NJ20.X.TAZ: NATO-VA POLITIKA PREMA KOSOVU NIJE POTPUNO LEGALNA ALI JE LEGITIMNA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 20. X. 1998. Srpski put u Europu "NATO-va prijetnja Miloševiću postigla je željeni učinak prije no što ju je njemački Bundestag prošle srijede uspio odobriti. Taj bi paradoks pacifistički usmjerenim zastupnicima mogao poslužiti kao izgovor za pridruživanje ostalima: što su manje dovodili u pitanje odlučnu spremnost NATO-a na uporabu oružane sile, to je utemeljenija bila nada da vojna akcija, usmjerena na suzbijanje krize na Kosovu, zasada neće biti potrebna. Etičari, zabavljeni pitanjem odgovornosti, također su došli do takvog zaključka, kao što pokazuje široka potpora čak i zastupnika Zelenih NATO-voj prijetnji. No, etičarima koji se iz uvjerenja zalažu za nenasilje zasigurno se okreće želudac. Je li još moguće uvjerljivo govoriti o spirali nasilja koju ni u kom slučaju ne treba dodatno okretati? Ne dodiruje li neosporena tvrdnja u Bundestagu da Milošević razumije samo jezik nasilja u samu Ahilovu petu pacifizma? Ne nailazi li nenasilje - političko načelo u demokratskim državama i u odnosima prema tijelima pravne države - na svoje granice u odnosu prema despotima? Činjenica da se njemački Zeleni nisu upleli u takve načelne rasprave, već su se suočili s međnarodnim posljedicama svojih djela, odnosno propusta, pokazuje da se razvijaju sukladno predstojećoj odgovornosti stranke na vlasti. Odluka, donijeta prošlog petka, urodila je vrlo značajnim posljedicama, utirući put za sudjelovanje Bundeswehra u mogućoj borbenoj operaciji na Balkanu - i to na klimavoj međunarodno-pravnoj osnovi. Takvo bi ponašanje donedavno bilo nezamislivo ne samo za Zelene - njemačka politika ne skriva se više od aktualnih zbivanja, ukazujući na svoju posebnu ulogu, već se suočava s lošom međunarodnom stvarnošću. Ipak, ne može se govoriti o spasilačkom preokretu. Naime, niti je smanjena napetost u krizi na Kosovu, niti su uklonjeni svi očigledni nedostaci univerzalne zaštite mira. Sporazum Holbrookea i Miloševića nedvojbeno je proširio manevarski prostor politike a ona ga sada mora iskoristiti. Posebno se Europa, nakon odlučne prijetnje silom, ne bi smjela povući uz uzdah olakšanja - čak i ako Amerika i dalje bude igrala glavnu ulogu u kosovskoj drami. Sastavni dio loše stvarnosti jest i činjenica da ljudska prava i međunarodno pravo nisu sukladni bez ostatka. Dvojeći između ta dva načela, Zapad je na Kosovu dao prednost ljudskim pravima. Takva je odluka legitimna, iako ne i sasvim legalna. Naime, usprkos učestalom pozivanju na smisao i sadržaj odgovarajućih rezolucija UN-a i naglašavanju legitimnosti takve odluke, ne može se poreći da je - gledano iz strogo međunarodnopravne perspektive - Zapad zapravo sam sebi dodijelio mandat. No, navedena bi odluka postala negativan presedan tek kad bi izvanredna situacija bila uljepšano prikazana kao uobičajena međunarodnopravna situacija. Hoće li takav potez potkopati monopol UN-a na izdavanje mandata za uporabu sile? Teško. Naime, u klasičnim slučajevima, sastavni dio tog monopola nije samo povlastica njegove primjene već i obveza zaštite onih koji su je prenijeli na odgovarajuće međunarodno tijelo, od nasilnih napada. No, nedostatak koji opterećuje djelovanje UN-a njihova je zastarjela struktura. Ona osigurava glavnim silama protuhitlerovske koalicije povlastice koje su u bipolarnom svijetu hladnog rata snažno utjecale na postizanje jedinstva, ali više nisu primjerene dobu renacionaliziranih regionalnih sukoba. Nerijetko postaju instrumentom u igrama velesila na račun djelotvornosti UN-a. Reforma UN-a hitno je potrebna, ali demokratizacija te međunarodne organizacije nije sama sebi cilj. Zbog različitog ponašanja članica u pitanju poštivanja ljudskih prava, demokratizacija mora biti strogo vezana za zaštitu ljudskih prava i za očuvanje mira. Zamjena prava na veto kvalificiranim većinama neće biti lak pothvat. U tom će slučaju čak i Engleska i Francuska prihvaćati zajedničko djelovanje samo ako se u međuvremenu stvori i učvrsti zajednička europska vanjska politika. Posrijedi baš i nije mala zadaća za novog njemačkog ministra vanjskih posova i za njemačku diplomaciju. Zacrtano odustajanje Njemačke od stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti u prilog budućem europskom predstavništvu predstavlja korak u ispravnom smjeru. Što bi Europa mogla i trebala učiniti na Kosovu? U predviđene pregovore o statusu Kosova trebalo bi uključiti i mogućnost stvaranja autonomne pokrajine, sličnu statusu Crne Gore u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Od sukobljenih strana trebalo bi izboriti i djelomične sporazume, po kojima bi pravo na pomoć pri obnovi trebalo biti uvjetovano prihvaćanjem osoblja OESS-a. Bude li sve u redu, promatračka misija OESS-a, pripremljena na taj način za zadaću civilne intervencije, trebala bi sudjelovati u jačanju civilnih struktura i lokalnih tijela sigurnosti. Na temelju takvog procesa izgradnje povjerenja, koji bi usmjeravao OESS, mogao bi na kraju biti postignut i sporazum o autonomnom statusu Kosova. Što učiniti pođu li stvari po zlu, nastavi li Milošević vući za nos međunarodnu zajednicu? U tom bi slučaju Europljani - osim načelnog nadanja - trebali razviti i drugu mogućnost, i u slučaju potrebe uključiti i mogućnost iznuđivanja protektorata UN-a. No, drugu mogućnost treba otvoriti i Srbiji i Saveznoj Republici Jugoslaviji. Beogradu treba otvoriti put prema Europi u okviru čvrste i opipljive ponude. Cijenjenim partnerom europske međunarodne zajednice može postati onaj tko poštuje mir, demokratska, ljudska, građanska i manjinska prava, slobodu tiska i informiranja, slobodne izbore - ali i nadležnost haaškog suda u pitanju ljudskih prava. Sve to može postupno - posredstvom sporazuma, zakona ili prihvaćanja odgovarajućih konvencija - prerasti u temelj za ublažavanje sankcija, potom za gospodarsku integraciju i na kraju za politički prijem u europske integracije. Europska ponuda Srbima mora sadržavati i alternativu ako su umorni od kriza i ratova. Ona mora srpskoj oporbi pružiti povoljnu polazišnu točku bude li ikada ozbiljno spremna istupiti iz Miloševićeve sjene i pokazati spremnost na mir", smatraju Daniel Cohn-Bendit i Frank Herterich. 210105 MET oct 98