DER STANDARD-KRIZNI MENADŽMENT-8. X.

AUSTRIJA DER STANDARD 8. X. 1998. Krizni menadžment u doba televizijskog društva "Zbog sukoba u Somaliji, Ruandi ili Burundiju, suradnici humanitarnih organizacija povremeno potajno čeznu za vremenima hladnoga rata. Politika je tada bila silno važna. Sukobi u Africi, Aziji ili Latinskoj Americi bili su zamjenski ratovi, sve je u to doba bilo povezano, ali za humanitarne organizacije nije uopće bilo ugodno. Sav politički svijet zanimao se za te sukobe. Humanitarci su o svojim brigama zbog Angole ili Kambodže mogli govoriti u Washingtonu, Parizu ili Londonu, pod Gorbačovim, na kraju, čak i u Moskvi o poteškoćama u Afganstanu. A zatim je tamo netko nazvao i rekao: 'Pazi s ovima!' Sve u svemu, poštovanje prema humanitarnim organizacijama bilo je veće nego danas, a posao jednostavniji. Osim toga, humanitarci su od početka sedamdesetih godina naučili rabiti potencijal sredstava koja donosi mobilizacija javnosti preko medija: 'treći svijet' ušao je preko televizije u naše domove. Poslije 1989., poslije pada zida, stanje se iz temelja promijenilo: politika je tako reći izišla iz mode. Povezanost s Washingtonom, Parizom, Londonom i Moskvom više ne postoji, umjesto tradicionalnih središta moći došli su novi, nepoznati regionalni interesi. Izvještavanje medija dakako nije se promijenilo. Oni kao i prije prikazuju humanitarce kako cijepe i hrane malu djecu, kako dijele dobrotvornu pomoć, proizvode pitku vodu, podižu šatore za izbjeglice, jedan konvoj tu, jedna telegena dostava hrane tamo. Ne pokazuju da humanitarci djeluju u političkom vakuumu i da su sasma nemoćni. Najodurniji rezultat te medijske borbe je taj što svijet drži u uvjerenju da su humanitarci na licu mjesta i da mogu djelovati. Pritom njihova nazočnost obično nije više od alibija. Oni su zarobljenici stanja koje se ne može nadzirati. Na nekim mjestima ih toleriraju, na nekim ih mjestima užasa neljubezno odbijaju. No zbog slika 'angažiranih humanitaraca' zadrijemala javnost zaboravlja da je politika odavno u zaostatku. Humanitarne organizacije danas su jedine operativne postrojbe koje i Europa može ponuditi u humanitarnim katastrofama. One jamče nazočnost Europe tamo gdje je politika zakazala ili nedostaje. Guraju ih da prikriju nedostatak djelovanja politike i diplomacije: jedan humanitarni konvoj tu, jedna telegena dostava hrane tamo. No i žrtve znaju da će preživjeti samo uz pomoć u namirnicama dok nitko ništa ne poduzima da prestane rat. Pravodobno ublažavanje patnje u televizijskim kućama nadomješta borbu protiv uzroka sukoba, angažman u prevenciji sukoba i menadžment krize. To na posljetku znači prihvaćanje ubilačke logike sustava koji ostavlja nekoliko preživjelih da bi zadovoljio našu glad za vrijednostima. Čini se da nikome nije upala u oči primjerice proturječnost u izjavama francuskog predsjednika Mitterranda i njegova premijera Balladoura usred ruandske krize 1994. U prigodi posjeta Auschwitzu Balladour je izjavio: 'Da je toliko muškaraca, žena i djece bilo prisiljeno na takvo mučeništvo! No pred zlom se ne smije rezignirati ni izgubiti nadu da ćemo uspjeti učvrstiti duh bratstva u svijetu.' Mitterrand se u isto vrijeme izrazio riječima: 'Francuska nema namjeru obaviti vojnu intervenciju u Ruandi. Pružamo ruku pomoćnicu. U njoj je sva naša misija. Mi smo jedini koji pokušavamo dokkrajčiti ovaj genocid humanitarnom akcijom i naše miješanje treba i ostati humanitarno.' No nikakva 'ruka pomoćnica' nije nikada zaustavila ruku ubojice. Podnošenje većine koja je šutjela omogućilo je Auschwitz, a danas je to isto podnošenje, s jednom razlikom: zločini u Auschwitzu dugo su se odigravali svijetu iza leđa. No genocidi i etnička čišćenja sadašnjosti prenose se u sve domove. Moderan oblik podnošenja postoji u aktivizmu i medijskom izlaganju. 'Humanitarno' je postalo inflatoran izraz, sve je danas 'humanitarno': humanitarni konvoji, intervencije, koridori, krize. Ponajviše ovo zadnje. Mediji nekritično rabe pojam 'humanitarne krize'. Je li Auschwitz bio humanitarna kriza? Je li silovanje 'ginekološka kriza'? Što učiniti? Pomoć dakako mora i dalje ići, mora ostati na svojoj uglednoj razini. No politički se menadžment mora prilagoditi toj razini odgovarajućim strukturiranjem i podupiranjem humanitarnih akcija. Jedina je nada jaka međunarodna zajednica, odlučna primjenjivati Ženevsku konvenciju - ne samo teoretski. To bi bila 'preventivna migracijska politika' koju je nedavno zatražilo i ministarstvo unutarnjih poslova. No do tada bi Ženevsku konvenciju o izbjeglicama trebalo ostaviti nedirnutom, jer europska vanjska politika nije kadra razloge potencijalnog bijega ukloniti, primjerice sankcijama. Izbjeglice s Kosova ili stotine djece iz Sudana na našim televizijskim zaslonima izazivaju kod stanovništva (na sreću) refleks da netko protiv te patnje mora nešto poduzeti. No moramo i razumjeti da slanje humanitarnog osoblja i roba ne znači nužno da se 'nešto poduzima'. Sve dok humanitarna pomoć nije popraćena političkim i diplomatskim naporima, ostaje nadomjestak politike koja uopće ništa ne poduzima. Iako na televiziji izgleda drukčije" - zaključuje Robert Dempfer, suradnik austrijskog Crvenog križa. 090228 MET oct 98