NJEMAČKA 13. X. DIE WELT: VRIJEDI LI ZBOG KOSOVA IZAZIVATI RUSKI BIJES?

NJEMAČKA DIE WELT 13. X. 1998. Balkan 1914. - Balkan 1998. "'Sada ili nikada. Srbe treba srediti!' - bila je 1914. godina, a pisac navedenih riječi bio je Wilhelm II., Imperator Rex. Taj je potez odveo europske sile u Veliki rat, i prerastao je u prakatastrofu sadašnjice. Povod za izljev bijesa Njegova Veličanstva bilo je podmuklo ubojstvo austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegove supruge, 28. lipnja 1914. u glavnom gradu bosanske provincije Sarajevu. Iza urotnika krila se srpska obavještajna služba. A iza Srbije krila se Rusija. Godina 1998. nije godina 1914. Europske velike sile nisu više velike. Više ne vrebaju jedna na drugu, postrojene u do zuba naoružane koalicije. Rusija nema ni snage ni volje za sprječavanje NATO-vih udara na srpske vojne ciljeve. SAD su oslonac zapadnog saveza. Povijest se ne ponavlja, ali pruža poticaj za opetovano razmatranje. Srpski moćnik imao bi dobre izglede da pred međunarodnim sudom za ratne zločince bude proglašen krivim za genocid, masovni progon i nebrojene druge zločine. On i njegov režim bilježe dugi niz jezivih djela koja je svijet dugo promatrao prekriženih ruku, doduše, sa sve većim ogorčenjem. Moralnog opravdanja za intervenciju ne nedostaje. Ona može biti opravdana čak i pravnim argumentima, pa i na temelju Povelje UN-a, posebno zato što je međunarodno pravo sve sklonije od država i režima zahtijevati minimum čovječnosti. Svijet je postao tijesan. Sjevernoatlantski ugovor iz 1949. g. nekoliko se puta poziva na Ujedinjene narode - najjasnije u poglavlju 7 koje govori o 'prioritetnoj odgovornosti Vijeća sigurosti za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti'. Ta formulacija dopušta pitanje što se događa kada je Vijeće sigurnosti blokirano vetom stalne članice - u ovom slučaju, Rusije. Postoji li u tom slučaju kakva rupa ili stupa na snagu apsolutna zabrana djelovanja? To pitanje budi sumnje među europskim saveznicima. No, posrijedi nisu u prvom redu granična pitanja međunarodnog prava već pitanje što može postići intervencija NATO-vih snaga na Kosovu, kakvi bi politički ciljevi trebali biti postignuti i jesu li vojna sredstva sukladna političkim ciljevima. Postoji li 'strategija izlaza' i hoće li kosovski Albanci ponovno moći trajno živjeti zajedno sa Srbima? Što dublje proničemo u to pitanje, to su odgovori neizvjesniji. Na kraju, ali i u prvom planu svih tih dvojbi, nalazi se odnos Zapada prema Rusiji. On je nakon povratka Rusije staroj-novoj ulozi dovoljno težak sam po sebi. Proširenje NATO-a, usprkos žilavom otporu Rusije, koji nitko nije tako koncentrirao kao Primakov, nije nimalo olakšalo stvari. Partnerstvo s Rusijom već je godinu dana mrtvo slovo na vrlo strpljivom papiru. Rusi se u međuvremenu u velikim i odlučujućim pitanjima nadzora nad nuklearnim naoružanjem, zabrane širenja oružja za masovno uništenje i proširenja proturaketnog sporazuma nisu gotovo ni za milimetar približili Zapadu. Strateška je klima jako zahladila. Štoviše, udari li Zapad na Beograd bez mandata Vijeća sigurnosti UN-a, bit će jako teško spriječiti Rusiju ili Kinu da taj slučaj ne pretvore u presedan. Međunarodno je pravo dragocjena i krhka tvorevina. Predstojeći udar na ciljeve u Srbiji treba vrednovati u navedenom kontekstu. U hladnom svjetlu opisanih okolnosti, treba odvagnuti i troškove i dobit. Ako je NATO-va središnjica u Bruxellesu sigurna - koliko je sigurnost u takvim slučajevima uopće moguća - da NATO-va operacija može iznuditi mir u nemirnoj regiji, tada je ta operacija moralno opravdana i vrijedna ruskog bijesa. Ako nije, tada ona to nije", zaključuje Michael Stürmer. 140210 MET oct 98