NJEMAČKA 15. X. DIE WELT: MILOŠEVIĆ NEMA BUDUĆNOSTI NAKON SILASKA S VLASTI

NJEMAČKA DIE WELT 15. X. 1998. Umorni diktator "Slobodan Milošević iznenadio je - i otrijeznio - svijet i svoju zemlju. U zraku se osjećalo nešto gotovo nalik razočaranju kada je šef jugoslavenske države u utorak popustio u krizi na Kosovu. Naime, proteklih su dana svi, nakon mobilizacije na obje strane, u sigurnom iščekivanju bombi, pripremali opijelo za Srbiju, zemlju agresora u koju će se rat sada vratiti kao gromoglasna završnica balkanske drame. U posljednje su vrijeme zapadni mediji pripisivali Slobodanu Miloševiću gotovo demonska obilježja: čas je proglašavan posljednjim ratnim poglavicom u Europi, vladarom koji se suočio s ponorom te želi sa sobom u katastrofu uvući i čitav svoj narod, čas je opisivan kao hladnokrvni tehničar moći, genijalni taktičar koji uvijek uz smiješak izvlači svoju glavu iz omče te bi na kraju mogao napustiti arenu i kao pobjednik. No, izostao je veliki prasak, od kojeg su neki - i na Zapadu i u Srbiji - možda priželjivali oslobođenje. Privremeni završetak drame označava rješenje, ostvareno nespektakularno, gotovo nestvarno tiho: pregovori, OESS-ova misija za nadzor srpskog povlačenja, izbori na Kosovu. A Slobodan Milošević? Od početka krize, u veljači ove godine, dostavljao je materijal za predodžbe koje je Zapad o njemu stvarao - sve do posljednjeg čina - a potom je stao. Čovjek koji je u utorak navečer nastupio na jugoslavenskoj državnoj televiziji izgledao je poput blijedog, umornog diktatora koji je jezgrovito objavio kraj borbi. Predodžbe koje su zapadni mediji izgradili o Miloševiću bile su uvijek projekcije potrage za opipljivim, jednoznačno zlim protivnikom, dijaboličnim neprijateljem. U stvarnosti, Milošević nikada nije odgovarao toj predodžbi. Beogradski vlastodržac nikada nije imao ništa zajedničko s ostalim slikovitim i strašnim diktatorima - sa Sadamom Huseinom, generalom Pinochetom, carom Bokassom, Somozom ili Ceausescuom. Milošević je oduvijek bio tek bezbojni aparatčik čiji su roditelji počinili samoubojstvo. Od mladosti nije znao ni za što drugo osim za partijski aparat vlasti u kojem se naučio kretati i koji je, kao u igri, znao koristiti za vlastite ciljeve. Taj čovjek nikada nije plivao u luksuzu, nije se kitio lijepim ženama niti je naručivao odljev svog odraza u bronci. Milošević je diktator bez ikakvih izraženih osobina. Za sada će u Srbiji sve ostati po starom. Milošević će vjerojatno uglavnom ispuniti zadaće koje mu je zadao Zapad i uputiti vladajuće medije da ga hvale kao mudrog državnika. Ništa nova. No, podjednako neupadljivo poput Miloševićeva popuštanja u krizi na Kosovu, označen je početak kraja njegove vladavine. Njegova igra nije donijela željene rezultate, doveo se u situaciju iz koje se ne može izvući. Tri rata na Balkanu izgubljena su, a četvrti mu ne nudi priliku da svoj poraz prikaže kao pobjedu. Milošević je svoju karijeru započeo prije jedanaest godina upravo tamo gdje je danas pretrpjela nezalječiv lom: na Kosovu, mitskoj kolijevci Srba. Godine 1987. Milošević je tamo doviknuo Srbima: 'Nitko ne sme da vas bije!', odsviravši tim bojnim pokličem prvi takt krvavog nacionalističkog kola na Balkanu. Danas se krug zatvara. Slom Slobodana Miloševića možda će se još neko vrijeme otegnuti - možda mjesecima, možda čak i godinama. No, diktator je stjeran u slijepu ulicu - opkoljen je sa svih strana. Do njegova popuštanja mnogi na Zapadu još su povlačili paralele između rata u Bosni i krize na Kosovu. No, najkasnije od ovog utorka, ta se dva krizna područja razilaze. Milošević je na kraju rata u Bosni prisvajao ulogu zagovornika Daytonskog sporazuma, neizbježnog partnera Zapada i mirotvorca. Ovaj put Milošević napušta pregovore duboko ponižen, prisiljen na popuštanje pritiskom vojne sile, kojom je sam godinama strašio ljude. U posljednje su vrijeme Srbi na unutrašnjoj razini, pod NATO-ovim prijenjama, slijedili val nacionalne solidarizacije i zbijali redove oko svog vladara. Ta su vremena prošla. Ultraradikali, okupljeni oko potpredsjednika srpske vlade Vojislava Šešelja, izrugivat će se i napadati Miloševića kao izdajnika srpske stvari dok će građanska oporba čekati svoju priliku. Skrivio je previše žrtava, razaranja i mržnje, a da se smiri negdje na beogradskim brežuljcima, s kojih se pruža pogled na Savu i Dunav, i napiše svoje memoare, napisao je nedavno švedski novinar Richard Swartz. Što se više njegova vlast urušava, to se više Milošević pretvara u progonjenu životinju, na koju vreba oporba. Prijeti mu i njegov vlastiti klan, koji u slomu diktatora vidi i potonuće vlastitih lađa. Miloševića progoni osveta radikala kojima je omogućio utjecaj, dugo ih nadzirući. Na kraju su uspostavili nadzor nad njim - žrtvom vlastitog sustava. Zato Milošević tako tvrdoglavo i očajno brani svoj položaj. Samo on može na određeno vrijeme odgoditi njegov kraj. Samo je zato popustio u krizi na Kosovu, omogućivši NATO-u gotovo perolaki trijumf. Nije mu preostalo puno mogućnosti da se spasi od ponora. Doduše, može nakon faze mirovanja potpaliti nove požare - primjerice, u južnoj muslimanskoj regiji Sandžak ili u Vojvodini, na sjeveru Srbije, gdje živi mađarska manjina. No, njegova strategija, slijedom koje u vlastitom narodu dugotrajno podupire stanje nervoznog nemira i time ga politički neutralizira, neće biti uspješna unedogled. Ljudi u Srbiji potrošeni su prevelikim brojem ratova i pretjeranom količinom mafijaške politike. Potrošeni kao i njihov diktator. Slobodan Milošević nema budućnosti nakon silaska s vlasti. Pri tome valja napomenuti da razmjerno opadanju njegove moći rastu i izgledi da se Srbija probudi iz političkog mrtvila. Pa i bez pomoći u vidu velikog vojnog udara Zapada", zaključuje Katja Ridderbusch. 160100 MET oct 98