US WASH. POST 14. X. HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 14. X. 1998. Holbrookeov dogovor "Nešto, ako ne sve, u načinu na koji je Richard Holbrooke izvukao svog posljednjeg diplomatskog zeca iz balkanskog šešira, poziva na sumnjičavost. Dogovor o Kosovu jednostavno je previše prikladan. No sumnjičavost je luksuz koji si, u ovoj krizi, svijet ne može priuštiti. Sad je zadaća nekako postići da taj dogovor uspije", piše Jim Hoagland. "Koreografija je bila previše razrađena, previše osmišljena i previše očita da bi se ovaj sporazum shvatio doslovno, kad je jučer na posljetku objavljen. Ovaj put vrag nije u podrobnostima, već u okolnostima. Te okolnosti uključuju očite političke potrebe predsjednika Clintona, koji je svoj posljednji posjet New Yorku za prikupljanje sredstava prekinuo kako bi se izbočene čeljusti zavjetovao da će ovaj put prisiliti g. Miloševića da održi svoju riječ. 'Balkanska su groblja puna prekršenih obećanja g. Miloševića', izjavio je Clinton u ponedjeljak navečer. Još je važnije to što su balkanska groblja puna Miloševićevih žrtava, čiji je broj posljednjih šest mjeseci narastao, dok su Clintonova vlada i NATO neuvjerljivo režali, no nisu djelovali. Zaustavljanje pokolja i patnji koje srpske snage nanose albanskoj većini na Kosovu mora biti cilj, umjesto borbe s Miloševićem oko opreznih riječi koje se ušuljaju u svaki dogovor ove vrste. Ne bismo se trebali još jednom usredotočiti na Miloševića; treba se usredotočiti na kosovske Albance i zaštitu koju bi im Holbrookeov dogovor mogao ponuditi. Milošević je pristao dopustiti da 2.000 nenaoružanih promatrača OESS-a nadgleda obećano srpsko povlačenje. No mali broj promatrača i birokratska, nevojnička priroda OESS-a, izazivaju sumnjičavost prema djelotvornosti takvog dogovora. To izgleda više poput opravdavanja pregovarača, nego poput zaštite ugroženoga naroda. No, ako Clinton ozbiljno namjerava dovršiti ovaj posao, OESS-ova nazočnost može i treba biti korištena za postizanje značajne zapadne prisutnosti na Kosovu i slabljenje Miloševićeve moći. Sjedinjene Države na posljetku moraju prihvatiti da je na Balkanu Milošević problem, a ne rješenje. One ovaj nacrt dogovora moraju okrenuti protiv njega. To je druga velika okolnost ovdje: Miloševićev nesiguran položaj. On će središnji položaj koji mu američka diplomacija još jednom dodjeljuje pokušati iskoristiti za podupiranje svoje vlasti u Srbiji. On će svoja obećanja o Kosovu smatrati velikim uslugama koje je učinio Clintonu i Holbrookeu pa će, zauzvrat, očekivati naknadu: potporu za uklanjanje svih preostalih gospodarskih sankcija protiv Beograda. No činjenica je da su Clintonova vlada i druge savezničke vlade već unaprijed platile za Kosovo. One sad Miloševiću ne bi smjele davati vanjske poticaje za zaustavljanje krvoprolića. Šest su mjeseci Srbi imali slobodne ruke da slome OVK i pokrajinu pretvore u balkansku inačicu strateškog zaselka. Ovo bi trebala biti dovoljna isplata za srpskog komunističkog čelnika. Time ne želimo potcijeniti dvojbu s kojom su se zapadne vlade suočile u odgovaranju na krvavu represiju koju je Beograd prošle zime započeo protiv kosovskih težnji za neovisnošću. Suprotstavljajući se neovisnosti i stvaranju velike Albanije, Washington nije bio u stanju stvoriti suvislu političku strategiju koja bi bila unaprijeđena vojnom intervencijom, rizičnom, ali iz humanitarnih razloga sve potrebnijom. Holbrooke je prošli tjedan ubačen u tu divovsku Kvaku 22 da još jednom baci svoje Daytonske moći na Miloševića. (...) UN-u je trenutno očajnički potrebna osoba Holbrookeove energije i vještine. Ovaj dogovor će možda tek kupiti vrijeme za Kosovo; vrijeme da obje strane prekinu vojno djelovanje za vrijeme zime koja se približava, vrijeme da se izbjeglice vrate kućama ili nađu bolje utočište, da se maknu s televizijskih ekrana, vrijeme da Zapad razvije politički program za destabilizaciju Miloševića i jamčenje kosovske autonomije. To je smjer u kojem bi ovaj čudan, neuvjerljiv no nipošto besmislen dogovor, trebalo gurnuti." 150059 MET oct 98