FRANCUSKA-LE MONDE OD 15.10.98. PAPA

FRANCUSKA LE MONDE 15. X. 1998. Veličina i granice neobičnog pontifikata "Imaju li Francuzi kratko pamćenje? Čini se da strogost kojom se u ovom istraživanju ocjenjuje dvadesetgodišnji pontifikat Ivana Pavla II., prekida lijepo razdoblje u kojemu je Papa ostvario svoja dva zadnja posjeta Francuskoj. Kratak upitnik i trenutno obavljanje ispitivanja ne omogućuju potrebnu udaljenost za uravnoteženu ocjenu najduljeg pontifikata u XX. stoljeću i jedinstvenog puta koji je prvi slavenski papa u povijesti prešao od 16. X. 1978. kao poglavar Katoličke crkve. Oboružan čvrstom vjerom poljskog naroda, ovaj je Papa bez divizija uzdrmao komunistički blok, samo snagom svoje riječi. Prije ili kasnije, srušio bi se sustav iza željezne zavjese, ali Karol Wojtyla je ubrzao to događanje. On je 'Crkve koje šute' ponovno uveo među slobodne i demokratske zemlje. Rehabilitirao je povijest u zemljama bez povijesti, govorio istinu režimima gdje su riječi bile krivotvorene, a laž vještina vladanja. U toj borbi za vjersku slobodu i poštivanje ljudskih prava, on je nedavno obnovio veze s Kubom, a već dugo sanja o tome da ih obnovi i s Kinom. Nakon 1989. taj čovjek pokazuje istu ustrajnost u borbi protiv pojave nacionalizama u bivšoj Jugoslaviji gdje, od Zagreba do Sarajeva, osuđuje 'idolatriju' naroda i stranke i 'kulturu smrti' kako on shvaća rat, terorizam i rasističko nasilje. Rat u Libanonu razdire zemlju u kojoj mu se nekadašnji zajednički život činio primjerom uljudbe. Tijekom Zaljevskog rata (1991.) staje na stranu pacifista, na veliku štetu protuiračkog saveza koji vodi rat za poštovanje prava koja je povrijedio Sadam Husein. Taj je čovjek-putnik otvorio i putove dijaloga s drugim vjerama, nezamislive u vrhu Crkve koja je nekada tvrdila da 'izvan nje nema spasenja'. On posjećuje indijski mozaik, umjereni (Maroko, Senegal) i ratoborni islam (Sudan). Godine 1982. muslimanski vođe u Nigeriji ga bojkotiraju, a šesnaest godina kasnije guraju se da ga vide. Iako je slika vjere nagrđena totalitarizmima i sektaštvom, susret vjerskih vođa na koji je pozvao u Assisiu 1986. - i koji će ponovno sazvati prigodom 2000. godine - način je da se kaže 'ne' usudu nesnošljivosti i vjerskih ratova. Još i prije, bio je prvi papa koji je prešao prag rimske sinagoge, otvorivši tako novu stranicu uzburkanih odnosa između katoličke i židovske zajednice, poremećenih zbog povijesnih sukoba oko Shoaha (afera s karmelom u Auschwitzu) i priznanja Jeruzalema. Najvažnija stvar, on se odvažio - što su njegovi prethodnici uvijek odbijali - priznati državu Izrael, a to je službeno provedeno potpisivanjem 'temeljnog sporazuma' između Vatikana i Izraela 30. XII. 1993. Od tada, pogoršanje stanja na Bliskom istoku više nego ikada dovodi u pitanje posjet ovome području, idući stopama Abrahama i prvih apostola. To je i papa koji traži oprost za pogreške koje je Crkva počinila u svojoj dvije tisuće godina dugoj povijesti. Oprost za antisemitizam i 'pouku iz prezira'. Oprost za Sv. Bartola, Galileja, za križarske ratove, robovlasnički sustav i inkviziciju. Uvijek iznova ismijavati to 'kajanje' i prigovarati Ivanu Pavlu II. da se nije očitovao glede 'šutnje' svog prethodnika Pia XII. ili sudjelovanju Crkve u Hrvata s ustaškim režimom, postalo je obvezatno. No, zahvaljujući nastojanjima da se 'očisti sjećanje', ovaj je Papa, za kojega se rado kaže da je zamrznut u svojoj sigurnosti, prekinuo s tradicijom apsolutne šutnje. Njegovo zauzimanje za međunarodnu pravdu i solidarnost nije se nimalo smanjilo. Od njegova prvog puta u Meksiko, tri mjeseca nakon izbora, on brani 'opredjeljenje za siromašne', upozoravajući teologe oslobođenja koji će se kasnije pojaviti pred odborom bivšeg Svetog Oficija. Međutim, ovaj je Papa opravdavao sve što je socijalni nauk Crkve mogao dopustiti - osim nasilja - u borbi protiv nepravilnosti. Nakon pada berlinskog zida, on u enciklici o postkomunizmu ('Centesimus annus', 1991.) optužuje neoliberalizam bez vjere i zakona koji ovladava istočnom Europom i još više povećava socijalne razlike u Srednjoj i Latinskoj Americi. Na čestim putovanjima u zemlje Trećeg svijeta, on opetuje da neuspjeh marksističkih i kolektivističkih rješenja ne znači da kapitalizam može činiti sve što ga je volja. No, postoje zone sumraka. Ponavljajući da je kriza suvremenih demokracija uzrokovana njihovom nesposobnošću da se slože glede moralnih kriterija, stavlja si za vrat veliki dio javnog mišljenja. Njegovi opetovani prosvjedi protiv svake legalizacije pobačaja i neprirodne kontracepcije (enciklika 'Evangelium vitae', 1995.) nemaju ploda. Stajališta koja je Vatikan očitovao na međunarodnim konferencijama u Kairu o demografiji (1994.) i Pekingu o ženi, promatrači bez oklijevanja uspoređuju s najneliberalnijim postavkama islamskih zemalja. On nije mogao provesti unutarnju reformu Crkve u doba sve većih zahtjeva za osobne slobode, sudjelovanje i dogovaranje. Naše istraživanje pokazuje koliko je, pa i među najredovitijim katolicima, popularna podređenost žene, ženidba svećenika ili povratak u Crkvu onih koji su u drugom braku. Tijekom svoja 84 putovanja izvan Italije, on je podupirao mjesne Crkve, a u Rimu se s njome dogovarao kao nijedan papa prije njega. Ipak, nije opravdao očekivanja o decentralizaciji katoličkog 'sustava' koji je stvoren na zadnjem koncilu (1962-1965.) kao i biskupske sinode u Rimu koje su prije mjesto snimanja postojećeg stanja, nego inicijative. Svećenik svijeta, Ivan Pavao II. je poistovjetio Crkvu s njezinom dužnošću. Imenovanjima konzervativaca, kažnjavanjem naprednih teologa, podređivanjem zavoda za izobrazbu, podupiranjem hijerarhije i opetovanjem zabrana koje nalaže najtradicionalniji moral glede spolnosti, on je vjerojatno pridonio suzdržanosti katolika, o čemu svjedoči i ovo istraživanje. Međutim, svjestan nedostataka tako centraliziranog sustava vlasti utjelovljenog u jednoj osobi, on je potaknuo raspravu o 'prvenstvu' Rima (enciklika o ekumenizmu 'Ut unum sint', 1995.). Iza te riječi u pitanju je oblik obnašanja vlasti na čelu Crkve. Ako Papa bude imao dovoljno snage da privede kraju tu raspravu, koja je oprezno pokrenuta, to bi moglo imati posljedice na djelovanje Crkve, kao i na dijalog s nekatolicima (protestanti, pravoslavci, anglikanci) za koje je rimsko 'prvenstvo' glavna zapreka na putu ujedinjenja", piše Henri Tincq. 160101 MET oct 98