori na globalizaciju, financijsku krizu i nezaposlenost jako označavaju Europu i ne bi smjeli biti onakvi kao 70-ih godina. Nije čudo, dakle, da Tony Blair šuti. Ionako je predizborna etiketa Gerharda Schrödera kao 'njemačkog Tonyja Blaira' bila odgovarajuća samo na prvi pogled: bez obzira što će nastati od reformskih obećanja novoga kancelara, njegova se stranka u njih nije zaklinjala prije izborne pobjede. Za razliku od Britanca koji je laburističku stranku brutalno skrojio za vlastite planove, i to prije nego što je postao premijer. Tako se inozemstvo pita isto što se pita i tuzemstvo: tko u velikoj zemlji EU-a ima riječ, modernizatori koji računaju na Schrödera ili tradicionalisti oko Lafontainea? U potrazi za odgovorom može se u nas, oko namještanja ovog ili onog državnog tajnika, voditi opširna egzegeza koja bi mogla pritisnuti vagu na ovu ili onu stranu. Za inozemstvo su, naprotiv, važni samo veliki putokazi. A budući da Gerhard Schröder, za razliku od svojeg prethodnika, do daljnjega nije bezuvjetno usmjerio saveznu vladu, morat će vladati predsjednički, kako bi međunarodno bio ozbiljno shvaćen. Sa svojim će pomagačima u uredu kancelara morati uzeti u ruke sve što je važno, uključujući i demonstrativno obuzdavanje samouvjerenoga ministra financija. Bio bi to politički stil Billa Clintona ili Tonyja Blaira. Gerhardu Schroederu bi to moralo odgovarati - ako mu dopuste" - piše Nikolaus Blome. 230146 MET oct 98