USA TODAY 21. X. PAPA

SJEDINJENE DRŽAVE THE USA TODAY 21. X. 1998. Prije mi je bilo lako odoljeti fascinantnoj Papinoj osobi "Kad sam 1987. vidjela Papu Ivana Pavla II. kako iz papinskog zrakoplova pozdravlja moje kolege novinare, on je bio čio i snažan. Odgovarao je na pitanja o homoseksualcima, AIDS-u i zaređenju žena. Bilo je lako osjećati frustraciju: njegovi neodređeni, zagonetni odgovori, nikad do kraja nisu odgovarali na postavljena pitanja. Kad je govorio izravno, bilo je to obično radi odbijanja pokušaja modernizacije Rimokatoličke crkve", piše Diane Winston, djelatnica Centra za proučavanje američke vjere na sveučilištu Princeton. "Njegova nazočnost, ovoga ljeta, na Trgu svetog Petra, bila je zapanjujući podsjetnik na fizički danak koji je posljednjih 10 godina uzelo. Papa je hodao sporo, jedva podižući glavu ili mašući rukom. Kad je izricao svoju poruku, na impresivnih 11 jezika, govor mu je bio usporen. Pa ipak, usprkos svom zdravstvenom stanju, Ivan Pavao II. odlučan je u namjeri da izdrži do novog tisućljeća. Poput ostarjelog djeda kojega održava želja da dočeka rođenje još jednog unuka, on se ne predaje. Papa nije spreman podleći prije nego što vidi (i blagoslovi) sljedeće tisućljeće. A za ljude toga tisućljeća, on godinu 2000. namjerava pozdraviti sastankom sa drugim vjerskim vođama svijeta radi napornog hodočasništva podijeljenim srcem Srednjeg istoka. Godinama mi nije bilo teško izbjeći fasciniranost Papom. Gledajući kako izvjestitelji, političari, čak i industrijski vođe pošašave u njegovoj nazočnosti, zažarenih očiju poput obožavatelja koji čekaju znak, ja svoj popis pritužbi nižem poput krunice. Razmišljanje o njegovim stajalištima prema reprodukcijskim pravima, ženama u Crkvi i akademskoj slobodi na katoličkim koledžima više je nego dovoljno za odupiranje karizmi njegove vjerske snage i duhovne poniznosti. No, za vrijeme posljednjeg susreta s njegovom Svetosti - ja na suncu, on na zadnjem dijelu svog 'papamobila' - bila sam zatečena iznenadnim poimanjem kako njegove smrtnosti, tako i njegove čovječnosti. Bez obzira na godine i bolest, on niti staje niti usporava. Upravo je obilježio dvadeset godina od svojeg izbora za papu, 16. listopada 1978., papinskim pismom koje sadrži upozorenja glede znanstvenog i tehnološkog napretka koji bi čovječanstvo mogli dovesti u opasnost. On je odlučan u namjeri da utisne svoju viziju 21. stoljeća. Ta vizija - priznanje vjerske različitosti u svijetu i potreba za međusobnom suradnjom ljudskog roda - jest, od vođe samozvane 'jedine prave crkve' jednako odvažna, kao što je osamdesetih bila njegova potpora solidarnosti. Nekoliko dana prije toga, čula sam djelić te vizije u poruci koju je Ivan Pavao II poslao na konferenciju u Rimu kojoj sam prisustvovala. On je tiskovnim i televizijskim novinarima, okupljenim zbog rasprave o medijskom praćenju vjere, rekao da vjeru 'treba promatrati ne u nekom uskom ili ideološkom smislu' već radije kao 'temeljnu otvorenost ljudskog bića prema zagonetki koja se nalazi u srcu svih stvari'. Na konferenciji su vatikanski dužnosnici govorili kako njegov 'san' ide stopama Abrahama i Mojsija, putujući od drevnog grada Ura do Jeruzalema modernog doba (odnosno od Iraka do Izraela). Poslije je razmatrao održavanje pankršćanskog sastanka na vrhu planine i ugošćivanje skupa abrahamskih vjera - judaizma, kršćanstva i islama - u Jeruzalemu. Sjedeći na trgu Svetog Petra, pitala sam se kako bi taj krhki čovjek mogao sve to postići u vremenu koje mu je preostalo. Pa ipak, okružen mramornim svecima, gomilom ljudi i opipljivim valom dodvoravanja, činilo se da ostarjelog Papu održavaju tihi blagoslovi svih onih koji u njega polažu svoje nade. Dirnuta do dubina svoje židovske duše, osjetila sam da će ga takva potpora sasvim sigurno voditi do godine 2000. Je li to bilo od vrućine? Gomile? Zagonetke ljudskog srca? Naše su stvarne razlike, iako ostaju, odbačene; naša je zajednička svrha istaknuta. Doživjela sam Papu Ivana Pavla II. kao univerzalnu figuru, zamislila ga kako grli ekumenskog patrijarha, Dalaj Lamu i glavnog rabina Izraela. 'Sveti oče', zatekla sam se kako šapućem. Ipak, kao što možda pogađate, opčinjenost nije dugo trajala. Ubrzo nakon što sam se vratila u Ameriku, Ivan Pavao II. bio je opet na vijestima - još jednom zauzdavajući kolege s drukčijom vizijom moći, ovlasti i doktrine. Bila sam u iskušenju da zaključim naš odnos, tada i tamo. No - možda zbog mene, možda zbog njega, možda zbog raspoloženja tisućljeća - našla sam se u još većem iskušenju da ga uključim u metaforički ples. On me vodi u dvokoraku. Pažljivo se krećući rubom njegova crkvenog programa, mi zajedno ulazimo u zajednički san za čovječanstvo. Da, to je onaj isti Papa koji je svojoj crkvi nametnuo strog i partikularistički okvir. U isto vrijeme, on dijeli otvorene pozive za sudjelovanje u zagonetki koja leži u srcu stvaranja - u Poljskoj, na brodogradilištima Gdanjska i u grobnicama Auschwitza, na stadionima Havane, na Kubi. Različite su tradicije različite - i dobro je da tako ostaje. No, u najboljem slučaju, one jedne drugima nude viziju i sredstva zajedničkog cilja. Pitanje koje pritišće sljedeće tisućljeće jest kako živjeti s drukčijim ljudima, kako učiti od ljudi koji gledaju, vjeruju i ponašaju se drukčije od nas. Moj čovjek, onaj u bijelom, traži odgovor. On pruža ruku drugima. I to je razlog zbog kojega ću, kad dođe novo tisućljeće, i ja pružiti svoju ruku, spremna za ples." 230145 MET oct 98